Tanja Bošković: Beskrajno se divim ljudima koji glume lako kao Sonja Savić - ja se mučim dok igram



Popularnost može biti vrlo ugodna, ali i vrlo neugodna. Ja se lijepo borim s njom. Ima neugodnih stvari: kad vam provaljuju u stan, kad vas štipkaju, čupaju, zivkaju telefonom, ružne stvari vam namjerno prave. Ali to su stvari koje želim zaboraviti, koje su vjerojatno dio mentaliteta i neke intimne muke tih ljudi, a o meni stvarno ne govore ništa

Lijepog, diskretno našminkanog lica, odjevena u crni kožnati komplet s uskom, kraćom suknjom, koja ističe njene zavodljive noge, beogradska glumica Tanja Bošković na prvi pogled ostavlja dojam moderne žene, u trendu osamdesetih. Za razliku od filma, gdje do "Balkan ekspresa", zbog neinventivnosti režisera, njen talent ostaje skriven i gdje dobiva epitet žene koja se lako skida, u teatru dolaze u potpunosti do izražaja njene mogućnosti.

Tanja Bošković je donedavna bila glavna zvijezda "Pozorišta na Terazijama" a danas je članica elitnog glumačko-redateljskog "Ateljea 212", a uz Mirjanu Karanović, Daru Džokić, i druge, junakinja je budućeg filmskog hita "Dan žena" Branka Baletića.

Tanja Bošković na početku glumačke karijere:
"Barionovo venčanje" sa Srbom Milićem
- Da li prelazak u "Atelje 212" znači novu stepenicu u vašem umjetničkom životu i korak ka dramskim ulogama?

- Moje bivše kazalište bilo je usko specijalizirano za komedije i mjuzikl, u njemu sam bila deset godina.

Mislim da je to sasvim dovoljno.

Svoju glumačku mladost sam sretno završila i otišla na nešto drugo, opet ne suviše različito, jer sam morala izabrati kuću u kojoj će ta promjena ići relativno bezbolno. 

Mjuzikl zahtijeva fantastično zdravlje, fantastičnu kondiciju, zahtijeva mladost. Ima uloga koje su drugačije i ima glumaca koji mogu završiti svoj radni vijek u mjuziklu. Ja to nisam htjela. Čovjek mora sa sobom imati plan.

Ja svoj koncept, koji sam smislila na samom početku karijere, polako realiziram. Nastavit ću, budite sigurni. 

Ne znam koliko ću se zadržati u "Ateljeu", ali zadržat ću se onoliko, koliko mi bude zanimljivo, koliko budem imala šanse da uradim sa sobom ono što sam zamislila. Moguće je da ću opet otići u neki drugi teatar, neku drugu sredinu, moguće je da ću se početi baviti nečim potpuno drugim. 

Došla sam u te godine kad uopće nije daleko od pameti da ću završiti svoj glumački vijek za deset ili petnaest godina, a onda iza toga postoji opet nekakav život, za koji se moram pripremati. 

Mislim da se čovjek nikada ne smije zaustavljati.


Meni je sve to strašno teško



U predstavi "Pozabavi se Amelijom" Ljubomira Draškića
- Kad se osvrnete iza sebe, što je, po vama, vrijedno spomena na profesionalnom planu?

Kojim ulogama ste u potpunosti zadovoljni?

- Sa svojim ulogama sam vrlo rijetko zadovoljna.

Jako mnogo sam radila i do sada.

Odigrala sam preko 1000 predstava, što je divno i što ispunjava čovjeka zadovoljstvom. 

Od svojih filmova, najviše uživam u "Balkan ekspresu".

Od predstava, u "Priči o konju" i "Pozabavi se Amelijom", koju sam odigrala u somborskom Narodnom pozorištu.




Strašno mi je drag i TV film "Posljednja priča", nedavno emitiran, čarobnog mladog redatelja Miloša Pavlovića, te film "Dan žena", u kojem otkrivam svoje novo lice: bez šminke, masna, znojna, igram zlu alkoholičarku, koju zovu "Bombica".

Ne mislim da je sve drugo što sam radila loše, grozno, nedostojno... Mislim da je sve to bilo vrlo časno i da sam taj cijeli put morala proći.

Ja sam čovjek koji strašno puno radi, koji se muči dok igra, dok smišlja, spora sam i jako teško poništavam vlastiti materijal da bih ga pretvorila u nešto drugo.

Beskrajno se divim ljudima koji to lako rade, a imala sam prilike da ih upoznam. Sonju Savić, naprimjer. Ja sam čisto kontra, meni je sve to strašno teško!

Jedan od najpopularnijih filmova osamdesetih:
Tanja Bošković u "Balkan ekspresu"
- Kao veliki perfekcionist svog poziva, radite dnevno i po dvanaest sati. Nema li tu pomalo mazohizma?

- Ima, samo vi to zovete mazohizmom, a ja beskrajnom ljubavlju i beskrajnom upućenošću prema sebi. Sigurno je da mučim svoj materijal, da svoje tijelo dovodim u stalno usijanje, u stanja do potpunog očaja.

Mene mišići više neće da slušaju, dolazim u onu fazu kad i tijelo jednostavno neće da se zagrije, neće da sluša.

Kao što svaku šniclu, da bi bila ukusna, morate dobro istući, tako sam ja tukla svoje tijelo, do beskraja. 

Pri tome ljudi zaboravljaju da ja nikada do svoje dvadesete godine nisam plesala balet. Dakle, sve je trebalo dobro polomiti.

Izvršila sam nasilje nad sobom u kojem sam beskrajno uživala. Ja sam se zaista bavila sobom, promijenila svoj duh, svoje tijelo, kompletno sam se promijenila. Samu sebe sam pravila i imala sam relativno zahvalan materijal, jer masa ljudi to pokušava, ali nikad ne odu iz sebe.


Pozitivni impulsi



Tanja i Rade Marjanović
- Jeste li opterećeni vlastitim izgledom i savršenom linijom?

- Nisam opterećena, ali znam što znači gubiti na težini, znam koliko sam sklona debljanju i da bi onog momenta kad bih se opustila i počela uživati u hrani onoliko koliko bih mogla, to bi bilo prilično strašno.

Pošto sam se opredijelila za ovaj posao, a ne za neki drugi, tada sam odlučila da će biti ovako.

Ja radim, skačem i stalno sam u pokretu, to mi sigurno pomaže da održim taj svoj izgled. U "Priči o konju" nosim kolegu Radeta Marjanovića na leđima, s najvećim zadovoljstvom, a to nije uradila niti jedna velika balerina.

To je meni divno i ja u tome beskrajno uživam!

Sve činim zato da bih sačuvala snagu, koja mi je neophodna za bavljenje ovim poslom.

- Koja su to zadovoljstva koja vas ispunjavaju kao glumicu, ženu, kao ličnost?

- Ogromna zadovoljstva donosi mi bavljenje ovim poslom, to su neshvatljive stvari. Mislim da imam veliku povlasticu samim time što sam glumica, pa sam mogla gostovati u Somboru, gdje sam imala sreću da upoznam slikara Milana Konjovića.

Koliko je to zadovoljstvo za mene, to vam ne mogu prenijeti, to je naprosto fantastično. 

Mogu susretati ljude koji se dobrom voljom upućuju prema meni, to je beskrajno zadovoljstvo. Imam četvoro kolega za koje znam da emitiraju pozitivne impulse ka meni, imam sreću da ih osjećam i da oni mene osjećaju.

Ne znam da li je to uopće moguće u drugim poslovima i da li se ljudi na taj način bilo gdje drugdje druže.

Mi zaista pripadamo jedni drugima i taj osjećaj što radite i živite s ljudima u atmosferi velike ljubavi je nenadoknadiv.

- Za čime žudite?

- Za mirom. Često dođem u stanja totalnog premora, kad jednostavno ne mogu ništa, čak ni spavati ili se odmarati. Premor je toliki da mi je neudobno u samoj sebi. Tada imam potrebu otići na more i provesti tamo neko duže vrijeme.

Nemam dovoljno vremena za onaj dio života koji je ništa. Nemam vremena za prazan hod. Nedostaje mi to priznajem, i to sada. Ranije nisam obraćala pažnju na to, a nije mi ni trebalo.

Strašno poželim da ne radim baš ništa!


Asketski život



"Čaplja" Dejana Mijača: Veliki izazov - i glumački
 i igrački, a na sceni je sa Taškom Načićem
- Kako se ljudi ophode prema vama? Osjećate li zavist, težinu popularnosti?

- Kako kad, to ovisi od momenta do momenta. Hiljadu puta sam doživjela zavist. Teško je podnosim.

Imala sam prilike biti i raditi u sasvim nenormalnim kazališnim okolnostima, jer ovo je teško vrijeme, kad za teatar nema novca i kad ljudi u njemu teško žive.

I to dovodi do toga da su često loše volje, sivih očiju, to prilično teško podnosim. 

Tada se pokušavam skloniti, pokušavam razumjeti ili ne razumjeti, ili postajem agresivna i onda vičem, bacam namještaj...

Meni je danas divan dan, premda je hladan i siv, dobre sam volje i ne postoji ništa, čini mi se, što me može oneraspoložiti. A za sutra već ne garantiram!

Popularnost može biti vrlo ugodna, ali i vrlo neugodna. Ja se lijepo borim s njom. Ima neugodnih stvari: kad vam provaljuju u stan, kad vas štipkaju, čupaju, zivkaju telefonom, ružne stvari vam namjerno prave.

Ali to su stvari koje želim zaboraviti, koje su vjerojatno dio mentaliteta i neke intimne muke tih ljudi, a o meni stvarno ne govore ništa.

- Interesirate li se još za japansku umjetnost i tradiciju?

- Imala sam nedavno priliku vidjeti svjetskog prvaka u kendou. Bit će smiješno ako vam kažem da je to uzbudljivo kao pojavno, jer je mnogo zanimljivije ono što se dešava negdje unutra u meni, o čemu se opet ne može govoriti. 

Interesira me i nadalje, iako se ne bavim time više tako intenzivno. Jer, stvari koje sam mogla primiti, njih sam i upoznala.

Čitava bit je u tome da unutar sebe uspostavite nekakav sistem koji će biti stvoren po vašoj mjeri.

Tanja i popularni zagrebački DJ
Tratinčica na naslovnici Vikenda
Ono što sada radim nije dovoljno čak ni kao poštovanje, ali u mom životu dolazi do mnogih situacija koje me očaraju, koje su zanimljive, traže pažnju, stoga žurim da ovaj život potrošim i da ga dobro iscijedim.

- Što sada radite?

- U "Ateljeu 212" radim s rediteljem Milerom tekst Nenada Prokića "Strah za granicu", rađen po "Toniu Krögeru" i još nekim Mannovim djelima.

To je vrlo zanimljiv komad.

Ja igram slikaricu, sa mnom igraju sve mladi kolege.

Krögera igra Svetozar Cvetković, u kojem jako uživam kao glumcu i kolegi.

- Može li se reći da vodite asketski život?

- Sasvim je sigurno da sam se odrekla mnogih stvari u kojima sam prije uživala. Sebi sam gotovo potpuno isključila uživanje u alkoholu, uživanje u hrani i eliminirala sam iz svog života stvari koje mi nisu neophodne.

Više nemam tu crtu hedonizma, za ljubav ovoga za što sam se opredijelila. Ja to više ne osjećam kao askezu. Osjećam to kao dio prirodnog stanja, dakle snosim posljedice potpune svoje slobode, svog svjesnog izbora.

Razgovarao: Boris Homovec, obrada: Yugopapir (Vikend, februar 1987.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)