"Unatoč teškoćama, punk u Jugoslaviji cvate barem u dvije zapadne provincije, Sloveniji i Hrvatskoj. Za te je muzičare život bitka koja samo jača njihovu odlučnost. Pa, ako ih već i ne stižu teške kazne kao disidente zemalja Varšavskog pakta, riskiraju da upropaste svoju budućnost jer je partijska mašinerija dovoljno blizu svakodnevnom životu ljudi da može otežati život svakome tko je uznemiri"
Poznati, britanski muzički časopis
"Melody Maker" objavio je potkraj ožujka opsežni napis o
jugoslavenskoj punk-muzici i punkerima pod izazovnim naslovom
"Nesvrstani punk" (Non-aligned punk). Autor je tog teksta
koji - novinarskim žargonom rečeno - zauzima cijelu "duplericu"
(dvije srednje stranice) Chris Bohn, povod mu je naš prvi veliki
punk-koncert održan u Ljubljani, a tema - kakav je jugo-punk i da li
je to uopće (vrijedan) punk?
*****
Riječ je o tekstu koji treba pročitati
barem tri puta. Prvi put čovjek blago pobjesni (zar će nas nekakav
Chris Bohn upozoravati na stranicama nekakvog rock-časopisa da smo na
rubu moralne, ekonomske i političke propasti?!)
Za drugog je
čitanja znatiželjnik samo ljutit (naši su punkeri bezobrazni
balavci koji govore o nedostatku slobode političkog govorenja u
Jugoslaviji, iako samim svojim postojanjem i izvođenjem svojih
pjesama to negiraju).
Pročita li se tekst treći put, shvati se da
autor, zapravo, čak i ironizira neke izjave naših punkera, ali da
bi unatoč tome Chris Bohn ipak trebao još malo ići u školu i
(na)učiti kako se razlikuje zec od grma, ili obratno.
 |
| Deo MM članka "Non-aligned punk" koji je "skrinšotovan" u Studiju |
Napis je podijeljen u pet tematskih
skupina, pa ću ih, s pomoću nekoliko neizbježnih citata, istim
redom i predstaviti.
Prije toga, kratka napomena: pripadam onima koji
pojavu punka ni slučajno nisu odbacili ili popljuvali. Dapače, među
prvima sam u nas intervjuirao "Stranglerse" i "Pistolse",
kao i neke druge grupe, pokušavajući objektivno prikazati uzroke
rađanja, forme i razmišljanja autora i izvođača novog vala.
Objektivno!
Da li su izjave naših punkera suradniku Melody
Makera takve, te da li Chris Bohn na isti način analizira društvene
okvire unutar kojih nastaje jugo-punk, pitanja su koja me više ne
muče: nisu!
Zašto?
Zakon tržišta
U uvodnom nas dijelu Chris Bohn
podsjeća na polagano odumiranje britanskog punka, od čijeg je buma
1977. ostala samo "štafetna palica koju jedna umiruća punk-grupa
predaje zajedno sa svojim umirućim poletom drugoj punk-grupi u
očajničkoj trci sa zastarjelošću".
Zaključuje kako je punk
u Velikoj Britaniji "bio zabava za neke (a i mnogo više od toga
za druge) s minimalnim rizikom da će se nešto dogoditi čak i kad
su uzbuđenja dostizala vrhunac".
Bohn odmah zatim upozorava da opasnosti
po punkere u drugim zemljama postoje, pa kao primjer navodi Poljsku u
kojoj
"kao zemlji iza Željezne zavjese, punkeri s velikim rizikom sviraju po garažama i u privatnim stanovima trampeći vrpce i pišući pjesme. U nesvrstanoj Jugoslaviji, međutim, punk se ustobočio na prilično čvrste noge slijedeći tradicije (britanskog punka - op. ur.) iz 1978, s potpomognutom, ali i ometanom egzistencijom u nesigurnom praznom prostoru".
Chris Bohn zatim navodi kako je
"Jugoslavija dovoljno tvrda da sama opstane nezavisna i
liberalna da dozvoli unutrašnje proteste", pa navodi poznatu
priču o našem odvajanju od staljinovske politike i razvijanju
partijske neovisnosti, a unutar nje i linije po kojoj se
"Komunistička partija neće uplitati u umjetnost (...) Iako se ne upliće izravno, Partija putem svojih članova snažno utječe na radničke komitete koji kontroliraju sredstva za proizvodnju i proizvod. Tako se djela nepoželjnih umjetnika mogu diskretno povući bez da budu javno zabranjena..."
Šteta što Chris ne zna da mi ipak
o svemu tome i te kako javno razgovaramo i što ne zna što se to
"diskretno povlačilo" i od kakvih sve "umjetnika".
On zatim piše da nam je ekonomija bazirana na tržišnim odnosima,
te da će se - zbog dobrog tržišta - i službena
neslaganja pretvoriti u odobravanje.
O tome i mi pišemo.
Poslije zaključka
o dobro razvijenoj domaćoj rock-sceni u posljednjih deset godina
"čiji je udio u profitima kompanija vrlo malen", Chris
Bohn kaže:
"Unatoč teškoćama, punk u Jugoslaviji cvate barem u dvije zapadne provincije, Sloveniji i Hrvatskoj. Za te je muzičare život bitka koja samo jača njihovu odlučnost. Pa, ako ih već i ne stižu teške kazne kao disidente zemalja Varšavskog pakta, riskiraju da upropaste svoju budućnost jer je partijska mašinerija dovoljno blizu svakodnevnom životu ljudi da može otežati život svakome tko je uznemiri. Ali jest tolerantna, možda čak primjerno takva."
Mudro napisano, nema što! Volio bih
upoznati našeg punkera čija je "budućnost ugrožena
partijskom tolerancijom"!
Punk-koncert
Slijedi report s punk-koncerta u
Ljubljani, s vrlo privlačnim opisima ponašanja naših punkera koji
neobično podsjećaju na britanski star-sistem, bez obzira što su ga
ti isti (britanski i naši) punkeri popljuvali (Chris npr. opisuje
kako se zagrebačka grupa "Prljavo kazalište" nadmeno
prepirala zbog njihovog tretmana i koncertnog redoslijeda u odnosu na
druge grupe tvrdeći da im njihov status i album daju prednost pred
ostalima!)
Malo atmosfere, organizatorska strategija (da li se
buniti protiv milicijske prisutnosti u i okolo dvorane, ili ne), te
ocjena koncerta koja pokazuje da je "naš punk sposoban za
život, iako ne i upečatljiv".
Punk-rock
Chris zatim ocjenjuje punk-grupe koje su
nastupile na koncertu:
"Muzički, funkcionalno su neatraktivne (još i više na pločama), ali dovoljno plamene i energične da nadomjeste nedostatak individualnosti ..."
Chris zatim navodi
kako su lako prepoznatljivi utjecaji britanskih punkera na naše, i
to od naslova do naslova pojedinih pjesama (tu spominje grupe
"Pankrti" i "Prljavo kazalište"), kako
ima sastava (npr. "Paraf") koji su
to izbjegli dajući nešto novo.
Tu, zatim, Chris Bohn priča o našoj
punkerskoj lirici protiv široko rasprostranjenog konformizma mladih
Jugoslavena, te o ljutnji i odbojnosti koju je svojom pojavom
izazvala grupa "Pankrti" 1977, kao i o njihovoj pjesmi "Ne
računajte na nas" protestni pandan pjesmi "Računajte na nas",
koju su "mladi komunisti preuzeli kao svoju himnu".
Sve je to
fino, no tu su negdje i izjave pisca i menedžera Grega Tomca, nad
kojima bi se trebalo i zamisliti:
tr
"Ovo je vrlo konzervativna zemlja. Razdor je između generacija golem, a to frustrira mnoge mlade ljude.
Nema mogućnosti političkog izjašnjavanja ako ne pripadaš
stanovitim institucionaliziranim organizacijama i nema nikakve
mogućnosti organiziranja bilo čega što država ne dozvoljava."
Što bi to Tomc htio organizirati u
zemlji za koju čak i njezini neprijatelji danas govore da je jedna
od najslobodnijih na svijetu - ostaje nejasno, kao i to o kakvom je
to političkom izjašnjavanju riječ...
Ili Tomc uopće ne poznaje svoju zemlju?
Kritičari
Zatim slijedi pomalo zbrkano
razmišljanje o općem odnosu "punka i Partije ili Države koji
ga ne ohrabruju".
I inače, iz napisa ispada da stalno nekakva
Partija ili Država iz jedne stolice odlučuje, a to smeta, jer nema
te Partije ili Države koja će neku kompaniju ploča nagovoriti da
(ne)snimi punk-ploču ako njezini radni ljudi to neće.
Ili pojedinci,
ali tada njihovu rabotu treba poimence naglasiti, a ne pozivati na
odgovornost nekakvu imaginarnu Partiju i Državu, a i toliko smo - poimence - slobodni!
Citira se i kritičar Igor Vidmar koji
kaže:
"Mislim da se njihov stav (vlasti - op. ur.) bazira na nesporazumu po kojem bi rock-muzika mogla promijeniti stvari u ekonomskim odnosima (riječ je o utjecaju, licencama, uvozu i kupovanju punk-muzike - op. ur.). Na kraju krajeva, riječ je samo o muzici ali (punk - op. ur.) može promijeniti nešto u muzičkoj svijesti ljudi, kao i pojačati svijest o problemima. Očito je da nema snage da išta drugo mijenja..."
I on i Stane Sušnik (TV-radnik i
kritičar), kaže Chris, misle da je važnost tog novog muzičkog
vala, zapravo, samo u razdrmavanju uspavane domaće muzičke scene,
"a ne temelja države".
Kao novinar, ni ja nikada nisam čuo
da se država osjetila ugrožena punkom, tek bio je ugrožen dobar
ukus, a o ukusima zna se...
"Kao odgovor", nastavlja
Chris Bohn, "država rasvjetljava svoj stav prema punk-muzici
nabijanjem poreza na ploče novog vala."
Kritičar Igor se zatim malo buni (u
nekim slučajevima vjerojatno i s pravom) protiv takve "umjetničke"
selekcije govoreći:
"Po prvi put, teme iz svakodnevnog života, problemi ljudi i osobito mladih, ušli su u rock-liriku. To je sve što punk u Jugoslaviji jest. Po meni, to je i znak otvorenosti našeg društva, posljedica cjelokupnog društvenog razvoja Jugoslavije, iako je očito da ima i protivnika (punku - op. ur)..."
Na kraju, Chrisa "brine"
(citiramo):
"Bijedno ekonomsko stanje, sve veći šovinizam
(posebno u bogatijim predjelima koji ne žele
dijeliti svoja dobra sa siromašnijima), te na različite pristupe
odnosima sa Zapadom i Istokom."
Tekst zaključuje ovako:
"Činjenica da je punk uopće toleriran u zemlji koja balansira na rubu propasti, dobar je znak. Na kraju krajeva, snaga je države djelomično uvjetovana i količinom unutrašnje kritike koju podnosi a jugoslavenske grupe (rock-punkera - op. ur.) nisu, ako ništa drugo, doživjele sudbinu nekih čehoslovačkih suvremenika koji su za svoje napore bili nagrađeni zatvorom."
Što na kraju reći Mr. Chrisu
Bohnu?
Da nije bilo tih sitnih politikanskih ocjena (i s Chrisove i
sa strane nekih domaćih punkera) te sijaseta netočnosti i gluposti
koje pokazuju koliko Chris loše poznaje našu zemlju - bio bi to
zanimljiv napis o punk-zbrci u Jugoslaviji i vrijednostima koje treba
podržati.
Ovako zbrka ostaje, pa se zlobno nadam da će neki punkeri
napisati i kakvu pjesmicu protiv takvog punka, a to je barem
konkretna tema.
Napisao: Dubravko Stojsavljević, obrada: Yugopapir (Studio, V 1980.)
