Zvonimir Balog: Dijete više nauči iz "Pčelice Maje" nego iz nekog sivog udžbenika iz biologije (1984)




Teško je biti čovjek. Glista je glista od prvog trenutka. Čim se rodi, zna što je čeka. Formirana je od trenutka dolaska na svijet, baš kao i leptir. Jedino čovjek kad se rodi ne umije ni hodati, ne zna gdje je, pošto je došao, odakle je stigao

"Najljepše je od svih zanimanja kad je čovjek dijete." A zanimanja ima bezbroj!

U zbirci "Pjesme sa šlagom ili šumar ima šumu na dlanu" Zvonimir Balog opjevao je tridesetak zanimanja. Ima tu mesara, klobučara, konobara, dimnjačara, ratara, pekara, šumara, urara... I pjesnika:

"Pjesnik ima najveće srce na svijetu... "

Osim pjesme i srca ima ponekad i kist u ruci. Poput Zvonimira Baloga, urednika Smiba, pjesnika, humorista, književnika, satiričara i - slikara.

- Svi ljudi kreću u život kao slikari. Črčkatori. Slika je prvi dodir s okolinom, provjeravanje vlastite motorike, izviđaj prostora, pipanje mjesta na koje su ljudi dopali. Uvjeren sam da djeca ispisuju SOS u pijesku. Da traže pomoć. A mi govorimo da muljaju po blatu!

Slika je bila prvi izraz Zvonimira Baloga. I ostala.

Na izložbama slika i grafike u nas i u inozemstvu. U ilustracijama nekih od njegovih dvadesetak knjiga za djecu i odrasle. U riječima koje često upotrebljava umjesto kista, ili ih prepliće sa slikama što prate njegove tekstove (kao i u posljednjoj knjizi "Veseli zemljopis", za koju je treći put nagrađen nagradom "Grigor Vitez", drugi put onom "Ivane Brlić Mažuranić" i prvi put za ilustraciju.

Zvonimir Balog (foto: Saša Novković)

- Teško je biti čovjek. Glista je glista od prvog trenutka. Čim se rodi, zna što je čeka. Formirana je od trenutka dolaska na svijet, baš kao i leptir. Jedino čovjek kad se rodi ne umije ni hodati, ne zna gdje je, pošto je došao, odakle je stigao...

Tražimo se preko uspjeha i pogrešaka.

- Mala smo mi zemljica, koju stranci često ne znaju ni prstom pokazati na zemljopisnoj karti. Smještaju nas u Afriku, Aziju, tko zna gdje. A mi se smatramo Evropljanima! Evropljani! 

Znate da ste sletjeli na Balkanu, čak i ako vas spuste ovdje zavezanih očiju. Ljudi na ulici kopaju nos, čohaju stražnjice, jednim prstom zatvaraju pola nosa, a iz druge polovice ispuhuju balast...

Grde su nam manire. U školama bi djecu trebalo učiti kako se ispuhuje nos...

Djeca su njegova briga i njegovi suradnici.

U Smibu za njih piše, s njima se dopisuje i objavljuje njihova pisma. Prijatelj im je i savjetnik.

- Smib je možda prva stepenica u smislu odgoja mladih, jer obraća se najmlađima - od predškolske dobi do negdje IV razreda osnovne škole. Pokušavamo u Smibu donijeti priloge kojih nema u školskim udžbenicima.

Udžbenik ne može pratiti svakidašnje promjene. Ne može dojučerašnju kraljevinu, na primjer, odmah zapisati kao republiku. Smib i hoće i može. U udžbenicima je pretežno faktografija, u Smibu pretežno moral. Djelujemo na emotivno, estetsko formiranje na neposredan način.

Djelujemo na stvaranje radnih navika, dajemo djeci poticaj za kreiranje. Na Smibu je izdavač ("Školska knjiga") financijski mnogo izgubio (papir je poskupio petsto posto, naša izdanja smiju samo osamnaest!)

Bilo bi dobro da "Smib" i "Modra lasta" ne budu jedina dva lista koja životare bez dotacija.

Nismo dovoljno bogati da djeci dajemo jeftine stvari. A davati im list na novinskom papiru i u crno-bijeloj tehnici, umjesto na lijepom papiru i u četverobojnom tisku, to znači davati djeci sivilo i dosadu.

Kakav će nam biti ovaj naraštaj djece, koji sivilo upija s lošeg papira?


Za mene je žena nešto strašno lijepo



Briga za djecu. Za one opisane imenicom što počinje slovom d. A za Baloga slovo d osobito je slovo.

"Bez D ne bi postojao dan, drugarstvo, djed niti dlan."

Tako barem pjeva u knjizi "Male priče o velikim slovima", koju je također ilustrirao.

- Djecu smetaju loše navike, loši primjeri starijih. Dobivam od njih pisma u kojima govore kako im se ne sviđa što roditelji u kući puše, psuju i piju. Ili što nastavnici po školskim hodnicima hodaju s cigaretom u ustima, a u zbornice se ne može ni ući od dima.

Dim i loše ponašanje, loši primjeri što ih odrasli i prečesto daju djeci, sve to ne smeta samo djecu, nego i Zvonimira Baloga.

- Teško je sam sa sobom napraviti kompromis. Teško je izgraditi jedinku koja će zračiti iz sebe, napraviti nešto bolje, a ne kopati nos, nositi smeće u glavi i sijati ga po ulicama... Ne sviđaju mi se mediokriteti koji misle da im prave pjesničke kvalitete jamče bezglavo imitiranje boemštine Tina Ujevića.

Njemu je pijančevanje bilo najslabija crta, a ne izvor inspiracije.

Jednako sam tako neprijatelj krivo shvaćene emancipacije žena. Nije emancipirana žena ona koja se toliko šminka da je muškarac mora strugati špahtlom ili let-lampom prije nego što je može poljubiti.

Nije niti ona koja ujutro s muškarcima ispija konjake za šankom, ili u svemu imitira muškarca. To je krivo shvaćena ravnopravnost. Neka žena putuje svijetom, neka otkriva kako svijet izgleda, neka preko toga postane radosnija.

Samo je radostan čovjek lijep čovjek. Tužni su grdi, za sobom ostavljaju sivilo, maglu, dim. Unutrašnja je ljepota važna. 

Ja sam na strani žena. Za mene je žena nešto strašno lijepo. Nešto što treba biti inspiracija ne samo slikarima, nego i političarima, šusterima, muževima.

Nije emancipirana ona koja dobiva pravo da radi kao mehaničar ili kamiondžija, nego ona koja stječe pravo na poštivanje svoje ličnosti.

Za njega je žena i mama, čije je najljepše snove dijete još u njenoj utrobi gledalo na "privatnoj televiziji: dok mama sanja, dijete u koloru gleda slike iz snova". 

Za njega bi i nastavnici trebali biti prije svega - nastavnici.

- U nas je na snazi floskula da nam je cilj odgajati socijalističko mlado biće. A za to vrijeme naši prosvjetari troše devedeset posto energije na - borbu za bod, opstanak i drugo. Prije su učitelji bili veći entuzijasti: znali su crtati, pjevati, svirati. Primjerom su djeci sve pokazivali.

Danas? Ima i danas entuzijasta i misionara. Ali ima i onih koji djeci daju da iz udžbenika čitaju nove materijale, dok on tužno gleda kroz prozor kako snijeg pada na procvale voćke i misli: "I one dvije koje sam uzgojio, odoše k vragu!"

"Ja magarac", "Nevidljiva Iva", "Razlavljeni lav", "Šašavi", "365 braće", "Zlatna nit", "Zeleni mravi", "Male priče o velikim slovima", "Pjesme sa šlagom", "Veseli zemljopis", antologije, školska lektira, knjige satire i humora.

Zatim nagrade: "Ivana Brlić Mažuranić", "Grigor Vitez", Nagrada za pedagoški rad iz "Fonda Moše Pijade", "Zmajeva nagrada" za izvanredan doprinos jugoslavenskoj književnosti za mlade, Savezna nagrada "Mlado pokoljenje", nagrade na jugoslavenskim festivalima humora, plaketa "I. G. Kovačić"... 

Sveto Zvonimir Balog, pjesnik, satiričar, jedini stalni novinar (i urednik) Smiba, slikar, sanjar i svjetski putnik.

- Bio sam u četrdesetak gradića Švedske. Ondje sam vidio što je to briga za djecu. U svakomu je gradiću knjižnica, a u njenom sklopu niz škola za sve moguće interese. Ima tu radionica za mehaničare, bazena i dvorana za sportaše, vrtova za male cvjećare, voditelja za buduće modne kreatore.

Bio sam dirnut tom pažnjom prema djeci.


Maja i Muppeti



I ne samo prema djeci u školskim i izvanškolskim ustanovama, nego i prema djeci na ulicama.

- Vidio sam nazive ulica iz kojih je moguće naučiti mnogo toga. Ima četvrti u kojima sve ulice nose imena ptica: slavuja, kosa, vrapca... Zatim onih što imaju imena instrumenata: gitare, flaute, bendža... Pa one što se nazivaju prema danima u tjednu, ili mjesecima u godini. Koliko korisnih stvari takvo dijete nauči na ulici!

Možda onoliko koliko može naučiti i iz "Veselog zemljopisa", na primjer.

"Što vrijedi da je Sava naša rijeka najdulja kad u njoj više nego vode ima otpada i ulja." 

Ili:

"Mirna dolina je Mirne nitko u nju da ne dirne. U ime mrava, djeteta i cvijeta, molim da budu mirne sve doline svijeta!" 

Svestrani je Balog i autor emisija Školskog radija i televizije. Što misli o njima?

- Vjerujem da u Jugoslaviji Školski radio i televizija rade s pola snage. Osim rijetkih iznimaka rad za djecu u nas smatran je radom druge kategorije, pa se tako i nagrađuje. A zapravo je druga kategorija ono što viđamo na programima za odrasle. U njima se često prezentiraju najjeftinije stvari, dok su mnogi programi školske televizije sjajni.

U začetku, prije dvadesetak godina, kriteriji su bili viši. Sada padaju, baš kao i na televiziji za odrasle, samo da bude jeftinije?

Ipak, i dalje ima dobrih programa, kaže.

- Na prvo bih mjesto stavio crtiće. "Maja", na primjer, pravi je udžbenik iz biologije. Lepršava je, iz nje je dijete više naučilo nego iz nekoga sivog školskog udžbenika. "Muppetsi" su druga krajnost. Općenito, u programima o djeci nedostaje radosti. Kreatori programa vjeruju da sve moru biti znanstveno, stručno, kolokvijalno. Rezultat je sivilo i dosada.

"Nos ješto: mamajte slušu, nemojte noćno u kas telati gledaviziju, jer bi vas mogla glaviti bolja..." 

("Izslovama miješa" iz zbirke "Ja magarac")

Ni televizija za odrasle nije kvalitetna. Što će onda ona djeci? I to još u kasne sate? Radije neka spavaju. Ili se igraju.

- Dajte djeci više vremena za igru. Samo će tako normalno stasati. Plašimo se igre. Zašto? Trebalo bi igru staviti u prvi plan. Trebalo bi djecu formirati preko igre. Trebalo bi da ljudski rad postane igra. Igra kojoj će se čovjek radovati. Zašto da rad obara čovjeka, kad je rad ono što ga stvara?

I kad je najljepše od svih zanimanja ono u kojemu je "čovjek dijete..."

Napisala: Arlette Ambrožić-Paić, obrada: Yugopapir (Svijet, VI 1984.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate