Povodom najnovijeg filma Olivera Stonea "The Doors": Da li bi se Morrisonu dopali filmski Doorsi?




Tijekom posljednjih mjeseci života Morrison je pročitao u Parizu i prvi scenarij Olivera Stonea "Breathe", inspiriran vijetnamskim ratom i glazbom "Doorsa". Vijetnamski je rat upravo bio ključna karika u lancu, koja je povezala karijere najpoznatijeg američkog rock-pjevača šezdesetih i filmaša devedesetih, jer je Stone počeo slušati glazbu "Doorsa" kao vojnik u Vijetnamu



Ožujak 1991: U posljednjih nekoliko godina, jedan od najuočljivijih trendova industrije elektronske zabave jest povratak u šezdesete, koji je na rock-sceni posebno naglašen u tzv. "madchester"stilu, obnoviteljskom stilu koji se osniva na zvuku američke grupe "Byrds", a izmišljen je u engleskom gradu Manchesteru.

Razloga za taj "povratak u budućnost" ima mnogo - bezbrižne i psihodelične šezdesete djeluju poput obećane zemlje nakon militantnih pankerskih sedamdesetih i "alternativnih" osamdesetih, a također potencijalni potrošači obnove zvuka šezdesetih teško da su u pelenama pažljivije pratili zvukove što su dopirali s radija ili gramofona njihovih roditelja.

Kao što to potvrđuje i vrlo skup film, po mnogima vodećeg američkog redatelja nove generacije, Olivera Stonea - fenomen grupe "Doors", a posebno karizma prerano preminulog ključnog člana Jima Morrisona - jedan je od osnovnih inicijatora te fascinacije zvukom, životnim stilom i idejama šezdesetih.

Slučaj "Doorsa" treba izdvojiti iz trenutačnog "revivala" šezdesetih, jer je interes za stvaralaštvo "Doorsa" neprestano rastao od Morrisonove smrti 1971. godine.

Već tada su "Doorsi" bili jedna od čelnih grupa svjetske rock-scene.


Odgovor na invaziju engleskih grupa



Fascinantna priča o grupi "Doors" koja se od početka ožujka prikazuje i u kinematografima širom Amerike, nakon nezapamćene promocijske kampanje za biografski film o rock-glazbenicima - počinje susretom studenta filmske režije Jima Morrisona i klavijatilrista Raya Manzareka na plaži Venice, pokraj Los Angelesa.

Morrison je Manzareku odrecitirao stihove nekoliko pjesama i odmah su se dogovorili o osnivanju grupe koja je preuzela naziv "Doors" (Vrata), prema uvodnom citatu čuvenoga Huxleyeva eseja "The Doors of Perception":

"Postoje stvari koje su spoznate i one koje nisu, a između njih su vrata". 

Upravo takvu ulogu, na razmeđi svjesnog i nesvjesnog, željeli su zauzeti Morrison i "Doorsi" svojim najambicioznijim pjesmama "The End" i "When the Music's Over".




Možda je najamblematičnija "The Celebration of the Lizard", koja je dužinom trajanja od desetak minuta, složenom glazbenom strukturom i poetskim Morrisonovim tekstovima, sa snažnim simboličkim i nadrealističkim primjesama, predstavljala neslućenu inovaciju u popularnoj glazbi.

Posebno treba naglasiti te posljednje riječi - "popularna glazba" - jer iako su "Doorsi" počeli svoju karijeru 1966. godine u losanđeleskim klubovima "Whisky" i "Roxy", kapaciteta manjeg od zagrebačkog "Kulušića" (Stone je za prizore snimane na tim autentičnim lokacijama brižljivo rekonstruirao ambijent, modne i stilske detalje šezdesetih), oni su već iduće godine nastupali na stadionima. 

Uz "Byrdse", bili su najuspješniji američki odgovor na invaziju engleskih grupa, koje su tih godina preplavile unosno američko glazbeno tržište.

Za razliku od "Byrdsa", koje je od početka karijere hendikepirala raznovrsnost ukusa članova utemeljitelja (spomenimo samo najslavnije - Rogera McGuinna, Davida Crosbya i Chrisa Hillmana) i naglašena sklonost eksperimentima, koja ih je nakon početnih folk rock-obrada Dylanovih pjesama poput "Mr. Tambourine Man" razdvojila od ukusa masovne publike - "Doorsi" su uspjeli uskladiti pretencioznost i popularnost.

No današnji mlaci iz Manchestera ipak su izborili moralnu pobjedu "Byrdsa", koji su, ironijom sudbine, najveća priznanja postigli dvadeset godina nakon raspada svoje grupe.

S druge strane, "Doorsi" su zahvaljujući fotogeničnosti Jima Morrisona i njegovu savršenom uklapanju u tip filmskog "buntnovnika bez razloga" uspješno pomirili visoke umjetničke ambicije i status tinejdžerskih superzvijezda.

Dakako, sve nije bilo idealno, unatoč senzacionalnom - i komercijalnom i estetskom - uspjehu prva dva albuma ("The Doors" i "Strange Days", oba izdana 1967, od kojih je ovaj drugi, po mom uvjerenju, njihov zvjezdani domet), popularnost je nužno donijela i nove komercijalne pritiske.

Već prilikom snimanja trećeg albuma "Waiting for the Sun" (izdan 1968, a djelomično inspiriran duhom te prijeporne godine i ratom u Vijetnamu, pogotovu u skladbama "Five to One" i "Unknown Soldier"), postalo je očito da je Morrison istrošio svoju izvornu inspiraciju.

Glavni razlog njegove frustracije bio je neuspio pokušaj da se snimi njegova najambicioznija poema "The Celebration of the Lizard".


Morrison - loš filmadžija?



Na kraju je postignuto kompromisno rješenje da se tekst otisne na unutarnjem ovitku ploče a da se na album uvrsti tek njen manji dio, naslovljen "Not to Touch the Earth".

Cjelokupna poema pojavit će se tek godine 1970. na koncertnom albumu "Absolutely Live", a to je bio početak Morrisonova nezadovoljstva statusom superzvijezde rocka.

Iako su "Doorsi" snimili još nekoliko impresivnih ploča - posebice "tvrdokuhani" "Morrison Hotel" (1970) i posthumno izdan "L. A. Woman" (1971) Morrison se sve više duhovno udaljavao od ostalih članova grupe, želeći se prije svega posvetiti filmu i pisanju poezije.

S tim je namjerama i krenuo na posljednje putovanje u Pariz, gdje je 1971. g. umro u dvadeset sedmoj godini od srčanog udara.

Tijekom posljednjih mjeseci života pročitao je u Parizu i prvi scenarij Olivera Stonea -"Breathe" -inspiriran vijetnamskim ratom i glazbom "Doorsa".

Vijetnamski je rat upravo bio ključna karika u lancu, koja je povezala karijere najpoznatijeg američkog rock-pjevača šezdesetih i filmaša devedesetih, jer je Stone počeo slušati glazbu "Doorsa" kao vojnik u Vijetnamu. 

Uostalom, Stone nije bio prvi koji je shvatio glazbu "Doorsa" kao idealnu glazbenu kulisu filmskoga prikaza Vijetnama, budući da je to već učinio Morrisonov vršnjak iz iste filmske klase UCLA-e Francis Ford Coppola u "Apokalipsi danas".

Stone je, uz dužno poštovanje, Morrisonove filmske projekte okarakterizirao kao amaterske i loše snimljene te je pitanje kako bi pokojni Morrison reagirao na svoj filmski epitaf.

Jedno je ipak sigurno - on bi podržao Stoneovo inzistiranje na prikazivanju šamanskih rituala i na legendi o preuzimanju duše mrtvih Indijanaca, jer je tako tumačio nemirne tijekove svoga stvaralaštva i privatnog života.

Možda upravo i zbog svoje "filmičnosti", životopis Jima Morrisona izmiče Stoneovu pokušaju ekranizacije, no nema sumnje da će taj filmski "blockbuster" još snažnije učvrstiti Morrisonove pozicije u rock'n'roll-panteonu.

Napisao: Darko Glavan, obrada: Yugopapir (Studio, III 1991.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate