Zašto su otkazane dve predstave: Bora Todorović ne može, a Žarko Laušević - neće da igra? (1986)




Nije pomoglo ništa: prije svega, uvjeravanja kolega, na čelu sa dežurnim Tonijem Laurenčićem, da su gledoaci stigli u broju koji mora svakom umjetniku imponirati, da se pogotovu na gostovanju ne može tražiti tehnička perfekcija... Molili su ga i preklinjali, no - ništa! 



Veljača 1986: Mlada generacija tjera po svome, pa tako i glumačka. To što se prošlog tjedna dogodilo na kazališnoj sceni u Zemunu, gdje je Jugoslavensko dramsko pozorište gostovalo s komadom Muke po Živojinu, pa je predstava zbog hira jednog (mladog) glumca otkazana u posljednji trenutak, iako je publika došla - nije premijera!

Beograd dobro pamti da geneza tih nemilih scena, na žalost, ima čvrste korijene:

Petar Božović, Aleksandar Berček, Milan Gutović... svi su oni imali svoje razloge što su se usudili da zbog njih ljudima - koji su tko zna koliko dana ranije jedva dobili ulaznicu, došli i otišli iznervirani, ne shvaćajući razne unutrašnje, uglavnom tehničke probleme - prisjedne večer u koju su mnogo polagali.

Pamte se također izostanci Zorana Radmilovića iz Radovana Trećeg, koji je, ipak, na vrijeme javljao mjerodavnima da »u sebi nije pomirio sve razloge« da te večeri izađe na pozornicu.

I to se nekako shvaćalo i prihvaćalo, jer Zoran je bio jedan...


*****



A prošlog je tjedna u Zemunu Žarko Laušević odbio da odigra predstavu jer nije bio zadovoljan nekim tehničkim uvjetima.

Nije pomoglo ništa: prije svega, uvjeravanja kolega, na čelu sa dežurnim Tonijem Laurenčićem, da su gledoaci stigli u broju koji mora svakom umjetniku imponirati, da se pogotovu na gostovanju ne može tražiti tehnička perfekcija...

Molili su ga i preklinjali, no - ništa!

U foajeru su posjetioci saznali neugodnu vijest da predstave neće biti.

Ostaje duboka tajna što je taj mladi "delija" htio.


*****



Nakon samo dva dana, malo je nedostajalo (ili mnogo?) da se u Zvezdara-teatru, na drugom kraju glavnoga grada, slučaj ponovi: Pazarni dan morao je biti otkazan jer je Bora Todorović, koji je inače stigao na posao, imao težak bronhitis.

Uz to je i grlo Mirjane Karanović (a to je ipak, oprostite, glumačko osnovno sredstvo) bilo neupotrebljivo.

I, što se dogodilo?

Voja Brajović preuzeo je na sebe težak i nezahvalan zadatak da publici kaže što je čeka, ali je odmah ponudio alternaciju...

Sarajevski as Zijah Sokolović, koji se trenutno nalazi u Beogradu zbog projekta nove drame Gorana Stefanovskog, u režiji Slobodana Unkovskog (u istom kazalištu), daje (besplatno) svoju monodramu Glumac je... glumac je... glumac, s kojom je obišao sve značajnije scene Jugoslavije.

Gledaocima su karte vrijedile za slijedeću predstavu Pazarni dan, ili su ih odmah mogli vratiti blagajni.

Nitko nije napustio dvoranu.

Piscu ove Kronike zaista je teško dočarati oduševljenje ljudi koji su ovacijama pozdravili taj pravi čin glumačke etike.

Je li komentar uopće potreban?

Napisao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, II 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate