Oliver Mlakar, životna priča: Bilo mi je krivo kad su Kviskoteku počeli da snimaju bez mene (1988)

Maj 1988: U Zagrebu se održava osmi Svetski festival animiranog filma, koji ove godine ima izuzetnog gosta - Chucka Jonesa. On je, naravno, autor slavnog Duška Dugouška/Zekoslava Mrkve, Ptice trkačice i brojnih drugih popularnih crtanih likova. Organizovana je i velika dečja priredba "Zekoslav Mrkva u Zagrebu", na kojoj su se pojavili poznati glumci, Joško Marušić, Trešnjevački mališani, a program su vodili mala Lamija Alečković i mali Rene Bitorajac, pred kojima se smeši svetla budućnost u medijima... Na televiziji se nedeljom uveče prikazuje "Panonski mornar" Đorđa Balaševića, u noćnom programu "Bis" emituju se po dve epizode klasične "Zone sumraka", a za ljubitelje istinske strave i užasa, u okviru ciklusa filmova Maxa Von Sydowa, na programu je i "Isterivač đavola"... Glavni selektor 33. Sterijinog pozorja je poznati dramski pisac i urednik na TV Beograd Slobodan Stojanović, a predstave o kojima se najviše priča su "Antigona" Dominika Smolea, "Crna rupa" Gorana Stefanovskog, "Klaustrofobična komedija" Dušana Kovačevića, "Ruženje naroda u dva dela" Slobodana Selenića i "Bard" Antuna Šoljana... Održava se prvo polufinale poslednjeg, završnog ciklusa "Kviskoteke". Tim povodom, novinar Studija razgovarao je sa voditeljem najpopularnije kviz emisije - Oliverom Mlakarom...    

"Mislim za sebe da nisam previše simpatičan. Ja se sam sebi ne sviđam, a znam mnogo ljudi koji su na ekranu zgodni i privlačni, pa tako imaju za sobom već pola posla. Oni drugi, koji nisu toliko privlačni, moraju to nečim kompenzirati"

Vidjeti Olivera Mlakara bez odijela i kravate nije baš svakodnevna prilika. U zelenoj trenirci, odjevnom artiklu koji je po tradiciji pojam opuštenosti i dokolice, ipak se doima podjednako elegantno kao i kad vodi Kviskoteku. Jednostavno, onako vitak, samopouzdan i smiren, ugodna glasa i ležernih kretnji, on se kreće prostranim stanom i sjedi u dubokom naslonjaču kao da u svakom trenutku emitira neizravnu poruku: "Svjestan sam svojih kvaliteta, ali se ne želim njima razmetati." 

Svoj današnji status tumači, prije svega, dugogodišnjim radom, trudom i polaganim napredovanjem, no, ipak, postoji neka doza finoće i prirodnosti, koja ne može biti naučena, a kamoli hinjena. To znači da je vrlo ugodno s njime razgovarati, dok, s druge strane, njegova pojava na ekranu ne ostavlja dvojbe: u svom poslu, on je najbolji!

Oliver Mlakar (snimio: Marko Čolić)
Rođen je u Ptuju 1935, dakle, pedeset tri godine prije ove serije Kviskoteke i jedne proljetne nedjelje, kada smo se sreli i razgovarali u Mlakarovu stanu.

- Čuo sam da je za voditelja najteži posao da vodi kviz, je li to točno?

- To je, bez sumnje, pravi televizijski voditeljski posao i teško bi ga se uopće moglo usporediti s nekim sličnim. Recimo, zabavne emisije često vode glumci ili spikeri, s naučenom konferansom. Političke emisije magazinskog tipa vode novinari koji improviziraju. Ali, teško je to usporediti s kvizom. 

Možda ga je ipak najteže voditi. Mogao bih to argumentirati umorom koji osjećam nakon završetka emisije. Nije bilo emisije poslije koje bih bio tako umoran kao poslije Kviskoteke. Traži se strašna koncentracija, a mi radimo od ranog popodneva do osam ili pola devet navečer.

- Danas je nedjelja, a već sutra snimate Kviskoteku. Kako ćete se pripremiti?

Nema nikakve sheme u tom poslu. Ako nemam drugih obaveza, nedjeljom se odmaram. Vidjeli ste ova dva psa, velikog i malog šnaucera, jutros smo baš bili dva sata s njima na Jarunu

Inače rano ustajemo, to je nekakav običaj u našoj obitelji. Iako ne moramo, budimo se oko šest sati i odmah kuhamo kavu, tako da nam dan počinje rano. 

Onda nedjeljom odemo na vožnju biciklom, a u toku dana prijateljima na ručak u vrtu ili nešto slično. Danas imam i dogovor sa Silvijem Humom, u sedam idem na otvaranje Zagrebačkog salona u Umjetnički paviljon i rano ću leći da se što bolje odmorim. 

Ponedjeljak mi je zaista težak dan. Prijepodne obično provodim u našoj galeriji, gore, ispod svodova Uspinjače. Tamo se ugodno osjećam, i premda je to lakši dio dana, koji me ne zamara, misli su mi ipak već u emisiji. 

Razmišljam o tome što ću reći u nekim situacijama, pokušavam pomalo smisliti nekakvu konferansu. To je nešto poput pripreme. Zatim prilično rano ručam, u jedan ili pola dva, i to lagano. Ako čovjek mnogo jede, ne može raditi. Barem sam ja takav.

- I to vam je bitno?

I te kako! Najefikasniji sam bio kad nisam ništa jeo. Tako sam nekako... No, već u pola tri svi smo u studiju. U tri je generalna proba. Najprije razgovaramo s natjecateljima, jer su to ljudi koji su najčešće prvi put u televizijskom studiju.

Ja ih, sa svoje strane, zamolim da govore razgovijetno, glasno, da se ne boje, neka budu ležerni, vedri, koliko je god moguće opušteni, iako im nije nimalo lako. Upoznajem se sa svakim posebno, da saznam što više o njemu, kako bih mogao povesti kratak razgovor na početku emisije.


Famozna "elektronska" vrata



- Jesu li one pločice s imenima izmišljene zbog vas? Da ne pogriješite?

- Jednom sam pogriješio. U jednoj sam emisiji pretvorio, čini mi se, Vesnu u Nadu. Ali, pločice koje natjecatelji nose nisu zbog mene, nego zbog gledalaca, da oni mogu identificirati kandidate. Ja bih vrlo lako mogao napisati imena i na komadić papira.

Ležernost nakon dugih priprema
U svakom slučaju, taj razgovor prije generalne probe prilično je osjetljiv i značajan, budući da na početku emisije moramo biti vrlo dinamični. Tako se upoznajemo, u tri sata zajedno odemo u studio da natjecatelji vide gdje će izići nakon mog poziva, tu su i ona vrata. 

To je zgodno. Ona izgledaju kao... Kako se sve to vama čini?

- Efektno!

- A znate li kako se otvaraju? Otvaraju ih dvojica scenskih radnika koji stoje otraga. Ponekad prije snimanja kažem gledaocima da su to naša elektronska vrata, a onda im pokažem onu dvojicu. 

Oni vide kada treba otvoriti. Iza vrata je monitor i kad kamera napravi švenk po publici, uz glazbu, pa rez na vrata... oni drže za ručke i potegnu. To je ta elektronika. 

Između četiri i pet dolaze nam tajanstvene osobe. Malo razgovaram i s njima, a u pet je sastanak sa žirijem. Još jedanput naglas pročitam sva pitanja, od početka do kraja. Svi članovi žirija pažljivo slušaju, to je zadnji filtar. Rijetko se dogodi da treba nešto ispraviti, ali se ponekad ipak omakne neka mala nepreciznost.

- Kada vi dobijete pitanja?

- Sad ih već imam, dobijem ih potkraj tjedna, u četvrtak, petak ili subotu. Već sam ova i pročitao, najprije s urednikom u redakciji, a onda i kod kuće.

Nastojim saznati što više detalja u vezi s postavljenim pitanjima, tako da me ništa ne bi moglo iznenaditi. Mislim, barem, da ne bi. Mnogo truda ulažem u to.

I onda u šest sati presvlačenje, a u pola sedam ulazak u studio. Kažem nekoliko riječi uputa publici koja je uvijek dobro raspoložena, prilično naklonjena. Zamolimo gledaoce za suradnju, tu i tamo za pljesak kad je nešto zgodno.

Tada stanemo iza vrata, ta četiri siromaha i ja. Ne zna se kome je teže - njima ili meni?

- Pa ipak, vi ste dulje na televiziji.

- Da, ali... Znate, baš sam o tome u posljednje doba razmišljao. Najlakše je reći: ma kakva trema, nema treme! A ima je, ima, kako da ne! I nesigurnosti! Nije to, možda, ona klasična trema, nego prije osjećaj užasne odgovornosti.

Čovjek takvu napetost ni nakon dvadeset i pet godina ne može zatomiti i prikriti.

Zapamtio sam što je Luciano Pavarotti rekao u nekom intervjuu, premda je usporedba sasvim neprimjerena. On, koji je toliko puta prošao sve svjetske pozornice, rekao je da mu je i dan-danas najteži taj prvi izlazak pred publiku.

To su teški trenuci, jedva čekam da emisija počne, jer već nakon prvih nekoliko rečenica - napetosti nestane.

- Pretpostavimo da se ujutro probudite indisponirani, onda ne možete pokrenuti auto, u tramvaju je gužva... Je li vam se dogodilo da pomislite: "K vragu, zašto baš danas moram voditi kviz?"

- Možda se ne dogodi baš tako. Ali, sasvim se sigurno događa da nisam uvijek raspoložen. Čovjek se, jednostavno, svaki put ne osjeća jednako.

Gledalac to vjerojatno toliko ne opaža, ali ja vrlo dobro znam kada sam u formi, a kada nisam. Nekad sve obavim s više, a nekad s manje napora. Ne znam što je to, bioritam ili...

Kad sam neraspoložen, moram se mnogo više potruditi. Možda onda budem čak i bolji. Čovjek neraspoloženje kompenzira većim trudom i koncentracijom. No, izrazito loše volje nikad i nisam.


Bio sam uplašen, krut, antipatičan



- Koliko se, zapravo, uspijete i sami zabaviti? Postoji li neka igra koja vas stimulira više od ostalih?

- Možda se osobno najviše razonodim u igri asocijacija. To i mene uvijek nekako ponese. A sviđa mi se i igra detekcije, koja je malo drukčija od ostalih, budući da se ne sastoji samo od pitanja i odgovora. U njoj više dolazi do izražaja umijeće voditelja i mogućnosti komuniciranja.

Osoba D: Mlakar krajem 60-tih
Za tu igru malo se bolje pripremim nego za ostale rubrike. Morate povesti nekakav suvisli razgovor s gostom kojega ste otkrili. Uvijek se s njim sretnem jednom ili dvaput prije emisije i dugo razgovaramo. 

- Bojite li se katkad da se on u toku igre ne otkrije? Ili se drugo dvoje ne raskrinkaju kao varalice?

- Da, toga se malo bojim - kako će igrati dvojnici! Manje me strah za skrivenu osobu, jer je njen zadatak najlakši. Ona igra sebe, ne mora i ne smije lagati. Ne smije zavoditi kandidate.

A ključno je u detekciji kako igraju dvojnici. Ako su dobri i uspiju zavarati natjecatelje, i igra je dobra. Osobito kad su iz sasvim drugog filma, kad nemaju nikakve veze s onim čime se skrivena osoba bavi. To je bit, da oni zavaraju kandidate.

- Je li vam drago kad natjecatelji promaše? Volite ih povući za nos?

- Čak i da. Ali, samo u toj rubrici. Drago mi je kad osvajaju bodove u igrama pitanja i odgovora. No, ovo je baš takva rubrika u kojoj se ne gubi, niti dobiva mnogo, a zgodno je kandidate prevariti. Pomalo se veselim kad promaše.

- Kad danas promislite, imate li barem kakvu-takvu predodžbu o sebi u pionirskim danima našega kviza? Kakav ste voditelj tada bili?

- To mora da je bilo vrlo, vrlo loše. Tih svojih prvih kvizova baš se i ne sjećam, ali dobro pamtim prve vijesti koje sam čitao. To je bilo katastrofalno! Kad bih danas tako čitao, mislim da ne bih ostao na ekranu ni dva dana. Odmah bi me otjerali.

Bio sam uplašen, krut, antipatičan, namršten... Teško je bilo.

Ipak, to su bili počeci naše televizije. Ništa nismo znali, no sreća da su i gledaoci učili s nama. Ni gledaoci nisu bili ništa vičniji televiziji, oni su mislili da to tako mora biti (smijeh).

No, hvala bogu, i to je posao kao svaki drugi, pa kad se čovjek trudi i svaki dan radi, a nije previše glup ili netalentiran, ima šansu da napreduje.

- Mnogo ste radili?

- Mislim za sebe da nisam previše simpatičan. Ja se sam sebi ne sviđam, a znam mnogo ljudi koji su na ekranu zgodni i privlačni, pa tako imaju za sobom već pola posla. Oni drugi, koji nisu toliko privlačni, moraju to nečim kompenzirati. 

Tako sam i ja morao mnogo raditi, godine i godine, da me gledaoci prihvate. Čini mi se da me sada prilično vole. Ali, trebalo je da prođe mnogo vremena. Već su mi pedeset i tri godine i zapravo sam pri kraju.

- A kakvi ste bili kao dečko? Recimo, u Osijeku?

- Bio sam vjetropir. Imam starijeg brata - a dva dečka u kući, samo s mamom... Ostao sam rano bez oca. Bili smo živi i prilično smo problema mami stvarali. Plivali smo preko Drave! Kad se samo sjetim! Nemiran sam bio, uvijek sam nešto želio, tražio...

A čini se da se nešto od ovog spikersko-voditeljskog u meni počelo javljati već u gimnazijskim danima. Znao sam lijepo čitati, pa kad je na satu jezika trebalo čitati odlomak iz nekog romana ili priče, uvijek je to Mlakar radio. 

Mama mi je, inače, Dalmatinka, a otac je bio Slovenac. Kao oficira jugoslavenske vojske, premještali su ga prije rata po cijeloj zemlji, tako da smo živjeli u Beogradu, Kraljevu, Kosovskoj Mitrovici, a nakon rata skrasili smo se u Osijeku.

Tamo se prilično čisto govori, no kako u Slavoniji nisam proveo najranije djetinjstvo, nisam poprimio one dužine u izgovoru, koje ponekad znaju smetati.


Crtani filmovi na Trgu republike



- Za studij francuskog i talijanskog odlučili ste se nakon pomnog razmišljanja?

- Bila je to trenutna odluka. Svi su odlazili na studij, a ja nisam znao što bih, kao što, vjerojatno, mnogi mladi ne znaju. U školi mi je francuski dobro išao, pa sam mislio da je najpametnije da ga i studiram. Talijanski sam pomalo govorio u kući, mama i njena sestra često su se njime služile, tako da mi je ušao u uho.

Oliver krajem 70-tih
- Je li vas se dojmio Zagreb kada ste 1954. došli ovamo na studij?

- Zagreb je bio čaroban! Nama u Osijeku on je bio svjetlo na horizontu, koje nas je uvijek privlačilo, pa smo s mnogo oduševljenja dolazili ovamo na studij.

Iako smo imali relativno čvrstu klapu Osječana, Zagreb nas je pomalo osvajao i mnoge od nas i osvojio. Ja se sada smatram stopostotnim Zagrepčaninom. Volim ga, možda, i zato što sam se u djetinjstvu i ranoj mladosti mnogo seljakao, tako da nisam bio te sreće da imam svoj grad.

A kad sam došao, 1954. godine, svaki su dan prikazivali crtane filmove na Trgu Republike. Taj detalj dobro pamtim. Na zgradi lijevo od Kluba književnika...

- Preko puta neonske sove.

- Da, tamo su spuštali veliko platno; široko nekoliko metara, a na prozoru zgrade sa sovom bio je projektor. Svake večeri, kad bi se smračilo, na programu su bili crtani filmovi.

Ne sjećam se točno povoda, no naši sastanci većim su dijelom protjecali u gledanju Popaja i Disneya.

Zagreb... Pun ljudi je bio! Dakako, dok sam studirao, materijalni uvjeti bili su nikakvi. Nisam imao oca, a mati je najprije bila radnica u Saponiji, pa službenica s malom plaćom.

Brat je bio u internatu u Zagrebu, a ja sam, tako, životario. Bili su to ipak lijepi dani. Mnogo toga bilo je značajnije od novca.

- Tada još niste imali nikakvu ideju o svom budućem zanimanju?

- Ne, čovjek jedva da misli na to kad počne studirati! Najbitnije je bilo da sam u Zagrebu, da studiram i da imam društvo. A u svoj današnji posao upao sam slučajno.

Na romanistici sam, barem u početku, bio relativno pristojan student, pa sam se uključio u rad fonetskog instituta profesora Petra Guberine. Upravo u to doba, on je usavršavao svoju metodu rada s ljudima oštećenog sluha, a mi smo mu pomagali u mnogim eksperimentima.

Snimali smo tako i neke testove za ispitivanje sluha. Sastavljani su bili od bezveznih riječi i slogova koje smo čitali, a to se snimalo, i tako se ispitivao sluh. Naša je grupa jednom snimala na radio-stanici gdje me čuo Miljenko Dor i predložio mi da se javim na audiciju za spikera.

- To je bilo u Jurišićevoj ili Šubićevoj?

- U Šubićevoj! Moralo se snimati kvalitetnim magnetofonom kakav je tada postojao u studiju Radio Zagreba. Prijedlog mi se svidio, jer mi se pred očima odjednom javio i nov izvor prihoda.

Inače smo ljeti, za praznike, i fizički radili. U Osijeku sam, recimo, kopao rovove za drenažu nogometnog igrališta. Za ondašnji Proleter. Pa smo pokrivali krovove u Osijeku.

Ovdje sam vidio šansu da nešto zaradim, javio sam se na audiciju i za divno čudo prošao! Bilo je mnogo kandidata, no odabrali su nas nekoliko.

Bila je tu Marta Tomljenović, i danas spikerica na radiju, pa Jozo Crvenković, inženjer u Eksportdrvu, Nikola Babić, režiser, i ja. Nas četvoro primljeno je na pokusni rad.

Malo smo radili sa Stjepanom Jakševcem, koji je svojedobno bio spiker. Onda smo tu i tamo dobili priliku da nešto kažemo na radiju, naprimjer, da pročitamo kako u kinu Sloboda igra to i to od pet, sedam i devet.

Nakon jedne godine, primili su me u radni odnos. A u to doba bavio sam se malo i glumom.

- Glumom?

- Da. Mi romanisti pokušavali smo stvoriti glumačku družinu koja bi igrala nešto iz francuske literature, to je, dakako, bilo i preskupo i preteško, pa smo uglavnom recitirali Jacquesa Preverta u nekim prigodama, na francuskom jeziku, u društvu Francuska-Jugoslavija.

A kako je i Božidar Violić studirao romanistiku, ne sjećam se - bilo kao drugi fakultet, bilo usporedo s režijom - predložio je da osnujemo malu glumačku družinu pri Kulturno-umjetničkom društvu Zvonko Svjetličić, koje je djelovalo u Patačićkinoj ulici.

On nas je gurao, i napravili smo jednu predstavu u njegovoj režiji. Igrali su Ladislav Vindakijević, dvije mlade kolegice, Mersada Hadžiabdić i još jedna, kojoj se ne sjećam imena, te Vjenceslav Kapural.

Ja sam imao čak prilično značajnu ulogu u tom komadu koji se zvao Mislilac, Rubena Radice, i koji smo izvodili u Dramskom kazalištu.


Mića Orlović - apsolutna zvijezda 



- Što ste vi igrali?

- Čitao sam knjigu koja se otvorila na sceni. Scena je bila velika otvorena knjiga. A ja sam bio ispred knjige, na rampi, i razgovarao s likovima iz knjige. Ono što sam čitao, odjednom se počelo događati.

Voditeljstvo privlačnije od glume
- Znači nešto prilično moderno?

- Da, da, zgodno je to bilo! Ne znam o čemu je bila riječ... Nekakve zavrzlame, bračni trokut, takvo što, ne sjećam se točno ni završetka, jer je sve bilo prilično davno, ali predstava je bila dobra.

Čak smo dobili povoljne kritike u novinama, Narodnom listu, prethodniku današnjeg Večernjaka. Objavljena nam je i velika fotografija. Gostovali smo po Hrvatskoj, u manjim mjestima Gorskog kotara, Delnicama, Skradu, Srpskim Moravicama. Sve za dnevnice i malo bolju večeru.

- Dileme oko budućnosti ipak vas nisu mučile?

- Nisam to tako ozbiljno shvatio, nisam bio baš neki glumac. U predstavi su više hvalili Mersadu i Kapurala. Mislim da mene nisu kudili, ali me nisu osobito ni hvalili. Tako da nisam imao prevelikog poticaja. A paralelno se pojavio i taj radio, koji me više zainteresirao, pa sam se njemu posvetio.

- Jeste li u to doba gledali televiziju? Bolje reći, jeste li je imali gdje gledati?

- Na Trgu Republike.

- Zar ste sve radili na Trgu Republike!?

- Sve se događalo na Trgu Republike (smijeh)! U nekom izlogu bio je televizor. A kad sam 1957. počeo na radiju, imali smo i jedan televizor na radio-stanici, u biblioteci.

Gledao sam televiziju, i bilo je to čarobno. Mislio sam često kako bi bilo sjajno postati spiker na televiziji. No, već 1958. otišao sam na audiciju. Usprkos tome što je televizija emitirala eksperimentalni program, prenoseći mahom talijanske emisije, ipak su se počele raditi male vijesti u osam sati. 

Čitao ih je Ivan Hetrich, a kad on nije mogao, Ljubo Jelčić. Ako obojica nisu mogla, znao sam tu i tamo i ja uskočiti. Kad su počele redovite informativne emisije, došli smo na televiziju Gordana Bonetti i ja.

- Navodno vam je tada Mike Bongiorno bio uzor. Vjerojatno ste dijelili ukus mnogih Jugoslavena iz tog razdoblja?

- Ah, da... Ma naravno! Pa, dan-danas ja potegnern negdje da ga vidim. Ne ovdje, nego na Jadranu, gdje se vidi poneki njegov kviz.

Potrudim se tada da ga ne propustim. Meni se to uistinu sviđalo - njegov blagoglagoljiv, dinamičan, nenametljiv stil. U to doba osobito! Dok je u evropskim razmjerima bio popularan njegov čuveni kviz Lascia o radoppia (Sve ili ništa).

Mi smo ga gledali u Jugoslaviji. Nijednu emisiju nisam propustio. Ne krijem da je Bongiorno bio moj uzor.

- A kod nas ste baš vi prvi dobili šansu.

- Jasmina Nikić i ja vodili smo naš prvi kviz koji se zvao Poziv na kviz. Bilo je to 1965. godine. U njemu je asistent režije bio Egon Šoštarić, današnji režiser Kviskoteke.

Anton Marti prvi je režirao tu kratku seriju, a mislim da je Igor Michieli nastavio. Napravili smo nekoliko emisija u Radničkom domu, samo što se igara više ne sjećam.

Bila je tu neka velika ploča s fotografijom, koja je bila pokrivena kvadratima. Skidanjem kvadrata trebalo je otkriti što je ispod. To je, recimo, bila jedna rubrika. Zatim je, koliko se sjećam, došlo do pauze od dvije-tri godine, a idući kviz bio je Zlatni pogodak.

Radili su ga Zagreb i Beograd, a voditelji su bili Gordana Bonetti i Mića Orlović. Mića je onda žario i palio! Vjerujem da njegovu popularnost nitko neće dostići, jer je to... To je bilo herojsko doba naše televizije, a on je bio zgodan muškarac, šarmantan.

Claude Autant-Lara, vidio ga je u Beogradu i rekao:

"Hoću da mi on igra u filmu!" 

I glumio je, a mislim da su snimali u Egiptu. Poslije je glumio i tu, u Jugoslaviji, u mnogim filmovima. Bio je apsolutna zvijezda toga doba!


Jadranski susreti



- A onda ste i vi radili s njim?

- Netko je predložio da radimo zajedno. Meni se ideja svidjela, pa sam prihvatio. Bile su to emisije Znaš-znam, sa studentskim ekipama, i Malo ja-malo ti, u kojoj su nastupali bračni parovi. Tu su se pojavili i oni slavni Reljići.

Neposvađani: Ljubo Jelčić i Oliver Mlakar
Ne znam jesmo li još nešto radili. Znate, to vam je onda bilo bez veze: svake godine trebalo je napraviti novi kviz. Morao je biti potpuno drukčiji od prethodnog, premda je taj, možda, bio sasvim dobar.

- Kad smo se već dotakli voditeljskih parova, pričajte mi, molim vas, o jednoj incidentnoj situaciji. Vi ste, nakon svađe Mladena Delića i Ljube Jelčića, preuzeli 1973. godine vođenje Jadranskih susreta. Jeste li pomislili da ćete preuzeti njihovu ulogu, dok ste gledali tu neugodnu zgodu na ekranu?

- Emisiju smo preuzeli Dobroslav Silobrčić i ja. Ali, taj prizor nisam vidio. Žao mi je, bio sam, valjda, spriječen te večeri. No, već ujutro sve sam čuo. Ne mogu, dakako, reći kako sam se osjećao, samo znam da nisam mislio da će to biti tako drastično riješeno - da će Ljubo i Mladen morati prestati voditi Susrete.

Već dan nakon emisije, po podne, telefonirao mi je direktor programa Žarko Božić i rekao:

"Pakiraj se, ideš u Jadranske susrete! Možeš, ili ne možeš?" 

Dobro, kažem, služimo narodu... Što mogu? Načas sam pomislio ima li smisla da se solidariziram s kolegama i ne prihvatim, ali očito je odluka bila čvrsta. Tako smo Silobrčić i ja nastavili.

- Bez imalo zadovoljstva?

- U prvi mah nisam bio presretan, iako me takva vrsta programa uvijek zanimala. Naime, volio sam žive prijenose. No, emisija je već bila uhodana, ljudi su se navikli, pa se trebalo nekako ubaciti. Ipak, prilično sam se brzo dočekao na noge. Radio sam sa zadovoljstvom još nekoliko ljeta. Vodio sam, a suci su se mijenjali.

- Jeste li i u Kviskoteku došli tako, po dekretu?

- Donekle jesam. Bilo mi je krivo kad je Kviskoteka počela bez mene. Činilo mi se da ću zauvijek ispasti iz kviza. Sve sam više čitao vijesti. Čitao, čitao... nisam se micao s tog posla i bio sam očajan!

Teško je kad dvadeset i pet godina čitate vijesti i ne vidite kako ćete iz toga kaveza izaći, a nemate dovoljno energije da radikalno mijenjate posao, jer niste u takvoj životnoj dobi.

A kad je trebalo da Hetrich ode u penziju, nekako nisam vjerovao... Bio sam na skijanju, vratio se u nedjelju navečer, a u ponedjeljak ujutro telefonirao mi je Šoštarić i rekao:

"Dođi u redakciju da uzmeš scenarij. Snimaš Kviskoteku!" 

Nisam vjerovao svojim ušima.


Čitati novine s penzionerima



- Tko vama uopće određuje poslove i radne zadatke? Drugim riječima, tko vam je šef?

- Do početka ove serije Kviskoteke bio sam u informativno-političkom programu, iako je cijela naša spikersko-voditeljska grupa prilično formacijski neodređena. Bili smo u programskim službama, a to znači da smo opsluživali cijelu televiziju. Netko bi rekao:

Budući evrovizijski par: U društvu Helge Vlahović
"Mlakar nam treba za to i to."

I ja bih onda to i radio. Trenutna mi je obaveza Kviskoteka. Osim toga, sada ćemo snimati emisiju o odjecima Pjesme Eurovizije, radio sam i novogodišnje programe, te komentirao i prevodio program izbora eurovizijske pjesme. I to je prevođenje dio neodređenog djelokruga.

Sada, kad završi Kviskoteka, vjerojatno ću na godišnji odmor. Poslije, ne znam, valjda će se naći "luft" za mene u kontakt-programu, i nadam se da ću ga ispuniti poslovima koji bi me veselili.

- Veseli vas i nova galerija?

- Veoma! Pružila mi je i neku vrstu sigurnosti. Ovo je posao koji ne možete raditi nakon stanovitih godina života. Čovjek razmišlja - kako vrijeme prolazi - a što poslije? Kako se skrasiti? Možda otići na Zrinjevac, pa čitati novine s penzionerima?

- Što bi bilo da već sada morate mjesto u Kviskoteci prepustiti nekome drugom? Tko bi to bio?

- Tu, iz Zagreba? Pokazalo se da glumci za takav tip programa nisu baš idealni. Ostali bi jedino ovi dečki koji sada u našem programu rade kao spikeri i, povremeno, voditelji. Mladen Stubljar otišao je u novinare. Ostaju Branko Uvodić, Vlado Levak, Mario Sedmak, od mlađih, te Drago Celizić, momak koji ima ugodan glas. To bi, vjerojatno, radio netko od njih, ako bih ja morao otići.

- Ali, vjerojatno vam ne bi bilo drago.

- Ma kakvi! Još ne bih htio prestati. I volim emisiju i... Znate kako je to!

Razgovarao: Dražen Matošec (Studio, maj 1988.)





Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)