Vladimir Veličković '83: Ne možete da zamislite kakvo je i koliko zadovoljstvo zaparati perom po papiru...

Kolovoz 1983: Vladimir Veličković, poznati srpski slikar koji od 1966. živi i radi u Parizu, opet je na sebe svratio veliku pažnju francuske kulturne javnosti i kritike: izlaže istodobno u dvije galerije, u jednoj slike, a u drugoj grafike. Svi veliki francuski listovi i tjednici proglasili su Veličkovićeve izložbe iznimnim događajem.

"Boticellijevi crteži za Danteov 'Pakao', ili Goyini 'Užasi rata', 'sitnica' su u usporedbi s golemim platnima Vladimira Veličkovića, 48-godišnjeg Jugoslavena, koji u Parizu živi od 1966. Na njima pruža viziju čovjeka-mučenika, istrijebljenog, progonjenog...

Mića Popović '84: Slikar koji već četrdeset godina vodi borbu sa dogmatama naše balkanske kulture

Pablo Pikaso savetuje: Umetnik mora sve svoje vreme i svu svoju energiju da posveti radu (1969)

Mira Brtka, slikarka i filmska režiserka: Da li su Jugoslovenke osvojile ili uzbudile Rim? (1972)

Andrija Maurović '81: Protivnik sam lažnog morala, klerikalaca, popova - oni jedno pričaju, a drugo rade

Džumhur '80: U svetu ima sjajnih ljudi, ali ja bih jedino živeo u svojoj kući, a moja je kuća Jugoslavija

Radomir Stević Ras: Zašto nastojim da budem što manje zavisan od profesije kojom se bavim (1974)

Septembar 1974: Danas kad razmislim, kad prelistam uspomene, kad se prisetim trenutaka koji su na mene ostavili nekakav dublji trag, mislim da je moj odnos prema poslu, prema profesionalnom radu, bio određen još u mom detinjstvu. Još u vreme kada nisam mogao ni da pomislim da ću jednog dana moći da biram ovaj ili onaj zanat.

Sećam se, za vreme okupacije, u Nišu, kao dete kosovskih izbeglica, odlazio sam na železničku stanicu da bih, kao nosač, zaradio koji dinar. U to vreme se dosta putovalo. I to redovno sa pozamašnim prtljagom. Ljudi su odlazili u sela da sklone glavu, da sačuvaju od ratnog pustošenja bar nešto od imovine.

I meni je padalo u deo da ponesem poneki koferčić, da stavim u džep bar nešto bednog bakšiša. Onako mali i žgoljav, nisam baš ličio na nosača, i oni bolji putnici, oni koji će malo bolje platiti za uslugu, samo bi me s prezrenjem pogledali kad bih se ponudio da ponesem stvari.

Grožnjan, kulturno ljeto 1987: Likovnjacima i muzičarima sada su se pridružili i kazališni radnici...

Srpanj 1987: Od 1965. godine kada je istarski gradić Grožnjan proglašen za grad umjetnika i njegovi osebujni arhitektonski i ambijentalni prostori pretvoreni u sastajalište umjetnika, istodobno je stvoreno idealno mjesto za odmor i stvaralačka nadahnuća.

Tamo se, uz osamdesetak mještana svakog ljeta nađu i slikari, grafičari, kipari, keramičari... koji putem četrdesetak izložbenih prostora (skoro svaka kuća je - galerija) i nekoliko likovnih kolonija, prezentiraju svoja djela.

Peđa Milosavljević: Umesto skulpturalnih spomenika, lepši bi i korisniji spomenici bili bolnice, škole

April 1982: "Umetnost je dobronamerna i za sva vremena umetnik ostaje konstruktivan duh... Samo ona može da se obrati konačnim i trajnim rečima, svim narodima, plemenima i jezicima. Samo je njen jezik svetski... "

Kada se o jednoj ličnosti govori samo imenom, napisao je jednom Mihiz, onda je to pouzdan znak da je ona opšteprihvaćena i omiljena. Tako je bilo sa Brankom (Radičevićem), čika-Jovom (Jovanovićem) i Borom (Stankovićem).

Tako je i danas, u Beogradu, sa Peđom (Milosavljevićem). Dovoljno je reći Peđa i svako će znati ko je on. Slikar? Sigurno. Ali, da li samo to? Zar nije pisao i drame, eseje i kritike?

TV emisije koje ne smijete propustiti ovog srpnja 1987: Od Univerzijade do "Boljeg života"...

Svečano otvoren Mimarin muzej: Vrpcu presjekla Wiltrud Topić, među posjetiocima i Ante Marković

17. srpanj 1987: U Zagrebu je napokon svečano otvoren Mimarin muzej... Takav događaj ne pamte ni najstariji Zagrepčani, a - kako u oduševljenju reče jedan posjetilac - malo je vjerojatno da će nešto slično doživjeti generacija rođena nakon svečanog otvaranja Mimarina muzeja.

Cijeli Zagreb živio je za taj dan, "za taj događaj stoljeća", a projektanti i kustosi muzeja prije svečanog otvaranja vodili su bitku za vrijeme, za rokove.

Za samo 240 dana građevina na Rooseveltovu trgu iz temelja je preuređena, što se ne bi dogodilo da kojim slučajem nije zapela za oko Anti Topiću Mimari.

Boris Dogan, slikar, partizanski borac i zamjenik gradonačelnika: O Danu oslobobođenja Zagreba

Jurica, brat Ive Lole Ribara: "U sećanju mi je ostao večito mlad, živog pogleda, nasmešen i setan... "

Uroš Tošković, jedan od najvećih crtača današnjice: Za pametne su ljude svi bogovi odavno mrtvi...

Vera Božičković Popović: Divno detinjstvo u Brčkom / Kako je Mića Popović izbačen sa Akademije...

Đorđe Andrejević Kun: Portret umetnika i revolucionara koji je osmislio grb FNRJ sa pet buktinja

Kad prođe slava: Vladimir Cvetković i Žika Jevtić, dve različite sudbine Zvezdinih asova... (1984)

Kad prođe slava: Boba Stefanović, pevač / Mića Orlović, voditelj / Predrag Ćeramilac, glumac (1984)

Boris Miljković i Branimir Dimitrijević, povratak na male ekrane: "Šumаnović - komedijа umetnikа"

Ljubivoje Tadić, glumac koji igra Savu Šumanovića: Od fizičkih teškoćа uvek su veće one duhovne