NME o YU rocku '82: Pohvale za "ludog Johnnyja", Idole i Bebi Dol - o Dugmetu i Čorbi nema ni reči

Ožujak 1982: Vivien Goldman provela je sedam dana u Jugoslaviji i napisala prikaz zbivanja u jugo-rocku:

Glavni junaci postali su "Idoli" i Johnny Štulić iz "Azre", a o Goranu Bregoviću i "Ribljoj čorbi" nema ni spomena...

Najugledniji engleski glazbeni tjednik specijaliziran za rock-glazbu, "New Musical Express", posvetio je u brojevima od 16. i 23. siječnja velik prostor putopisu novinarke Vivien Goldman koja je oko tjedan dana provela u Jugoslaviji.

U prvom nastavku Vivien je dobila četiri stranice. Naslov glasi "Politika i polke", a u drugome su tri stranice pod još zvučnijim naslovom "Misterije Balkana" (tekst je, osim toga, najavljen i na naslovnoj stranici), tako da s pravom možemo tvrditi kako je to, uz napis Chrisa Bohna u "Melody Makeru" (usput, Bohn je u međuvremenu prešao u "NME"), najtemeljitiji prikaz naše rock-scene koji se pojavio u stranom tisku.

Ova reportaža dobiva na težini i zbog ugleda autorice Vivien Goldman - višestruko je nadarena osoba, a poseban renome stekla je kao jedan od vodećih bjelačkih stručnjaka i tumača reggae-kulture.

Tu reputaciju potvrdila je i nedavno izašlom biografijom Boba Marleyja koja je automatski stekla status najpouzdanijeg izvora o najznačajnijem reggae-glazbeniku. Vivien Goldman iskušala se i kao glazbenik, preciznije kao vokalni solist, a po glasanju njenih kolega iz "NME" osvojila je 36. mjesto u godišnjem izboru singlova sa skladbom "Launderette".




Na žalost, kao i u slučaju Bohnova prikaza, i ovaj je put propuštena prilika da se jugoslavenska rock-scena predstavi u pravom svjetlu, mada se ne može poreći autoričina oštrina percepcije i poneki zanimljivi zaključci.

Za razliku od Bohna koji je pisao o jugoslavenskoj odnosno, ispravnije, ljubljanskoj rock-sceni, na temelju jednog koncerta i razgovora s nekolicinom sugovornika (ljubljanskih rock-kritičara Igora Vidmara i Stane Sušnika), Vivien Goldman uložila je više truda, pa je u toku boravka u Zagrebu i Beogradu kontaktirala s mnogim izvođačima i "popratnim" profesionalcima, predstavnicima diskografskih kompanija, menedžerima, producentima, snimateljima, novinarima, kritičarima...

No, prije svega, da pružimo osnovne informacije o tekstu koji je svojom mozaičnom strukturom prvenstveno težio da pruži što je moguće više raznovrsnih i namjerno kontradiktornih informacija, umjesto nekog određenog, suhoparnog stava. To je, bez sumnje, i najpozitivniji aspekt teksta koji bi inače zapao u vrlo sumnjive procjene.

Na primjer, Vivien Goldman u uvodu tvrdi da je "Azra" popularna isto kao i "Idoli", pa Johnnyjevu družinu uspoređuje s grupom "Clash" a "Idole" s grupom "Jam".

Smatram da nije ni potrebno trošiti mnogo riječi o proizvoljnosti takvih tvrdnji, pa ih više upisujem na dušu informatora nego autorice.


Usporedba "Idola" i "Jam" upravo je skaredna



"Azra" je sastav s daleko utemeljenijom karijerom nego "Idoli", čak i s većim krugom poklonika, što dokazuju godišnja glasanja i kritičara i publike.

"Idoli", osnovno uporište razmatranja Vivien Goldman, još uvijek moraju dokazati da zenit njihove karijere nije bio napis u "Startu", kad su tu benevolentno pretpostavljeni "Bijelom dugmetu". No, pustimo to jer, u krajnjoj liniji, riječ je o ukusima, pa su dopuštena i nekakva razmimoilaženja - no usporedba "Idola" i "Jam" upravo je skaredna.

Teškom mukom mogu se progutati usporedbe "Azre" i "Clash", no "Jam" i "Idoli" imaju dodirnih točaka samo u blistavim imaginacijama. "Jam" je sjajan svirački bend, sa strasnim, i jasno iskazanim opredjeljenjima, a "Idoli" su zasad iskazali jedino zavidnu dozu medijsko-manipulatorske prepredenosti koja ih ipak nije uspjela spasiti od katastrofalnog debi-albuma.

No vratimo se sadržaju teksta koji počinje i svršava s "Idolima", uz poimenično nabrajanje svih njihovih medijskih suradnika - fotografa i menedžera Papića te tandema televizijskih režisera Miljkovića i Dimitrijevića.

Pored "Idola", najviše je prostora posvećeno novoj nadi beogradske alternativne scene Dragani Šarić, inače djevojci suradnika "Idola", Gorana Vejvode.

Nešto manje prostora posvećeno je i "Električnom orgazmu", kojega je Goldmanova promatrala u zagrebačkom klubu "Kulušić" (hvali ga na sva usta, a njezin fotograf uspoređuje ga čak s njujorškim prostorima takve namjene).

Razgovarala je i s nekim anonimnim beogradskim pankerima Ćirilom i Rosom, grupom "VIA Talas", koju predvodi Mira Mijatović, producentom i snimateljem Enzom Lesićem i telefonski s Johnnyjem Štulićem koji je tih dana strategijski bio smješten u Londonu (Johnny, odnosno Ludi Johnny, kako ga intuitivno zove Goldmanova "skriveni" je junak cijele priče i, uz "Idole" i Šarićku, predstavlja najpohvaljenije aktere naše rock-scene).


Buldožer - nenadmašan blijesak kreativnog rock'n'roll ludila



Jedna stvar upada u oči - nigdje ni spomena o "Bijelom dugmetu", "Ribljoj čorbi", "Lebu i soli", "Parnom valjku", čak ni o "Pankerima" ili "Šarlu akrobati".

"Buldožer" se spominje tek u jednom odgovoru člana "VIA Talas", i to u prilično čudnom kontekstu - kao primjer grupe kojoj je onemogućeno da djeluje (što, naravno, nije točno).

"Buldožer" su često bili grubo osporavani i doista su imali mukotrpnu karijeru, no oni su ipak uspjeli ostvariti nekoliko sjajnih albuma, a njihove koncertne turneje još će dugo predstavljati barem u našim krajevima nenadmašan blijesak kreativnog rock'n'roll ludila.

Koliko krivice snosi sama autorica a koliko oni koji su joj stilizirali prema vlastitim sklonostima situaciju na domaćoj rock-sceni, teško je procijeniti, no u konačnoj verziji pankerski pristrani Vidmar i Sušnik (Bohnovi informatori) ispadaju primjerno korektni i uravnoteženi - oni barem priznaju postojanje fenomena "Bijelog dugmeta".

Od sugovornika Vivien Goldman, jedino Štulić, Miljković, Dimitrijević i Lesić zaslužuju uvrštenje u lapidarni presjek jugoslavenske rock-scene - eventualno i "Idoli", kao zanimljiva marginalna pojava.

U krajnjoj liniji, ako je Goldmanovu interesirala jugoslavenska rock-ezoterija bio je red da tako naslovi svoj članak i da naglasi postojanje paralelnog svijeta "regularnog" rocka. To je, po mom osobnom sudu, najveći promašaj ovog atraktivnog teksta.

Uloga marginalaca i krupnih riba na jugoslavenskoj rock-sceni nije ista kao i na engleskoj, koja se više-manje uredno dijeli na okoštale dinosaure profila "Queen" i kreativce koji se uporno bore za mogućnost afirmacije.

Jugoslavenski alternativni bandovi ne posjeduju autore kalibra Bregovića ili Đorđevića - osim ako u tu kategoriju ne uvrstimo i "Buldožer" ili "Lačni Franz". U svojoj vrlo poticajnoj knjizi "Sociologija rocka", znanac Vivien Goldman, Simon Frith, u odjeljku o engleskom glazbenom tisku, tvrdi da su spisateljski prevrati koji su se događali u "underground" glasilima profila časopisa "Crawdaddy" ili (rani) "Rolling Stone", preneseni na stranice oficijelnih listova - na primjer u "NME".

Smatram da sličan odnos vlada između situacije na engleskoj i domaćoj rock-sceni, no priznajem da je teško shvatiti to već nakon tjedan dana.

Ne bih želio autorici imputirati neke neprijateljske namjere, dapače, ostavila je dojam vrlo prijazne i simpatične osobe, no čini mi se da su njene predodžbe o Balkanu više plod čitanja Karla Maya nego Karla Marxa.

Napisao: Darko Glavan (Start, 1982.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate






No comments:

Post a Comment