Bratislav Bata Đorđević i Aleksandar Saša Đorđević: Otac je sinu najstroži kritičar! (1987)




Saša prvo želi da napomene da on Dražena Petrovića smatra našim najboljim igračem, i da su mu i braća, kao i igrači iz "Zvezde", "Jugoplastike", "Cibone", "Bosne", odlični drugovi. Samokritički priznaje da je i sam na utakmicama ponekad previše impulzivan, ponese ga situacija "istjerivanja pravde"

Aleksandar Saša Đorđević uspio je do dvadesete godine izrasti 190 centimetara, završiti srednju školu, upisati izvanredno Višu ekonomsku školu i okititi se titulom prvaka Jugoslavije u košarci, kao bek i plejmejker "Partizana", a još je i kapetan juniorske državne reprezentacije. 

Da ga njegov otac Bratislav-Bata Đorđević nije kao dječačića odveo među koševe, gdje je čak i poznati Moka Slavnić odvajao poneku minutu da dobaci loptu "simpatičnom klincu", i da mu ta lopta tako nije postala i jedina igračka, možda bi se sve isto odigralo, i možda bi i u drugoj priči sad bio pozvan na pripreme seniorske reprezentacije za Evropski šampionat.

Ipak, bi li doista?

U jednoj ružnoj novobeogradskoj višekatnici, u stanu koji, uvjerljivije nego lijep namještaj, određuje duh drugarstva i obiteljskog sklada, živi sportska obitelj Đorđević. 

Mama Milijana nastavnica je fizičkog odgoja, mlađi sin Miloš igra u pionirskom timu KK "Partizan", za Sašu već znamo, a otac Bata košarkaški je trener, trenutno "neraspoređen", za svoj poziv kaže da je poput posla kavanskih pjevačica - nestalan i lutalački. 

Zanimljivo je da sportska javnost Batu najviše pamti kao višegodišnjeg trenera košarkaša "Crvene zvezde" iz doba zlatnih dječaka - Slavnića, Simonovića, Kapičića, Vučinića - kad je taj klub i posljednji put bio državni prvak. 

Prije i poslije toga, puna dva desetljeća trenerskog posla vodile su ga iz "Rada", u "Lifam", pa u "Borovo", onda u inozemstvo kao trenera državne selekcije Iraka, a potom jednog kluba u UAR. 

Posebno mjesto u svojoj profesionalnoj biografiji odvaja za vrijeme utrošeno da se realizira ideja škole minibasketa pri KK "Radnički". 

Bilo je i para, i entuzijazma, i serioznosti u pokušaju da se stvori široka osnova iz koje će se regrutirati vrhunski košarkaši. 

Tamo su sportski odrastali i njegov sin, i Nebojša llić

Onda je netko rekao - dosta. 

Pogrešno i kratkovidno.

Kad su školu "Radničkog" zatvorili, klinci su se preselili na Kalemegdan, gdje postaju "Zvezdin" podmladak. 

Tamo je tadašnji koordinator svih "Zvezdinih" selekcija "procijenio" Sašu kao neperspektivnog i predložio mu da promijeni klub. 

Eto, tako je sin nekadašnjeg trenera "Crvene zvezde" postao jedan od vodećih igrača njihova vječnog konkurenta - "Partizana". 

Pitamo tatu za koga navija kad igraju "Zvezda" i "Partizan", osobito kad je riječ o finalu playoffa između dva vječna rivala. 

Kaže da je utakmicu mirno i staloženo pratio na televiziji, kod kuće. 

Bilo mu je drago što je titula opet u Beogradu, pa je spokojno mogao da navija za - Sašu. Smatra da na toj utakmici nije bilo vrhunske košarkaške kvalitete, da je "Partizan" ušao u okršaj s tremom, a "Zvezda" potrošena maksimumom koji je morala da pruži da bi pobijedila nepobjedivu "Cibonu". 


Neopterećena generacija YU košarkaša



Što se tiče Sašine igre, misli da je bila slaba, ali je i opterećenje bilo veliko. 

Osim što je sinu najstroži kritičar, nije sklon da ga sažalijeva kad griješi; smatra ga dovoljno odraslim da sam razvija svoje kvalitete i da se suoči s vlastitim slabostima i samostalno, ih otkloni.

Saša dijeli očevo mišljenje da još mnogo mora raditi i učiti da bi tamo, kamo je stigao, i ostao i opstao. 

- Često u društvu s ocem gledam snimak neke svoje utakmice, tada mi on ukazuje na greške kojih još ima vrlo mnogo. Košarka je složena igra, mora se misliti na više stvari odjednom, a ponekad su baš detalji najvažniji. 

Da, recimo, važim za brzog igrača, ali brzinu koristim samo u protunapadu, a u napadu i odbrani nedovoljno. Šut takođe treba da doradim. 

Bata (49) i Saša Đorđević (20) (snimio: Slobodan Sarić) 

Inače, mene i moju generaciju u jugoslovenskoj košarci odlikuje izuzetna smirenost i sjajno druženje, jedni druge bodrimo bez zavisti i svađa, a igrački nam je kvalitet što smo dobri napadači, a to nas je i dovelo u juniorsku reprezentaciju. 

Ti skladni odnosi između igrača moga kluba, zahvaljujući kojima smo usavršili timsku igru, a sačuvali atraktivnost svakog igračkog mesta, rezultirali su titulom šampiona. 

Ne zaboravite da smo mi usred sezone promenili trenera, da smo morali da usvojimo novu strategiju igre koju je razradio Vujošević. Ipak, uspeli smo, i ja sam zaista srećan zbog toga.

Njegov otac na to dodaje: 

- Mislim da su oni neopterećena generacija. Nastala je iz dobrog i dugotrajnog rada, u kojemu su se naučili ne samo brzoj igri i dobroj tehnici, nego i preciznom šutu, koncentraciji, i stekli psihičku stabilnost i samopouzdanje. 

Uspeli su da u timskoj igri, kakva je košarka, očuvaju svoje individualne kvalitete.

Šta otac i sin misle o učestalim ekscesima na relaciji sudac-igrač na košarkaškom terenu, na čelu s braćom Petrović? 

Saša prvo želi da napomene da on Dražena Petrovića smatra našim najboljim igračem, i da su mu i braća, kao i igrači iz "Zvezde", "Jugoplastike", "Cibone", "Bosne", odlični drugovi. 

Samokritički priznaje da je i sam na utakmicama ponekad previše impulzivan, ponese ga situacija "istjerivanja pravde". 

Svjestan je koliko to može štetiti košarci, ali smatra da ni suci nisu kao što su nekad bili, ima ih koji svašta u igri dopuštaju, čak vrijeđaju i psuju igrače. 

Krivica je, kaže, i nekih trenera koji kod igrača potenciraju takvo ponašanje. 

Njegov otac ne slaže se s njim i napominje da jedan vrhunski sportaš ne može sebi dopustiti takvo ponašanje, on nije na terenu radi takvih situacija, njegov je zadatak da se koncentrira na igru i postiže rezultate, a ne da komentira sudačke odluke.

Uz neprekidnu zvonjavu telefona (silne Sašine obožavateljice), uspjeli smo okončati razgovor. Otac je s mlađim sinom požurio na Sajam nautike, Saša se spremao da ode na kazališnu predstavu "Šopalovića" u Jugoslovenskom dramskom, a mama je dočekala malo mira.

zabeležila: Dina Julius, obrada: Yugopapir (Start, maj 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)