Konstantin Miles, životna priča legendarnog zagrebačkog novinara: Stručnjak za celebrity intervjue



Beatlesi su se upravo bili raspali, a Lennon je kupio kuću u Epsonu. Prekrasan ambijent, unutra je bio i jedan bijeli klavir - Lennon je na njemu svirao jednim prstom i pjevao mi. Kanio sam otići k njemu u New York, na treći razgovor, ali je ubijen. Dopao mu se prvi razgovor, pričao je naokolo da je to jedan od najboljih koje je dao za novine

Srpanj 1985: Najbogatiji čovjek na svijetu sjeo je u svom dvorcu za stol da večera, a onda je na njegovom privatnom broju, evidentiranom u International Who is Who, zazvonio telefon.

Legendarni milijarder John Paul Getty III podigao je slušalicu, i tako je započela brilijantna intervjuistička karijera nepokolebljivog zagrebačkog novinara Konstantina Milesa.

Bilo je to prije točno osamnaest godina.


*****



"Suvremena sredstva komuniciranja", pisao je tjednik Studio u uvodniku broja 209. od 6. travnja 1968. godine, "smanjuju udaljenost između pojedinih krajeva i ljudi i omogućuju da se o svemu obavijestimo na izvoru... "

Tom klasičnom definicijom telefona najavljena je serija teledirigiranih intervjua Konstantina Milesa, prikazanog na fotografiji sa slušalicom prislonjenom na uho, uz golemi čehoslovački magnetofon Sonet B3 i uz "rukovodioca telekomunikacija NIP Vjesnik koji", naslonjen na malu Pupinovu centralu, "pruža potrebnu tehničku pomoć".

Konstantin Miles (foto: Ivo Pukanić)
Usprkos svoj pomoći, britanski automobilistički as Sterling Moss, zatečen u krevetu hotela u Monte Carlu, bio je podjednako zapanjen slabom kvalitetom veze kao i idejom da se za novine razgovara na udaljenost od tisuću milja.

Poziv fantomskog intervjuista primila je zatim skupina poznatih svjetskih radio-astronoma: bivšeg suradnika časopisa Savremena tehnika, koji je u tom znanstveno-popularnom časopisu radio devet godina, nakon što je 1946. izbačen iz Radio Zagreba, zanimale su pojedinosti o radio-emisijama primljenim od inteligentnih civilizacija s drugih svjetova.

Interkontinentalni poziv iznenadio je Faye Dunaway u kupaonici nekoliko dana poslije jugoslavenske premijere filma Bonnia i Clyde.

Doista, pjesma, Sade Adu, Smooth Operator, kao da rezimira taj dio karijere Konstantina Milesa.

Prije nekoliko dana, Miles je napustio novinarsku sobu u redakciji magazina Start, gdje je dugo blago predsjedao izvirujući povremeno preko stranica Herald Tribunea.

Kao jedan od rijetkih preživjelih poslije četrdeset godina žurnalističkog aktivizma, otišao je u mirovinu, u poslijepodnevni mir svoje dnevne sobe, s policom za knjige koja zaprema cijeli jedan uzdužni zid, popunjenom knjigama od kojih je, čini se, polovicu sam preveo.

U tom građanskom salonu, kojim dominira biblioteka vječnih, zaboravljenih, povijesnih i futurističkih senzacija, prirodno se nameću teme o bizarnim pojedinostima iz života poznatih osoba:

Orson Welles ručao je kao dijete s Hitlerom, mama Omara Shariffa igrala je na kartama "žandara" s kraljem Farukom.

Šarm Milesove konverzacije osniva se na suptilnom cinizmu, na "umjetnosti umanjivanja", svojstvenoj anglofonskom duhu, tako primjerenom redakcijskoj atmosferi, atmosferi press rooma.

Istinski cinizam poznaje se po tome što ga izoštravamo na sebi; objašnjavajući kako studij nije dovršio jer je 1943. otišao u partizane, a poslije rata se oženio i zaposlio, Miles dodaje:

"Novinarstvo, to je ipak profesija propalih studenata, barem je oduvijek bila, pa nisam ni osjetio potrebu da završim fakultet... Studirao sam pravo, otac mi je bio sudac, i imao sam za to neki, ne baš jako velik interes... "

Karijeru je započeo u vladinom povjerenstvu za štampu, gdje se sasvim slučajno zaposlio - takve su bile poratne prilike, same okolnosti upravljale su sudbinama.

No već 1946. postao je novinar na zagrebačkoj radio-stanici.


Kako je tih prvih poratnih godina izgledalo novinarstvo? Je li to bilo pravo novinarstvo?


Ja sam radio kao urednik vijesti na radiju: postojao je samo jedan program. Po nekim obrascima razvrstavali smo vijesti; nastojali smo, recimo, da se mnogo govori o štrajkovima u zapadnim zemljama.

Na momente znalo je postati delikatno: ako je Molotov raspalio govor, i mi sat prije emisije dobili četrdeset stranica koje treba skratiti na četiri, tako da ostane ono bitno, ili ono što se tada činilo bitnim...

Čovjek pri tom stekne sposobnost da brzo radi, da brzo reagira.

Poslije sam pisao reportaže o obnovi, o prvim seljačkim radnim zadrugama. Približavam se nekom selu, pa se vidi ili ne vidi novi tvornički dimnjak...


• Jesu li se zaista vidjeli ti dimnjaci? Kakva je bila klima u redakcijama? Sve to, pretpostavljam, radilo se iz čistog uvjerenja...


Naprosto su postojale sheme, kao i u prvim reportažama iz inozemstva: Pariz, London, to se sve raspadalo od moralne i političke truleži. Ili, jedan novinar, koji je poslije radio u Vjesniku u srijedu, objavio je tada reportažu o nekom našem iseljeniku u Kaliforniji; koji ima u kući sat što otkucava vrijeme na Braču...

Sjećam se, htio sam otići u Split, a urednik mi je predložio da napišem reportažu o proslavi Prvoga maja. Dakle, otišao sam u Splitu u Komitet i upitao: Molim vas, vi sigurno pripremate vatromet?

O, da, rekli su oni, počet će točno u osam. I radijske vijesti počinjale su u osam sati, pa je spiker u Zagrebu mogao pročitati: Prije točno pola minute počeo je u Splitu vatromet...

Tako smo onda shvaćali novinarsku brzinu. Ali nije dolazilo u obzir da se piše o željezničkoj nesreći. No postojao je entuzijazam, mi smo, u krajnjoj liniji, voljeli taj posao, čak i tamo gdje sam ja radio, na radio-stanici, gdje su novinari morali dolaziti u sedam sati, iako je materijal pristizao tek u jedanaest...



Svijet pun zvijezda, glumaca, bogataša, piejboja, učenjaka i slavnih sportaša...




Miles se zavadio s urednicima, pa su ga disciplinirali: otpušten je, s uzgrednim političkim obrazloženjima. No u tom razdoblju pune zaposlenosti bilo je mjesta za propalog novinara sa znanjem jezika.

Počeo je prevoditi, a zatim je dobio namještenje u znanstveno-populamom časopisu Savremena tehnika, čudesnom tehničkom fanzinu iz pedesetih godina, s naslovnom stranicom u boji, koja prikazuje futurističke gradove i marsovske kolonije iz bolje sutrašnjice.

Fascinacija progresom, svojstvena tim optimističkim vremenima, kao da se poslije održavala u sveukupnoj Milesovoj žurnalističkoj invenciji.

Radeći u Tehnici, surađivao je u Vjesniku u srijedu, pokrenutom 1953. godine.

- Moja ideja bila je rubrika ispit poštenja. Pokvarili bismo radio-aparat, ili nešto slično, a zatim bi se jedan kolega, danas direktor, prerušio i pošao po radionicama u potragu za nepoštenim tehničarima. To ondašnje istraživačko novinarstvo izgleda danas djetinjasto, ali tada je izazvalo neviđenu senzaciju, silno povećanje tiraže i odaziv javnosti stotinama brzojava koji su prispijevali u redakciju.

VUS je također imao vrlo dobru Zabavnu stranicu, tu sam mnogo surađivao i zaradio mnogo para. Radio sam i u rubrici Iza kulisa drugog svjetskog rata; tada je o tome izlazilo na vagone knjiga i članaka.


Uz prvu kontakt-rubriku Strogo povjerljivo, krimiće i strip Rip Kirby, to su bili osnovni sastojci recepta ilustrirane štampe, koja se u Zagrebu razvila kad je tiskana prva domaća prava revija, Globus, gdje se i Miles namjestio, dok nije preuzeo zadatak da pokrene domaći Reader's, mjesečnik Izbor...


- Još u Globusu došli smo 1960. godine na ideju da napravimo veliku seriju novogodišnjih intervjua sa sugovornicima iz cijeloga svijeta. Dovršilo se jedno desetljeće, pa smo pitali što je u njemu bilo najznačajnije. Jedna naoko banalna stvar izvrsno nam je uspjela. Dobili smo izjave Arthura Millera, Arta Buchwalda, nobelovaca...

S time smo onda nastavili iz tjedna u tjedan, ali iz nekih razloga ubrzo je obustavljeno. Sjetio sam se te ankete 1968. godine, predložio je i obnovio u ondašnjem Studiju...


U Studiju s kraja šezdesetih godina punom putopisa popularnih, redakcijskih komentara Pere Zlatara, slika Helge Vlahović s golim trbuhom (kostim iz mjuzikla Antona Martija) i prigodnih izjava direktora Televizije ("U borbi za kvalitet") telefonski intervjui Konstantina Milesa značili su epohalan korak u svijet o čijem se postojanju do tada znalo samo po prijevodima iz talijanskih tračerskih revija. 

Taj svijet pun zvijezda, glumaca, bogataša, piejboja, učenjaka i slavnih sportaša pretvorio se odjednom od mita u činjenicu kad je Miles počeo stvaran dijalog s tom izvanzemaljskom populacijom.


• Kako ste dobili Gettyja na telefon, zar to nije bilo prilično teško?


Pa on je naprosto bio iznenađen... U svakom slučaju, to je bio vrlo ugodan tip. Ja sam se dosjetio da je netko o njemu napisao da je škrtac, pa sam ga upitao što na to kaže - mala provokacija. Vrlo zgodno smo razgovarali deset-petnaest minuta. To je jako upalilo u novinama...


• Kako ste pronalazili sugovornike?


Sam bih iskopao njihove telefonske brojeve, a kad se stvar uhodala, za mene su radile cijele službe agencija UPI, ambasade... Do nekih sam došao svojim vezama.


• Kad ste se napokon pojavili pred svojim sugovornicima?


Od jeseni 1968. počeo sam, također za Studio, odlaziti u inozemstvo. Uvijek bih ostao po pet-šest dana i dobio po četiri-pet intervjua. Tako je potrajalo nekoliko godina. Na prvo putovanje išao sam s Ottom Reisingerom, u London.

Htio sam dobiti intervju u Scotland Yardu, ali nisam uspio - čini se da sam naletio na tipove iz Special Brancha, bili su onako ukrućeni i sumnjičavi, pretpostavljam naročito zbog Reisingera, koji je stalno šutio.

Došao sam u Yard s foto-reporterom koji mi je rekao:

"Slušajte, mislim da gubite vrijeme, oni su uvjereni da će izvještaj o njima sutra osvanuti u Kremlju."

U svakom slučaju, taj nam je intervju propao, no onda je bila popularna serija o Forsyteovima, pa sam napravio intervju s glavnim glumcima...


• Zar to nije bilo strašno naporno: za kratko vrijeme napraviti toliko razgovora?


Da sam bio pametan, otišao bih na šest dana i donio jedan intervju. Umjesto toga, kad sam počeo te intervjue objavljivati u VUS-u, svaki je tjedan izlazio tekst od dvanaest, petnaest, šesnaest kartica...


• Kamo ste najčešće odlazili, u London?


Pa, u Londonu sam bio sedamdesetak puta. Mjesečno sam barem deset dana provodio na putu. Najviše sam odlazio u Englesku, Francusku, Italiju, dva puta u Ameriku, pet-šest puta u Sovjetski Savez...


• Objavljivali ste gotovo isključivo intervjue...


Tu i tamo napisao sam poneku reportažu. Kad sam posljednji put bio u New Yorku, pisao sam "Patrolu u podzemlje"...



Glumcima sam često laskao




Ta uzbudljiva epizoda iz Milesove karijere odigrala se pred nekoliko godina, kad je s "anti-kriminalističkim odredom", okružen okorjelim "plavcima" naoružanim sačmaricama, upadao u gangsterske jazbine prikupljajući materijal za tekst u Startu o njujorškom podzemlju.

Foto-reporter Quicka, Vlado Duić, prisjeća se te zajedničke pustolovine opisujući hladnokrvnu rastresenost Konstantina Milesa koji je, dok su zrakom zujali meci, mirno gubio kasete s razgovorima.

U nekoliko godina objavio je gotovo dvije stotine intervjua, seriju bez premca u tradiciji domaćeg novinstva. 

Prema današnjim kriterijima, izmijenjenim utjecanjem "novog žurnalizma", te u usporedbi s modernim specijalističkim ili literariziranim intervjuima, Milesova se dostignuća čine beznadno nesuvremena po tome što pripadaju "novinarstvu opće prakse", gotovo istisnutom posljednjih deset godina.


"Koliki je bio moj emocionalni angažman?" sliježe Miles ramenima, "Pa to je vrlo brzo ipak postala rutina. Srećom, radio sam na dosta širokoj fronti..."


Beskompromisna agilnost kojom je prodirao do sugovornika, te u novinarstvu gotovo zapostavljena plemenita obaveza da se dopre do mjesta događaja, na razdaljinu za dijalog s njihovim protagonistima, probudit će nostalgiju za tim pionirskim danima kad je Miles djelovao "na širokoj fronti"... jedva se sjeća:


- Od glumaca intervjuirao sam Sophiju Loren, Faye Dunaway, Richarda Burtona, Marcella Mastroiannija, pa Alberta Sordija, koji je za rata u Splitu svirao u vojnoj limenoj glazbi... ne znam koji instrument.

Glumcima sam često laskao: Catherine Deneuve rekao sam da izgleda vrlo inteligentno.

Sordija sam pitao tko je izmislio glasoviti geg iz Fellinijevog filma I Vitelloni - on ga je, naravno, izmislio...

Od glumačkih intervjua mislim da je uspio onaj s Peterom O'Tooleom, vrlo neobičan, posve luđački...


• Koje ste još kategorije zvijezda obrađivali?


Intervjuirao sam olimpijske pobjednike, bojim se da im se ne sjećam imena.


• Sigurno je, ipak, najpoznatiji vaš intervju s Johnom Lennonom i Yoko Ono...


S njim sam imao dva intervjua. Prvi, kad sam preko nekih kolega novinara u Londonu saznao da je Lennon sa ženom otputovao u Amsterdam. Baš sam namjeravao kupiti jedan Burberry ogrtač, ali onda sam te novce potrošio na avion i otišao u Nizozemsku.

Na tamošnjem aerodromu tražili su me vizu, a ja je nisam imao. Odveli su me do upravnika, to je bio jedan civilizirani urođenik s Papue, vrlo ljubazan, koji je dopustio da ostanem.

Lennona sam našao u hotelu, preko njegova šefa za štampu, koji mi je dopustio da ostanem deset minuta i razgovaram o akciji ležanja u krevetu, kojom su John Lennon i Yoko Ono protestirali za mir u svijetu...

Ali ostao sam tri sata.

S njim sam nekako uspio uhvatiti vrlo dobre vibracije, bio je vrlo bistar, i zapravo vrlo zgodan čovjek. Kad sam mu rekao da je panteist, uopće se nije ustručavao da pita što je to.

Yoko Ono izležavala se u noćnoj košulji, a on je bio u pidžami, razgovarali smo, a šef za štampu stalno mi je namigivao da izađem....

Onda ga je Lennon izbacio iz sobe.


• Kad ste vodili drugi razgovor?


Beatlesi su se upravo bili raspali, a Lennon je kupio kuću u Epsonu. Prekrasan ambijent, unutra je bio i jedan bijeli klavir - Lennon je na njemu svirao jednim prstom i pjevao mi.

Lenon oduševljen radničkim samoupravljanjem u Jugoslaviji (1971)

Kanio sam otići k njemu u New York, na treći razgovor, ali je ubijen.

Dopao mu se prvi razgovor, pričao je naokolo da je to jedan od najboljih koje je dao za novine... Poslao sam mu prijevod, bilo je toga oko 40 ili 50 kartica..,


• Sve je objavljeno?


Samo dio.


• Nikad niste pomišljali da objavite knjigu svojih intervjua?


Nitko mi nije ponudio, a sam nisam htio. Dosta sam lijen.


• Vjerojatno je intervju s Lennonom najbolje zapamćen od svih koje ste napravili, ali koji je za vas bio najuzbudljiviji?


Kad sam jednom bio u Londonu, poželio sam napraviti razgovor sa šefovima IRA-e. Otišao sam u irsku ambasadu i zatražio vizu, ali kad sam rekao da sam novinar, odbili su me. Tako sam odletio u Dublin bez vize i, normalno, prošao bez pokazivanja dokumenata.

Agencija United Press International organizirala mi je ondje razgovor sa zamjenikom šefa štaba IRA-e, koji je upravo izazvao velik skandal jer je u Amsterdamu uhvaćen u nekoj kupovini oružja. Upitao sam ga:

"Zašto mi ne biste omogućili razgovor s komandantom? "

Pristao je nakon kraćeg oklijevanja, i sutradan me jedan irski novinar automobilom prebacio u Belfast. Iz javne govornice nazvao sam broj koji su mi dali, pa sam dobio adresu za sastanak, kamo sam se odvezao taksijem.

Prolazili smo pokraj britanskih oklopnih kola, na belfastsko "oslobođeno područje".

Došao sam u tu kuću, koja je bila prazna, i čekao sam petnaestak minuta. Onda su se pojavila tri tipa - jedan je od njih poslije uhvaćen, ali je pobjegao helikopterom koji se spustio na krov zatvora, drugi, neki mlad dečko, poginuo je poslije petnaest dana kad je odletio u zrak automobil u kojemu je prevozio bombe...

Obavili smo intervju, a onda me komandant upitao ne bi li kod nas mogli kupiti nešto oružja. Objasnio sam da se, na žalost, tim poslom ne bavim...



Imponira mi glasoviti engleski osjećaj za humor




• Unutar vašega intervjuističkog opusa izdvaja se serija razgovora s vojnicima i obavještajcima iz drugoga svjetskog rata...


- Intervjuirao sam njemačkog podmorničkog asa kapetana Kretchmera, koji je prednjačio po potopljenom savezničkom brodovlju dok ga nije zarobio britanski razarač, čijeg sam komandanta također intervjuirao.

Njih dvojica, inače, tobože su poslije rata bili veliki prijatelji...

Imao sam zatim generala Gallanda, njemačkog zračnog asa s više od sto oborenih britanskih i američkih aviona, zatim drugog njemačkog asa sa 350 zračnih pobjeda na Istočnom frontu, pa Pierrea Clostermanna, "prvog lovca Francuske", pa sovjetskog asa, jednog krupnog Ukrajinca, pukovnika; sovjetske žene-pilote...

Onda špijune: Duška Popova, koji je kao "Tricikl" odigrao značajnu ulogu u tajnom ratu, pa Mastermana, šefa velike obavještajne operacije Doublecross.

Masterman je bio vrlo zgodan čovjek, profesor, živio je sam, sa slugom, u Cambridgeu, a umro je ubrzo poslije toga intervjua...

Englezi su imali vrlo mnogo intelektualaca u obavještajnoj službi; učenjaka, ekscentrika - jedan od njih dolazio je na sjednice ratnog kabineta ravno sa džoginga, s budilicom koju je nosio vezanu oko pasa prilikom trčanja.,.


• Posljednjih ste godina po različitim listovima objavili mnoštvo rubrika s malim, bizarnim anegdotama, cijelu antologiju komičnih, trivijalnih pabiraka, u kojima se prepoznaje neki specifičan, engleski osjećaj za humor - milesovski anglofilski osjećaj za smiješno...


- Ne mogu reći da sam veliki anglofil, ali pročitao sam mnogo njihovih dobrih listova. Doista, imponira mi glasoviti osjećaj za humor, engleski cinizam, primjeren profesiji koja je cinična: novinar se ničemu ne čudi...

Uostalom, uvijek sam volio raditi te neke bezvezne stvari... biografiju Rubirose... ili, uzmimo, knjigu koja mi savršeno odgovara po svojim frekvencijama, vibracijama, Savageov Hollywood Babylon, priručnik s holivudskim skandalima.

Ja sam se toga dokopao i dosta to prerađivao, jer savršeno mi je odgovarala - tu je bilo takvih apsurdnih divota! Komična knjiga. Jako sam je volio.

Ovo što sad radim u Studiju više je usmjereno historiji, a zbirke ovakvih pričica izlaze u velikom broju u Americi i Engleskoj.

To smo u Izboru dugo gurali pod naslovom "Englezi ostaju Englezi".

Takve pabirke New Statesman skupljao je iz cijele engleske štampe, a i Punch je imao takvu rubiriku, ali mnogo slabiju. Ja sam to od njih naučio...


U svojoj karijeri, Konstantin Miles ogriješio se o gvozdeno pravilo novinarske profesije, koje glasi: po svaku cijenu treba izbjegavati:


  • a) naknadne senzacije iz drugog svjetskog rata, 



  • b) paušalne razgovore sa zvijezdama, 



  • c) bizarne detalje sumnjive vjerodostojnosti i problematičnog humornog sadržaja. 


Miles je bezobzirno kršio sve tri zabrane, a činjenica da pri tom nije svršio u kloaki profesije, nego, naprotiv, stvorio osebujan, prepoznatljiv novinarski identitet - tko je ikad u tom pozivu više postigao? - može se pripisati čudu, ili osjećaju za mjeru i onome što se jedino u poslu nikad ne da naučiti, tajanstvenom svojstvu živoga duha: duhovitosti.

Razgovarao: Denis Kuljiš, obrada: Yugopapir (Studio, VII 1985.)


"Nije kriva Joko Ono, razišao sam se sa Polom jer je on desničar!"


Podržite Yugopapir: FB TW Donate