Zoran Moka Slavnić, životna priča slavnog sportiste: Karakter mangupski, ali u pozitivnom smislu



Stalno se ili smejem ili plačem. Ja nemam masku za javnost, takav sam kakav sam. Praštam kada mi se izvinu, pamtim kao slon ako izvinjenje izostane. Ako sam kriv, jedva čekam sutrašnji dan da ispravim grešku, jer strašno volim čiste odnose. Često me moj temperament dovodi u konfliktne situacije, ali je moja baza poštenje

Talenat i rezultati, ali i trajanje definišu vrhunskog sportistu. Jer, između starova i kometa je velika razlika. A Zoran Moka Slavnić je bio i ostao Zvezdina zvezda. Tačno 179 puta igrao je na košarkaškim parketima sveta i pevao državnu himnu uz Kapičića, Dalipagića, Kićanovića. Osvajao taj isti svet još od 1963. Bio je jedan od najboljih košarkaša sveta, naš najbolji plej i sa svojim saigračima osvajao olimpijska, svetska i evropska zlata i srebra. 

Kasnije se uspešno iskazao i kao trener.

A danas? Ne radi. Neće mu se.

Takav je on. Čudan. I veseo.

Ne, srećan. Jer mu je oduvek na prvom mestu bilo zdravlje, pa ljubav.

Novac, na poslednjem, trećem mestu.

Uostalom, košarkom i nije počeo da se bavi zbog novca, već iz čiste ljubavi.

Temperamentan i pravedan, Moka je čovek koji iznad svega mrzi nepoštenje i laž. Karakter je kod njega kruta kategorija.

Takav mu je mentalni sklop. Mangupski, ali u pozitivnom smislu.

Učen je da voli Zvezdu, ali i da ne mrzi druge klubove.

Druga Mokina ličnost je krhka i senzibilna. Zato se ili smeje ili plače. Ume da primi izvinjenje, ali i da upotrebi tu "tešku" reč "izvini" kad "zabrlja".

Prašta, ali ne zaboravlja. Ili - ili. I to je Moka. I da sa te svoje dve krajnosti stalno vodi ili ljubav ili rat.


Rođeni sportista



- Rođen sam pre 50 godina u blizini Saborne crkve u Beogradu u Ulici cara Lazara broj 11. Tu mi je i Osnovna škola "Braća Ribar", koju sam pohađao svih osam godina i u tom krugu odvijalo se čitavo moje detinjstvo, mladalaštvo, život, tako da sam patološki vezan za taj kraj. 

Dakle, ja sam autentični Beograđanin koji potiče iz radničke porodice. Srednje sam dete oca Milivoja i majke Katarine. Moj pokojni otac je bio šofer, a majka domaćica.

Moj otac je stvorio šaroliku decu - moja tri godine starija sestra Ljiljana je doktor pravnih nauka, 14 godina mlađi brat Srđan je rudarski inženjer, a ja sam sportista.

Mi smo bili srećna i homogena porodica, koja i dan-danas živi u dobrim odnosima.

Detinjstvo mi se odvijalo u samom centru grada, kod Saborne crkve i u velikom dvorištu škole "Braća Ribar".

Još od najranijih dana sam imao sklonost i ljubav prema sportu. Već sa sedam-osam godina sam želeo da postanem sportista i taj san mi se kasnije i ostvario.

Jedino je bilo problema za koji sport da se opredelim. Bio sam darovit za sve sportove, tako da sam teško pronašao "svoj" sport. U stvari, iz čistog inata želeo sam da se okušam tamo gde je najteže - u košarci, gde su bili visoki ljudi...

A ja sam bio mali, a i sad sam mali.

Metar i 81 centimetar nije neka visina za košarkaša.

Dakle, namerno sam izabrao košarku, iako sam se uspešno bavio i rukometom i odbojkom, trenirao sam čak i boks, atletiku, plivanje, stoni tenis. 

U bašti kafića "Pevac" bili su nam zemljeni tereni za klikere, dok smo ostale igre upražnjavali na Kalemegdanu i u školskom dvorištu.


Gorki šećer



Posle osnovne, završio sam srednjotehničku saobraćajnu školu u Zemunu i čisto da ne ostanem na tom nivou obrazovanja završavam i višu školu - smer spoljna trgovina.

Ali, to je bilo forme radi, jer sam već duboko zagazio u sport, zapravo samo me je on interesovao.

Pošto sam već u sedmoj-osmoj godini rekao da ću biti sportista, škola me nikada nije preterano interesovala.

Ipak, bio sam vrlo dobar đak.

Učio sam, ne da bih nešto mnogo znao i naučio, već da bih prolazio razrede.

Naravno, škola edukuje, daje dobru obrazovnu bazu i ja sam shvatio da moram da je završim, jer je na neki način bila i zavet roditeljima. Uostalom, samo to obično roditelji i traže.

Nisu bili ni protiv mog interesovanja za sport, ali ni za njega.

Jednostavno, bili su pravi roditelji koji su samo brinuli da njihovo dete bude zdravo, sito i da ide u školu.

To su i tražili od mene, što sam i ispunjavao i tako mogao nesmetano da se bavim sportom, bez kažnjavanja.

Ne, nije bilo mnogo kažnjavanja, jer sam ja inače mnogo disciplinovan: uvek sam svoje zadatke završavao na vreme, a onda slobodno izlazio napolje. Po ceo dan, kad je to moguće.

Roditelji mi nisu bili strogi. Ipak, sećam se nekih batina. 

U blizini škole bila je čuvena bakalnica "Danilo" u koju su donosili raznu robu. Jednom su doneli džakove sa šećerom. Probušio sam jedan džak i krao taj šećer. Kad je za to čula moja mama, pojavila se s praherom i dobro me isprebijala. I još jednih batina se sećam. Očevih. Imao sam 17 godina kad sam pomislio da sam dovoljno odrastao da budem šef u kući. Međutim, brzo me je "ubedio" u suprotno i postavio na svoje mesto.


Pozitivni mangup



Bio sam vrlo nemirno, "živo" dete. Nigde me nije držalo mesto. Ne, nije to bio bezobrazluk, već jednostavno takav temperament koji je trebalo obuzdati. Zato je sport idealan za takve kao što sam ja bio - mangupčić, ali u pozitivnom smislu i u granicama normalnog.

Jovanka mi je bila učiteljica do četvrtog razreda osnovne škole. Kasnije mi je ostao u sećanju profesor matematike Katanić, koji je bio strah i trepet u celoj školi, ali pravedan. Koga on izbrusi, taj mora da postane ili dobar đak ili dobar čovek.

Takav čovek će mi se desiti i kasnije. Bio je to moj trener Kubat, te 1963, godine kad sam počeo profesionalno da se bavim košarkom. Imao je devizu:

"Ako i ne postaneš dobar košarkaš, postaćeš sigurno dobar čovek!"

Nisam voleo nijedan predmet, a kako sam i mogao kad me je samo interesovao sport u životu. Ipak, možda sam bio naklonjeniji prirodnim predmetima.

Silom prilika susreo sam se sa "čarima" matematike, jer sam u sedmom razredu pao na popravni, pa sam morao da učim preko leta i tako upoznao zadovoljstvo rešavajući zadatke koje ranije nisam znao.

Bio sam srećniji u srednjoj školi. Kako su mi kola oduvek biia opsesija, opredelio sam se za saobraćajnu školu u kojoj sam imao nekoliko predmeta koji su me stvarno interesovali.

U to vreme košarka nije bila popularna. Bazični sport je bio fudbal.

Međutim, kad je 1961. godine u Jugoslaviji bilo evropsko prvenstvo, košarka je počela da ulazi u naše domove i postaje sve popularnija. Već 1970. godine bili smo svetski prvaci u Ljubljani, ali ja još u tome nisam učestvovao.

Naravno, bio sam presrećan što sam zaigrao za klub za koji sam do tada iz sveg srca navijao, koji sam patološki voleo, zbog koga sam čak i svom sinu dao ime Zvezdan.

Sećam se, šalili smo se sa Draženom Dalipagićem da bi i on po svom klubu trebalo svom sinu, koji se rodio nekako u isto vreme kad i moj, da da ime Partizanko.

Hoću da kažem da su nas učili da volimo svoj klub i da nikog ne mrzimo.

Protivnike smo mogli samo "sportski" da mrzimo dok igramo u granicama sportskih pravila. Pričam o onoj staroj, velikoj Jugoslaviji. Na utakmici je samo bitno kako se igrač ponaša prema igraču, a publika je milje igre.

Kad sam počeo da se profesionalno bavim košarkom, nisam mislio na novac. Niti se tada toliko kao danas u sportu zarađivalo. Moj jedini motiv bila je čista ljubav prema košarci.

Već sa 17 godina ušao sam u prvi tim Zvezde.

Vrlo brzo sam ostvario san da kupim motor za koji nisam imao dozvolu. Ali, taj novac za motor nisam zaradio od Zvezde, već sam pozajmio od oca, uz obećanje da ću otplatiti dug od zarade iz kluba i na rate.

Radi nekog poređenja koliko smo novca zarađivali, recimo da mi je za taj motor trebalo nekih petnaestak "plata".

Inače, vrlo brzo sam se slupao s njim, pa je to bio dovoljan razlog da me trener izbaci iz prvog tima.



Namontiran incident



Bio sam gotovo na vrhuncu karijere kad sam se prvi put oženio i stvorio porodicu.

Ali, imao sam vremena za brak koji je trajao punih 15 godina.

Pogrešno je mišljenje, posebno o košarkašima, vrhunskim sportistima, da nikad nemaju vremena za svoju porodicu.

Njima je neophodna ta oaza ljubavi kako bi pružili maksimum na terenu. 

A možda i baš ta povremena putovanja, utakmice, kratka odvajanja od kuće i održavaju brakove. Moj sin iz tog braka Zvezdan je takođe škorpija kao i ja, samo je dan razlike u našim rođendanima. On je rođen 25. a ja 26. oktobra.

Takođe je veoma talentovan za sport, visok 188 cm, ali zbog srčane mane nije mogao da se bavi sportom...

Kažu da se sve velike ljubavi nesrećno završavaju, a ja se nadam da se moja ljubav prema Zvezdi nije i neće tako završiti.

Ipak, moram da priznam da od mog poslednjeg boravka u Zvezdi, kao trenera 1996. godine, više nisam paćenik za njom. Naime, imao sam namontiran incident sa navijačima, s kojima sam oduvek bio u strašnoj sprezi.

Navijači su me obožavali, a ja sam im tu ljubav uzvraćao, pa je naša sprega bila kao retko koja, jaka i duga...

Međutim, Zvezda je te godine ispala iz takmičenja i navijači su vikali:

"Moko odlazi!" 

To me je otreznilo. Tad sam se vakcinisao protiv sindroma zvanog Zvezda. Naravno, još sam zvezdaš, ali ne i patološki.

Biti poznat i biti vrhunski sportista nosi niz privilegija. Međutim, nosi i tajnovitost, jer sreća može i da se okrene.

Poznati sportista je medij i za ludake i za poštene ljude. Strašno se treba paziti i to je taj teret slave. Danas je taj teret jos veći, jer su oni idealni medij za niz isfrustriranih ljudi. To je ona druga strana medalje koju mnogi nisu izdržali.

"Odvalio" sam dobru pauzu - već dve i po godine ne radim kao trener. Međutim, kako sam sportista u duši - i dalje živim sportski.

Svakodnevno ustajem u devet i provodim dva sata u trčanju i teretani. Kako sam i porodičan čovek, zadovoljan sam što mogu više vremena da posvetim svojoj današnjoj supruzi Jeleni, s kojom sam zvanično u braku četiri, a nezvanično deset godina.

To što ne radim koristim da uživam u životu. Ne radim zbog sudara ponude i potražnje. Nekad je Evropa dolazila meni u pohode, a danas ja moram njoj na noge.

To je tako kad ne iskoristiš šansu kad ti se pruži, a meni se zaista dugo pružala... i, eto, platio sam cenu patologije za ulicom, krajem, gradom.


Ljubav ili rat



Ne, nije mi žao što nisam ušao u elitu naših trenera koji haraju Evropom. Jer, moj sistem vrednosti glasi baš ovim redom: zdravlje, ljubav, novac.

Više puta sam se u životu odrekao gomile para zbog sopstvenog zadovoljstva i sreće.

Više puta sam odlazio kući srećan što sam "razvalio", odbio predsednika nekog kluba, jer nisam pristajao na nešto što mi se nije sviđalo, pa da posle taj novac otkijavam.

Ali, dobio sam mir i zadovoljstvo, pa procenite šta je vrednije.

Danas se družim sa "običnim" ljudima. Nikada nisam prijatelje birao po njihovom statusu i onome čime se bave. Imam nekoliko drugova i jednu drugaricu i ta činjenica je moja sreća i bogatstvo.

Stalno se ili smejem ili plačem. Ja nemam masku za javnost, takav sam kakav sam. Praštam kada mi se izvinu, pamtim kao slon ako izvinjenje izostane. Ako sam kriv, jedva čekam sutrašnji dan da ispravim grešku, jer strašno volim čiste odnose.

Često me moj temperament dovodi u konfliktne situacije, ali je moja baza poštenje.

Zato mislim da mi je Robin Hud duhovno i moralno najbliži. Uvek sam bio na strani slabijih. Ekstremni sam moralista i kod mene ne važe poluistine i polupoštenja.

Samo pošteno ili nepošteno.

To košta i živaca, pa čak i materijalno, ali takav sam i ne bežim od toga. Uostalom, dugo sam u sportu, pa je sve što pričam proverljivo, jer sam već gotovo decenijama na tacni javnosti.

Moj mentalni sklop bi mogao da bude podeljen ovako: jedan deo mene je sportista, a drugi krhki, senzibilni, emotivac, osetljiv do bola. To su moje polovine, moje krajnosti s kojima stalno vodim ili ljubav ili rat.

Nemam dlaku na jeziku.

Ali, spavam čvrstim snom, jer sam moralno čist, jer ne pamtim kad sam slagao.

Nažalost, nalazimo se u eri maloumlja, kad su sve vrednosti poremećene.

Često su pogrešni ljudi na pogrešnim mestima.

Ali, nadam se da će s erom Vodolije koja nastupa 2000. godine nastupiti i pravi sistem vrednosti i da će pravi ljudi biti na pravom mestu, da će život biti ružičastiji i udobniji.

Zabeležila: Nada Torlak, obrada: Yugopapir (Huper, novembar 1999.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)