Gabriella Jónás, nova zvijezda YU kazališnog prostora '87: Uz malu pomoć tandema Kokotović-Ristić

Rujan 1987: Gabriella Jonas rođena je u Budimpešti. Atraktivna i vrlo nadarena glumica donedavno je u subotičkom kazalištu glumila samo u predstavama na materinjem jeziku. Promjene, do kojih je došlo u organizaciji tamošnje kazališne scene, najvjerojatnije će pospješiti da Gabriella postane zapaženo glumačko ime na širem, jugoslavenskom kazališnom prostoru...

Jedan od najznačajnijih poteza u sklopu nove subotičke kazališne prakse jest izvlačenje nekoliko sjajnih glumaca iz neke vrste kazališnog rezervata u kojem su do tada živjeli u mađarskoj drami. Istina, imali su uvijek i dovoljno posla i dovoljno publike koja ih je voljela (Mađara u tom kraju ima oko 60 posto), ali su za ostali dio zemlje bili potpuno nepoznati.


Jedno je od takvih otkrića i Gabriella Jonas koja je prvi put zaigrala izvan mađarske drame u koreodrami Pukovnik, a ove godine u Molierevu Don Juanu i Tartuffeu.

Duge kose, smeđih, krupnih, toplih očiju, smirena držanja i jednostavno ali ukusno odjevena, ne odaje na ulici ni tračak onog ekshibicionizma koji u glumaca često nastavlja živjeti i kada siđu sa scene.

- Rođena sam u Budimpešti. Živjeli smo u središtu grada na četvrtom katu, prozori su gledali na dvorište, i moje su uspomene vezane za taj grad - zatvorenost, omeđenost. Djed i baka živjeli su na Balatonu i pola godine bila sam kod njih. Taj je prostor za mene simbol slobode, tamo je bilo zraka, sunca i vode.

Kad je navršila tri godine, odgajateljica je upravo nju odabrala da recitira Djeda Mraza jer nije imala tremu, i od tada učestalo se pojavljivala pred publikom, recitirala.

Uključila se i u dječju dramsku grupu gdje je prošla klasični repertoar naslovnih uloga iz bajki (Snjeguljica, Trnoružica, Pepeljuga...), da bi sa četrnaest godina promijenila fah - samo je recitirala.

Nakon gimnazije, već u prvom pokušaju uspjela se upisati na Akademiju. Prisjeća se:

- To su bile najljepše godine mog života. Mogla sam punom snagom (jer nisam imala drugih obaveza) raditi ono što sam željela. Tada sam znala što želim raditi, znala sam i zašto, jedino nisam znala kako. No, to ne znam ni danas, to se uči cio život.

Najbliži u životu Gabrielle Jonas bavili su se umjetnošću, preciznije kazalištem.

Roditelji su u mladosti bili strasni kazališni amateri, radovali se njezinim dječijm uspjesima ali i pobunili kad je sa šesnaest godina i dalje uporno tvrdila da će postati glumica.

Nije im se to činilo kao baš najsigurnije zvanje za njihovo dijete. Do tada poslušno dijete, odjednom je postalo tvrdoglavo. Čini se da djeca ipak znaju što je za njih najbolje.

Akademija je osim poziva Gabrielli donijela i supruga. U istoj klasi bio je i Korica Mikloš, Mađar iz Kanjiže.

Budući da su potkraj studija dobili sina, po završetku studija na Akademiji ostalo im je još samo da odluče gdje će živjeti.

- Dva kovčega, nekoliko stotina knjiga i jedna beba od četiri mjeseca - to je bila naša popudbina kad smo došli u Suboticu. Korica je ovdje imao osiguran posao, a o meni nisu ništa znali. Svagdje se glumice susreću s istim problemom: u ansamblu ih obično ima više, a ženskih je uloga mnogo manje. 

Bilo mi je teško na početku. Radila sam na ugovor, ali imala sam sreću i dobila dobre uloge - već te prve godine Andromahu u Sartreovim Trojankama, prema Euripidu, Grušu u Brechtovu Kavkaskom krugu kredom i Juliju.

Zatim je u 13 godina angažmana uslijedilo 50 uloga, i to uglavnom naslovnih. Odigrala sam bogat repertoar, od antike preko klasike do suvremenika.



Ristić poštuje svaki jezik




• Unatoč svemu, niste li se u Mađarskoj drami ipak osjećali pomalo kao u rezervatu, budući da ta specijalizacija ipak smanjuje mogućnost afirmacije na širem jugoslavenskom kazališnom prostoru?


Na početku o tome uopće nisam razmišljala. Igrali smo mnogo, uvijek smo imali publiku, često smo i putovali, svagdje gdje žive Mađari, a neke uspješnije predstave davali smo i u većim gradovima. Ja sam svoj rad doživljavala kao neku misiju jezika, kulture.

Kad sam došla, postojala je samo Mađarska drama u Subotici, tek je godinu dana kasnije otvorena i u Novom Sadu, ali čak ni te dvije nisu bile dovoljne za svu publiku i sav onaj interes koji Mađari pokazuju za kazalište.

Osim toga, mnogo sam radila i na radiju, nekad smo snimali radio drame, no sada više ne. Sada ponekad govorim stihove, pjevam na radiju i na televiziji.


• Dolaskom tandema Kokotović-Ristić u Suboticu, počeo je zajednički rad dva ansambla. Mađarski glumci angažirani su i u drugim, ne samo predstavama na mađarskom jeziku.


Prije njihova dolaska toga nije bilo, a ja, jednostavno nisam imala vremena učiti srpsko-hrvatski. Mnogo sam radila i naučila sam ono što sam i mogla naučiti samo u razgovoru s kolegama ili gledajući televiziju.

Stvaranjem zajedničkog ansambla počeli smo raditi zajedno. Kad mi je Nada Kokotović prvi put rekla da ću glumiti u njenoj koreodrami, mislila sam da se šali.

No, bila je vrlo ozbiljna, i sada mi je ta uloga pukovnikove žene u koreodrami Pukovnik jedna od najdražih. Poslije sam igrala u mađarskim predstavama, a ove sam godine ponovo glumila na srpsko-hrvatskom, u Moliereu.


• Jedna od osobitosti Ristićeva pristupa kazalištu jest njegov odnos prema jeziku. U stanju je da iskoristi jezičke osobitosti pojedinog glumca. Kod vas je to slučaj u Don Juanu, gdje neke replike govorite na mađarskom, odnosno čitavo vrijeme odaje vas akcent, a to ima svoje dramaturško opravdanje u činjenici da je između vas, kao dona Elvire, i Don Juana prestala svaka mogućnost komunikacije. Svejedno je na kojem vi jeziku razgovarali, kad više nema emocija koje vas vežu. No, unatoč tom dopuštenju da se govori vlastiti jezik, glumci se sve više trude da isprave svoj govor, a to se i kod vas osjeća.


Točno! Možda baš zbog toga što Ristić poštuje svaki jezik, ne smatra nijedan manje vrijednim, pa počinjemo na vlastitom govoru raditi bez kompleksa. I dobivamo želju da se što bolje usavršimo. Tako ja sada radim s lektorom, trudim se, pokušavam misliti na to dok glumim.


• Što se sve promijenilo u načinu rada od dolaska novih ljudi na čelo kazališta i koliko vam to odgovara?


Čovjek se na Akademiji ne bavi samo govorom nego i plesom, pokretom (bilo je mačevanja, baleta, akrobatike, raznih plesova), možda vremenski čak i više negoli glumom. Ali, dolaskom u kazalište svega toga nestaje, a meni se sada čini da se vrijeme vratilo.

Radeći predstave, ponovo koristimo sve raspoložive elemente, ponovo se traži od glumca da pleše i da pjeva. Meni to odgovara, meni se to sviđa.

Dosad smo radili predstavu šest tjedana. Polako, kao u školi, dobiješ zadatak, pa drugi dan pokažeš što si naučio. Istina, razlikovali su se redatelji, ali put je bio zacrtan.

Ristić traži od glumca apsolutnu otvorenost, sposobnost, da sve primi i u sebi stvori određeni lik. Ponekad dugo vremena razgovaramo, razmišljamo, ali ne radimo scene, ne ponavljamo ih na pozornici, u zadnji tren idemo na scenu gdje glumac nakupljeno mora odjednom realizirati.

U tom načinu rada ponekad mi se činilo da gubim vrijeme, ali poslije sam vidjela da smo mnogo dobili. U početku, brinulo me kako ćemo sklopiti predstavu kad nismo radili uobičajenim putem, ali ubrzo sam shvatila da svoje doživljaje s priprema, iz razgovora, treba da složim u sebi kao kockice mozaika, a zatim, kad se napokon dođe na scenu, jednostavno ih treba sklopiti.

Mislim da sam time dobila mnogo kao glumica. Nada je sistematičnija. Ona radi kao da snima film - pojedinačne scene, svaku za sebe, i kad se čini da je dovoljno materijala, počne se sklapati predstava.


• Tempo koji tandem Ristić-Kokotović nameću jako je zahtjevan. Kako ga vi izdržite?


Nije lako, tim prije što je i moj suprug glumac, pa oboje mnogo radimo. I, koliko mi je god drago sve to što radimo, teško je objasniti trinaestogodišnjem sinu zašto nisam više s njim, nego se primjerice, šetam po Ludošu (jezero na kojem je Ristić odlučio prikazati Don Juana - op. a.).

A tu su i kućanski poslovi. Ja zato svaki dan ustanem rano, oko šest sati, i do deset obavim sve poslove po kući, tako da kasnije imam čitav dan i noć za teatar.

A svaki slobodni trenutak provodimo sa sinom. Znate, ja imam niski tlak, i budući da malo spavam, ponekad mi se čini da ću umrijeti od umora i napora, ali teatar je za mene totalnost u kojoj živim i bez koje ne bih mogla živjeti, jer jednostavno ne mogu ni zamisliti što bih drugo mogla biti.

A publika mi svakodnevno potvrđuje da ono što radim ima smisla i vrijednosti.


• Hoće li i vaš sin krenuti roditeljskim stopama?


Zasad ne. On gleda sve naše predstave, neke komentira, neke ne, ali sada želi postati kuhar.

Razgovarala: Sanja Nikčević, snimio: Enes Midžić, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)






Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate