Jugoslavija na Pjesmi Eurovizije: Ljiljana, Lola, Eva... a ove godine i Doris Dragović (1986)



Ostala je i dalje želja. Hoćemo li je ikad ispuniti? Ove godine, u Bergen u Norvešku, odlazi pjesma "Željo moja" Zrinka Tutića. Interpretirat će je Doris Dragović, nova zvijezda na našem zabavno-muzičkom nebu. No, hoće li njezin sjaj i želju jednako doživjeti međunarodni žiriji u dvadeset evropskih zemalja? Na odgovor ćemo čekati do večeri 3. svibnja

U trideset dosadašnjih natjecanja za Grand-prix Eurovizije, naša je zemlja slala pjevače ili grupe - dvadeset puta, no, na žalost, ni jednom nam se nije posrećilo da osvojimo prvo mjesto a time i pravo da budemo domaćini Pjesmi Eurovizije. Kako smo prolazili od 1961, kada smo prvi put nastupili, i zašto smo, zapravo, u prosjeku vrlo loše prošli?

Sudjelovanje jugoslavenske zabavne pjesme na natjecanju Pjesma Eurovizije počelo je sa zakašnjenjem od nekoliko godina.

Uostalom, naša televizija, kao članica Eurovizije, bila je još u povojima.

Dok "Evropa pjeva" već od 1956. godine, kada je u Luganu pjesma Refrain s pjevačicom Lys Assia donijela pobjedu Švicarskoj, mi se na Pjesmi Eurovizije pojavljujemo tek 1961, u doba kad se u nas rasplamsava strast za zabavnom glazbom, a festivali šlagera bivaju značajni društveni događaji. 

I na tom području želimo se postaviti rame uz rame sa zapadnom Evropom, a našim festivalima dostići sjaj San Rema.

Izlazeći prvi put na evropsku zabavno-muzičku scenu - premda je u to doba privatno gastarbajterstvo naših pjevača već dobrano uzelo maha - željeli smo ostaviti dojam, odnosno poslati na Pjesmu Eurovizije 1961. jednu od pjevačkih zvijezda koju su u orbitu popularnosti već izbacili naši festivali - opatijski, zagrebački itd. 

Imena Gabi Novak, Lole Novaković, Ivice Šerfezija, Ive Robića, Marka Novosela već su nešto značila. 

Za naš prvi nastup trebalo je, dakle, izvršiti izbor, prednatjecanje, glasanje. 

svemu su tome odmah, po našem starom običaju, "počele igre". 

Zagrepčani su, pretendirajući da pošalju svoju pjevačicu, glasali za "autsajdere", to su isto radili i Beograđani - ne bi li napravili mjesto za svoje ljubimce. 

Zlobnici su stoga tvrdili da je u tom "nadglasavanju" vrhnje pobrala do tada anonimna Ljiljana Petrović

S pjesmom Neke davne zvijezde Jožeta Privšeka, na tekst Miroslava Antića, našla se Ljiljana Petrović na Azumoi obali, u Cannesu. 

Nije zablistala, ali ni razočarala. Plasirala se osrednje.



Zar baš ni jedan glas?



Već godinu dana kasnije, 1962, izbor je bio vrlo širok. Najprije su održana republička natjecanja, a po pet najboljih pjesama iz Ljubljane, Beograda i Zagreba ušlo je u finale. 

Favoritom je proglašena pjesma Alija u interpretaciji Ive Robića. 

No, izdvojila se Lola Novaković - i tako zadovoljila prošlogodišnje ambicije - s pjesmom Jožeta Privšeka i tekstom Drage Britvića Ne pali svjetla u sumrak

Krenula je na natjecanje u Luksemburg i vrlo nas uspješno predstavljala. 

Dijelila je odlično četvrto mjesto, i to će dugo - sve do 1983, do Daniela - biti najveći domet jugoslavenskog šlagera na Pjesmi Eurovizije.

Poslije toga, relativno uspješnog početka, došao je - da li i nepredviđeno? - potpuni brodolom. 

Dogodilo se to 1963. u Londonu gdje je s pjesmom Brodovi Marija Nardellija Vice Vukov potonuo. 

Slijedeće, 1964. godine, u Kopenhagenu se našao Sabahudin Kurt i pokušao pjesmom Život je sklopio krug Srđana Matijevića popraviti dojam. 

Nije uspio! 

Tjednik Studio, koji se te, 1964. pojavio na tržištu s prvim brojem, objavio je o tome napis novinara Pere Zlatara

Izvjestilac iz Kopenhagena se, između ostalog, pita: 

"Zašto od 135 mogućih - naša pjesma nije dobila ni jedan jedini glas?" 

Ispratili smo Sabahudina s velikim nadama, a našli se na dnu ljestvice zajedno s Portugalcima, Nijemcima i Švicarcima. 

Već se tada pokušava naći recept: kako izabrati pjesmu koja će se svidjeti međunarodnom, evropskom žiriju? 

Studijev suradnik nudi tri različita rješenja: 


  • prvo, važno je ubuduće slati pjesme koje brzo i lako može zapamtiti običan slušalac



  • drugo, od kompozitora koji su se dokazali treba naručiti po jednu pjesmu, a onda neka nezainteresirani žiri između njih izabere i pošalje pjesmu na Euroviziju



  • i, treće, moguće rješenje: da se s nekog od naših najboljih festivala (Opatija, Zagreb, Beograd...), ali u terminu koji odgovara propozicijama Eurovizije, pošalje pobjednička pjesma - kao što to čine naši susjedi Talijani sa sanremskim pobjednikom.


Mi, po običaju, nastavljamo po svojem, to jest po nedorečenom rješenju.

Vidjeti Napulj i umrijeti, stara je natuknica, i ona se potpuno poklopila s našom pjesmom Čežnja na natjecanju 1965. godine. 

Čežnja Julija Marića a tekstom Žarka Roje umrla je u napuljskoj luci. Izveo ju je Vice Vukov. Plasirao se na dvanaesto mjesto.

Mala utjeha dogodila nam se slijedeće, 1966. godine u Luksemburgu. Malo poznata Berta Ambrož, s pjesmom Brez besed (Bez riječi) Mojmira Sepea, u konkurenciji 18 zemalja uhvatila je 7. mjesto.

Šteta što se nije obistinila anketa domaćeg novinara, po kojoj su najviše glasova na probama dobile naša i španjolska pjesma. 

Kasniji pobjednik, Udo Jürgens, bio je prije natjecanja sasvim nezamijećen. 

Na istom natjecanju, kneževinu Monako zastupala je Tereza Kesovija.



Postoje li klanovi u evropskoj zabavnoj muzici?



Držimo se "gornjeg doma" i 1967. godine, u Beču, na jedanaestom natjecanju za Pjesmu Eurovizije.

U konkurenciji 17 zemalja, pjesma Sve ruže svijeta Urbana Kodera, u izvođenju Lade Leskovara, zauzima vrlo dobro sedmo mjesto.

Bosonoga pjevačica Sandie Shaw, s Lutkom na koncu, penje se na pobjedničko postolje i donosi pravo domaćinstva Velikoj Britaniji.

Iduće, 1968. godine, u London putujemo s velikim nadama. 

Pjesma Jedan dan Djele Jusića, s tekstom Stijepa Stražičića i vrlo popularnim Dubrovačkim trubadurima, naprečac osvaja naše ljubitelje zabavne glazbe. 

Ali, međunarodni žiri nije oduševljen. 

U vrlo jakoj konkurenciji - u kojoj su Sergio Endrigo, Karel Gott, Cliff Richard - plasiramo se na 8. mjesto. 

Daleko od očekivanja! 

Spominje se nepravda u šou-biznisu kojemu naša zemlja ne pripada. 

Postoje li klanovi u evropskoj zabavnoj muzici, prešutni dogovori? 

Spominju se grupe: skandinavska, beneluška, romanska - s kojima ćemo se još godinama susretati.

I biti prema njima nemoćni. Što je sa susjedskim odnosima? Ništa! Naši susjedi, gotovo u pravilu, ne daju nam ni glasa.

Jesu li nam neskloni ili su ljubomorni?

U Madridu 1969. godine, jugoslavensku pjesmu zastupaju popularni Zagrepčani. Melodiju Pozdrav svijetu izvode Ivan i 3 M

To su, zapravo, Emovci, koji kao kvartet 4 M ne mogu nastupiti, po pravilima Eurovizije. 

Ovako ili onako, i u Madridu je korida izgubljena! 

Ponavljamo tek "staru pjesmu", to jest da nam je uz kompoziciju potrebna i bolja reklama. 

Slijedeće, 1970. godine, u Amsterdamu se pojavljuje i u nas malo poznata Eva Sršen

Pridi, dala ti bom cvet pjeva Eva po notama Mojmira Sepea i s tekstom Dušana Velkaverha. 

No, naša cvjetna ponuda ne prolazi u zemlji tulipana. Negdje smo oko sredine. 

U Dublinu, 1971, Irci su domaćini Pjesmi Eurovizije. U naše ime dolazi Krunoslav Kićo Slabinac s pjesmom Zvonimira Goloba i Ivice Krajača Tvoj dječak je tužan

Sudjeluje 18 zemalja. U izravni se prijenos uključuju ČSSR, Poljska, Uganda, Jamajka, Kenija, Hongkong. 

Satelitska veza prenosi evropske note do južnoameričkih slušalaca, a prvi se put u izravni prijenos uključuju i SAD. 

Kad bi se dogodilo čudo i pobijedila naša pjesma, možda bi nova koncertna dvorana u Zagrebu bila dovršena do idućeg proljeća, pišu tada novine. 

No, čudo se nije dogodilo. Kićo je bio četrnaesti.



Od vatre je ostao - pepeo



U Edinburghu 1972, nastupa provjerena ekipa.

Pjesmu Muzika i ti Nikice Kalogjere i Ivice Krajača izvodi Tereza Kesovija

Deveto mjesto i nije tako loš plasman, ali Studijev izvjestilac konstatira da smo bili jedina zemlja koja nije baš ništa poduzela za svoj publicitet. 

Kod kuće mijenjamo način izbora. 

To je sada pozornica opatijskog festivala. Za 1973. godinu, vizu u Opatiji osvaja Zdravko Čolić s pjesmom Kemala Montena Gori vatra

No, od te vatre, u Luksemburgu, ostao je samo pepeo. 

Vratili smo se kao pogorelci s 15. mjestom. 

Godina opet prolazi, i 1974, ponovno u Opatiji, najviše glasova dobiva Moja generacija, pjesma Komelija Kovača u izvođenju Korni grupe

Odlaze u Brighton, blizu Londona. Dobivaju laskave ocjene, ali samo 12. mjesto. 

U konkurenciji, te su godine čuvene (ali kasnije) Abbe i njihov Waterloo.

U Stockholm 1975. odlazi ljubljanska ekipa.

Zastupa nas pjesma Dan ljubezni Tadeja Hrušovara, a u izvedbi grupe Pepel in kri.

Nikada do tada nismo na pokusima dobivali toliko komplimenata. Svi su nas hvalili - Englezi, Šveđani, Irci...

Ako ikada, tada smo s pravom trebali biti nezadovoljni i razočarani rezultatom. Dan ljubezni bila je daleko najkvalitetnija pjesma koju smo ikad poslali na Euroviziju, a i te godine nije joj u Stockholmu bilo ravne. 

Nevjerojatno, ali bili smo samo 13!

Idemo dalje!

1976, vizu dobiva sarajevska ekipa. Grupa Ambasadori odlazi u Hag s pjesmom Ne mogu skriti svoju bol Slobodana Vujovića. 

Vraćamo se sa "crvenim fenjerom". 

Na posljednjem smo mjestu. 

Razočarani i uvrijeđeni, odustajemo od sudjelovanja. Na Pjesmi Eurovizije neće nas biti slijedećih pet godina.

Vraćamo se 1981, smatrajući da nam je ipak mjesto u evropskom društvu.

U Dublin, u Irsku, putuje Seid Memić Vajta s pjesmom Leila Ranka Bobana.

Na sceni su mu pojačanje Jadranka Stojaković, Neda Ukraden i Ismeta Krvavac.

Euroviziju gleda pola milijuna Evropljana i ostalog svijeta. Trideset zemalja, među njima i zemlje Intervizije, prate izravni prijenos. 

Vraćamo se s 15. mjestom. Ponovno smo na začelju.

Na 27. euroviziiski natječaj u Harrogate, u Velikoj Britaniji, putuje prilično anonimna grupa Aske s pjesmom Halo, halo Aleksandra Sanje Ilića.

Nimalo patriotski ispraćene, još su neljubaznije dočekane, a to u nas nije ništa neobično.


Minhensko čudo



Zatim se dogodilo čudo u Münchenu!

Daniel, odnosno Milan Popović, s pjesmom Džuli 1983. osvaja iznenadno 4. mjesto i dostiže "nedostižnu" Lolu Novaković.

Ispraćen kao diskutabilni autsajder s teretom Lepe Brene - za koju su svi smatrali da je trebala otići - vratio se Daniel kao "Daniel nazionale".

S mnogo strepnje odlazimo 1984. u Luksemburg s pjesmom Ciao, amore Slobodana Bučevca i Milana Perića.

Ekipu Televizije Titograd zastupaju pjevači Izolda Barudžija i Vlado Kalember.

Vraćamo se s 18, pretposljednjim mjestom.

Ponovno je ispalo da su želje jedno, a stvarnost drugo. Ali, ostala je i dalje želja. Hoćemo li je ikad ispuniti?

Ove godine, u Bergen u Norvešku, odlazi pjesma Željo moja Zrinka Tutića.

Interpretirat će je Doris Dragović, nova zvijezda na našem zabavno-muzičkom nebu.

No, hoće li njezin sjaj i želju jednako doživjeti međunarodni žiriji u dvadeset evropskih zemalja? Na odgovor ćemo čekati do večeri 3. svibnja.

Napisao: Zvonko Kovačić, obrada: Yugopapir (Studio, V 1986.) 




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)