Mirza Delibašić o YU košarci '81: Možda i jesmo najtalentovanija nacija za igre - ali primaran je rad




Nedavno čitam anketu ko je bolji, Kićanović ili Ćosić, mislili su igrač svih vremena. Prije svega to su nelogična poređenja. Prvi je bek, drugi centar, a drugo, Ćosić je toliko veći igrač od svih nas da su slična poređenja neprihvatljiva. Svi mi igramo, kažu i vrijedimo kao igrači, ali Ćosa je Ćosa. Taj sve ima, sve mu je dala priroda, ali i on je obezbijedio nadgradnju


Jedan od najboljih igrača legendarnog olimpijskog tima, Mirza Delibašić, tvrdi da ne priznaje da smo najtalentovanija nacija za igre, čak i da je tako, primaran je rad ... Za njega su govorili kako je veliki talenat, a ipak je morao da trenira čak i deset sati dnevno da bi postao svjetski as ... Nije tačno da će doći do oseke u rezultatima; moguć je mali pad, ali će zatim, kao i obično, uslijediti uspon, jer baza postoji ... Put u Madrid samo radi novih saznanja i iskustava - novac je sekundaran...


*****



Mirza Delibašić odlazi u Real, Mirza Delibašić ostaje, Real nudi Delibašiću gomilu dolara... To su uglavnom naslovi koje gotovo svakodnevno, posljednjih dana, listovi objavljuju u košarkaškim rubrikama. A Mirza Delibašić, momak što je ljetos u Moskvi izborio i zlatnu olimpijsku, izgleda najmanje brine o tome. Drugi više brinu njegove brige.

Osvježen je! Ne djeluje onako isposnički kao prije nekoliko mjeseci. Uželio se treninga pa i razgovora o košarci, nataložio je iskustvo reprezentativca najbolje selekcije na svijetu. 

Kada priča o košarci čini to strasno i stručno. Veli da je odlučio da život posveti ovoj igri i onda kada više ne bude probacivao lopte kroz obruč. Biće, vjerovatno, trener.


Liga - jaka ili slaba?



U petak prije podne proveo je u našoj redakciji nekoliko sati. Govorilo se o svemu i svačemu - o košarci, razumljivo, najviše.

- Sigurno je: igra se slabije u ovoj sadašnjoj ligi nego ranije, ali zašto? Mnogi su u vojsci. Jerkov, Krstulović (do juče), Matulović iz Jugoplastike, Vujačić iz Olimpije, Vujačić iz Partizana, Despot, eto i ja. Da smo svi na okupu, ne bi bila dva već četiri ravnopravna takmaca za prvo mjesto. Ovako, ostali su samo Cibona i Partizan, koje uz to još i favorizuju svi, od sudija pa nadalje. 

Zar je slučajno što je Bosna izgubila u gostima sedam utakmica i to sa poenom ili dva razlike? Moj klub igra mnogo bolje no što tih 14 bodova govore. Morao bi da je bolje plasiran i Zadar, pa i Zvezda treba da igra veću ulogu u ovom prvenstvu.

Ipak, ni ovo, ni prošlo prvenstvo nisu izbacili talentovane, mlade igrače kao ranije. 

Gdje su oni? Ima li ih uopšte? 

Otkuda taj vakuum, gdje su oni dani prošli kada je generacija godišta 1954. osvojila juniorsko prvenstvo Evrope, pa odmah u državni tim uskočili Delibašić, Kićanović, Jerkov, vrtio se tu i Todorić? Da li to nema talenata?

- U našem mentalitetu je - konstatuje Mirza Delibašić - da tvrdimo kako smo u igrama talentovaniji od svih drugih. Ne slažem se s tim. Moja generacija, o kojoj govorite, možda je bila talentovanija u prosjeku, ali došao je onda jedan gotovo nemormalno pojačan rad. Svi smo bili fanatično odani košarci, posvetili smo joj se apsolutno. 

Današnji mladići neće da otkinu ni od čega, nisu skloni žrtvama... 

Provodio sam u juniorskim danima i kasnije po deset sati s loptom. U svakom slobodnom trenutku igrao sam košarku.

- Zar i slučaj mog klupskog druga Zrne ne govori koliko sam u pravu? Izuzetno je talentovan, odlično građen, brz, pametan dečko, ali nije bio dovoljno strpljiv. Bilo bi mi veoma drago da nam se vrati. Ako se vrati siguran sam da će biti jedan od nosilaca Bosnine igre.

Slaže se da ima teškoća i u stručnom radu.

Ne posvećuje se djeci dovoljna pažnja. Kod nas su na cijeni samo treneri koji vode prvoligaške ekipe, a u Americi (ona je i danas košarkaški pojam) najbolje kotiraju učitelji juniorskih timova.


Optimizam u nevrijeme



Iz dana u dan sve glasnije se govori o lošoj budućnosti košarke, neki čak predviđaju fudbalsku sudbinu. Drastičan pad.

- Nisam od tih; vedro gledam na budućnost. Možda će biti pada, ali ne da se nađemo na osmom ili devetom mjestu u Evropi, već da ne budemo, recimo, prvi već treći. Uostalom, juniorske selekcije redovno su ili najbolje ili uz najbolje. Sve zavisi kako će se raditi s njima. Pa zar i poslije Ljubljane 1970. godine nije bilo priče kako se ne vide nasljednici, a poslije toga osvojeni su svi mogući trofeji.

Za Delibašića jedini veliki problem su krila. Nema ih!

Centara imamo već 15 godina, njih je lakše naučiti, ali bekovi moraju da imaju tehniku, pregled igre, osjećaj za prostor, inteligenciju i šut. Malo mnogi, zar ne?

- Ima li takvih bekova?

- Meni je najbliži reprezentaciji po svemu pobrojanom Petrović iz Šibenke, njegov brat u Ciboni nije to, nije ni Nikolić, mada je odličan igrač. U ovom trenutku više bih se orijentisao na igrače, kako bi to Miijanić rekao, "specijalnog zadatka". Naš Hadžić je taj! Daje ton igri, svakog može da čuva, postiže sada i po 15-20 poena. I Todorić je interesantan. Dugo je bio u sjenci Kićanovića i Dalipagića, igrao u grču. Da nije tako, odavno bi bio reprezentativac.

- Delibašić u ulozi selektora. Nastavi dalje. Smije se! Koga bi uzeo da si mjesto Tanjevića?

- Bolje koga ne bih! Mislim da je Nakić dobio mnoge šanse i nije ih iskoristio. Šta taj sve ima: dobar skok, duge, preduge ruke, šut, ali... kada igra za reprezentaciju, bojažljiv je. Ustručava se. I Krstulovića više ne bih zvao, jer je on imao brojne prilike. Skroče nije bek, već krilo, to je jasno.


Jedan je Ćosić



- A Ćosić, treba li on da igra?

- Upravo sam zaustio da kažem nešto o njemu! Nedavno čitam anketu ko je bolji, Kićanović ili Ćosić, mislili su igrač svih vremena. Prije svega to su nelogična poređenja. Prvi je bek, drugi centar, a drugo, Ćosić je toliko veći igrač od svih nas da su slična poređenja neprihvatljiva. 

Svi mi igramo, kažu i vrijedimo kao igrači, ali Ćosa je Ćosa. Taj sve ima, sve mu je dala priroda, ali i on je obezbijedio nadgradnju. 

Eto, šta sada radi u Ciboni! Iz nedjelje u nedjelju je najbolji. Povrh svih uhvaćenih lopti, i dodatih lopti sa igračima, ubacuje kao nikada ranije i po 40 koševa.

Mi reprezentativci najbolje znamo koliko vrijedi Ćosić. Sada je sanirao i te povrede zglobova. Igra kao mladić. Poslije Moskve bilo je riječi o povlačenju iz reprezentacije, a sada se pitam: koji je to savezni kapiten koji neće pozvati pod zastavu najboljeg igrača prvenstva. 

Takav je bio u Zadru, u Sinudinama i sada u Ciboni. Jedino nije bio prvi s Olimpijom, u kojoj je umjesto tima zatekao krš.

Zbog toga mrzim sve ankete. Samo u anketi se može postaviti pitanje ko je bolji od Ćosića. Pitajte o tome trenere i nas reprezentativce. Ćosić je kao Fišer u šahu. Unio je nešto novo u igru.

Osim anketa Delibašiću se ne sviđaju ni priče o košarci, koje se svode na to da će novac upropastiti ovaj elitni sport. 

Koji novac, veli, kada ja kao igrač sa svim osvojenim klupskim i reprezentativnim trofejima imam hranarinu deset hiljada dinara. Nagrade su nešto što dolazi sa rezultatima, a njih nije lako ostvariti. 

Slaže se da se najbolje vidi šta je i kako je kada se pomene kako je Zlatko Vujović, primjera radi zarađivao prošle godine 40 hiljada mjesečno (u prosjeku), a Hajduk i reprezentacija nisu osvojili ništa.

I taj milion hranirane dobija Mirza Delibasić samo onda kada u Klubu ima novca.

- A da bih ga zaradio, prinuđen sam da budem 220 dana godišnje van kuće na pripremama. Tada imam hranu i stan, ali trošim za sve ostalo od tog famoznog miliona. Nemam nikavu dnevnicu. I to je tako sa mnom. Šta i koliko zarađuje od košarke Obad iz Zadra, koji mora da trenira taman koliko i ja, a nije reprezentativac?


Vodi li put u Madrid?



Razgovor opet skreće na Bosnine obale. Tim koji je još zvanični šampion ima 14 bodova. Malo, iako se slažemo da po igri treba da je više poena. Što nije tako - presudila su dva faktora. Prvi, jer je tim godinama navikavan i naviknut na Mirzinu presudnu ulogu, njega sada nema i utakmice se gube u završnici, kada je on odlučivao smirenošću, preciznim, neumoljivim šutom ili dobrim pasom. 

Drugo, u javnosti je stvorena klima kako su Cibona i Partizan jedini favoriti, a Bosni obezbijeđen tretman druge violine.

- Zbog mnogo razloga dobro je da odem iz Kluba na dvije ili tri sezone. Mitrović, Radovanović, Hadžić, pa možda još neki, odlaze u vojsku. Ako bih ostao, igrao bih cijelu utakmicu i ne bi bilo prilika za Benačeka, Mutapčića, Zrnu i Vučevića, igrao bih i bili bismo drugi, treći, teško prvi. 

Ovako stvoriću prostor za stvaranje novog tima, a kada se vratim, sa 29 ili 30 godina, biću u najboljim godinama za košarku. U tom smislu politika uprave je ispravna. Bosna je već toliko toga osvojila i zadužila ljude da mora da raspolaže sa pravim timom. Samo, treba joj pomoći. Svi koji vole Bosnu treba da su uz nju: od publike do bivših igrača.

Delibašić ide - to je izvjesno. 

Vjerovatno će već u jesen nositi Realov dres, možda čak i prije, odmah nakon evropskog prvenstva. 

Kada se kaže Real, odmah se misli o idealnim uslovima, o dolarima koji teku poput vodopada. Danas se u svijetu Real uzima kao sinonim organizovanog kluba, a što se tiče novca, njega u Italiji ima više. Od jednog, daleko manje poznatog kluba, Dalipagić je dobio sto hiljada dolara, toliko uskoro očekuje i Kićanovića.

- Nije mi novac presudan, mada ne krijem: želim, ipak da nekako naplatim onaj ogromni trud što sam ga uložio u košarku. Drugo je posrijedi. Sasvim sam siguran da ću do kraja života ostati u Bosni, uz ovaj sport.

Želim da igram u jednom istinski velikom klubu, sigurno po mnogo čemu najboljem u Evropi. To je jedno iskustvo više za mene budućeg trenera. Boravak će koristiti i meni i Bosni. To je stvarno primarno, inače, odlučio bih se za neki klub koji ima manje sjajan oreol, a daje više novca.

Često Delibašić pominje američka iskustva i sve što je vidio na brojnim putovanjima u SAD. 

Zar je njihova košarka superiorna toliko koliko se priča? Zašto su nas onako "rasturili" u Montrealu na olimpijskim igrama i to u finalu, kada je normalno da se finalisti bore ravnopravno?

- Pobjegli su nam na početku i teško ih je bilo stići, mada smo prišli na šest poena i imali loptu. Imali smo peh, iako su SAD dovele u Montreal strašan tim. Mnogi su sada profesionalci najvišeg ranga. 

Gdje smo u odnosu na njih, vidjeće se iz ovog primjera. 

Mislim 1978. godine igrali smo u Čapel Hilu u Južnoj Karolini protiv vjerovatno najbolje američke selekcije (amaterske) svih vremena. I to ravnopravno do kraja. 

Vodili smo i izgubili jer su sudije otele pobjedu. Dosudile su Praji korake u kontranapadu, kada smo već bili nadomak uspjeha. 

Taj meč je prenošen za cijelu Ameriku i ujutro, na aerodromu, svi su htjeli da nas vide. 

Ko je to što je tako namučio njihove "bojs"? 

Da su došli u Moskvu, ne bi bilo kao u Kanadi. Tvrdim to, iako smo mi u prednosti, jer igramo u reprezentaciji sa 25,26 ili 30 godina, oni svi od reda imaju 20. Iskustvo mnogo znači.

Razgovarao: Vlajko Đoković, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1981.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate