"Za sreću je potrebno troje", kritički osvrt: Nek žanrovski vuk bude sit i umjetničke ovce na broju




Za sreću je potrebno troje ima sreću što glavnu žensku ulogu ima Mira Furlan koja je, možemo s punom odgovornošću to najaviti, ostvarila jednu od najboljih ženskih uloga u domaćem filmu! Osim činjenice da je konačno postala velika filmska glumica, ispunivši tako obećanje koje je nagoviještala svojim dosadašnjim filmovima - njen je doprinos tom filmu nenadmašan 


Ožujak 1986: Zahvaljujući, u prvom redu, izvanrednoj glumi Mire Furlan, čini se da Rajko Grlić svojim najnovijim filmom Za sreću je potrebno troje neće razočarati ni najkritičnije gledaoce. Naša suradnica smatra da je riječ o odgovarajućoj prezentaciji tema što ih je autor dosad odabirao i prezentirao s poslovičnom neobaveznošću...


*****



Rajko Grlić jedan je od malobrojnih domaćih režisera koji se uspijeva manje-više kontinuirano baviti svojim poslom, a to je dovoljan razlog za uvažavajući odnos prema njegovu opusu. Njegov posljednji film U raljama života bio je rado gledan, na festivalu u Puli osvojio je 1985. godine Zlatnu arenu za režiju, no, ipak, nije dobio nedvosmislene pohvale ili panegirike filmske kritike. 

Tome je pridonijela Grlićeva ambivalentnost kao filmskog autora. Nesumnjivo inteligentan i obrazovan režiser, možda i najtalentiranija ličnost tzv. naše "praške škole", otkriva u svom filmskom rukopisu zamjetnije pogreške od pukih, povremenih režijskih nedosljednosti ili nedorečenosti. 

Riječ je o dojmu prevare, ili izdaje, ili bilo kojem od "ljubavno-filmskih" termina za nezadovoljstvo koje kritičniji gledaoci osjete nakon filma u kojem nisu dobili ono što su mogli i na što su imali pravo. 

Ne pada mi ni nakraj pameti da riječi "kalkulacija" ili "proračunatost" vezujem za privatnost, Grlića kao osobe, nameću mi se tek kao neizostavan dio mogućeg opisa njegova filmskog opusa. 

Uz izuzetnu sposobnost u prepoznavanju "goruće teme", u pravom značenju te sintagme, čini se da Grlić nije nikada, ili barem do sada, smogao hrabrosti da takve priče i probleme takvima i prikaže. Propuštena je tako mogućnost da Samo jednom se ljubi bude velik film, a U raljama života - dobar.

Je li ipak problem "emocionalne trgovine" bio osjetan u Grliću - autoru kada je odlučio da se njegov novi film Za sreću je potrebno troje bavi s tri ili više ljubavnih trokuta, točnije - ljubavno-bračnim devetorokutom, opisom situacije u kojoj svaki od likova voli pogrešnu osobu, onu koja tu ljubav ne zna i ne može uzvratiti?

Svaka ljubavna investicija svakome od likova donosi samo osjećajni bankrot, jer ljudi u toj priči kako strastima, tako i nježnim osjećajima - loše trguju, ukratko - ponašaju se kao loši privrednici.

Mira Furlan je Zdenka, "mala i obična radnica" u tvornici cipela, koja bi ostala u svom neprivlačnom i tužnom društvenom i kulturnom miljeu, da njena "cimerica" Jagoda nije mrtva pijana nakon jedne sindikalne zabave. 

Jagodi ne uspijeva pomoći sama, pa joj pomaže Predrag Manojlović - Drago, pravnik, koji se upravo vraća s robije "jer je pokušao opljačkati prodavaonicu dječjim pištoljem". 

U zatvor ga je smjestila bivša žena Nina koja je sada ljubavnica Vanje Dracha, Ivana - i bavi se ženstvenim i eteričnim poslom - vodi umjetničku galeriju. Sa svojevrsnom mješavinom osjećaja nelagode, ravnodušnosti i sažaljenja, Drago prihvaća Zdenkinu ljubav, budući da je on za nju ostvarenje čežnje za boljim životom. 

Drago bezuspješno pokušava vratiti Ninu, a ona, uz sredovječnog, infantilnog, ali dobrostojećeg Ivana pokušava zaboraviti da je nekad u životu bila siromašna, nesretna i nesigurna. Da bi zadobili i zarobili te objekte svog srca, svaki se od likova odlučuje za poslove na rubu ili s one strane dopuštenog. 

Svatko u filmu nešto krade; jer krađa je put do sreće! To, s jedne strane, govori o njihovoj očajničkoj odlučnosti da postignu svoje ciljeve, a, s druge, o njihovu, ne seksualnom, nego ljudskom nemoralu. 

Na kraju priče Za sreću je potrebno troje, Drago je opet u zatvoru. 

Ne ostaje mu ništa drugo nego da prihvati Zdenkinu beskompromisnu, ali zagušujuću ljubav koja mu se čini kao posljednja od podvala i nepravdi što mu ih je "život" mogao prirediti.

Za sreću je potrebno troje ima sreću što glavnu žensku ulogu ima Mira Furlan koja je, možemo s punom odgovornošću to najaviti, ostvarila jednu od najboljih ženskih uloga u domaćem filmu! 

Suptilnom i izvanserijskom izvedbom, ona daje filmu kredite zbog kojih će svakako biti gledan. 

Osim činjenice da je konačno postala velika filmska glumica, vjerojatno trenutno i naša najbolja, ispunivši tako obećanje koje je nagoviještala svojim dosadašnjim filmovima - njen je doprinos tom filmu nenadmašan! 

Uz nju blijedi preglumljeni Manojlović, a uloga dodijeljena Dubravki Ostojić jest pogrešna odluka, a manje je važno to što je ona nedorasla postavljenom zadatku. 

A Bogdan Diklić i mlada Ksenija Pajić uistinu su izvanredni! 

Mira Furlan dala je Grlićevu filmu prijeko potrebnu toplinu koja čini film Za sreću je potrebno troje boljim od "strastvenog" Samo jednom se ljubi ili "ironičnog" U raljama života.

Napisala: Ines Sabalić, obrada: Yugopapir (Studio, III 1986.)



Darko Zubčević: Festivalska ambicija maskirana žanrovskom maglom





Za sreću je potrebno troje jest film koji se danas jedino mogao snimiti u Zagrebu.

Još samo u Zagrebu redatelji na pragu srednjih godina, dakle - oni koji su prošli iskustvo "čisto autorskog", umjetničkog, nežanrovskog filma "koji govori kritički o društvu", pokušavaju po svaku cijenu svoje visokoumjetničke, "festivalske" ambicije maskirati žanrovskom maglom. 

Potpuno umjetnički filmovi snimaju se u Ljubljani. 

Komercijalni autorski filmovi snimaju se u Sarajevu. 

Nepretenciozni žanrovski filmovi snimaju se u Beogradu. 

Ali, u Zagrebu se s velikim trudom smišljaju laboratorijski filmovi, frankenštajnovski sklepani, kompromisni. Nek žanrovski vuk bude sit i umjetničke ovce na broju! Paradoks nad paradoksima. 

Zagreb je grad u kojem već desetak godina nova (filmska) kritika piše prije svega o žanrovima. Ali, eto, unatoč tome, u tom je gradu prirodno da se s deset godina zakašnjenja pseudomelodrame uhvati upravo onaj redatelj koji u melodramu posebno, a u žanrove općenito, ne vjeruje. 

Relativno strogi dramaturški tlocrt novog filma redatelja Rajka Grlića čini koncept ljudskih odnosa na principu ljubavno-socijalnog domina. 

Prva se ljudska "kockica" sa svojim ljubavnim aspiracijama veže na drugu, druga na treću i tako dalje, s time da se krug ne zatvara i ni jedna (potencijalna) ljubav nije uzvraćena. 

Te se "kockice" slažu okomito kroz nekoliko socijalnih slojeva. Jedan Fassbinder takvu bi shemu pojednostavio na dva ili tri lika, i sve otvoreno postavio kao melodramu s jakim i iskrenim strastima. 

Takva je, recimo, njegova melodrama o neuzvraćenoj ljubavi U godini s trinaest mjeseci

Melodrama podrazumijeva stanovitu shematičnost odnosa među likovima, ekstremno usijanje osjećaja među njima, velike patnje i drastična dramska razrješenja, "uzdignuta" i udaljena od "stvarnog" života. 

Ipak - ako redatelj vjeruje u osjećaje svojih likova i ako su njihovi sukobi u osnovi istinito postavljeni - društvena matrica koja probija kroz tu žanrovsku koprenu govori najčešće mnogo više o društvenoj uvjetovanosti i osjećanja likova nego bilo kakva programatska, nakalemljena socijalna kritičnost. 

Grlić, ipak, svjestan svoje sklonosti grčevitom "autorskom" konstruiranju i "korigiranju" zbilje, odlučio je da svoj, u biti melodramski zamišljeni svijet kamuflira, "stiša" pseudorealističkim, pristojno-društvenokritičkim premazom. 

Sve što bi izravno podsjećalo na melodramu - bilo nečija smrt na kraju ili "barem" uništen život ili eksplozija strasti između dva lika arbitrarno je ublaženo u ime "dokumentarnosti". 

Tragični potencijal u nekim je likovima sveden na puki socijalni podatak. 

Pojačana melodramska stilizacija i udaljavanje od "realizma" doveli bi do pucanja šavova shematski skrojenog scenarija. 

To je isto tako kao kada bi netko De Sici omogućio da Imitaciju života režira kao da su to Kradljivci bicikla

Unatoč redatelju, iz svega se toga ipak iščahurila jedna, tek, doduše, usputno skicirana, sudbina. Radnicu Zdenku Mira Furlan izvanredno glumi, i to zbog otčitanog "koda" koji je sama vjerojatno pronašla u nekoj stvarnoj sudbini, a ne zahvaljujući scenariju. 

Ali, Grlić nije diskretan socijalno-realistički opservator kao, recimo, jedna Marta Meszaroš. 

Njemu nije "dovoljna" samo jedna sudbina oko koje bi se sve moglo vrtjeti. On mora istovremeno govoriti i o nezaposlenoj omladini sklonoj kriminalu, i o političaru koji financira mladu ljubavnicu, i o snu studentice da napravi klasni skok nagore. 

Sve je to društveno vrlo relevantno, ali umjetnički nerelevantno za takvu vrst filma.

✰ 




Obrada: Yugopapir (Studio, III 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate