Damira o svom suprugu Petru Skansiju: Šarmirao me drugim stvarima, a ne košarkom i visinom



Ćosić je mudriji. On na recepcijama traži krevet za sebe, najduži. Odgovore li mu da nemaju, ode u sobu, polegne, upre glavom i nogama, i i donja strana kreveta - puc! Ujutro je vika, ali se on izvuče, da je to učinio u snu!

Prosinac 1971: Tko najbolje poznaje Petra Skansija?

- Njegova supruga Damira! - sinulo mi je.

I prvim vlakom otputovao sam u grad pod Marjanom.

Pozvonio sam na vratima prizemnog stana u Senjanovićevoj ulici 25 na Firulama. Dvadeset i sedmogodišnji student strojarstva, Bračanin iz Sumartina, dugajlija košarkaš visok 206 centimetara, atomski pogon splitske "Jugoplastike", spustio je glavu za pedalj i po da bi ispod nadvratnog praga vidio došljaka.

- Uđite! - rekao je i prihvatio od supruge kćer Janu (šest mjeseci). Na njegovim rukama mala je izgledala kao lutka u krilu Golijata.

Petar Skansi po svemu je izuzetan, neobičan, iako svaku izjavu završava:

- Živim običnim životom!

Obično živjeti, za Skansija znači dvadeset pet godina nositi košulje iz čijih rukava vire ruke, grčiti prste na nogama u tijesnim cipelama, spavati skupljenih koljena, putovati tri-četiri dana u tjednu, lutati svijetom, a da za sebe ne možeš kupiti nijedan dio odjeće, radovati se "fetici" lopte s važnog meča, dugo izbivati od porodice i za glavu biti viši od svih na splitskoj "pjaci".

Gorostas stoji pred svojom suprugom i preda mnom.

Dok mi o njemu razgovaramo, on u golemoj ruci drži plastičnu šuškalicu u obliku patkice i šuška pred očima Jane.

Dođe mi da se smijem, u ušima mi odzvanja jeka navijača:

- Pere, Pere, košarkaški Pele!

Vidim ga na rukama obožavalaca, ljube ga treneri, sportski asovi, opkoljavaju foto-reporteri i televizijski snimatelji.

On raskriljuje ruke, otpozdravlja, ali vjerojatno misli o krevet Senjanovićevoj ulici koji je kao - mali aerodrom (da se napokon opruži!), ili o dječjim pelenama, kozmetičkim sredstvima za Damiru, "pituri" za stan, govedini na lešo, feferonima, vrućem zubacu na tanjuru.

- O čemu Pere razmišlja u takvim trenucima?

- Tri-četiri dana u tjednu izbiva od kuće i normalno je da razmišlja o povratku u Split - kaže Damira. - Njegov hobi je ljubav prema Jani i meni, pati od raznih ideja za uređenje stana u koji smo uselili prošle godine. 

Sam je obojio zidove, zalijepio tapisone, namjestio lustere, dopremio namještaj i postavio čak zavjese. Jedino neće da pere suđe.

Pero je pogledao suprugu i osmjehnuo se.

- Poznajemo se četiri godine, u braku smo dvije. Uzoran je suprug. Od samog početka šarmirao me drugim stvarima, a ne košarkom i visinom. Ne mogu o njemu reći ništa loše.

- Nemoj me samo ni hvaliti! - upao je Pere i opružio noge pokraj stola. Ugledali smo cipele broj 49, divovke.

- Osjećate li se u poređenju s Perom sićušna, kao ženski David?

- U braku me ne smeta Perina visina. Ženi koja bi mi rekla da nikad ne bi uzela dugajliju, odgovaram da stas nije važan, nego kakav je muškarac - kao čovjek.

Pero ne bi ni mrava zgazio, nije zloban, ne urliče po kući.

Nježan je prema meni, s malom se igra po cijeli dan. Jana je luda za njim.

- Kako ste upoznali Peru?

- Nisam imala veze s košarkom, i nikad nisam bila na košarkaškoj utakmici. Tu i tamo vidjela sam ga po novinama ili po "pjaci". Sa svima se ophodio normalno, nije prepotentan. To mi se kod njega dopala, ta ljudskost, prisnost.

- Je li vam smiješno kad ga zovu Perice?

- Smiješno mi je kad ga tako zovu mještani Sumartina. U djetinjstvu Pero je bio golem, bucmast. Svi su vidjeli u njemu curicu!

Dvadeset pet godina roditelji su se mučili kako da mu nabave cipele, košulju, krevet.

Kad se dokopao svog stana i svojih para, sve je uložio da mu bude udobno i ugodno.

- Bogati, nego šta! - smije se Pero. - Sada imamo krevet dug dva metra i dvadeset centimetara, gotovo cijela soba je njime zauzeta. Skup je, ali dobar.

I nastavio je priču o malim krevetima u hotelima:

- Deset godina Rato Tvrdić i ja spavamo u istoj sobi. Nikad mi noge nisu bile pokrivene.

To mi je ostalo kao navika iz djetinjstva. Objesim potkoljeni dio preko donje strane i patim.

Ćosić je mudriji. On na recepcijama traži krevet za sebe, najduži. Odgovore li mu da nemaju, ode u sobu, polegne, upre glavom i nogama, i i donja strana kreveta - puc! Ujutro je vika, ali se on izvuče, da je to učinio u snu!

Sportski as teško se odijeva. Damira kaže da je sada ipak lakše.

- Garderoba mu je skupa. Nosi unikate. "Jugoplastika" mu je riješila kompleks cipela i hlača. Izrađuje ih po mjeri. Na nogama mu se prsti više ne krive. Problem košulja riješio je tek nedavno.

Dugo je putovao po svijetu. Njegove kolege obilazile su trgovine, a on ih nije ni gledao. Tražio je rijetke butike i molio gazde da mu izrade košulje sa pet centimetara dužim rukavima...

Smijali su mu se.

U butiku Kapetanović u Ljubljani, gdje radi njegov prijatelj, poduzeli su sve da Peri pomognu. Zamolili su talijanskog opskrbljivača košuljama da za Peru - produži rukave. I sada je miran u tom pogledu.

- Smeta li vam Perina popularnost, ili u njoj uživate?

- Djevojke (i šiparice!) misle da je ženama sportaša lako.

Ima ih koje Peri naručuju pjesme na radiju, šalju mu pozdrave.

Na dočeku Nove godine u Duilovu prepoznala ga je i Radojka Šverko, pozvala za mikrofon i poljubila.

Čitava dvorana gledala je u mene kako ću reagirati.

A ja sam bila hladna, znala sam da je to cijena popularnosti.

Na omladinskom festivalu u Sofiji bila sam i ja.

Spavala sam u sobi sa četiri košarkaša.

Jedan je hrkao, dva su škrgutala zubima, a pod prozorima je cijelu noć urlao bit-orkestar.

Druge večeri pošli smo u bar.

Ćosić, Rato Tvrdić, Pero, jedan naš prijatelj i ja pravdali smo se da manekenke za susjednim stolom neće htjeti plesati s dugajlijama jer su nespretni u plesu. Pošli su jedan po jedan. Svi su odbijeni, osim Ćosića i Pere.

Perina popularnost ima i praktične koristi. U trgovinama dobijem bolje meso, svježiji kruh, sada, u nestašici, mlijeko, ulje i drugo.

- Jede li Pero mnogo?

- Ne jede koliko se misli. Meso voli na sve moguće načine, a ribu nikad ne propušta. Po danu pije džus, a najdraže piće mu je viski. Od Rate Tvrdića pojede više jer je Rato sit čim prođe kraj stola. Cesto sjedimo u restoranima ili odlazimo na zabavu u disko-klub "Arkada".

- Da li vaš suprug zna pjevati?

- U društvu zna, solo ne zna. Najviše cijeni Arsena Dedića i Josipu Lisac, od stranih Elvisa Prislija.

Voli i dalmatinske pjesme. U njegovu automobilu BMW 2002 stalno svira muzika.

- Je li sentimentalan?

- Sve ide s godinama - odgovara Pero. - U djetinjstvu sam bio takav.

Danas više volim društvo i dobar restoran u prirodi nego, samu prirodu, zalaz sunca i mjesečinu.

- Damira, jeste li se kad naljutili na Peru?

- Ljutim se što je suviše iskren, otvoren na jeziku. Pojedinci su osjetljivi, a on im skreše u lice, što u datom trenutku ne pristoji.

- Je li škrt?

- I njegovi roditelji i ja mislimo da je totalni raspikuća. To će mu se jednog dana osvetiti.

Golijat sjedi pred nama i drži šuškalicu. Janu je sam presvukao i polegao u krevet. Onda je servirao kavu i vinjak i rekao:

- Košarka se danas pogospodila. U splitskoj dvorani sjedi tri i po hiljade ljudi. Široko im je. Još da se malo bolje zagrije, bilo bi kao u kazalištu. Nama aplaudiraju kao da smo glumci, pjevači, cirkusanti. Nema više "vatrenih" terena, a to mi je žao. Kad smo Rato i ja počeli, bilo je "vatreno", drukčije.

Skansi je naslonio ruku na čelo i zamislio se. Rekao je da ponekad cijelu noć ne spava. Kobni šutevi, važni mečevi i promašaji vrte mu se po glavi, proživljava ih kao na filmu. To ga umori više od utakmice i turnira. Damira ga tješi da sve zaboravi i zaspe. Kažu da ne bi mogli jedno bez drugog.

Zabeležio: J. Grbelja, snimio: S. Novković (Start, decembar 1971.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)