Nuša Marović, naša najpoznatija manekenka: U braku je važnije biti prijatelj, nego biti vjeran (1968)



Imala sam prvi pravi mini. Svi su padali u nesvijest. Čitav Zagreb je bio šokiran. Tada sam se prvi put osjećala neugodno. A da ne kažem u Beogradu. U Beogradu se ni sada ne možete tako pojaviti na ulici, dok je to u Zagrebu već obična stvar

Stara zgrada u prizemlju koje je poznata zagrebačka "Kazališna kavana". Široko stepenište. Treći kat lijevo. Zvuk zvonca odjek kojeg odaje prostranost stana. Vrata se bučno otvaraju i isti trenutak me obavija miris parfema: Nuša Marović.

Nuša Marović (foto: Plavi vjesnik)
- Sama sam. Moj muž je morao nekamo otići - dočekuje me poznata zagrebačka manekenka, jer smo se dogovorili za razgovor utroje:

- Inače ja ga mnogo ne uplićem u svoj posao, a on to baš i ne voli.

Ali ovaj put je zbilja imao mnogo posla...

Čini se kao da je haljinu što je ima na sebi već odavno prerasla, pa je zbog toga prekratka a struk suviše visok.

Takva je moda, a ona je njena svećenica.

- Dakle, to je prvi put da imam ovakav intervju.

Pitate me kakva mi je ovo haljina?

Vrlo komično pitanje - zgranula se Nuša nad mojim neznanjem. - Haljina od tvida, smeđi tonovi u sivim nijansama. Mini-haljina s visoko postavljenim pojasom.

Mislim općenito da sve kraće suknje pomlađuju žene, iako mi se sve više počela sviđati maksi-moda.

A vama? To ozbiljno pitam. Nemojte da samo ja govorim. To je užasno!

Čini mi se kao da pred sobom imam mlađu sestru Olivere Vučo. Sličnost je vrlo velika.

- Nemojte, molim vas. Niti Olivera Vučo meni nalikuje, niti ja njoj. Mislim da ona malo rasnije djeluje od mene, poželjnije.

Mi imamo samo nekoliko fotografija gdje smo vrlo slične. Jednom nas je na fotografijama zamijenio čak moj Mario.

Ali, napišite, samo na fotografijama!

Nemoguće je s vama raditi, vi sve doslovce pišete. Odsad ne govorim ništa.

Nekoliko trenutaka nakon toga je zapitala:

- A znate li da idem u London? Na natječaju što ga organizirala revija "Svijet", za London su se plasirali modeli koje sam ja nosila.


Volim sve stvari koje nemaju drugi



Postala je jedna od najtraženijih manekenki. 

Nedavno je čak snimila i jedan film s partnerom Mijom Aleksićem, u režiji Soje Jovanović.

- Taj film je gotov i sad ćemo vidjeti. No, još nisam postala glumica. A na snimanju je bilo zabavno. Sve je došlo tako iznenada da sam toga postala svjesna tek kad je film bio snimljen.

Ja inače vrlo volim da me snimaju, pa prema tome nije bilo velike razlike.

Uostalom, slikam se zato jer mi plaćaju. Po modnoj reviji dvadeset pet tisuća, pokusi tri tisuće na sat, fotografije dvadeset pet tisuća, reklamne naslovne strane pedeset tisuća, reklamni panoi sto tisuća ...

Pomno prati što zapisujem.

Ovalna glava ...

- Imam malu glavu, prava čiodica.


U ateljeu zagrebačke TV, u večernjoj toaleti Gorice Popesku
(foto: Vlado Duić)

Vrlo izražajne, smeđe bademaste oči, efektno naglašene ...

- Naglašene olovkom - dobacuje mi preko ramena Nuša.

Crna kosa povezana joj je mašnom. Njenu mladolikost potencira bezbrižno ponašanje.

- Nuša? Pa to je lijepo ime. Nemaju ga mnogi, a ja volim sve stvari koje nemaju drugi. Da, ekstravagantna sam. Volim šokirati ljude. Volim ih iznenađivati. Zašto? To ne mogu reći.

Nuša se prva prošetala Zagrebom u mini-haljini.

- Imala sam prvi pravi mini. Svi su padali u nesvijest. Čitav Zagreb je bio šokiran. Tada sam se prvi put osjećala neugodno. A da ne kažem u Beogradu.

U Beogradu se ni sada ne možete tako pojaviti na ulici, dok je to u Zagrebu već obična stvar.



Razgovor koji obično traje tri sata



Smrzavanje za novinarku iz Birmingema
(foto: Žika Milutinović)
Na zagrebačkoj tržnici, za vrijeme najveće gužve i usred zime, pozirala je fotoreporteru u bikiniju.

- To je bilo za jednu novinarku iz Birminghama. Tako je zahtijevala. Smrzli smo se od zime. Zarekla sam se da je to posljednji put. Ljudi su se divno ponašali. Piljarice su govorile:

"Što ih gledate? To im je posao!" 

Masirale su nas, nudile nas jabukama. Vidjele su jadne, mršave žene. Valjda su mislile da ništa ne jedemo ...

Moj muž? Njemu to uopće ne smeta.

Zapravo dosadi mu svaka tri mjeseca i onda imamo razgovor koji obično traje tri sata.

A onda je opet sve u redu. Mario je čovjek koji smatra da ljudi moraju raditi ono što vole...

Uostalom, ne bih radila taj posao da ne uživam u tome. Stala bih kući...

Govori živo. 

Gotovo svaku rečenicu dovrši sa smijehom. Zato je teško ocijeniti koliko ozbiljno govori.

- Vjernost? Mislim da je to užasno glupo. Što znači uopće "biti vjeran"? Kad bi mi netko rekao da me muž vara, ništa mu ne bih rekla, ne bih mu uopće pravila scene.

Jer, mi smo vrlo moderan brak.

Mislim da je u braku mnogo važnije da ljudi budu prijatelji, da jedan drugog razumiju i pomažu, nego da budu "vjerni" jedno drugom.

Nekoliko knjiga i čitavi snopovi uredno složenih stranih ženskih časopisa.

- A po čemu sudite da mnogo čitam? Možda uopće ne čitam? U jednom intervjuu je jedan novinar između ostalog tražio da mu kažem što čitam. Odgovorila sam mu:

"Vrlo volim Dostojevskog i Baudelairea, ukoliko vam je to dovoljno efektno za reportažu!"

Nasmijala se svojoj šali, a zatim upitala:

- Znate što bih voljela? Voljela bih poznavati čovjeka kakav je bio Baudelaire.


Nitko mi ne sjedi na glavi



Nuša: Neobično se volim slikati!
(foto: Žika Milutinović)
Odjednom se pred foto-aparatom zbunila. 

Nije znala kakvu pozu da zauzme.

- Neobično se volim slikati. Ali ovako privatno, kad nisam manekenka, ne znam kako da se postavim. Zapravo, volim se vidjeti na fotografijama.

No, nikad nitko nije toliko zadovoljan svojim izgledom da ne bi nešto mijenjao.

Ja bih voljela da imam malo duže noge.

Po mom mišljenju idealna visina za ženu je 175 cm.

Četvorosobni stan s velikim sobama i opremljen naslijeđenim starim stilskim namještajem odiše patinom i nekakvom posebnom atmosferom.

- Volim što živim sama s mužem, jer mogu raditi što hoću, dizati se kad hoću. Nitko mi ne sjedi na glavi.

Vrlo sam rano ostala bez roditelja i takva su djeca obično samoživa.

Ali ja nisam.

U stvari, moja baka me je razmazila i to je ostalo.

Trenutak nakon toga opet se bezbrižno smijala.

- A sada mi dajte da pročitam što sam vam sve to ispričala!

Razgovarao: Ivan Kreutz, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, februar 1968.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)