Boro Stjepanović: Intervju sa pokretačem "Audicije", najizvođenije pozorišne predstave u Sarajevu




Istina leži u poimanju glume. Ne može svako sve da igra. Glumac mora znati sebe. Jedna glumica iz Sarajeva naljutila se na mene jer sam se iznenadio kada je rekla da bi žarko željela da igra Ofeliju. Za mene je to bilo nešto nezamislivo, kao što bi mi bilo smiješno da ja igram Hamleta 



Februar 1986: Sarajevska akademija scenskih umjetnosti je stigla i na male ekrane proteklog petka ... U obilju novih imena, što studentskih, što profesorskih, dobar dio prostora zauzima Boro Stjepanović ... Razvojni put od Vareša, Beograda do Sarajeva ... Male uloge u velikim filmovima ...


*****



Glumac i njegovo vrijeme: Boro Stjepanović. Obično, kada se prave razgovori sa poznatim ličnostima iz kulturnog i javnog života, u žurnalističkom žargonu traže se kopče sa nekim aktuelnim događajem.

Našalimo li se, možemo slobodno reći da je ime i djelo Bore Stjepanovića toliko protkano kroz našu dramsku, filmsku i televizijsku umjetnost da nam se čini izlišnim prikopčavati je bilo kom događaju, nekoj trenutnoj aktuelnosti i sličnom.


Beogradski đak



Rođen u Varešu, nedaleko od Sarajeva, prije, nećemo ih brojati, nekoliko decenija nije ni slutio da će ga život odvesti daleko od rudarskih kopova i tinjajućih lampi. Razvojni put Bore šnajdera, parom Stjepanovića u svim svojim finesama tekao je neutabanim stazama provincije u pozadini.

U Beograd je stigao da bi studirao književnost, a u podsvijesti se borio sa žarkom željom da ode na Akademiju. Međutim, nije imao snage, ali ne i petlje.

Stisnuo je zube, ruke i sve što se u tom trenutku moglo stisnuti, pa otišao na prijemni ispit.

Primljen je, ali opet ta snaga stupa na djelo. Studira književnost. Naredne godine isti slučaj, ali ne i odstojanje.

Voja Brajević, Cvijeta Mesić, Toni Laurenčić, njegovi drugovi sa klase ga gotovo uguravaju u klupe koje će kasnije značiti, ipak - samo daske koje život znače.

Iako stipendista Jugoslovenskog dramskog, mnogo se ne zadržava u ovoj pozorišnoj kući, već, ponesen uspjesima, prelazi na scenu Ateljea 212 gdje ostaje do nepobitne odluke da se počne baviti glumom, a ne gluma njime: odlazi na Akademiju, beogradsku...

U međuvremenu, ono što se dešavalo u pozorištu, na filmu i televiziji gledaocima je manje-više poznato. Gluma ga odvodi najprije u "Građane sela Luga", "Filipa na konju"...

Pored drama nizaju se i filmovi "Sjećaš li se Doli Bel", doživljava "Čudo neviđeno", a pita se i "Ko to tamo peva". Sve u svemu, jedna uspješna karijera.

Ne idući sistemom veza: mama, tata i kravata, a sa izraženim duhom za neprestana dokazivanja i rad, odlučuje da je bolje i golub na grani pored Miljacke, nego vrabac u ruci na Dunavu i Savi. 

Iz Beograda dolazi u Sarajevo na tek osnovanu Akademiju scenskih umjetnosti. Postaje za sve kolege, prijatelje i neprijatelje: profesor Bora...


Profesor Bora



• Dakle, profesore, dozvolite da se obratimo!


- Na kratko i na slatko...


Tek toliko da razbijemo tremu, ćaskamo u dekanatu Akademije neposredno pred "Audiciju", najizvođeniju pozorišnu predstavu u Sarajevu.

Redovi su kao pred najpopularnijim kafićima, što dovoljno govori i o profilu publike. Predstavu većina publike "konzumira" s nogu, ali je krajnji efekat nešto što se od otvaranja "kuće na obali", Narodnog pozorišta, nije događalo.

