Dragan Holcer (drugi dio memoara): Moja nogometna mladost - od Niša do Splita! (1968)





Moja žena, dijete Zagreba, bila je više sklona da pristupim "Dinamu", ne samo zato što je ona kao djevojčica znala ponekad umaći vratarima na stadionu i navijati za "plave", koliko zato jer bi prijelaz u "Dinamo" nju doveo u rodni grad, gdje joj živi sva rodbina. A ja, ruku na srce, najviše sam bio zagrijan za dres "Crvene zvezde"

Do dvadeset i četvrte godine života nedostaju mi puna četiri mjeseca, pa mi se čini, dragi uredniče "Plavog vjesnika", kako pod tako značajnim naslovom "Moj život" i nemam baš mnogo šta ispričati. Iskreno priznajem, Vama i vašim čitaocima da bih s mnogo manje treme istrčao na teren gdje me u dresu s amblemom moga kluba ili državnim grbom na plavoj majici očekuje utakmica izuzetne važnosti ...

Dragan Holcer
Kako je sporo protekla ta noć.

Ne znam kako sam izdržao do jutra i do prve stanice, gdje sam nagnut preko prozora iščupao novine iz ruku kolportera. Srce mi je tuklo, dah mi se zaustavio u grlu, a ruke nikako da odvoje listove ...

Novinu mi je uzeo mirni Dikson i pročitao masno otiskani naslov:

"Holcer, dijete sreće!"

Jesam li ga dobro čuo? Bacam još jedan pogled. Da, zaista piše da sam "dijete sreće".

Šta to znači?! 

Da li sam zaista kao neki bezvezni "srećković" ugurao loptu u vrata Ovčine... A možda je novinar tim naslovom htio objasniti kako je neki Dragan Holcer već u svom prvom nastupu postigao i prvi gol?

Popeo sam se na gornji krevet i uvukao se u sebe. Razmišljao sam o naslovu. Ja sam, dakle, srećno dijete ...

Osjetio sam kako me netko vuče za ruku. Bio je to Dikson.

- Dragane - oslovio me je imenom, što gotovo nikad i nije činio. - Što si se tu odjednom rastužio, a trebalo bi da vrištiš od sreće! Hajde da se kucnemo i zalijemo tvoj prvi nastup, prvi gol i prvu stranicu sportske biografije novorođene nogometne zvijezde! 

Reče Jovanovski i pruži mi bočicu voćnog soka.


Izgaranje na terenu



Đaci drugog razreda gimnazije u mom Nišu dočekali su me ovacijama. Čak mi se i strogi profesor fizike nasmiješio, kao da je time htio nagovijestiti da me, iznimno tog dana, želi poštedjeti ispitivanja.

Neka mi čitaoci ne zamjere što sam, ponesen uspomenom na moje "ligaško krštenje", bio opširan.

Jer, sve što je uslijedilo poslije premijere u Sarajevu, ma koliko da može biti zanimljivo, ipak pada u zasjenak. Usudio bih se ustvrditi kako se ni u čemu nisam izmijenio, borio sam se jedino sam sa sobom da u ličnom režimu života održim razumni odnos između strasti za nogometom i svijesti da sam još gimnazijalac, pred kojim se ispriječilo čitavo brdo knjiga.

Bilo bi neskromno od mene kad ne bih priznao kako mi se cijena na večernjem korziranju ipak podigla. Ta, zaboga, imao sam tada nepunih devetnaest godina i bio sam, sviđalo mi se to ili ne, samo odrasli dječak!

Nije bilo razloga da mi slava udari u glavu. Jer, ta slava u ono vrijeme, pa i kasnije, nakon stotinu utakmica, što sam u stavu mirno slušao zvukove nacionalne himne ganut do suza, sve je to ipak slava kojoj treba, bar kad se ta riječ piše, staviti navodne znakove.

Nastavio sam kao standardni igrač u svom matičnom klubu "Radnički", uspio sam odigrati oko 200 utakmica za boje svoga kluba, završivši gimnaziju i upisati Višu upravnu školu...

Možda i nisam bio toliko siguran da će mi jednog dana nogomet postati egzistencija.

Na ovom našem nogometnom nebu bilo je i previše "zvijezda", te se nikada, u svojim počecima, nisam zanosio iluzijom da će se negdje između njih naći mjestance i za mene.

Ali, nisam nikada ni klonuo. Pošteno sam shvatio svoj zadatak, znojio se na treninzima, izgarao na terenu, brzinom i požrtvovanjem nadoknađivao sam ono što mi priroda nije poklonila.

Moj veliki učitelj, trener Nenković, znao mi je otvoreno reći:

"Dragane, ti nisi, niti ćeš ikada biti tehničar, ali imaš sve ono drugo što je izvrsnom igraču potrebno."





Praznina što je osjeća dijete bez oca



Nije mi pričinjalo zadovoljstvo što se oko mog prijelaza u splitski "Hajduk" bila podigla čitava bura. Svom matičnom klubu odužio sam se odigravši 200 utakmica u njegovom dresu. No, kako sam u svojoj dvadeset i drugoj godini već bio čvrsto odlučio da mi poziv nogometaša bude isključiva egzistencija, posve logički mi se nametnula potreba da kao profesionalac potražim mjesto i klub koji će mi, s obzirom na svoj domaći i međunarodni renome i uvjete, pružiti mogućnost brže i potpunije afirmacije.

Holcer: U Hajduk zbog Nenkovića
Pri tome mi je bilo najviše stalo da moj odlazak iz Niša i iz "Radničkog" protekne uz obostrano razumijevanje, bez ikakvih neprilika.

Osjetio sam u to vrijeme kako niška nogometna publika žali što ih napuštam, ali se i na meni moglo zamijetiti kako mi rastanak s gradom moje mladosti, prijateljima, navijačima i mojim "Radničkim" teško pada.

Prvi nagovještaj o promjeni klupskog dresa potekao je iz pera splitskog dopisnika "Sportskih novosti", koji je moj prijateljski posjet Dušanu Nenkoviću i njegovoj porodici u ljeto 1966. protumačio kao "ispitivanje terena za prijelaz u Hajduk".

Moram reći da me je odlazak trenera Nenkovića iz Niša zaista teško pogodio, jer u osobi Dušana Nenkovića, nisam našao samo vrsna učitelja i nogometnog pedagoga već i čovjeka koji je u onoj vječitoj praznini što je osjeća dijete bez oca ispunio bar dijelom osjećaj da postoji netko koji na neki način nadoknađuje jednog roditelja.

I kad je Dragan Holcer postao u ljetnjem prijelaznom razdoblju 1967. godine, uz svog klupskog druga Vardića, zanimljiva tema na stupcima sportskih novina i nogometnih rubrika, saznao sam da na mene, kako se to kaže "bacaju oko" tri velika kluba: "Dinamo", "Crvena zvezda" i "Hajduk".

Ali, kako i u ovom našem novom profesionalnom nogometnom svijetu uz visinu odštete klubu neku ulogu ipak igra i opredjeljenje samog igrača, to je, zahvaljujući i razumijevanju uprave "Radničkog", ispunjena moja želja da se preselim u Split.

I premda sam oduvijek visoko cijenio "Hajduka", gajio posebne sklonosti prema temperamentu splitskih navijača kao i prema gradu pod Marjanom, ipak je presudno bilo to što je na čelu splitskog ligaša bio Dušan Nenković.

U to vrijeme ipak nisam mogao sam odlučivati, a svaki će me muž shvatiti ako priznam da se mora upitati i za savjet svoju "bolju polovicu". Moja žena, dijete Zagreba, bila je više sklona da pristupim "Dinamu", ne samo zato što je ona kao djevojčica znala ponekad umaći vratarima na stadionu i navijati za "plave", koliko zato jer bi prijelaz u "Dinamo" nju doveo u rodni grad, gdje joj živi sva rodbina.

A ja, ruku na srce, najviše sam bio zagrijan za dres "Crvene zvezde". 

Taj me je klub još u ranom djetinjstvu privlačio, a naposljetku, i Beograd je bliže Nišu i obratno.

No, to je sada već sve prošlo i ja već i drugu nogometnu sezonu startam s "bijelim dresom".

Ne znam hoće li ikada splitska nogometna publika doznati s koliko sam strepnje u novom dresu istrčao na Hajdukov vrući "plac". Mislim da je taj ispit za mene bio jednako težak, ako ne i teži, od prvih nastupa u Nišu i dresu reprezentativca.

Splićani znaju cijeniti kvalitete nogometne igre pa i sposobnost svakog igrača, a njihov južnjački temperament, koji ih za tili čas baca iz oduševljenja u razočaranje, od frenetičnog aplauza u koncert zvižduka, može na novajliji ostaviti teške posljedice. 

Jer, ja sam na plećima nosio veliko breme odgovornosti, svaki je navijač imao pravo da ocijeni i da glasno izrazi je li se isplatilo "Radničkom" dati 30 milijuna starih dinara a pridošlici 10 milijuna (u ratama, dabome) i novi stan na korištenje...

Ili je to bio novac, kako bi ovdje rekli, bačen u more!

Znao sam da moj način igre odgovara ukusu splitske publike navikle da u onih pola vijeka, pa i više, u kojima nedjeljna popodneva grad živi s "Ajdukom", prisustvuju igri "izgaranja" na terenu.

Znao sam da ova zahvalna publika sentimentalno oprašta svakom igraču ukoliko nije imao "svoj dan", ali nikada i nikome ukoliko nakon 90 minuta napusti igralište u suhom i čistom dresu.

Uvjeren da sam im se dosad bar donekle odužio na povjerenju, ja im zahvaljujem na podršci i razumijevanju, a posebno onom anonimnom navijaču s istočne, od sunca ispečene strane gledališta, koji mi je jednom doviknuo.

- Bravo, Holceru! Ti si najajdučkiji među ajdukovcima!

Legende Hajduka: Dragan Holcer i Dušan Nenković

Pa ukoliko je on i pretjerao, jer ja sebe po tome ne izdvajam iz borbene čete "bijelih", mogu mu zahvaliti na velikom priznanju.

Znam zacijelo to da bih ma u kojem klubu i ma u kojem gradu bio ovakav kakav sam danas, kao igrač i kao čovjek. Jer, svoje mjesto u momčadi doslovce shvaćam kao svoje - radno mjesto. Nogomet je moja egzistencija, moja i moje obitelji, zato i svoj lični život, režim igrača podvrgavam u svakoj prilici - svom jedinom pozivu.

Kad mi je jedan mladi igrač, čovjek mojih godina, jednom postavio pitanje što bi morao učiniti da bi sebi pomogao da kao igrač napreduje, i ne samo da održi nego i da produži svoj igrački format i vijek, odgovorio sam kratko i toliko neočekivano da sam ga možda i razočarao:

- Oženi se, osnuj svoju obitelj!

Začudio se i sve što je rekao bilo je:

"Pa ja sam još mlad, a život treba živjeti!"

A zar ne znači živjeti život i to što čovjek živi za svoju obitelj, za svoj poziv i pri tome desecima tisuća navijača donosi razonodu?! Zar nama nogometna lopta nije donijela krstarenja po Evropi i svijetu? Za sve ono što imamo, što smo dobili i zaslužili, odužujemo se predanošću svom pozivu!

U redu, ne tvrdim da je onaj moj odviše jednostavni recept jedino rješenje za sudbinu nogometaša. Jer, ima i starijih igrača, dobrih igrača koji su se sreli s matičarem samo kao svjedoci na vjenčanju.

Pa kad smo već kod matičara, dopustit ćete mi da i o sebi nešto kažem, jer ja sam već u svojoj dvadeset i drugoj godini pred jednim od zagrebačkih matičara rekao svoje "da".

A kako je moje uplovljenje u sretne bračne vode na neki način ipak povezano s nogometom, čini mi se da imam još veće pravo da u priči što nosi naziv "Moj život" kažem nešto i o toj svojoj intimi.


Moja žena Vlasta



S "Radničkim" sam doputovao prije 1. maja 1966. u Zagreb, gdje smo imali odigrati utakmicu s "Dinamom". Svaki moj dolazak u Zagreb trkom bi me odveo u posjete mom velikom prijatelju Goranu Melešu, koji je preselio u Zagreb kad mu je otac oficir dobio prekomandu iz Niša.

Tamo sam u krugu obitelji Meleš sreo jednu djevojku.

I još jednom se potvrdila ona životna istina "ljubav na prvi pogled". U ovom slučaju, bar s jedne, to jest moje strane.

I makar da se na tom terenu mnogo slabije snalazim nego na igralištu, osmjelio sam se i ponudio djevojci sastanak. Da ne bi sve to ispalo odviše nasrtljivo, džentlmenski sam se i ogradio i postavio jedan uvjet: ukoliko "Radnički" pobijedi "Dinamo", doći će do sastanka, ispadne li neriješeno ili poraz - zbogom sastanak!

I čudo se dogodilo.

Pobijedili smo sa 2:1. Ne uobražavam se da sam ja tome mnogo pridonio, ali sam, po običaju "izgarao" na terenu. Ni do danas mi moja žena nije htjela priznati za koga je "navijala".

Ali, ipak mislim da je po prvi put iznevjerila svoje "plave".

Dobro se sjećam da sam na toj utakmici nastojao da obuzdam svoj temperament, jer znam, bar po fotografijama iz novina, da mi zanos u igri ponekad prijeđe u prgavost.

I još kad mi onaj pramen kose padne na čelo i pokrije oči...

A ja sam, vjerujte mi, miran, tih i nikada nikome na terenu ni izvan njega nisam želio ništa osim dobra.

Ponekad, kad posve mirno, bez obzira na pruženu igru ili na rezultat dođem poslije utakmice kući, moja žena Vlasta dosta glasno kaže našem šesnaestomjesečnom Saši:

- Znaš, Saša, tata je opet nekoga vukao za dres!

Ja se tada nasmijem i sinčiću, tobože, obećam da neću nikada više to učiniti.


Pusti rezervu da se odmara



Nogometno prvenstvo Jugoslavije za 1967/68. je završeno. Splitski "Hajduk", klub u kojem sam s brojem 5 na leđima odigrao sve ligaške susrete, zauzeo je na kraju četvrto mjesto na tablici. Raduje me da se time, nakon dugo godina, vratio u staro društvo "velike četvorke".

Po ocjenama sportskih izvjestilaca, i po mom uvjerenju, to je bila moja najuspješnija nogometna sezona. Dobio sam dva najveća, tradicionalna sportska trofeja: "žutu majicu" redakcije "Sportskih novosti" i "Oskara" od "Sporta".

I kad bi mi najviše odgovaralo da uz ta dva priznanja lješkarim, odmarajući se "na lovorikama", nauživam sunca i mora, nogometni režim je nastavljen.

Nogometnu reprezentaciju Jugoslavije čekao je težak ispit što ga, nakon dugih kvalifikacija, svake četvrte godine polažu četiri nacionalne momčadi u borbi za poredak na vrhu top-liste nogometa u Evropi.


Put nas vodi u Firencu. Već znamo i svog protivnika. Sportska javnost, milijuni navijača, ispratili su nas željama za uspjeh, ali i jednom utjehom:

"Veliki je uspjeh imati Engleze za protivnike, a još veći je izgubiti u tom duelu s tijesnim rezultatom."

U Firencu smo stigli gotovo i nezapaženo. Putem sam često mislio, pa i u razgovoru sa svojim suigračima isticao:

"Zar baš moramo izgubiti i prije same utakmice? Kao da nogomet, otkad se zna za nj, nije bio uvijek pun iznenađenja ... Lopta je okrugla, momci!"

Engleze kao službene prvake svijeta, dočekala je čitava armija novinara i foto-reportera. A nas, reprezentaciju kojoj su unaprijed prognozirali četvrto mjesto, smatrajući da je stjecajem okolnosti dospjela u finale, tek su onako, više-manje iz kurtoazije, uvlačili u svoje izvještaje i reportaže.

Na uobičajenoj burzi klađenja engleske akcije su skočile na 9:1. Neki su strani novinari predstojeći susret nazivali biblijskom borbom Davida i Golijata.

Coverciano, sportski centar nedaleko od Firence, gdje smo bili smješteni, toliko nas je impresionirao da sam ponekad pomislio kako se u finale isplatilo plasirati da bi se u ovom prekrasnom sportskom rekreativnom centru sa tri izvanredna igrališta, provelo nekoliko dana.

Pa kako nismo imali što izgubiti, od gotovo svih već unaprijed otpisani, mi smo rasterećeni velikih briga i odgovornosti, najmanje mislili na utakmicu.

Ali, to ne znači da se nismo ozbiljno pripremali.

Naš ponos su povrijedile izjave engleskih nogometaša objavljene u talijanskoj novini "Gazetta dello sport", jer su bez imalo obazrivosti, prepotentno i pune samouvjerenosti u svoj sigurni trijumf nagađale jedino ono što je bilo, za njih, nesigurno: koliko će nam puta dati priliku da vadimo loptu iz mreže.

Sad se već zna sve, to vrijeme je već dobrano za nama, čitaoci "Plavog vjesnika" su zacijelo gledali utakmicu i znaju sve o njoj.

One iste novine, radio-reporteri koji su dana prije toga bili radio-prognozeri, jednoglasno su priznali: Jugoslavija je zasluženo pobijedila, i to ne samo rezultatski već i u ocjeni "fair play" igre. Iznervirani profesionalci, "džentlmeni" nogometne lopte, nastojali su da svojim izjavama opravdaju ono što im nije uspjelo za devedeset minuta na zelenom terenu stadiona "Comunale" ... Teško im je bilo priznati neočekivani poraz.

Presretan sam što sam sudjelovao u akciji koja je urodila onim jednim dragocjenim golom.

Drugari u reprezentaciji: Holcer i Džajić
Poveo sam loptu, krenuo prema centru i kako mi se koji protivnički igrač ispriječio, nekom sam ga čudnom lakoćom prelazio.

Ugledavši na lijevoj strani Musemića, odlučio sam da mu pošaljem loptu i, kako bi to rekli naši sportski izvjestioci, "uposlio ga milimetarski tačno".

Vahidin je bez oklijevanja loptu prebacio u sredinu, tamo se našao Džajić i... ni sam ne znam da li sam gol vidio ili ga osjetio u urnebesu stadiona, tek, trenutak nakon toga već smo se grlili.

I sad je trebalo izdržati... izdržati do kraja, učiniti sve samo da ona kožnata "bubamara" ne prijeđe liniju gdje se ukopao, izdužio i gotovo narogušio naš vratar Pantelić.

Uvjeren sam da svi oni koji su utakmicu promatrali preko televizijskih prijemnika više o njoj znaju nego mi igrači. I zato ne želim o njoj više ništa reći. Tek, moram priznati da sam i nakon utakmice zadržao isto ono visoko mišljenje i divljenje samo o jednom engleskom igraču: o Bobbyju Charltonu.

Mi nismo mogli slaviti pobjedu. Čekalo nas je ono čemu se nismo nadali - utakmica s Italijom u finalu. Mjesto odigravanja - Rim. Teren - domaći. Želja bivšeg nogometnog diva Italije samo je jedna - pobijediti!

Sad već i mi pravimo svoje račune. Nismo prepotentni u izjavama, ali ne glumimo lažnu skromnost - i mi želimo pobjedu.

Cijelu noć pred utakmicu u Rimu gotovo da nisam ni oko stisnuo.

Bio sam u sobi s klupskim drugom Vukčevićem. On, poznat kao "živčik", opružio se, udobno smjestio i pošto mi je rekao:

"Laku noć, Dragane Holceru, nova zvijezdo iz televizijskih studija"

... okrenuo se i mirno zaspao. Nisam mu tako lako dopustio taj luksuz, posebno zato što je moj popodnevni nastup s Draganom Džajićem u talijanskom TV studiju okrenuo u šalu.

Uzalud sam pokušavao nastaviti s razgovorom, ali on je već u polusnu dobacio:

"Pusti rezervu da se odmara."

Onda je nekako već došla i ta večer zakazana za finalni susret. Koja čast: predigru nam igrali Englezi i reperezentacija SSSR-a! Publika jedva čeka da počne "ono pravo, toliko očekivano".

Stadion je dupkom pun.

Himna. Osjećamo da ima mnogo naših u gledalištu. Vesele nas povici, zastave ... 

Ali, što da o tome pričam, gledali ste i možda bili više uzbuđeni i nervozni nego mi.


Moje radno mjesto



Dragan Holcer (33)
Zna se - to su svi priznali - bili smo bolji. Ali, što je to vrijedilo kad je "najbolju partiju" na protivničkoj strani pružio sudac. Njega nikad neću zaboraviti, nikada mu oprostiti. Nisam se mogao na kraju obuzdati i dobacio sam poneku riječ na jeziku koji on nije znao.

Ali, mislim da me je razumio. Mene, sve naše igrače, pa i onu objektivnu publiku, koja je poštenje uvijek stavljala iznad trenutne slasti ukradene pobjede.

U ponovljenoj utakmici, osvježeni sa pet novih prinova, domaći su nadigrali naš tim umoran od fizičkog i psihičkog opterećenja.

Stisli smo, na kraju ove balade, ruku prvacima Evrope i kao vice-šampioni odletjeli u domovinu.

Bio sam osobito sretan što sam dao dvije "partije života", dobio priznanja od svojih drugova, rukovodstva, navijača, od svog kluba nagradu, a od sportskih novinara i čistu, dragocjenu - desetku!

Pa ipak, sve je to bilo i odviše zamorno. Moja žena, koja je došla da s tisućama naših navijača bodri našu reperezentaciju, nije mogla a da ne predbaci:

- Dragane, toliko si već odsutan od kuće da te je mali Saša zaboravio.

Moram reći da mi je sportsko zadovoljstvo pomutio jedan brzojav, što su mi ga predali poslije posljednjeg susreta u Rimu.

Moja draga tetka, ona kod koje je moja majka sa četvoro mališana došla iz logora u Niš, bila je mrtva. Htio sam svakako da stignem i ispratim je na vječni počinak. Zato je moj hitni povratak u Niš bio nešto drugo od onoga kakav sam zamišljao prije, na terenu, poslije pobjede nad Englezima.

Grad moje mladosti, mojih prvih sportskih uspjeha, odužio mi se drugom prilikom kad je, neposredno po evropskom prvenstvu, "Hajduk" prvi put gostovao u Nišu. Priredili su mi banket, predali poklon. I tu pažnju nikad neću zaboraviti.

Tu negdje prekinut ću svoju priču. Ona je samo, nadam se, jedan dio "mog života".

Sve se, na izgled, vraća u staru kolotečinu. Nova prvenstvena sezona, borba za bodove, putovanja, odricanja, karantene, tuga za izgubljenim bodovima, radost pobjede...

Nogometno igralište, bijeli dres 5... to je moje radno mjesto. A pred očima i želja da što više puta navučem majicu s državnim grbom.

Jer, meni će 19. siječnja 1969. biti tek dvadeset i četiri godine.

napisao: Dragan Holcer, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, septembar - oktobar 1968.)


Kraj memoara - 1. deo je OVDE


Dragan Holcer prima čestitke svojih drugova za 25 utakmica u dresu Jugoslavije

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)