Željka Ogresta, popularna voditeljica "Duoptrije", našeg prvog talk show programa (1991)




Feministički pokreti nikad me nisu zanimali, nikad u meni nisu budili želju da se na temelju njihovih promišljanja aktiviram. A ovo što se oko nas događa je katastrofa. Živimo u jednom lošem vremenu, svi smo nervozni, napumpani psihozom. Bolje ćemo živjeti tek kad se srede ove političke nebuloze, bolje ćemo živjeti kad budemo sami - kaže popularna voditeljica "Duoptrije"

Svoj voditeljski imidž Željka Ogresta počela je graditi još za svojih studenskih dana radeći na tek otvorenom Omladinskom radiju 101. Njezin novinarski put nakon diplome na Filozofskom fakultetu doveo ju je do Radio Sljemena, a početkom ove godine i na televiziju, u naš prvi domaći talk show - "Duoptrija". 

Oko te televizijske emisije podigla se velika prašina - poneki su bili zgranuti načinom razgovora u studiju, poneki zadivljeni ležernošću emisije, a ponajviše je bilo onih koji su s nestrpljenjem čekali petak navečer i novu "Duoptriju".

Sa Željkom Ogresta razgovarali smo neposredno pred šesnaestu, posljednju "Duoptriju" prvoga ciklusa. U našem razgovoru Željka Ogresta najavila je mogućnost nastavka "Duoptrije" najesen, otkrivajući nam neka svoja televizijska i novinarska iskustva.

- Novinarstvo, profesija kojom se bavite, još je uvijek - izuzimajući možda samo zagrebačku situaciju - dio muškog svijeta, ili barem mnogi žele da tako bude. Kakva su vaša iskustva?

- Osobno nikad nisam razmišljala o muškim i ženskim poslovima, vjerojatno zato što nikad nisam imala problema zbog toga što sam žena. Od najmlađih dana bila sam u muškom društvu, izlazila sam sa svojim bratom, a u obitelji nas dvoje imali smo jednaka prava i dužnosti.

Isto tako mislim da ne postoji nešto što se zove muško ili žensko novinarstvo, to je jedna vrlo individualna profesija.

Možda baš zato što nikad nisam bila opterećena muško-ženskim odnosima čak su mi u novinama pokušali nametnuti razgovore o nekom mom feminizmu, ali to zaista nema nikakve veze.

U novinarstvu svakim danom ima sve više žena i mislim da je to dobro.

Svoj posao radim onako kako mislim da je najbolje, a nikad nisam osjetila da nešto ide bolje ili lošije samo zato što sam žena.


Bez generalizacije, molim!



Željka Ogresta (foto: Draga)
- Čini li vam se da i u svim drugim sferama života ne možemo razgovarati o muškim i ženskim poslovima? Kako gledate na položaj žene u društvu?

- Meni se čini da o tome ne treba tako razmišljati. Možda će se mnogi sad na mene naljutiti, posebno žene. Možda je moja greška što se ženskim stvarima nikad nisam bavila, nikad o tome nisam razmišljala i nikad nisam ljude dijelila po spolu.

Generalizirajući, zaključilo bi se da i žene i muškarci imaju ista prava.

Možda je moje osobno iskustvo takvo: vrlo dobro.

Ja sam izraziti individualac, dosta jaka osoba i tako doživljavam ljude - svakog čovjeka kao jedinstvenu celinu, neponovljivu i ne volim generalizirati.

- Vaš pogled na svijet vjerojatno je izgradio i vaš osoban stav prema feminističkim pokretima i grupama?

- Feminizam, feministički pokreti i grupe zapravo me nikad nisu zanimali i ti problemi nisu u meni budili nikakvu želju da o tome promišIjavam ili da se čak aktiviram. 

Tek tu i tamo, jako rijetko, pročitala sam neke zanimljive tekstove u novinama. I nije me se baš puno taknulo.

- Kažu da su žene racionalnije, često puta intuitivno pogađaju neke buduće stvari i događaje, čak mnogo mogu postići i svojim šarmom. Zašto ih onda nema u politici?

- Žene vrlo dobro odabiru ono što im leži i ono što vole. Čini mi se da je ženu teško natjerati da radi posao koji ne voli. Osim toga, polazeći od vlastitog iskustva zaposlene žene, majke i supruge, jednostavno i ne vidim neko vrijeme koje bi mogle posvetiti dugim i napornim sastancima.


Nikad dosta kruha i slobode



- U vrijeme kad je pokrenut Omladinski radio svi zajedno predstavljali ste opoziciju tadašnjoj vlasti. Kakvo je danas vaše razmišljanje o trenutačno političkoj situaciji?

- Jednom riječju - ovo što se sada događa je katastrofa. Živimo u jednom lošem vremenu, svi smo nervozni, napumpani psihozom. Sva naša privatna druženja, obiteljski ručkovi, kave - sve to počinje i završava razgovorima o politici. 

Tako nešto vani zapravo i ne postoji, ali situacija nas tjera da kroz neka svoja razmišljanja i razgovore liječimo svoje frustracije. 

Mi smo onda na Omladinskom radiju zaista bili neka vrsta javne opozicije, tjerajući neku svoju borbu za više slobode i više prava, prednjačili smo i otvoreno se zalagali za demokraciju. 

Demokracije nikad dosta, a ja bih se poslužila riječima jednog mog gosta, gospodina Jože Horvata koji je rekao "nikad nije dosta kruha i slobode"

Na toj liniji su i moja politička razmišljanja danas.

- Jeste li zadovoljni kulturnim životom u Zagrebu? Što biste vi osobno željeli da Zagreb dobije u svojoj kulturnoj ponudi?

- Dok nisam imala malu Maju gledala sam sve predstave u Zagrebu, bila sam redoviti posjetilac kino predstava, baš sve što se u Zagrebu događalo.

Danas zaista za to nemam vremena i uglavnom kulturni život Zagreba pratim iz novina i preko televizije.

Ali mnogo stvari se u posljednje vrijeme promijenilo, sve je više pravih koncerata i pravih kulturnih hepeninga.

Bolje će biti onog trenutka kad se još srede ove političke nebuloze, kad postanemo sami, kad se raziđemo s onima koji prave probleme.

Zašto da živimo u zapetosti? 

Osobno me veseli svako novo otvaranje ekskluzivnih modnih butika svjetskog imidža, dovođenje novih predstava, koncerata, pa sve do otvaranja privatnih radio i televizijskih stanica.

- Koliko smo uopće blizu takvim potezima, tim više što smo nedavno s pokretanjem prvog privatnog lista imali velikih problema?

- Tako nešto više se ne bi smjelo dogoditi, to je zaista sramota. Vjerujem da će se naći netko tko ima dobar osjećaj za medij i puno novca i uložiti u jedan takav posao. Kad bih ja imala novca otvorila bih svoju privatnu radio stanicu, nešto slično kao recimo "MM 2". 

Bila bi to stanica koja bi imala dosta reklama, puno, puno dobre glazbe i niz kratkih informacija koje ne bi dosađivale ljudima.

Takva komercijalna prava radio stanica, po meni, manjka Zagrebu.

I normalno, dovela bih sposobne ljude ugodnoga glasa.


Isfurali smo timski rad



- Radite na Radio Sljemenu, najzagrebačkijem od svih medija. Kroz česte kontakte sa slušaocima zacijelo ste stekli određenu sliku o Zagrepčanima. Kakvi su oni?

- Zagrepčani su jako kritični, jako zahtjevni, imaju visoke kriterije, ne može im se svašta "prodati". Zagrepčane sam upoznala u različitim situacijama - onu mlađu studentsku publiku još na Omladinskom radiju, onu malo stariju na Radio Sljemenu.

Sve zajedno kad zbrojim znam da su Zagrepčani odlična radijska publika i da vole radio.

- "Duoptrija" je prvi talk show u nas. Kakva su vaša iskustva?

- Odlična i zaista je to emisija u kojoj sam se našla. Nimalo slučajno, jer sam na tom tragu radila još na Omladinskom radiju, popularnu "Gostionu". 

Uvijek sam željela raditi tako nešto, sad mi se pružila i ta prilika.

Uspjeli smo ono što je na televiziji zaista dosta teško. Isfurali smo dobar timski rad što je zaista na televiziji rijetkost.

Tako nešto je puno lakše napraviti na radiju. 

Sad ide posljednja emisija "Duoptrije", a ima nekih najava da ćemo najesen, kad prođe ljetna shema HTV-a krenuti ponovo. 

Još o tome ne znam ništa sigurno, ali u svakom slučaju mi ćemo se cijelo ljeto pripremati. 

Sretna sam što je Lazo Goluža, naš pokrovitelj, da tako kažem, pustio dosta toga meni da sama radim i s odabirom gostiju nikad nisam imala nikakvih problema i nikad mi nitko nije rekao da neki od mojih gostiju koje sam predložila ne smiju ići.


- Emisiju radite pred publikom koja svojom reakcijom pokazuje da li je emisija dobra ili ne. Imate li tremu zbog publike?

- Ukupno je napravljeno 16 emisija i moja iskustva su odlična. Možda je to čak i premalo vremena da bih zbrajala neka neugodna iskustva.

U početku sam imala malu tremu, ne zbog publike u studiju, već zbog želje da sve bude dobro i ležerno.

Danas se ta trema pretvorila u jedno ugodno uzbuđenje zato što radimo emisiju.

Mislim da je jako dobro kad odmah u studiju imaš reakciju: dobro je to i zbog televizijskog gledateljstva i zbog nas koji emisiju radimo.

Odmah osjetiš da li je publici nešto dosadno ili zabavno.

U studiju je otprilike 80 ili 90 ljudi koji reagiraju različito: od smijeha do nervoze.

- Vi ste radijski čovjek. Može li se ipak dogoditi da vas televizija zauvijek otme radiju?

- Ne znam, život nosi svoje. Do sada nikakvu takvu ponudu nisam dobila. Odlučila bih vjerojatno tek kad bi se tako nešto dogodilo. Inače, mislim da je mnogo bolje na televiziji raditi tek povremeno, jer jako je malo televizijskih ljudi koji su cijeli svoj radni vijek, pomalo opterećen ispunjenjem administrativnih normi, uvijek svježi i u fit formi. 

Razgovarala: Mirela Kruhak, obrada: Yugopapir (Draga, svibanj 1991.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate