Svečano otvoren Mimarin muzej: Vrpcu presjekla Wiltrud Topić, među posjetiocima i Ante Marković

17. srpanj 1987: U Zagrebu je napokon svečano otvoren Mimarin muzej... Takav događaj ne pamte ni najstariji Zagrepčani, a - kako u oduševljenju reče jedan posjetilac - malo je vjerojatno da će nešto slično doživjeti generacija rođena nakon svečanog otvaranja Mimarina muzeja.

Cijeli Zagreb živio je za taj dan, "za taj događaj stoljeća", a projektanti i kustosi muzeja prije svečanog otvaranja vodili su bitku za vrijeme, za rokove.

Za samo 240 dana građevina na Rooseveltovu trgu iz temelja je preuređena, što se ne bi dogodilo da kojim slučajem nije zapela za oko Anti Topiću Mimari.


Ostala bi i dalje samo najveći zagrebački obrazovni centar, s dotrajalom fasadom i ništa boljom unutrašnjošću.

Malo je tko od pripadnika brojnih generacija, koje su prošle kroz tu školsku ustanovu, i u snu mogao pomisliti da će u istim onim učionicama gdje su im njihovi profesori govorili o Velazquezu, Rembrandtu, Goyi, Murillu, Van Dycku i drugim velikanima svjetske povijesti umjetnosti - naći upravo njihova djela.



Iako se šansa da se najveća zagrebačka gimnazija pretvori u muzej svjetskog značenja pojavila još ranih sedamdesetih godina, kad je nuđena Anti Topiću Mimari, to se tek sada ostvarilo.

Naime, tada Mimara nije pokazivao neki veći interes za tu povijesnu zagrebačku školu, sagrađenu još 1883. godine u neorenesansnom stilu. Tek u pet do dvanaest ta je zgrada predodređena za povijesnu misiju, za smještaj goleme Mimarine kolekcije umjetnina.

(Snimio: Marko Čolić)

Među onima koji su prije osam mjeseci prisustvovali počinjanju radova na obnovi, odnosno preuređenju zgrade, bilo je dosta i onih koji su sumnjičavo vrtjeli glavom. Moglo bi se reći da se njihov broj čak i povećavao kako se bližio dan otvaranja.

To i nije bilo osobito čudno sjetimo li se samo kako je izgledala ta zgrada samo koji mjesec prije njezina službenog otvaranja.

A onda kao da se desilo čudo. Pred lica prolaznika, gotovo iznenada, izronila je prednja, tzv. istočna fasada, na vrhu koje su zabljesnula slova kojima je ispisano ime donatora Mimare.

Malo-pomalo, kako se približavao dan D, a sjeverno i južno krilo ostajalo u stanju u kakvom su bila i svih proteklih godina, krenule su priče o zagrebačkim Potemkinovim selima.


Da se podsjetimo, taj ministar i ljubavnik tuske carice Katarine II, prilikom njezina putovanja po Krimu 1787. godine, s pomoću kulisa i drugih naprava prikazao je pustu stepu kao naseljen, bogat i napredan kraj. Tako su i neki sumnjičavci našli sličnost između Potemkina i onih koji su obnavljali zgradu za budući zagrebački Louvre.

No, kako kažu odgovorni, drugačije se, barem trenutno, nije moglo. Predsjednik Odbora za praćenje izgradnje i adaptaciju zgrade na Rooseveltovu trgu 5, Marijan Radmilović, objašnjava da su razlozi za primijenjen način rada bila i ograničena sredstva. Za dosad učinjeno potrošeno je, kaže Radmilović, 580 starih milijardi, a u doglednoj budućnosti bit će obnovljeni i preostali radovi.

Spomenimo samo još da će u idućoj godini muzej stajati društvo 300 starih milijardi.


Za trenutak ostavimo brojke, od kojih se vrti u glavama i najvećim ljubiteljima umjetnosti, i kažimo nešto o unutrašnjosti muzeja, čije je uređenje pravo remek-djelo.

Čast da prođe prva novim prostorima tog zaista velebnog zdanja pripala je donatorovoj udovici, gospođi Wiltrud Topić.

Ona se ujedno našla i u ulozi obiteljskog vodiča, objašnjavajući sinu i njegovoj supruzi, te svojim trima unučicama, neke nepoznate pojedinosti o nekima od 1500 izloženih predmeta.

Cijela ta izložba, kako objašnjava Ante Sorić, direktor "muzeja kakvog nema između Beča i Istanbula", postavljena je onako kako je to želio pokojni Ante Topić Mimara.

Svoje želje on je ne samo usmeno prenio kustosima, Ladi Ratković i Tugomiru Lukšiću, koji su godinama s njim surađivali, nego je u svemu tome ostavio i svoju "umjetničku oporuku".


A njegova supruga, kako navodi Sorić, našla se ne samo u ulozi supervizora nego glavnog savjetnika i pomagača spomenutim kustosima i cijelom muzeju.

Što je s "ostatkom donacije", je li on izgubljen za našu generaciju, jer čuje se da će ova sadašnja, de facto Mimarina postava, ostati izložena najmanje stotinjak godina. Ne treba strahovati; Sorić obećava da će preostala 2254 predmeta biti izložena u 42 prostorije, koliko ih ima muzej.

Priređivat će se prigodne izložbe i slično, a sve ono što bude pohranjeno u depoima bit će u svakom trenutku dostupno domaćim i svjetskim stručnjacima i ljubiteljima umjetnosti.


Što kazati na kraju ove veličanstvene svečanosti, nakon otvarama Muzeja Mimara, koji je Zagreb svrstao među značajne evropske kulturne centre? Treba podsjetiti na riječi gradonačelnika dra Mate Mikića da će Muzej Mimara biti epicentar kulturnih događaja u Zagrebu i zemlji, ali i šire.

Neodoljivi sjaj Mimarine donacije bit će neprekidni mamac za sve više i više posjetitelja i znanstvenika iz zemlje i svijeta.

Dakako, takav promet će zahtijevati ne samo veću budnost muzejske službe sigurnosti nego i, kako netko u šali reče, susjedne, u hotelu InterContinental. Pored brojnih gostiju sa svih pet kontinenata koji će odsjedati u njegovim luksuznim sobama, bit će sigurno i onih koje će zagrebački Louvre zanimati kao mjesto gdje se nalazi neprocjenjivo blago.

Umjesto da se dive djelima koja su prvi put prikazana, oni će sigurno razmišljati o tome kako da se domognu tih rariteta svjetske baštine.

Napisao: Aleksandar Veljić, snimke: Marko Čolić, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate