"Sedmi kontinent": U Ulcinju je snimljen prvi igrani film našeg oskarovca Dušana Vukotića (1966)



Djeca su vesela, radosna, plešu, pjevaju, viču, igraju se. Kako i ne bi kad su otkrili svoj novi kontinent. Među njima ne postoje nikakve razlike, kakvih ima na ostalih šest kontinenata. Ni po boji kože, ni po položaju i ugledu roditelja, ni po odijelu. Može li se zamisliti nešto ljepše!



Svaki osnovac zna koliko ima kontinenata. Budete li baš zahtijevali, naizust će vam ih nabrojiti po abecednom redu ili po veličini. Na zemljopisnoj karti će ih lako i pronaći. Bude li dobre volje, možda će vam reći i tko ih je sve otkrio, kako su nastali i još mnogo zanimljivih pojedinosti.

A sada gle čuda! Pojavio se još jedan kontinent, Sedmi kontinent.

To nije ni Antarktik ni Arktik, već jednostavno Sedmi kontinent.

Otkrili su ga jedan Bijeli dječak i jedna Žuta djevojčica. Njihova imena bit će odštampana masnim slovima i cijeli svijet će moći da ih vidi i zapamti.

Djevojčica je mala, sasvim mala, ima samo pet godina, rođena je u Opatiji i zove se Iris Vrus.


Dječak je malo veći i stariji od nje, rođen je u Zagrebu i zove se Tomica Pasarić.

Vjerujte, zaista, to dvoje mališana, bez ičije pomoći, da to nisu znali mame i tate, otisnuli su se jednog dana plastičnim čamcem i plovili, plovili... dugo.

Zapravo, kad smo ono rekli da su otkrili Sedmi kontinent bez ičije pomoći, nismo bili sasvim iskreni. Ideja i nije njihova, zamislila ju je Češkinja Ružena Fišer.

Njenu ideju razradila su dva Jugoslavena, čuli ste za obojicu. Jedan je zagrebački glumac i zove se Andro Lušičić a drugi je poznat u cijelom svijetu kao jedini Jugoslaven koji je dobio "Oskara", najveće filmsko priznanje. To je poznati režiser Dušan Vukotić.

On je, da budemo iskreni, i režirao njihov odlazak na Sedmi kontinent. Ali ipak ostaje da su ga otkrili Iris i Tomica. Sasvim "slučajno":

Jedan trajekt je jednoga ljeto bio toliko nabijen automobilima da vjerojatno ne bi ni igla mogla pasti na pod. I na tom trajektu, u tom mnoštvu automobila i ljudi, bili su njih dvoje - Bijeli dječak i Žuta djevojčica sa svojim roditeljima. Kao i sva djeca ovoga svijeta, igrali su se na tom skučenom prostoru dok su njihovi roditelji bili zabavljeni svojim razgovorima.

Ali odjednom se lijepa košarica Žute djevojčice otkotrljala u more. Djevojčica je tužnim pogledom otpratila njen nestanak iza trajekta što se sve više udaljavao. Hoće li je netko vratiti, tu lijepu i dragu košaricu?


Sedmi kontinent - Ulcinj



Bijeli dječak je odlučio da pomogne svojoj novoj prijateljici. Brzo je odvezao plastični čamac s jednog automobila i spustio ga u more. Žuta djevojčica i Bijeli dječak uskaču u čamac da što prije uhvate košaricu. S trajekta nitko nije zamijetio njihov nestanak.

Pala je noć, čamac i dalje plovi za košaricom. Trajekt je ostao negdje u tami.

Plovili su cijelu noć, dugu i zanimljivu noć, susretali periskope podmornica ... U čamcu su imali samo veliku i bogato ilustriranu kartu svijeta. Kamo će ih odvesti plastični čamac, gdje da pristanu?

Svanulo je jutro i u daljini su ugledali jedan otok, lijep, malen, s pješčanim plažama, ravan poput ploče.

Iris i Tomica iskrcali su se na prekrasnoj pjeskovitoj plaži Ulcinja. Taj divni ambijent Crnogorskog primorja poslužio je režiseru Dušanu Vukotiću da dočara Sedmi kontinent.

Žutoj djevojčici i Bijelom dječaku ubrzo se pridružio još jedan prijatelj. Na plovećim vratima došao im je Crni dječak. Mališan je sin senegalskog diplomata u Beogradu i zove se Abdulaj Sek.


Troje novih prijatelja s triju strana svijeta našlo se na "neutralnom terenu", na Sedmom kontinentu. Njihov otok je lijep, najljepši od svih otoka na svijetu. Je li to otok modernih Robinzona? Svi koji surađuju u tom filmu uvjeravaju nas da je to nepostojeći kontinent koji je silom prilika prikazan kao otok.

Da, ali "taj naš otok je pust, nema stabala, nema kuća, nema djece..." Što napraviti? Netko se od njih sjetio geografske karte svijeta. Ta, u njoj ima mnogo stabala, mnogo kuća, mnogo djece, svega!

Isjekli su drveće i zasadili ga na svom otoku, doveli su potoke i rijeke a kroz kartu zaviruju u sve gradove svijeta i pozivaju djecu da se presele na njihov kontinent.

Prava invazija, invazija svega i svačega: aviona, brodova, konja ...

Tisuće i tisuće dječaka i djevojčica, bijelih, žutih, crnih, sa svih strana svijeta, hrle prema Sedmom kontinentu. Dolaze na svojim igračkama.


"Babilon" u sinemaskopu



Puna dva mjeseca je ekipa filma "Sedmi kontinent" boravila u Ulcinju. Osim režisera, asistenata, kamermana i glavnih glumaca, u tome gradu bilo je mnogo djece. Pravi Sedmi kontinent. Ili, bolje, mali Babilon. Jer tu je bilo djece gotovo svih narodnosti i rasa.

Ekipi su išli u susret inozemni diplomatski predstavnici akreditirani u Beogradu i Zagrebu i dopustili su da njihova djeca igraju u filmu.


Zahvaljujući tome, mogla se realizirati zamisao da cijela armija djece doplovi morima sa svih strana. Kako se film snima u koloru i sinemaskop-tehnici, a prvi je u nas u kojemu će biti upotrijebljen stereofonski zvuk, na tim masovnim scenama posebno se inzistiralo.

Da bi se snimio dolazak djece na Sedmi kontinent, moralo se pribjeći posebnim trik-snimkama.

Na samoj plaži u Ulcinju konstruirana je tehnička naprava koja je bila postavljena ispod vode, pa je tako stvorena iluzija da se djeca kreću i plove morima na predmetima koji se inače nikada ne upotrebljavaju za plovidbu.

Iz Ulcinja se ekipa na neko vrijeme preselila u Rijeku. Također i radnja filma.

Roditelji iz svih gradova čija su djeca počela nestajali zabrinuli su se i počeli tragati za njima. Nije im bilo ni na kraj pameti da bi se mogla nalaziti čak na Sedmom kontinentu. Ta, nisu ni znali da postoji taj kontinent.

Sve je tužno i pusto, nema dječjeg smijeha i veselja. Gradovi su zamrli. Majka Bijeloga dječaka (Hermina Pipinić), Otac Bijelog dječaka (Demeter Bitenc), General (Miklaš Huba), žena generala (Karla Hadimova) i drugi roditelji su u panici.

Kamera Čeha Karola Krška i njegovih asistenato ponovo nas vraća na Sedmi kontinent...



Jedna školjka ne - svira



Djeca su vesela, radosna, plešu, pjevaju, viču, igraju se. Kako i ne bi kad su otkrili svoj novi kontinent. Sve je tu lijepo. Sve je njihovo i svi su prijatelji. Među njima ne postoje nikakve razlike, kakvih ima na ostalih šest kontinenata. Ni po boji kože, ni po položaju i ugledu roditelja, ni po odijelu. Može li se zamisliti nešto ljepše!

A njihovu pjesmu prate školjke. Da, sviraju školjke. Prvi put, samo za njih. Ne vjerujete? Nisu vjerovali ni stariji kojima se obratila jedna dječja "delegacija", jer im jedna školjka nije svirala.

Ali i ona je zasvirala na opću radost i veselje. I veselje roditelja, jer su na taj način saznali gdje im se nalaze djeca, što je s njihovim sinovima i kćerima.

Dječja "delegacija" ih napušta i odlazi prema svom kontinentu, a roditeljima ne preostaje ništa drugo nego da i oni zaplivaju za njima. U susret dječjem Sedmom kontinentu. Uz muziku školjki.

Tako završava radnja toga filma, jedinstvenog po ideji i realizaciji.

Zanimalo nas je kako je došlo do ideje i realizacije "Sedmog kontinenta".

Čehoslovačka književnica Ružena Fišer napisala je i moto svoje filmske priče:

- Kad sam pisala tu priču, dugo sam razmišljala kako da je nazovem i na kraju sam se odlučila da joj dam naslov "Sedmi kontinent". Nisam ga ja pronašla. On već postoji, postoji u svakome od nas. Možda ne ovakav, možda ne cijeli, ali svakako jedan njegov dio.

Realizacija i pisanje scenarija bili su ponuđeni Dušanu Vukotiću, poznatom režiseru crtanih filmova i jedinom jugoslavenskom "oskarovcu".

Vukotić dosad nije radio no cjelovečernjem igranom filmu i "Sedmi kontinent" mu je prvenac.

Zašto se poznati režiser crtanog fiima odlučio za realizaciju toga filma?




"Glumac" pobjegao na - stablo



O tome je Vukotić jednom prilikom rekao:

- Takve ideje su mi vrlo bliske. Ako se sjećate, nešto slično napravio sam u jednom od svojih posljednjih filmova "Igra". To je kratki film u kojemu su glavne uloge tumačila također djeca. Bila je to humana antiratna priča.





Poslije crtanog i kratkog filma Dušan Vukotić je prešao na igrani film. Po njegovim riječima, to je samo nastavak rada sa crtanog, preko kratkog na igrani film. Ili možda samo pokušaj, jer se Vukotić ponovo vraća svom "fahu".

No vratimo se ponovo na film, na "Sedmi kontinent". Raditi s toliko djece nije zahvalno. Djeca su živa, često svojeglava, neposlušna, znaju se posvaditi.

Kako su se ponašala na snimanju "Sedmog kontinenta"?

Nedavno, prije malo više od mjesec dana, imali smo priliku vidjeti na našoj televiziji filmski izvještaj sa snimanja filma u Bratislavi. Tada je sam Vukotić izjavio da su djeca poslušna, da su izvrsni glumci, ali da s njima treba imati dosta strpljenja.

Vidjeli smo i te mališane na malom ekranu. Pred kamerama se već ponašaju kao "pravi" glumci. Pogotovu mala Iris i mali Tomica. Abdulaj je malo sramežljiviji.

Iz prvih dana snimanja datira i jedan mali "nesporazum" s Abdulajem.

Dok se snimao film u jednoj šumi kraj Ulcinja (kad su djeca isjekla dosta stabala iz atlasa i zasadila ih na svoj otok-kontinent), on se malo posvadio s malom Iris kao pravi glumac, ali je ubrzo sve bilo u redu.

Drugom zgodom posvadio se s nekim jedan drugi "epizodist" i sakrio se u krošnju jednog stabla.

No, kako kažu odrasli u ekipi, s djecom je ipak lakše raditi. Daju im bombone, sladoled ili neku igračku i onda su mirni. I, kažu opet neki, djeca su najbolji glumci na svijetu. A ovaj film u biti nije namijenjen djeci, već najviše odraslima. Jer Sedmi kontinent nije samo kontinent ...

Napisao: Uroš Šoškić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, 1966.)




Podržite Yugopapir: FB TW Donate