Profesor Bora i njegovi studenti, ekipa originalne "Audicije" (foto: Ven)

Takav interes za pozorište publika u Sarajevu nije, nećemo pogriješiti, pokazala decenijama.

A, to što čine, mogli ste vidjeti nedavno i na malim ekranima: neki novi klinci, predvođeni svojim mlađanim profesorima Kusturicom, Dizdarevićem i Sjepanovićem, umiju da prave i nešto više od groteske.

- Kada sam došao na ideju da postavim ovu predstavu na našu malu scenu u podrumu, bilo je mnogo skepse, pesimizma, pa čak i otvorenih protivljenja. Međutim, bilo je to kao i sa svakom stvari u povoju.

I, kao što vidite, nismo pogriješili. Mladen Nelević, Željko Kecojević, Jasmin Geljo, Emir Hadžihafizbegović, Haris Burina su sjajni...


No ipak, ono što godinama nisu napravila profesionalna pozorišta, iskusni glumački ansambli, napravili su studenti, maltene igrajući se i zezajući u svom podrumu.


• Da li u tome leži i nešto drugo?


- Možda i treće i četvrto, peto... Istina leži u poimanju glume. Ne može svako sve da igra. Glumac mora znati sebe. Jedna glumica iz Sarajeva naljutila se na mene jer sam se iznenadio kada je rekla da bi žarko željela da igra Ofeliju.

Za mene je to bilo nešto nezamislivo, kao što bi mi bilo smiješno da ja igram Hamleta. U nekoj komediji možda da, ali u ozbiljnoj predstavi zaista bi bilo daleko od svakog razuma.


Upotreba identiteta



• Spomenuli ste i veoma važnu upotrebu identiteta?


- Da, vi ste me prekinuli. Želim reći da Sarajevo kao Sarajevo ima lijepu pozorišnu i filmsku tradiciju, ali da je ona od vajkada počivala na nekom neobjašnjivom, barem za mene, vaganju između beogradske i zagrebačke škole i njihovih dramskih i filmskih proizvoda.

U Sarajevu se, u bilo kojoj vrsti umjetnosti, bježalo od stvarnog identiteta, podneblja u kojem se živi i radi.

Vjerovatno je idealno pozorište ono koje se iskazuje kroz svoj identitet, a toga, za nevjerovanje nikad nije bilo u Sarajevu.

• Vi ste sada, kao profesor, u mogućnosti da ispravite, kod ovih mlađih generacija, ono što se da ispraviti!


- Naša Akademija ima najmlađi, a kažu, i najperspektivniji kadar. Međutim, iskreno mislim da mi našim studentima ne možemo dati ono znanje koje su nama davali naši profesori.

Beogradska Akademija ima najjaču glumačku školu. Neću reći da je Sarajevska u tom smislu stiže, ali prema popularnosti, i još ponečem, zaista smo na dobrom putu.

Naš je ansambl upravo ovih dana počeo pripremati "Mrešćenje šarana", te ćemo i tim činom vidjeti gdje smo i ko smo.


• Kao glumac, Boro Stjepanović nije igrao u velikom broju filmova, iako je na tekućoj traci bio stalno prisutan. Međutim, njegovi školarci...


- Imao sam tu sreću da nisam igrao velike uloge, ali sam igrao u velikim filmovima. Sličnu sudbinu imaju, čini mi se, i naši školarci. A to je, po mom mišljenju, najbolje što im se moglo desiti na početku karijere.

Talenat za mene nikada nije imao presudno značenje, samo rad i upornost mogu dati adekvatne rezultate.

Glumac se stvara, a ne rađa...


Ima u svemu tome, kaže Boro Stjepanović, i nešto iskonsko. No, veli, o tom potom. Za sada je dovoljno i ovoliko. A mi kažemo, opet znajući profesorovu skromnost - nismo se nadali ni toliko! 

Razgovarao: Stamenko Fišer, obrada: Yugopapir (Ven, februar 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate