Martin Sagner, stota predstava "V Gruntovcu i devize klize": Što Dudek misli o Univerzijadi? (1987)




Jednim okom gledaju predstavu, a drugim stalno pogledavaju susjeda u istom redu. Pa onda, ako glumac izgovori neku duhovitu političku aluziju, najprije utvrde da li se njihov susjed smije. Ako se smije, tek onda nepovjerljivi Zagorac zaključuje da se i on smije smijati. Tako predstava "kreće" tek kad Zagorci shvate da svi zapravo misle slično

Ožujak 1987: Kazališna sekcija "Gruntovčani" nedavno je proslavila značajan jubilej - stotu predstavu u nešto više od pet mjeseci. Tom prilikom porazgovarali smo s poznatim glumcem Martinom Sagnerom o "Gruntovčanima", ali i o njemu samome.


*****



Sto predstava u samo nešto više od pet mjeseci! Značajan i zaista nesvakidašnji jubilej. Proslavila ga je kazališna sekcija "Gruntovčanl" (članovi koje su redatelj Mladen Kerstner, glumci Martin Sagner, Smiljka Bencet, Mladen Šerment, Zvonimir Ferenčić i Eugen Franjković; te organizator posla Josip Žugečić, tehničari Ivan Čulumović i Josip Novak te vozač Zdenko Popović) 17. veljače predstavom "V Gruntovcu i devize klize".

Tim povodom porazgovarali smo s glumcem Martinom Sagnerom, popularnim "Dudekom" o "Gruntovčanima", ali i o njemu samome.

Nedavno je "Dudek" tiho, sam za sebe, proslavio još jedan jubilej: 30 godišnjicu svog rada.

Kao mnogi glumci, i mladi Sagner počeo je uobičajenim redom: najprije kao statist, pa kao član varaždinskog kazališta, a zatim je neko vrijeme bio slobodni glumac i onda konačno došao u zagrebački "Jazavac".

- Bilo je to krasno razdoblje - sjeća se Sagner. - Neko vrijeme vodio sam Kerempuhov noćni klub, nešto slično kabareu. Kako samo tako nešto Zagrebu danas nedostaje! Šteta, jer upravo Zagreb ima bogatu kabaretsku tradiciju.

- Možda predstave kao što je "V Gruntovcu i devize klize", barem djelomično uspijevaju nadomjestiti taj kronični nedostatak zagrebačkog kabaretskog života. Čula sam da ste vi tu predstavu, osim s glumačkoga, prostudirali i s još jednog zanimljivog aspekta...

- Da. Malo sam proučavao mentalitet publike, odnosno kako publika u različitim područjima Hrvatske i Slovenije reagira na humor i pojedine škakljive situacije u predstavi. Slovenci, naprimjer, jako dobro prihvaćaju predstavu, ali im treba neko vrijeme da se uključe, opuste i, naravno, prilagode našem kajkavskom dijalektu.

Podravci su individualci i teško postaju jedinstvena publika.

Svatko predstavu gleda za sebe i o njoj formira vlastiti stav.

A ako se ne slaže s onim što se zbiva na pozornici, počet će glasno komentirali događaje ili čak razgovarati s glumcima.

Zagorci su sasvim suprotni. Oni, baš kao i Presvetli u "Gruntovcu", tvrde:

"Ja se politikom ne bavim". 

A zapravo... Jednim okom gledaju predstavu, a drugim stalno pogledavaju susjeda u istom redu. Pa onda, ako glumac izgovori neku duhovitu političku aluziju, najprije utvrde da li se njihov susjed smije.

Ako se smije, tek onda nepovjerljivi Zagorac zaključuje da se i on smije smijati. 

Tako predstava "kreće" tek kad Zagorci shvate da svi zapravo misle slično.

Simpatični su i Posavci. Oni su silno dobrohotni ljudi. Strašno se žele uključiti u predstavu i pomagati glumcima.

Recimo, mi usred predstave moramo drugačije razmjestiti kulise. Najedanput se među nas umiješa netko iz publike i pita:

"A kam bi del ovaj stolac?"



Još se nečim rado zabavljam u slobodno vrijeme... 



- Ipak, najčešće nastupate u Zagrebu. Kakva su publika Zagrepčani?

- Zagrepčani uvijek ostaju pomalo na distanci. Nisu od onih ljudi koji u garderobi, zajedno sa svojim kaputima, ostave i svoju ličnost. Kritični su i zahtjevni, ali to ne znači da nisu dobra publika.

Naprotiv! Ne dozvoljavaju glumcu ni na trenutak da se opusti ili da "zabušava".

- A Dalmatinci? Nastupali ste i na Jadranu. Kako čakavci reagiraju na kajkavsku riječ?

- Mogu vam reći da sam bio u velikom strahu od Dalmatinaca, hoće li nas razumijeti. Sad znam da je to bilo bez osnove.

- Većinu najboljih uloga ostvarili ste na kajkavskom. Nije li vam ponekad žao što niste više glumili i na štokavskom ili, recimo, kazališne klasike?

- Ne, zašto bi mi bilo žao? Znate ja jako volim Krležu i do groba bu me progonila jedna njegova misao. Krieža veli:

"Morti ta reč (kajkavska op.p) kak gingavi betežnik okolo hodi i zlahkotenje si išče". 

Kajkavska riječ je dio mene. I zato sam bio jako sretan kad je konačno Institut za jezik izdao kajkavski rječnik.

A sad još samo čekamo da izađe i čakavski.

- Kažu da ste vrlo muzikalni i da odlično pjevate. Pubiika se u to mogla uvjeriti svojevremeno u predstavi "Dlakav život" i danas u mjuziklu "Kaj2o"...

- Jako volim muziku, imam puno ploča klasične glazbe i rado slušam sve - od Schuberta do Glazunova - često ih slušam kad se odmaram.

- Kako ste naučili svirati violinu?

- Dvije godine sam pohađao muzičku školu, a kad sam u školi naučio temelje, dalje sam učio sam.

Muzika je moj najdraži hobi, ali, otkrit ću vam: još se nečim rado zabavljam u slobodno vrijeme - popravljam stare zidne ure. 

Imam doma četiri ure, a prema jednom osnovnom tipu popravljam i sve ostale.

- Recite mi na kraju kako se vama čini ova zagrebačka groznica prije Univerzijade? I što "Dudek" misli o Univerzijadi?

- Volim sport, još više sportski rizik, a volim i okršaje. Sport je za mene neka vrsta okršaja s mogućnostima čovjekovog tijela.

Moji najdraži sportovi su planinarenje i alpinizam, ali njih, nažalost, nema na Univerzijadi.

A kaj si o groznici misli Dudek? Dudek zna preskočiti potok s motkom i to mu je glavno. Sve ostalo mu je manje važno.

Razgovarala: Ksenija Žlof, obrada: Yugopapir (Vikend, III 1987.)


Čovjek s one strane kulisa



Postoje ljudi koji su i te kako zaslužni za uspjeh nekog umjetničkog projekta a njihova imena ipak ostaju nepoznata široj javnosti.

To su, ako se radi o nekoj predstavi, različiti tehničari, šminkeri, šoferi, organizatori posla.

Jedna od takvih osoba je i Josip Žugečić, rukovodilac kazališne sekcije "Gruntovčani", sekcije koja radi u sklopu radne organizacije "Lira". 

Da nije njega, možda predstava ne bi prokrstarila gotovo cijelom našom republikom i Slovenijom (sada "Gruntovčani" dobivaju sve više poziva i iz Srbije), a sigurno ne bi doživjela 100. izvedbu u pet i po mjeseci.



Podržite Yugopapir: FB TW Donate