Boško Antić, trener Sarajeva: Neću ni u Francusku, ni na Haiti - Sarajlija sam, s Čengić-vile! (1986)




Znam samo da nema nezamjenljivih. Vidite, ja sam imao sreću da igram pored Asima Ferhatovića i mislio sam, kada on prestane da igra Sarajevo će prestati da postoji, kad ono je bilo bez njega dva puta prvak Jugoslavije

Nije trener despot, svačije mišljenje poštuje, dogovara se, a ima uspjeha iako ne podiže glas i ne ističe svoje ja... Antićeve ambicije sežu do želja da tim i dalje dobro igra, da osvaja bodove, taman onoliko koliko je potrebno za učešće u Kupu UEFA... 


*****


Boško Antić (foto: Ven)
Sarajevo je prošlog ljeta slavilo titulu, publika je igrače nosila na ramenima, pjevalo se i skakalo do neba, a trener prvog tima, mirni čovjek, Boško Antić sve je to primio i preživljavao na svoj dostojanstven način.

Nije mahao bijelim šalom, nije paradirao po stupcima štampe i u televizijskim studijima, nije organizovao konferencije za štampu. Još manje je isticao neke svoje zasluge.

Takav je taj nekadašnji as FK Sarajeva, lijevo krilo, rasan igrač koji je u klupskom dresu istrčao na teren 320 puta i 200 puta postizao golove.

Neobično običan čovjek!

Nikada u karijeri nije igrao za juniore. Sa 17 godina počeo je da igra za Slogu, a sa 18 došao u Sarajevo, da bi tu ostao do odlaska u inostranstvo. U Anžeu je proveo tri i po nezaboravne godine, godinu i po u Kanu, kao igrač i trener, a vratio se da prije tri godine stasa u trenera prvog tima.


Igrali ste za reprezentaciju jedan jedini put?


I 22 puta sam bio rezerva, čak i na onom velikom turniru u Italiji, kada smo bili nesrećno drugi. Preda mnom se prvo nalazio Skoblar, pa onda se ispriječio sjajni Džajić, pa od klupe za rezervne igrače nisam mogao dalje - mirno govori Boško Antić, jedan iz one slavne generacije koja je FK Sarajevu donijela prvu titulu prvaka 1966 / 67. godine.


Čovjek iz sjenke



Sarajevo je prošle godine bilo prvak, sada je peto, dobijate na sve strane pohvale da igrate odlično, lijepo za oko, a vi ništa. Ne šetate novinskim stupcima?


Nije se pisalo ni o Sarajevu koliko je zaslužilo, pa ni o meni. A to mi ne smeta. Nisam čovjek za takve ekshibicije. Sve primam mirno! Tako je bolje! A ako baš hoćete da se i ja malo pohvalim, reći ću sljedeće: da nam nisu otišli gotovo u jednom mahu Musemić, Hadžibegić i Pašić, bili bismo prvi i to lako, jer smo svi za godinu iskusniji.

Ovako, na kraju polusezone smo peti.

Pa lijepo, ali ne, ne branim se, ipak, sreća nam je negdje okrenula leđa. Sve utakmice izgubili smo sa gol razlike (Osijek, Vojvodina, Crvena zvezda).

Protiv Beograđana imali smo osam prilika i postigli tri gola, oni od pet šansi - svih pet golova. I to se zove peh!

A pohvale su stizale, samo, pohvale nisu bodovi. Uostalom, nije sve ni u bodovima. Nikada nisam, čak ni kada gostujemo, rekao igračima: idemo na neriješeno.

Ne, obično kažem: igraćemo tako da, ako možemo, dobijemo meč. A ako ne dobijemo... bar smo sve pokušali.


Znači, peto mjesto je po vašoj mjeri?


A, fudbal je kao ovo februarsko vrijeme: začas lijepo, začas suša. Ako je u vrijeme šampionskog slavlja valjalo pisati, onda je trebalo pisati o igračima. Oni su zaslužni! I o našem direktoru, bivšem asu Svetozaru Vujoviću.

On je pravi katalizator u klubu. Zna da se postavi, da pomiri, da presiječe. Vješt, pametan čovjek. Uz to i sportsmen od glave do pete.

A što se tiče igrača, mene može samo da naljuti ako nemaju iskren, pošten odnos prema poslu, igri, publici. Svi smo mi tu radi publike. Imamo prosjek gledalaca nešto više od osam hiljada. A da bismo živjeli kako živimo treba nam bar deset hiljada.

Te ljude nečim treba dovesti na Koševo. Čime drugim ako ne igrom.


Kreativci i vodonoše



Kakav profil igrača je po ukusu Boška Antića?


Volim igrače kreativce, jer i publika se priklanja znalcima, ali tim mora da bude sastavljen i od njih i od radnika. Znam samo da nema nezamjenljivih. Vidite, ja sam imao sreću da igram pored Asima Ferhatovića i mislio sam, kada on prestane da igra Sarajevo će prestati da postoji, kad ono je bilo bez njega dva puta prvak Jugoslavije.

Mislim da je naša snaga jak kolektiv. Ništa Pašić, ili Hadžibegić, ne bi mogli da urade da nismo djelovali timski. Gubili smo utakmice u Vinkovcima i Nikšiću kada je svako vukao  na svoju stranu.


Naš sagovornik kaže da je čovjek kompromisa.

Ne voli konflikte. Dogovara se.

Kako sastavlja tim? Posmatra fudbalere na treningu, razgovara sa njima. Konsultuje Mirsada Fazlagića, svoju desnu ruku. I odmah dodaje kako je takođe tolerantni Fazlagić uvijek korektan. Nikada mu nije nikoga naturio.

Tu su i Bajić, Pirić, Prodanović, Markušević, Rajković. Svačije mišljenje uvažava, a sam odlučuje. Na kraju krajeva sam je odgovoran.


Publika sama očekuje da se u tim vrati, vjerovatno najtalentovaniji jugoslovenski fudbaler, Boban Božović?


Božović je, što se ljekara tiče, zdrav i sposoban. Stavio sam ga u tim na Mostarskom turniru i dobro je izdržao. Igraće u nastavku prvenstva, pa makar zbog toga i izgubili koju utakmicu.

Moram da naglasim kako su i on i brat divni momci. Cijela im je porodica takva. Nikada im otac nije došao u klub kada su bili ugovori u pitanju ili nešto drugo. Njihov otac kaže:

"Povjerio sam ih vama, pa eto ih, tu su 12 godina. Mene zovite ako šta pogriješe."

Fini svijet!


U Kupu UEFA



Igrajući prošle sezone u Kupu šampiona Sarajevo se nije proslavilo. Hoće li opet u neki, od kupova koji novac znače?


Optimista sam! Čini mi se da nismo daleko od članstva u Kupu UEFA. Ne može naš cilj da bude neko sedmo ili osmo mjesto. Imamo snage da budemo bar četvrti, a to znači opet u Evropu.

Osjećam da se i igrači za to zalažu.


Na kraju još nešto o Bošku Antiću. 

Rekosmo, igrao je u Francuskoj nekoliko godina i stekao mnogo prijatelja. Anže tavori u sredini druge, a rado bi u prvu ligu.

Zove ga! Do sada je odbijao!


- I od sada ću! Znam, finansijski bih prošao dobro, ali djeca ovdje pohađaju školu, znači, morao bih u Francusku sam, a meni se ne odvaja od kuće. A Anže je lijep grad, a la Sarajevo, živi od turizma, tu su i čuveni zamkovi na Loari. Stvarno je lijepo!

Ipak, ja ostajem tu gdje sam! Zvao me i bivši trener, Mađar, da zajedno radimo na Haitiju, kažu, tamo je još ljepše, ali meni je ovdje najljepše. Sarajlija sam, s Čengić-vile.

Razgovarao: Vlajko Đoković, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1986.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate