Zvonko Letica iz New Yorka: Ovdje imaju čak 7 TV programa, to već postaje droga za gledaoca (1966)



TV-novinar u SAD nije dospio pred kameru zato što je eventualno lijep. On mora imati ugodan glas, prirodnost u ponašanju, dobar i vlastit jezik, toplinu i šarm. I kad uza sve to zna posao, onda kompanija radi sve - od reklamiranja u novinama do slanja na važnije zadatke - da od njega napravi ličnost



Ako je igdje na svijetu televizija opsegom programa, tehničkom opremom i financijskim mogućnostima postala moć u društvu, droga za gledaoca i opća preokupacija nacije, onda je to sigurno u SAD. Pa ipak, sumnjam da je igdje kritika televizije toliko oštra i nezadovoljna, bespoštedna i - nemoćna.

Amerikanac (statistički prosjek) provede trećinu dana pred televizorom.

Pedesetogodišnji James Douglas Nuttall iz nekog kalifornijskog gradića nikako nije jedne pozne noći mogao otrgnuti svoju ženu od televizora, pa je najprije sjekirom razmrskao aparat, pa sebe ustrijelio.


Sedam programa



Njujorčanin ima mogućnost da bira čak sedam programa, od 5 ujutro do 3.30 iduće noći: oko 120 do 140 sati programa dnevno.

Subotom se u tom izobilju programa emitiraju 23 filma (projekcija od 1937. do 1958), a nedjeljom 21 film (od 1926. do 1957).

Nekad, u starija vremena, dijete je prevaljivalo kilometre do škole, samo pravilo igračke, mislilo da je penny čitavo bogatstvo, ljeti hodalo boso, nosilo kratke hlačice sve dok nije dovoljno odraslo za rad i sigurno znalo samo za tri dana u tjednu: petak, subota i nedjelja.

Petak je bio posljednji dan škole, subotom se kupao, a nedjeljom se svečano odijevao i odlazio u crkvu.

Njegovog današnjeg vršnjaka kolima voze dva bloka do škole, dobiva već gotove igračke, misli da su pennyji dobri samo za automat na parkiralištu, posjeduje cipele za svaku zgodu, dobiva dugačke hlače čim prohoda, a na to je živi kalendar jer uvijek zna koji je dan u tjednu.

Kako? Prema televizijskom programu.


Namješteni kvizovi



Čudno je kako je TV u SAD rasprostranjena, koliku ima moć privlačenja prosječnog gledaoca i kako je široka i jetka kritika. Prigovaraju dosadnosti, osrednjosti, dominaciji reklamnih kompanija, obilju vesterna, krimića, tobože duhovitih emisija, namještenih kvizova, programu lakog žanra, satima programske šupljine (zovu ih intelektualnim getom).

Nitko nije bio oštriji od Newtona Minowa, koji je kao direktor (nemoćne) Federalne komisije za komunikacije ispalio rafal (i uskoro zatim dao ostavku):

- Stanite ispred svojih programa i promatrajte tu nepreglednu pustinju, beskrajni niz igara, u kojima publika sasvim rijetko sudjeluje, zatim stereotipne komedije, izmišljene porodice, krv, pucnjavu, osakaćenja, nasilje, sadizam, ubojstva, nevaljalce sa Zapada, plemenite i pozitivne ljude sa Zapada, privatne detektive, gangstere, pa opet nasilje i iznad svega dosadu. Istina je da se s vremena na vrijeme mogu vidjeti i vrijedne emisije. Ali njih je sasvim malo i sasvim rijetko. Ako mislite da pretjerujem, pogledajte svoje programe.

James Frei, njegov prethodnik, bio je kraći:

- Američka TV podsjeća na crknutu skušu na mjesečini: ona blista i smrdi.

Kao višegodišnji gledalac američke TV, učesnik panel-diskusija, kao promatrač pripremanja dokumentarnih emisija (posebno su dobre "CBS reports" i "NBC White Papers"), mogu samo pozavidjeti na mogućnostima rada američkih TV ljudi.

Kad na jednoj dokumentarnoj emisiji radim 4-6 tjedana, mislim da sam prespor.

Howard K. Smith i drugi Amerikanci znaju 6-9 mjeseci raditi na emisiji, recimo, o rasnim odnosima u nekom gradu na Jugu, ali onda je to doista emisija!

Kad se nešto značajno zbiva u Dominikanskoj Republici, Alžiru, Kašmiru, Hongkongu, Nigeriji, Italiji ili Belgiji, onda poveća ekipa uzima prvi avion da se što prije nađe u srcu događaja.

TV-novinar u SAD nije dospio pred kameru zato što je eventualno lijep. On mora imati ugodan glas, prirodnost u ponašanju, dobar i vlastit jezik, toplinu i šarm.

I kad uza sve to zna posao, onda kompanija radi sve - od reklamiranja u novinama do slanja na važnije zadatke - da od njega napravi ličnost.

Tri su bitna zahtjeva - rado podsjećaju Amerikanci - koja svaki TV-novinar u SAD želi ispuniti, ona ista tri što ih je Aristotel postavljao govornicima prije 2300 godina.


  • Prvo, rekao je, "lična dobrota" ili "karakter" govornika "može se gotovo nazvati najefikasnijim sredstvom uvjeravanja što ga on posjeduje". 



  • Drugo, on mora znati kako gledaoce dovesti "u određeno raspoloženje" podstičući "njihove emocije". 



  • Treće, on mora pružiti "dokaz ili očevidni dokaz" da je ono što govori istina.


Na američkoj TV tome dodaju i nekoliko novih zahtjeva. Oko kamere, kažu oni, koncentrira se na lice govornika, neizmjerno uveličavajući svaku njegovu osobinu.

On mora steći kontakt s publikom i kod nje izgraditi povjerenje.

Zato se mora držati prirodno, odbacujući svaku namještenost i zategnutost, kontrolirati sebe, argumentirati svoje tvrdnje, ne docirati ni podučavati, izbjegavati govorne klišee i fraze, govoriti ležerno, ne učiti tekst napamet i vježbati se pred ogledalom.


Izbor odjeće



TV stanica WRC u Washingtonu (kao i mnoge druge) ima brošuru s uputstvima za svakog tko će se makar jednom pojaviti pred kamerom. Prva rečenica glasi:

"Izbor odjeće za vaš nastup treba izabrati uvijek s jednim ciljem: upotpuniti svoje lice, a ne baciti ga time u drugi plan".

Zatim slijedi 13 stranica sugestija o odijevanju, pomodnoj robi, sitnicama, ukrasima, šminki, visini glasa, držanju, smjeru gledanja, osvjetljenju, pomagalima (kartama, slikama, dijapozitivima) i sl.

Američki TV-novinar vrlo je zauzet čovjek. Njegova popularnost i stečeno ime obavezuje ga da se što češće pojavljuje na TV i radiju.

I najpoznatiji među njima, oni koji svakog dana imaju na TV informativnu emisiju (jer su oni istodobno i spikeri) od 15 minuta, jutrom imaju i emisiju na radiju, kada čitaju i interpretiraju vijesti.

Uvijek želeći da emisija bude što bolje primljena kod gledalaca (anketna agencija odmah provjerava, na osnovu čega se određuje i cijena reklamnih spotova), rukovodioci TV-stanica koncentriraju se na imena.

Dvadeset ljudi može mjesecima raditi na nekom dokumentarcu, ali novinar-ličnost (premda potpuni "autsajder") dobiva gotov tekst konferanse da ga snimi, pa se emisija prilikom reklamiranja u štampi vezuje uz njegovo ime.

Chet Huntley i David Brinkley vode večernju emisiju vijesti NBC.




Svojim znanjem, duhovitošću, ležernošću postižu najviše moguće ocjene i već godinama dobivaju nagrade, a kod konkurentskih kompanija izazivaju promjene, jer i drugi žele naći novinare takvog uspjeha,

Walter Cronkite (CBS) je od 1952. na sedam partijskih konvencija i tri izbora bio centralni novinar (anchor man), koji je satima bio pred kamerom - vodio program, razgovarao s drugim novinarima, s njima analizirao neki događaj itd.

Međutim, uspjeh Huntleyja i Brinkleyja na NBC bio je veći.

Zbog toga je 1964 - i dalje smatrajući Cronkitea jednim od svojih najboljih ljudi - CBS odlučio da na konvenciji tu ulogu vrši Trout, novinar od 1932. CBS je htio da što bolje uspije u tako značajnom političkom trenutku.

Jer, TV je u SAD (kao i u niz drugih zemalja) glavna platforma, s koje pojedine političke partije mogu prezentirati svoje programe naciji.

Sjetimo se samo duela Kennedvja i Nixona, koji su označili novu eru TV na tom području.




Analitičari su otad navodili bar tri uzroka toj pojavi.


  • Prvo, TV dopire do širokog kruga ljudi i duže privlači njihovu pažnju nego radio ili štampa. 



  • Drugo, TV ima prednost zahvaljujući činjenici da mnogi ljudi pretpostavljaju da treba da vjeruju onome što vide i da je ono što vide na TV istinitije, stvarnije, opipljivije od onog što mogu vidjeti čak i u kinematografu. 


Treće, ljudi radije gledaju govornika na ekranu svog televizora nego da ga slušaju na javnom mitingu ili da čitaju njegov članak u štampi.

Napisao: Zvonko Letica, obrada: Yugopapir (Studio, V 1966.)


Letica: Ličnost koja ima pravi žurnalistički nerv! (1968)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate