Đurđa Fočić, atletičarka i Stevo Krnjaić, glumac: Sportom se gubi ženstvenost? Baš obratno! (1968)


Travanj 1968: Ovaj put su naši gosti Zagrepčani: atletičarka Đurđa Fočić i poznati kazališni, televizijski i filmski glumac Stevo Krnjaić.

Đurđa Fočić je petobojka u "Mladosti". Prvi veliki uspjeh postigla je na Balkanskim igrama (1967.) kad je državna štafeta osvojila zlatnu medalju. Bili su to njen debi i medalja. Kako je na ovom svijetu postalo normalno da se sve plaća, upitala sam Đurđu plaćaju li i njoj zato što trči i skače ili možda ima stipendiju. 

Odgovorila mi je da je "Mladost" amaterski akademski klub koji to ne radi. Ali, zato dobiva od grada 30.000 mjesečno. S tom stipendijom nije ni najmanje nezadovoljna, trenirala bi i da ne prima ništa.

Đurđa Fočić, inače kandidatkinja za Meksiko, vratila se prošlog mjeseca s evropskog dvoranskog prvenstva u atletici iz Madrida, gdje nije najbolje prošla.

- Sportaši su čudna rasa. Organizirao bih posebnu državu za sportaše - razmišlja naglas Stevo Krnjaić.

Njemu je danas kosa manje bujna nego nekada (iako nas uvjerava da je samo kraća). Ne nosi više džempere i traperice. Godine krije, voli noćni život i nosi kravatu. Posve je izdao braću boeme. 

Kao student građevinarstva, bio je neobično talentiran za usmene ispite: šarmirao je profesora na čudan način, vrlo blizak bijegu s tog fakulteta. U roku od tri dana popustio je nagovaranju i stigao da spremi prijemni ispit na Akademiji.

Stevo Krnjaić je stalni član Zagrebačkog dramskog kazališta. Znamo ga iz Hetrichove TV drame "Vrijeme rakova", a igrao je i u Štivičićevim dramama. Jedine filmske uloge se stidi i nije mi htio otkriti naziv filma.


Stevo ne voli Oliveru



- Tko je najljepši jugoslavenski glumac? - Đurđa Fočić je počela intervjuirati Stevinu taštinu.

- Bez obzira na ukuse, apsolutno najljepši evropski glumac je Josip Marotti, zvan Bobi, ili jugoslavenski Ben Quick, moj profesor s Akademije! - šali se Stevo.

- Kako vam se sviđa Olivera Vučo? - pita dalje Đurđa.

- Nikako. I onako uživam loš glas, pa mogu biti iskren.

- Zašto u eri puštanja brade ne pustite bradu?

- Ne mogu iz profesionalnih razloga. Kada bih i mogao, ne bih htio biti bradonja.

- Strah vas je da ne izgledate stariji, zar ne?

- Ne bih mogao igrati Raskoljnikova ("Zločin i Kazna") s bradom.

- Uspjela vam je ta uloga? - pita Đurđa.

- Da. Smatram da sam uspio i najmilija mi je. Svaki glumac bi je zavolio.

- Kako ste spremali Raskoljnikova? - Đurđa voli kazalište i o njemu želi sve saznati.

- Tri i po mjeseca, sedam do osam sati dnevno, ne računajući pokuse na ulici, putem do kuće ili bilo gdje kuda obično idem. Uloga se zapravo uči tek na ovaj drugi način.

- Sada ću vam postaviti jedno pitanje na koje mi morate iskreno odgovoriti. Zanima me što osjeća glumac prilikom profesionalnog poljupca?

- U stvari, morao bih biti mrtav-hladan. Ipak, pokušajte se zamisliti u ovoj situaciji: snimam čitav dan ljubavnu scenu bez teksta, samo "davljenje". Na kraju zaboravite da snimate. Posve ljudski, nije li? 


Kako dvoje trkača provode sastanak?



- A sada se vi spremite za odgovore. Sve želite saznati o meni, a ne date mi da dođem do riječi. Što vas je odvuklo na trkaću stazu? Jeste li pobjegli od kuće ili ste za nekim potrčali?

- Nisam za nikim ...

- Ne, za nikim, nego ni za kim.

- Morat ćete me mnogo ispravljati - smješka se Đurđa.

- Danas nemam vremena, ali drugi put vrlo rado - uslužno će joj Stevo.

- Kako sportaši usklađuju ljubav i sport?

- Isto kao i svi drugi.

- Što, na primjer, ako se zaljubite u trkača? Kako dvoje trkača provode sastanak?

- Zajedno trčimo kros. Kada već razgovaramo o ljubavi, da li se vi zaljubljujete u svoje partnerice?

- Dok radim. Do premijere. Kad prođe premijera, samo na predstavama.

- Kako vaša djevojka gleda na to? 

- Ljubomorno. Ali, i ona je na Akademiji. Neka se privikava. Jednog ću se dana možda ja privikavati. Tko zna! Sada je meni jasna vaša taktika. Naprosto mi ne dopuštate da dođem do pitanja. Pitate me toliko toga o kazalištu, a idete li vi uopće u kazalište?

- Hm, aha. Spremam se na "Zločin i kaznu". Obećavam vam aplauz.


Horoskop - obavezno!



Zanimalo me je što misle o "Plavom vjesniku". Đurđa je zadovoljno novim "Plavcem" i uskoro možemo očekivati njene napise i reportaže s turneje. Izjavivši da joj je novinarstvo velika želja, glavni urednik bi joj dao priliku za to.

Stevo Krnjaić imo veliku želju: otkad čita Popaja, želio bi "voljeti špinat i imati ženu poput Olive". Inače, obavezno čita horoskope i misli do bi "Plavi" morao objavljivati horoskop.

- Gostujući u kazalištu mladih igrao sam Biberče. Tada sam zamijetio da djeca najviše vole scene mačevanja i ljubavne scene, osobito ona od 5 do 10 godina.

Stevo je još predložio glavnom uredniku da manje pišu o Relji Bašiću i objave nešto o njegovom (Reljinom) velikom prijatelju glumcu Anti Dulčiću - ako je moguće u nastavcima.

Stevo sada očekuje poučan savjet:

- Što biste predložili mladima koji se žele baviti sportom?

- Pa da se bave sportom! Bar mladi. To je doista najbolji savjet što ga mogu dati. Premda mnogi misle da se sportom gubi ženstvenost, da on ogrubljuje mišiće, ali se varaju u tome. Baš je obratno! Uz to se čovjek nauči kretati i postaje spretniji.

- U kojoj disciplini postižete najbolje rezultate?

- Prepone, skok uvis, bacanje kugle, trčanje na 200 metara i treniram petoboj (80 m skok udalj). Najbolje bih rezultate morala postizati u skoku udalj, ali s tim imam najviše okapanja.


Hipici i non-stop beat



Osim radosti natjecanja i pobjeda, sport pruža još jedan veliki užitak: putovanja. Đurđa Fočić je posjetila gradove što se smatraju "turističkom poslasticom": Madrid, Istambul, Atenu, Odesu. 

Vidjela je Francusku, Italiju, Njemačku i bila gotovo u svim zemljama istočne Evrope. U Madridu je nedavno doživjela veliku senzaciju: dočekao ju je snijeg, a sovjetski atletičari i atletičarke bili su dočekani i pozdravljeni kao da su u Moskvi. 

Žao joj je što nije imala prilike da vidi i koridu, jer je imala takmičenje. Zato je vidjela flamenco, iako ju je više impresionirao posjet klubu "Piccadily", s hipijima i non-stop "beat" - plesom.

Postavivši pitanje na koje je željela dobiti odgovor, s kojim bi završili intervju, Đurđa je upitala Stevu:

- Vaš životni moto?

- Ode Oto da se ota, ode Moto da se mota - izgovorio je Stevo, uskočio u kaput, zaboravio scenski tekst i pobjegao na predstavu.

Tekst: Radojka Vnuk, snimio: Čedo Komljenović, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, 1968.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate