Boris Dogan, slikar, partizanski borac i zamjenik gradonačelnika: O Danu oslobobođenja Zagreba




Mogao bih živjeti i negdje drugdje, ali bih uvijek ostao vezan za Zagreb. Moja bi me nutrina vukla natrag. Bio sam svuda po svijetu, no bijah sretan kad sam se vraćao u Zagreb. To je kao tvoj dom, kao tvoj stan, kao tvoja soba




Svibanj 1976: U povodu obljetnice oslobođenja Zagreba razgovaramo s potpredsjednikom Skupštine grada Borisom Doganom...


*****



Boris Dogan je rođeni Zagrepčanin, dijete "Crvene Trešnjevke", partizanski borac, uvjereni komunist iz rata, akademski slikar koji je vrlo brzo ušao u prvu garnituru hrvatskog i jugoslavenskog slikarstva. 

Boris Dogan (foto: Davor Šiftar)
Slikar poznat po svojim poetskim, fantastičnim, irealnim slikarijama, grafikama, zidnim slikama i opremama knjiga. Za svoju likovnu djelatnost dobivao je brojna domaća i strana priznanja i nagrade. 

Od 1974. godine je na dužnosti potpredsjednika Skupštine grada Zagreba - to je prvi put u povijesti Zagreba da funkciju zamjenika prvog građanina grada obavlja jedan slikar. 

Razgovarali smo s Borisom Doganom u povodu oslobođenja grada Zagreba o danima kada je on kao oslobodilac ulazio u grad i o današnjem trenutku Zaareba.


Kako ste ušli u oslobođeni Zagreb?


Kao borac X zagrebačkog korpusa, negdje podveče 9. svibnja. Naš je korpus, doduše, bio predviđen da oslobodi Zagreb, ali smo na prilazu gradu imali velike okršaje s Nijemcima i ustašama, tako da smo se još borili dok su preko Savskog mosta prvi oslobodioci ulazili u Zagreb. 

Kad su neprijatelji čuli da se s južne strane Zagreb već oslobađa, dok su nama pružali otpor na istočnoj, onda su se počeli i odatle povlačiti. Grad je bio već oslobođen kad je naš X zagrebački korpus ušao iz pravca Zeline, preko Dubrave, Maksimirske, Vlaške, Draškovićeve, Jurišićevom na Trg Republike...


Kakva je bila atmosfera u gradu?


Radost, oduševljenje, smijeh, veselje, iako je tu i tamo bilo još puškaranja - neki ustaša je čak bacio bombu preko jedinice, no na sreću, ništa se nije dogodilo. Bilo je i tužnih, onih koji su čekali svoje najbliže, a nisu ih dočekali.


Radost, oduševljenje... i bol




Ljudi su vas, vjerojatno, zaustavljali, pitali za imena onih koji su se borili...?


Negdje u Maksimirskoj ili Vlaškoj sišao sam s konja i dao ga nekoj referentici saniteta koja nije mogla više hodati od silnih žuljeva na nogama, pa sam nastavio pješke. Cijelim su me putem pitali poznajem li ovog ili onog, jesam li čuo za njihovog brata, oca, sestru... 

Svaki čas je netko dobacio neko ime, ali ja ni jedno nisam prepoznao... sve do Jurišićeve ulice kad je jedna žena poviknula: 

"Tko pozna Finka?" 

Bio je to moj veliki prijatelj, Zvonimir Fink, poginuo negdje početkom 1944. Nisam se htio javiti jer kako ću joj kazati, kako ću joj rastumačiti da njen sin više ne postoji, da ga nema... 

Ali neki joj je intendant pokazao na mene i žena je hodala za mnom, od pošte u Jurišićevoj do Frankopanske, a ja sam joj pričao kako smo se poznavali, da smo bili dobri prijatelji, kako je bio hrabar, pisao divne pjesme za zidne i džepne novine, kako smo bili nerazdvojni... 

Kad sam se okrenuo, žene više nije bilo - shvatila je da je njen Zvonimir poginuo. 

To me sasvim dotuklo, tako da sam krenuo dalje Ilicom do kasarne i ostao u njoj. 

Ni vlastitim se roditeljima tog dana nisam odmah javio, iako su i oni strepili jesam li uopće živ ili nisam. Koliko se god ljudi veselilo na Trgu Republike, ja sam bio utučen, jer me ta žena uzastopce pratila, nisam nikoga mogao ni gledati jer je ona išla uz mene i cijelo vrijeme upijala moje riječi podsjećajući me na najteži gubitak iz rata. 

Radost sam mogao vidjeti na licima drugih, u sebi je nisam mogao osjetiti.


Da li je Zagreb, vaš rodni grad, drukčije izgledao nakon tog dugog, ratnog izbivanja?


U partizane sam otišao iz gimnazijskih klupa, prilično mlad, dugo bio odsutan, boravio u šumi oko tri godine. I kad sam nakon tog vremena, u kojem sam zapravo odrastao, došao natrag... bilo je jako neobično. 

Nama je, u ratu, bio velik događaj kad bismo prelazili asfaltiranu cestu, a sada odjednom velike građevine, saobraćaj, tramvaji. A kako smo bili veoma mladi, maštali smo kako ćemo preuzeti vlast, kako ćemo rukovoditi: ti ćeš biti načelnik ovoga, ti onoga... 

Imali smo nekakve vizije, ali to su bile dječačke fantazije. Zapravo nitko nije vjerovao da će se živ vratiti - nije bilo dana da nismo išli u neku akciju, a u svakoj je akciji netko pogibao.


Te su se dječačke fantazije ipak ostvarile: sada ste potpredsjednik Skupštine grada Zagreba, iako poznatiji kao slikar!


Nisam slutio ni da ću biti slikar, a kamoli potpredsjednik grada! Doduše, nosio sam stalno sa sobom ranac s papirima i olovkama, ali zato jer sam mislio da ću time pomoći svojim drugovima, budući da nitko nije znao bolje risati od mene. 

I tako sam, u partizanima, prvi put počeo ozbiljno crtati, a kad sam došao natrag, rekli su mi da bih mogao i na Akademiju likovnih umjetnosti. Prošao sam prijemni ispit i onda su me demobilizirali.


Dnevni boravak grada




Danas ste opet na Trgu Republike. Kroz prozor svoga ateljea možete ga vidjeti čitavoga. Kako vam taj trg sada izgleda? Pitam vas to i kao oslobodioca, i kao slikara i kao potpredsjednika grada.


Pa, prije mi je bio ljepši, jedinstveniji, nisu ga narušavale neke nove zgrade, koje su, po meni, totalni promašaji...


Dobro, što vas to ljuti kao građanina Zagreba?


Uvijek se ljutim kad vidim nešto ružno. To ja valjda kao slikar, pa stalno vičem: "Kako je ovo grdo!" 

Međutim, kad se vratim iz bilo kojeg grada Jugoslavije i dođem u Zagreb, vidim da mi je on najljepši. 

Trg Republike izgleda malo pust, ali mi se čini da je dobro što su maknuli automobile, da se djeca mogu igrati, da se ljudi mogu slobodno muvati bez bojazni kako će ih pogaziti kakav automobil. 

Trg je sada mnogo zgodniji, samo ga treba malo urediti, uostalom kao svaki stan. To je dnevni boravak grada Zagreba, u njega treba staviti malo zelenila, koju fontanu, skulpturu da se ljudi mogu intimnije osjećati, kretati i sjediti. Trg Republike treba pofarbati kao svaki stan.


Vi ste nešto i učinili za taj "stan". Kažu da ste stjerali automobile s parkirališta ne bi li pješaci konačno došli do izražaja!


Ma, to je zasluga Skupštine grada Zagreba. Početkom lipnja planiramo izložbu prijedloga kako treba da izgleda Trg Republike. Bit će više varijanata, a novost je što će svi građani imati mogućnost da odlučuju o srcu grada, da ucrtavaju svoje ideje u plan Trga Republike, da prave kombinacije na maketi, da kažu svoje želje i potrebe. 

Hoćemo znati što ljudi žele, a ne da im namećemo svoj plan, pa da se oni poslije ljute jer uopće ne odgovara njihovim zahtjevima. Postoji i varijanta da se za automobile, koji se sada sramotno parkiraju ispred katedrale, izgradi garaža ispod Trga Republike ili iza Gradskog podruma.


Gornjogradski Montmartre




A što je s Gornjim gradom, našim turističkim i povijesnim ponosom?


Imam prijedlog za njegovo oživljavanje. Budući da nemamo toliko novaca da saniramo sve stare zgrade, sanirat ćemo krovišta tako da od njih napravimo ateljee za sve zagrebačke umjetnike, arhitekte, slikare, pisce, muzičare i glumce. To bi bio artistički dio grada koji bi, ne samo strancima nego i nama kad se njime šećemo ličio na pariški Montmartre. 

Zatim bi trebalo rješavati sadržaje tih gornjogradskih lokala i dućana. Onu malu kućicu na Markovom trgu, gdje se prodaju knjige, dao bih Miroslavu Šuteju da od nje napravi pravu, starinsku bombonijeru-slastičarnicu. 

Zatim bi tu mogao biti i antikvarijat, dućan sa starim satovima, radionica starih glazbala, a od onog "špeceraja" na Markovom trgu trebalo bi napraviti ugodnu kafeteriju. I jedan džez-klub bi trebalo otvoriti gore, jer takvog nema u cijeloj Jugoslaviji. Dobar je primjer omladine koja je u Lapidariju napravila dobar program i dobro vodi taj svoj disko.


Što znači jedan grad za čovjeka koji je u njemu rođen, koji u njemu stalno živi i za njega je, u posljednje vrijeme i društveno odgovoran? Da li biste mogli živjeti i negdje drugdje, vi, rođeni Trešnjevčanin?


Mogao bih živjeti, ali bih uvijek ostao vezan za Zagreb. Moja bi me nutrina vukla natrag. Bio sam svuda po svijetu, no bijah sretan kad sam se vraćao u Zagreb. To je kao tvoj dom, kao tvoj stan, kao tvoja soba, nekakvo tvoje ležište. 

Znam da sam bio sretan i kad sam se iz Pariza konačno vraćao u Zagreb, iako je Pariz lijep, sav kao jedan atelje, meni kao slikaru prekrasan. No, nema grada do Zagreba!

Razgovor vodila: Katja Šutić, obrada: Yugopapir (Tina, svibanj 1976.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate