Mogao bih živjeti i negdje drugdje, ali bih uvijek ostao vezan za Zagreb. Moja bi me nutrina vukla natrag. Bio sam svuda po svijetu, no bijah sretan kad sam se vraćao u Zagreb. To je kao tvoj dom, kao tvoj stan, kao tvoja soba
Svibanj 1976: U povodu obljetnice oslobođenja
Zagreba razgovaramo s potpredsjednikom Skupštine grada Borisom
Doganom...
*****
Boris Dogan je rođeni Zagrepčanin,
dijete "Crvene Trešnjevke", partizanski borac, uvjereni
komunist iz rata, akademski slikar koji je vrlo brzo ušao u prvu
garnituru hrvatskog i jugoslavenskog slikarstva.
Slikar poznat po
svojim poetskim, fantastičnim, irealnim slikarijama, grafikama,
zidnim slikama i opremama knjiga. Za svoju likovnu djelatnost dobivao
je brojna domaća i strana priznanja i nagrade.
Od 1974. godine je na
dužnosti potpredsjednika Skupštine grada Zagreba - to je prvi put u
povijesti Zagreba da funkciju zamjenika prvog građanina grada
obavlja jedan slikar.
Razgovarali smo s Borisom Doganom u povodu
oslobođenja grada Zagreba o danima kada je on kao oslobodilac ulazio
u grad i o današnjem trenutku Zaareba.
Kako ste ušli u oslobođeni Zagreb?
Kao borac X zagrebačkog korpusa,
negdje podveče 9. svibnja. Naš je korpus, doduše, bio predviđen
da oslobodi Zagreb, ali smo na prilazu gradu imali velike okršaje s
Nijemcima i ustašama, tako da smo se još borili dok su preko
Savskog mosta prvi oslobodioci ulazili u Zagreb.
Kad su neprijatelji
čuli da se s južne strane Zagreb već oslobađa, dok su nama
pružali otpor na istočnoj, onda su se počeli i odatle povlačiti.
Grad je bio već oslobođen kad je naš X zagrebački korpus ušao iz
pravca Zeline, preko Dubrave, Maksimirske, Vlaške, Draškovićeve, Jurišićevom na Trg Republike...
Kakva je bila atmosfera u gradu?
Radost, oduševljenje, smijeh,
veselje, iako je tu i tamo bilo još puškaranja - neki ustaša je čak
bacio bombu preko jedinice, no na sreću, ništa se nije dogodilo.
Bilo je i tužnih, onih koji su čekali svoje najbliže, a nisu ih
dočekali.
Radost, oduševljenje... i bol
Ljudi su vas, vjerojatno,
zaustavljali, pitali za imena onih koji su se borili...?
Negdje u Maksimirskoj ili Vlaškoj
sišao sam s konja i dao ga nekoj referentici saniteta koja nije
mogla više hodati od silnih žuljeva na nogama, pa sam nastavio
pješke. Cijelim su me putem pitali poznajem li ovog ili onog, jesam
li čuo za njihovog brata, oca, sestru...
Svaki čas je netko dobacio
neko ime, ali ja ni jedno nisam prepoznao... sve do Jurišićeve
ulice kad je jedna žena poviknula:
"Tko pozna Finka?"
Bio
je to moj veliki prijatelj, Zvonimir Fink, poginuo negdje početkom
1944. Nisam se htio javiti jer kako ću joj kazati, kako ću joj
rastumačiti da njen sin više ne postoji, da ga nema...
Ali neki joj
je intendant pokazao na mene i žena je hodala za mnom, od pošte u Jurišićevoj do Frankopanske, a ja sam joj pričao kako smo se
poznavali, da smo bili dobri prijatelji, kako je bio hrabar, pisao
divne pjesme za zidne i džepne novine, kako smo bili nerazdvojni...
Kad sam se okrenuo, žene više nije bilo - shvatila je da je njen Zvonimir
poginuo.
To me sasvim dotuklo, tako da sam krenuo dalje Ilicom do
kasarne i ostao u njoj.
Ni vlastitim se roditeljima tog dana nisam
odmah javio, iako su i oni strepili jesam li uopće živ ili nisam.
Koliko se god ljudi veselilo na Trgu Republike, ja sam bio utučen,
jer me ta žena uzastopce pratila, nisam nikoga mogao ni gledati jer
je ona išla uz mene i cijelo vrijeme upijala moje riječi
podsjećajući me na najteži gubitak iz rata.
Radost sam mogao
vidjeti na licima drugih, u sebi je nisam mogao osjetiti.
Da li je Zagreb, vaš rodni grad,
drukčije izgledao nakon tog dugog, ratnog izbivanja?
U partizane sam otišao iz
gimnazijskih klupa, prilično mlad, dugo bio odsutan, boravio u šumi
oko tri godine. I kad sam nakon tog vremena, u kojem sam zapravo
odrastao, došao natrag... bilo je jako neobično.
Nama je, u ratu,
bio velik događaj kad bismo prelazili asfaltiranu cestu, a sada
odjednom velike građevine, saobraćaj, tramvaji. A kako smo bili veoma mladi, maštali smo kako ćemo preuzeti vlast, kako ćemo
rukovoditi: ti ćeš biti načelnik ovoga, ti onoga...
Imali smo
nekakve vizije, ali to su bile dječačke fantazije. Zapravo nitko nije vjerovao
da će se živ vratiti - nije bilo dana da nismo išli u neku akciju,
a u svakoj je akciji netko pogibao.
Te su se dječačke fantazije ipak
ostvarile: sada ste potpredsjednik Skupštine grada Zagreba, iako
poznatiji kao slikar!
Nisam slutio ni da ću biti slikar, a
kamoli potpredsjednik grada! Doduše, nosio sam stalno sa sobom ranac
s papirima i olovkama, ali zato jer sam mislio da ću time pomoći
svojim drugovima, budući da nitko nije znao bolje risati od mene.
I
tako sam, u partizanima, prvi put počeo ozbiljno crtati, a kad sam
došao natrag, rekli su mi da bih mogao i na Akademiju likovnih
umjetnosti. Prošao sam prijemni ispit i onda su me demobilizirali.
Dnevni boravak grada
Danas ste opet na Trgu Republike. Kroz
prozor svoga ateljea možete ga vidjeti čitavoga. Kako vam taj trg
sada izgleda? Pitam vas to i kao oslobodioca, i kao slikara i kao
potpredsjednika grada.
Pa, prije mi je bio ljepši,
jedinstveniji, nisu ga narušavale neke nove zgrade, koje su, po meni,
totalni promašaji...
Dobro, što vas to ljuti kao građanina
Zagreba?
Uvijek se ljutim kad vidim nešto
ružno. To ja valjda kao slikar, pa stalno vičem: "Kako je ovo
grdo!"
Međutim, kad se vratim iz bilo kojeg grada Jugoslavije i
dođem u Zagreb, vidim da mi je on najljepši.
Trg Republike izgleda
malo pust, ali mi se čini da je dobro što su maknuli automobile, da
se djeca mogu igrati, da se ljudi mogu slobodno muvati bez bojazni
kako će ih pogaziti kakav automobil.
Trg je sada mnogo zgodniji,
samo ga treba malo urediti, uostalom kao svaki stan. To je dnevni
boravak grada Zagreba, u njega treba staviti malo zelenila, koju
fontanu, skulpturu da se ljudi mogu intimnije osjećati, kretati i
sjediti. Trg Republike treba pofarbati kao svaki stan.
Vi ste nešto i učinili za taj
"stan". Kažu da ste stjerali automobile s parkirališta ne
bi li pješaci konačno došli do izražaja!
Ma, to je zasluga Skupštine grada
Zagreba. Početkom lipnja planiramo izložbu prijedloga kako treba da
izgleda Trg Republike. Bit će više varijanata, a novost je što će
svi građani imati mogućnost da odlučuju o srcu grada, da ucrtavaju
svoje ideje u plan Trga Republike, da prave kombinacije na
maketi, da kažu svoje želje i potrebe.
Hoćemo znati što ljudi
žele, a ne da im namećemo svoj plan, pa da se oni poslije ljute jer
uopće ne odgovara njihovim zahtjevima. Postoji i varijanta da se za
automobile, koji se sada sramotno parkiraju ispred katedrale, izgradi
garaža ispod Trga Republike ili iza Gradskog podruma.
Gornjogradski Montmartre
A što je s Gornjim gradom, našim
turističkim i povijesnim ponosom?
Imam prijedlog za njegovo
oživljavanje. Budući da nemamo toliko novaca da saniramo sve stare
zgrade, sanirat ćemo krovišta tako da od njih napravimo ateljee za
sve zagrebačke umjetnike, arhitekte, slikare, pisce, muzičare i
glumce. To bi bio artistički dio grada koji bi, ne samo strancima
nego i nama kad se njime šećemo ličio na pariški Montmartre.
Zatim bi trebalo rješavati sadržaje tih gornjogradskih lokala i
dućana. Onu malu kućicu na Markovom trgu, gdje se prodaju knjige,
dao bih Miroslavu Šuteju da od nje napravi pravu, starinsku
bombonijeru-slastičarnicu.
Zatim bi tu mogao biti i antikvarijat,
dućan sa starim satovima, radionica starih glazbala, a od onog
"špeceraja" na Markovom trgu trebalo bi napraviti ugodnu
kafeteriju. I jedan džez-klub bi trebalo otvoriti gore, jer takvog
nema u cijeloj Jugoslaviji. Dobar je primjer omladine koja je u
Lapidariju napravila dobar program i dobro vodi taj svoj disko.
Što znači jedan grad za čovjeka
koji je u njemu rođen, koji u njemu stalno živi i za njega je, u
posljednje vrijeme i društveno odgovoran? Da li biste mogli živjeti
i negdje drugdje, vi, rođeni Trešnjevčanin?
Mogao bih živjeti, ali bih uvijek
ostao vezan za Zagreb. Moja bi me nutrina vukla natrag. Bio sam svuda
po svijetu, no bijah sretan kad sam se vraćao u Zagreb. To je kao
tvoj dom, kao tvoj stan, kao tvoja soba, nekakvo tvoje ležište.
Znam da sam bio sretan i kad sam se iz Pariza konačno vraćao u
Zagreb, iako je Pariz lijep, sav kao jedan atelje, meni kao slikaru
prekrasan. No, nema grada do Zagreba!
Razgovor vodila: Katja Šutić, obrada: Yugopapir (Tina, svibanj 1976.)
