"Slobodno" Mileta Isakova: Da li je slobodno pričati političke viceve na Televiziji Novi Sad? (1986)




Simpatično i potpuno drukčije zvučao je vic, izgovoren u emisiji Slobodno iz usta popularnog zagrebačkog glumca Mladena Crnobrnje, o tome da je nacionalizam kad se "Srbe mrzi više nego kaj je normalno", nego da je hrvatske nacionaliste ismijao neki "Lala"



Kada netko ispriča vic i kaže, kao u povjerenju, da to već i na televiziji pričaju, budite sigurni da sve nije tako crno. U novosadskoj TV-seriji Slobodno, uistinu pričaju se vicevi, ali namjera nije izazivati javnu sablazan, već narugati se kuloarskim herojima i polagačima prava na "zabranjeno"...


*****



Nakon emitiranja dviju emisija Slobodno u terminu Nedjeljnog popodneva iz studija Novi Sad, prijatelji susreću urednika emisije Milu Isakova i pitaju: Slobodno?

Pa, slobodno, odgovara im on kao lozinkom, i onda se ispaljuje najnoviji vic.

Između ostaloga, i tako Isakov dolazi do materijala za svoju emisiju koja je pobudila nemalu pažnju gledalaca, a i dobila pohvale kritičara koji su zaboravili vrijeme Isakova urednikovanja u kvizu O čemu je riječ? kada ga sasjekoše do nogu.

Ovaj put, riječ je o vicu! Emisija Slobodno kao da tek sada opravdava svoj naslov - i u njoj se slobodno pričaju vicevi, uglavnom na račun naših mana i poroka, a kako bi i drukčije - jer vic je zato i izmišljen!

(Ilustracija: Krešimir Skozret)

Kada je Saša Zalepugin utemeljio Nedjeljna popodneva, ona su trajala po pet sati.

Tada je upalio sistem "doboš-torte" ili "bosanskog lonca", prema kojemu je bilo dovoljno imati jedan red zabave i jedan red pjesme, te uspješno privesti emisiju kraju.

Zapravo, nitko nije uspio to uraditi kako treba.

Svi su, pribjegavajući takvoj shemi, ali s lošom izvedbom - bili samo loša kopija.

Sada, kad je Nedjeljno poslijepodne svedeno na samo dva sata, takva šablona više ne ide. O tome je razmišljao i Mile Isakov kada se prihvatio urednikovanja i vođenja Nedjeljnog poslijepodneva TV Novi Sad, pa je odlučio da svaka od tih emisija bude posvećena jednoj temi, a vic da joj bude podloga, ali na svoj, drugačiji način.

Prvom nas je emisijom uveo u fenomen vica, drugu je posvetio značajnim datumima, a slijedeću emisiju priprema s temom o ljudskoj gluposti, koja će biti emitirana tek u rujnu.

Vrijeme do te emisije Isakov će provesti na putovanjima, obići sve naše republike i pokrajine u potrazi za autentičnim vicom, jer i to je odlika emisije da viceve pričaju glumci iz određenih republičkih i pokrajinskih centara, i to viceve iz krajeva iz kojih dolaze. 

Tome je dan jugoslavenski karakter emisiji, a i pravi je potez, jer zaista bi bilo neukusno da Vojvođani pričaju viceve o Bosancima, Srbima, Slovencima ili bilo kome drugome osim o sebi.

Simpatično i potpuno drukčije zvučao je vic, izgovoren u emisiji Slobodno iz usta popularnog zagrebačkog glumca Mladena Crnobrnje, o tome da je nacionalizam kad se "Srbe mrzi više nego kaj je normalno", nego da je hrvatske nacionaliste ismijao neki "Lala".




Nadomjestak za satiru



Nudeći vic u svojoj emisiji, Isakov je razmišljao i o tome da ovo vrijeme nije vrijeme zabave radi zabave. Puka zabava više ne može proći. Svakodnevno se bavimo ozbiljnim problemima, pa se i zabava, na neki način, treba baviti tim problemima.

Isprazna zabava više se ne prihvaća, i ona je čak "uvučena" - u naše brige.

Satira kod nas nije njegovana kao u nekim drugim zemljama. Dugo smo vremena prema njoj bili netrpeljivi, a i mnogi satiričari prihvatili su se "oportunističke satire", zadovoljavajući se pisanjem humoreski, nalazeći izgovor da je satira zabranjena, onemogućena.

Ne prihvaćajući takav odnos prema satiri, a ni ponašanje satiričara - Isakov je pribjegao vicu kao svježijem i otvorenijem u ovom trenutku.

Iznenadio nas je još nečim. Televizija je bila nekako ozbiljnija od ostalih medija. U štampi, pa i u "najoficijelnijim" listovima, mnogo je humorističkih priloga na posebnim, za to namijenjenim stranicama.

Televizija nam do sada, pa ni u emisijama nalik ovoj, nije nudila viceve, iako nas je ponekad i uveseljavala, pa je to već nakon prve emisije bilo pomalo šokantno, o čemu svjedoči i prepričavanje tih viceva, uz obaveznu napomenu da su izgovoreni s malog ekrana.

Mile Isakov, reklo bi se, imao je svoj poseban razlog za ponudu vica s malih ekrana. Vidjeli smo ga u posljednjih, ni godinu dana - u tri uloge.

Vodio je već spomenuti kviz, zatim je bio autor zapažene emisije o našim odnosima s Albanijom...




...A sada je urednik emisije Slobodno. Taj i takav put novinara i urednika krije i odgovor na pitanje kakav je njegov položaj na Novosadskoj televiziji i dodatni je razlog za viceve na ekranu.

Potkraj šezdesetih godina radio je u sekretarijatu Pokrajinskog komiteta omladine.

Nekoliko godina kasnije, raščišćavale su se neke nesuglasice u našem društveno-političkom životu, a u Vojvodini se razračunavalo s liberalizmom.

Odjednom, više nije bio "potencijalni kadar", iako nijedna ni partijska, ni bilo koja druga analiza, nije ukazivala da se o bilo što ogriješio.

S "nekim neraščišćenim stvarima" došao je na Televiziju Novi Sad, brzo napredovao i u ono vrijeme, 1970. godine, s 26 godina, bio jedan od najmlađih voditelja TV-dnevnika u jugoslavenskim televizijskim centrima. 

Ali, ponovno je postao "sporan", napravivši u sklopu omladinske emisije, koju je također vodio, emisiju pod naslovom Kamo poslije funkcije? - u njoj je rekao nekoliko "nezgodnih stvari", a to se nije svidjelo određenim rukovodiocima, pa iako je u emisiji sudjelovao i jedan od političkih autoriteta toga vremena, ponovno je došla u pitanje njegova karijera.


Skok do stropa



Radio je i u vanjskopolitičkoj redakciji, a u posljednje doba, ne prodavajući se, ostajući dosljedan sebi i svojim principima, vječitom traganju za pravim temama - prihvatio se posla i progovorio o odnosima naše zemlje s Albanijom.

Kada je taj posao završio, vidjevši da o "svojim temama" neće imati prilike govoriti u unutrašnjopolitičkim ili vanjskopolitičkim emisijama, odlučio je da o tim temama progovori vicem.

Neki su pažljiviji analitičari i u njegovu kvizu "pročitali" nešto od politike.

Kažu, namjerno je sazvao žiri od tri "sijede glave".

Navodno su Semka Sokolović, Miljenko Smoje i Jovan Soldatović trebali biti asocijacija na naše Predsjedništvo. Taj je žiri bio u neku ruku kolektivni organ, prepoznavali su dalje oni koji su to analizirati, ali svaki od njih imao je svoje "privatne" bodove, ako se sjećate, koje su dijelili natjecateljima. 

Tako je u jednoj emisiji kipar Soldatović dodijelio Đorđu Balaševiću svojih deset "privatnih" bodova, jer je, navodno, kako reče, išao s njegovim tatom u školu.

Aluzija na naše i te kako rasprostranjene privatne veze bila je, istina, nedvosmislena, u emisiji je naočigled televizijskih gledalaca koji su imali vremena i strpljenja da prate taj kviz - dopuštao gledaocima prisutnima na snimanju da šapću natjecateljima, a to je "pročitano" kao - "slušanje glasa baze".

Sada, kad je Isakov napravio prvu emisiju Slobodno, rukovodstvo Televizije Novi Sad pažljivo je gledalo emisiju.

Nitko se nije pronašao kao cenzor, već su u dogovoru s autorom "skinuta" dva vica. 

Drugu emisiju nije gledalo rukovodstvo, nego samo urednik kulturno-zabavnog programa Pero Zubac koji je, ponovno s Isakovim, došao do zaključka da i ovoga puta dva vica ne bi trebalo "pustiti".

- U drugoj smo emisiji s vicevima išli za nijansu dalje nego u prvoj. Namjera mi je da idem dalje, da vidim gdje je taj strop. U svakom slučaju, s vicevima neću izazivati javnu sablazan ili netrpeljivost, ali neću se ni zbog nekih naših ziheraških i tko zna kakvih drugih shvaćanja, zaustaviti prije granice, prije toga stropa. 

Vicem se može još više reći o našim slabostima, o birokraciji i svim ostalim pojavama.

U neku ruku, i to je osvajanje novih sloboda.

Osim toga, takvim pristupom, pričanjem viceva na malom ekranu, siječemo granu onima koji po kuloarima pričaju viceve, prave se herojima i na taj način govore o navodno "zabranjenim stavarima".

Namjera mi je da sve te viceve skupim u jednoj knjizi, pa da i mi imamo, kao mnoge druge zemlje, jednu knjigu viceva.

Andrić je napravio leksikon viceva, ali neiscrpan je izvor našeg narodnog duha - kaže Isakov.

Neki zluradi prognozeri kažu da će ti vicevi "doći Isakovu glave", bez obzira što ima podršku i Televizije Novi Sad, a i urednika Pere Zupca koji se inače, kažu, brine o svojim prijateljima i suradnicima.

Ako do toga dođe, kažu ti isti "proroci", tada ga može zadesiti uređivanje ili vođenje neke bezazlene emisije, recimo o flori i fauni, ali i tada će netko u eventualnim njegovim riječima "veća" ili "manja zvijer", ili "predvodnik krda" - prepoznati njegovu opsjednutost dnevnopolitičkim zbivanjima.

Samo je pitanje, bude li tako, koji će posao nakon toga dobiti u tom studiju.

Napisao: Jovo Paripović, obrada: Yugopapir (Studio, V 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate