Jasmina Nikić, zagrebačka TV spikerica: Dugo je poznajemo, a malo o njoj znamo... (1967)




S napretkom u poslu sam zadovoljna, a o zadovoljstvu ili nezadovoljstvu u svom privatnom životu ne bih govorila. Ali, da se razumijemo: nisam od onih koje bilo kakve neprijatnosti mogu pokolebati u uvjerenju da se u životu svakog čovjeka kad-tad mora dogoditi nešto izuzetno značajno i lijepo što će ga ispuniti potpunim zadovoljstvom


Decembar 1967: Smiješak na licu zagrebačke TV-spikerice Jasmine Nikić označio je kraj emisije. Prema dogovoru, krenuo sam po nju u TV-studio u Šubićevoj ulici.

- Mama nas već čeka kod kuće, ako nije spriječena nekim iznenadnim poslom - rekla mi je Jasmina.

Jasmina Nikić (foto: RTV revija)
Te subotnje večeri bio sam njen gost. Probijajući se kroz saobraćanju gužvu, jednom sam snažnije pritisnuo kočnicu. 

Jasmina je prigušeno kriknula.

- Oprostite, ali od one moje nezgode uvijek sam napetih živaca. To je prvi put nakon sudara da opet sjedim na prednjem sjedištu ... Poslije službe, bilo je već prilično kasno, odvezli smo se da nešto pojedemo i kući. U neposrednoj blizini kuće na nas je naletio kombi...

Dva ožiljka na čelu jedva se zamjećuju.

S ljetnim suncem sasvim će nestati. Jasmina se zadovoljno smješka. 

A o onom što se zbilo i što je proživjela iščekujući vrijeme skidanja zavoja, o tome ne želi govoriti. 

Očito joj je odlanulo kad je manevar okretanja automobila pred njenom kućom bio izveden.

Dočekala nas je njena majka Ana

Jedan ispitivački pogled kroz leće naočala i ljubazan osmijeh, kako to već znaju gledati i smiješiti se nastavnici. 

Jasminina majka je profesorica.

- Mama, vidi! Kako ti se sviđa krzno?

- Ne suviše. Mislim da bi trebalo... - realno prosuđuje mama.

I dok nekoliko trenutaka kasnije već pričamo o Jasmininu pozivu, mama mi objašnjava: 

- Znate što, ja sam ovako ... puštam na volju. Neka radi što hoće. Uvjerena sam da neće ništa loše napraviti. Tako je odgojena ... Nina, je li dobra kava?

Jasmina daje pohvalu.


Snimam pa provjeravam



- Ali nemojte po tome steći krivu predodžbu! Mama me inače kritizira ...

- Uh, strašno! Ja mislim da sam njen najgori kritičar. Bolje da je i ne gledam na ekranu. Nisam naučena na te nove akcente, pa se onda uvijek objašnjavamo.

To su strane riječi koje su se udomaćile: kompozitor, telefon ...

Profesoricu Anu Nikić sigurno prolaze srsi kad to sluša.

Ali što se jezika tiče, kći joj je ravnopravan partner. Jasmina izgleda kao da je tek prošle godine maturirala. A zapravo već posjeduje diplomu Filozofskog fakulteta i priprema radnju iz jezika u okviru postdiplomskog studija. 

Osim toga, studira engleski jezik.

- Snimam neka čuda, pa ispitujem ljude. Radnja bi se mogla nazvati: sadašnje stanje u hrvatskosrpskom jeziku. Snimam pa provjeravam. Mama je najčešće prvi pokusni kunić, kao što su obično roditelji žrtve.

- Kad li na sve to stigne? Mnoge njene kolegice zapele su na studiju zbog posla.

- Stignem i u kino, kazalište, na koncerte i na sastanke s momkom. Nađe se vremena za sve. Samo ga treba znati rasporediti. Ne mislim onako strogo vojnički, na minutu precizno.

Volim improvizacije. Što se tiče poslovnih sastanaka, uvijek sam tačna. A što se tiče drugih dogodi se zakašnjenje... koje je donekle i svojstveno mom rodu. 

Čak sam nekad davno mislila da moram kasniti.


Sarmica može i sutra ujutro



Jasmina govori tečno, živo. 

Njeno je lice vrlo izražajno. Smatra se da TV-spikerice moraju biti lijepe žene ...

- Ja ne mislim da za ekran čovjek mora biti u klasičnom smislu lijep. Ali potrebne su sve one druge komponente koje ga čine simpatičnim. Od ljepote je potrebnija prihvatljiva simpatičnost. Toplina je važnija od ljepote. 

Pregršt pohvala za vođenje festivala
"Zagreb 68" (foto: A. Jelečanin)
Pa i u životu je tako.

Šarm je na prvom mjestu.

Jer žena bez šarma...

Ona je svjesna da ima mnogo šarma. 

Zna kako se treba nasmiješiti u objektiv foto-kamere. 

Ali svaki pokušaj da snimimo majku s Jasminom uzaludan je.

- Ja sam žena, a poznato vam je da su žene tašte - brani se prof. Ana Nikić. - Nisam se slikala godinama. Moja posljednja snimka je napravljena kad sam imala 35 godina.

U njihovu dvosobnom stanu vlada ugodna atmosfera. 

U polumraku jedne sobe svjetluca TV-ekran. U drugoj sobi veliki stol pod teškim kovanim lusterom, vitrina s kristalom i veliki klavir.

Jasmina prebire po tipkama i priča:

- Gotovo nikad ne sviram. Ponekad možda, u nekim posebnim raspoloženjima. Učila sam klavir devet godina ...

- Smatrala sam da je neophodan muzički odgoj - objašnjava mama. - Bude čovjeku ponekad teško i jedino ga muzika može rasteretiti, utješiti...

Na polici kolor-fotografija Jasminina brata, koji je trenutno na usavršavanju u Americi.

- Uvijek smo se dobro slagali. Štaviše, nikad nisam s djecom imala problema, premda sam ostala s njima sama. Nisu se stidjeli nikakva posla. Takvi su i danas. Toliko nam je lijepo da se plašim da se djeca neće htjeti odlučiti da napuste kuću. 

Djeca se teško nakanjuju da promijene tu atmosferu.

Jasmina šuti i smješka se.

Pletenu stoličicu na kojoj je Jasmina sjedila dok je bila mala djevojčica mama još uvijek čuva.

- Znate kako je. Studij traje prilično dugo. Ako se i u roku diplomira, čovjek je navršio dvadeset četiri godine. Zatim je tu postdiplomski studij...

Slobodna subota za TV-spikera je gotovo kao premija na lutriji. Zato se opraštam.

- Ti ćeš, dušo, pomoći mamici sarmicu praviti - nagovara mama Jasminu.

- Ne večeras, mama. Sutra ujutro ćemo to napraviti. Ipak je subota. Već me čeka društvo ...

- Uvijek se plašim. I ono se dogodilo u subotu ... Dobro, dušo, čuvaj mi se.

zabeležio: Ivan Kreutz, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, decembar 1967.)


*****



April 1968: Ušla je tiho i skromno, zastavši pomalo zbunjena pred bučnim mnoštvom djevojaka i mladića koji su, kao i ona, došli na audiciju za televizijske spikere. Mala krhka djevojka izgledala je izgubljeno u tom svijetu, činilo joj se da je nitko nije zapažao, pomišljala je već i da se vrati kad su je prozvali. Pogriješila bi da je zastala tu, pred samim ulazom. Primili su je.


Jasmina Nikić na naslovnici Arene: Zadatak da je intervjuiše,
pa tako i upozna, dobio je sportski novinar Mladen Ivanišević
(foto: V. Grobenski)
I tako je počela TV-karijera spikerice Jasmine Nikić

Imala je fotogenično, milo lice, prozračne, svijetle oči, glas ugodan i fin osmijeh.

Primili su je jer nije bilo prigovora njenoj pojavi i nastupu.

Bila je suviše povučena i preskromna za sredinu u koju je ušla. 

Nije imala prave predodžbe o televiziji koja je tokom vremena postala sve jača i utjecajnija, te konačno dovela do toga da je publika počela vjerovati kako su oni što ih reflektori obasjavaju uvijek drukčiji od običnih smrtnika.

Oštro odvojivši privatni život od posla, Jasmina Nikić pošla je svojim, manje ugodnim, ali zato jedino ispravnim putem do afirmacije. 

Uspinjala se sporo, ali i bez padova što donose gorko razočaranje ljudima koji su navikli na zvjezdane trenutke nakon munjevitog životnog uspjeha. 

Ambicioznost te nježne djevojke, njeno nastojanje da se i bez pomoći drugih, nametne drugima svojom sposobnošću, sve to dostojno je divljenja. 

To što je ona danas, među spikericama, zvijezda malog ekrana, ispunjava je posebnim zadovoljstvom, onako kako vrijedne i poštene ljude ispunjava ponosom zasluženo priznanje za rad koji im je bio i dugotrajan i mukotrpan.

Za svoju popularnost Nina (tako je zovu znanci) nikome ništa ne duguje. 

Uvijek je sama krčila svoje putove. 

Da li je zbog toga hladna i odbojna? Da li je i danas skromna i povučena? Kakva je ona djevojka?



Brzo se vrati, Nina!



Zagrebački TV-studio. 

Prostorija za dotjerivanje tijesna i zapuštena, puna neuredno razbacanih stvarčica. Tu se još jače ističe ljupkost i urednost Jasmine Nikić.

- Imam dva sata vremena do početka informativne emisije "Jučer, danas, sutra". Stojim vam na raspolaganju - rekla nam je Jasmina.

Izlazeći iz studija, prošli smo kroz predvorje puno ljudi. 

Tehničari, šef rasvjete, snimatelji, jedan režiser, nekoliko poznatih autora dramskih emisija, jedna Jasminina kolegica s malog ekrana ...

- Već ideš? Doviđenja, Nina! Brzo se vrati! - dovikivali su joj.

- Vole vas kolege.

- Nikome nisam ništa nažao učinila - odgovorila je zbunjeno. 

Zacrvenjela se. Bilo joj je jasno da odgovor nije bio dobar.

- Nego... mora li me foto-reporter zaista slikati na ulici? Pred tolikim ljudima? Neugodno mi je ...

Nismo joj dali da predahne. 


"Zar pred tolikim ljudima?" (foto: V. Grobenski)

Ni ona nama. Brzo je reagirala na sva pitanja. Pravi užitak za reportera.

- Imala sam lijepo djetinjstvo i jedan crni dan. Dan kad mi je umro otac. Tada sam ostala sama s majkom i "pokroviteljem", to jest bratom koji je u odnosu na mene uvijek igrao ulogu pokrovitelja. 

Stjecajem okolnosti poslala sam sliku na konkurs za TV-spikere i položila bezbroj testova dok nisam primljena. 

U školi sam često recitirala, bavila sam se pomalo glumom i baletom, ali ne znam da li time mogu objasniti kako sam se uopće odvažila da pođem na natječaj. 

Logično, u početku mi je bilo najteže, jer u času kad mi se ispunila želja da postanem spiker, učestali su ispitni rokovi na fakultetu.

Diplomirala sam jugoslavensku književnost, ruski i talijanski jezik u redovnom roku. Sad sam pri kraju postdplomskog studija i fonetike...

- Ne podnosite, čini nam se, neaktivnost?

- Ni površnost u poslu - odgovorila je pribrano.

- Moć navike?

- Ne, jednostavno, takva sam.

- Znak zadovoljstva u životu?

- Možda - složila se Nina, ali odmah je dodala: 

- Željela bih da steknem potpuno zadovoljstvo u privatnom životu jer bi me to još više podsticalo u poslu ...

- Zar niste zadovoljni? Teško je u to povjerovati. Pogotovo sada nakon što ste dobili jednodušno priznanje za izvrsno vođenje festivala zabavnih melodija "Zagreb 68" i nakon što ste se afirmirali kao voditelj, za spikere najdelikatnijih, informativnih emisija...

- S napretkom u poslu sam zadovoljna, a o zadovoljstvu ili nezadovoljstvu u svom privatnom životu ne bih govorila. 

Ali, da se razumijemo: nisam od onih koje bilo kakve neprijatnosti mogu pokolebati u uvjerenju da se u životu svakog čovjeka kad-tad mora dogoditi nešto izuzetno značajno i lijepo što će ga ispuniti potpunim zadovoljstvom...

razgovarao: Mladen Ivanišević, obrada: Yugopapir (Arena, april 1968.) 


Zagreb, april 1972: Mladen Ivanišević i Jasmina Nikić, sada već verenici,
koje je u zagrebačkom parku uslikao fotograf RTV revije M. Isailović 

Nedavno digitalizovani intervjui Mladena Ivaniševića:

Toma Bebić ... Lado Jakše ... Ivo Rataj 


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)