Špela Rozin - 2. deo intervjua: Da sam u Zagrebu ili Beogradu - više bih snimala! (1990)


Pri snimanju prelaska partizana preko srušenog mosta na Neretvi režiser me htio okupati, odnosno da padnem u rijeku. Odbila sam to. Nisam luda! Voda je bila hladna i brza. Od mene je mogao tražiti samo ono što je u knjizi snimanja 

Film joj je, kaže, donio veliko bogatstvo, donekle i materijalno. Proputovala je cijeli svijet, bila na svim kontinentima, govori osam jezika. Film je Špeli Rozin donio vrlo mnogo, a ona je bila previše samosvojna i tvrdoglava da bi joj isti taj film mogao išta oduzeti.

- Ljudi su nekad cijenili glumce, poštovali ih, a danas su u modi pjevači narodnjaci, priča Špela. - Utjecajni pojedinci dovode "pevaljke" na televiziju, a osamdeset posto naše publike ima takav ukus. I danas je čast biti u društvu s "narodnom pevaljkom". Ne isplati se ni glavna uloga na filmu. Muka! Ode zdravlje, a plaća mala.

Špela Rozin na snimanju filma "Bitka na Neretvi"
Nekad je, možda, barem u mislima, bolje otići u prošlost, koja Špelu neprestano prati.

U Italiji je snimala komedije, povijesne filmove, krimiće, dramske, avanturističke, vesterne i druge filmove. Mnogi se još pamte. U njezinih sedam televizijskih godina sve je bilo kao u snu. Na špicama i plakatima pisalo je Sheyla Rosin.

Jednoga se dana to ime našlo u svim tamošnjim novinama, na radiju i televiziji. Godine 1970, na kongresu talijanskih kritičara, dobila je nagradu kritike za glavnu ulogu u filmu "Izbor" Enrica Maria Salerna.

Nešto prije proglašena je najboljom stranom glumicom u Italiji.

Za ulogu u filmu "Slatke noći", u kojem joj je partner bio Vittorio Gassman, dobila je 12. rujna 1969. godine značajnu nagradu "Gran simpatico". Po rangu, to je treća nagrada u talijanskom filmu.

- U toj zemlji, što glumac više snima, više ga cijene, jer producentima donosi novac. A kod nas kažu da otima kruh drugima!?

Osjećala se sigurnom. Imala je svoju kuću, frizera, masera... Sve što je htjela! Imala je zaštitu sindikata. Potpisan ugovor za film značilo je biti dobro zbrinut. Točno se znalo kada će auto doći po Špelu da je odveze na snimanje, gdje je imala i postelju, ako joj se spavalo. I garedobu potrebnu jednoj glumici.

A kod nas, kako reče Špela, snimanje filma još je i danas "ciganski život".

- U Italiji sam bila i novinarka - priča Špela. - Neki beogradski listovi molili su me da im šaljem intervjue sa svjetski poznatim glumcima. Tako sam upoznala Ginu Lollobrigidu. Krasna je to žena, ljubazna i kulturna. Jednom smo glumile u nekom omnibus-filmu: ona u jednoj priči, a ja u drugoj.

Srela sam i Sophiju Loren. Bila je član Talijanske komunističke partije. Jednom je išla na glasanje u neko malo mjesto pored Rima. Dovezla se u svom "Rolls royceu", i vrlo dotjerana, da glasa za komuniste. Mještani su je izviždali.

Alberto Sordi bio je velik škrtac. Snimala sam s njime neki film i zatražila intervju za naše novine. Svi su znali koliki je škrtac, a znala sam i ja. Kad smo sjeli u neki restoran, odmah sam ga upitala:

"Zašto vas bije glas da ste vrlo škrti?"

On je mudrovao da to nije škrtost, nego bitka za stare dane. A za talijanske prilike bio je vrlo bogat. Uvjeravao me da nije takav, a na kraju je, odlazeći iz restorana, rekao:

"Ti ćeš to platiti, zar ne?"


Odoh ja na avion i natrag u Rim!



Špelu je najviše oduševila Monica Vitti.

Bile su u istoj menadžerskoj agenciji. Zavidjela joj je što je mogla birati uloge. Špela je mogla odbiti dvije-tri role, ali tada bi morala pomisliti na svoju egzistenciju ili spakirati stvari i vratiti se kući. Bila je i ostala stranac u Rimu.

"Kao patriotkinja, primila sam novac u dinarima"
Monicu Vitti znao je cijeli svijet. Snimila je mnogo izvrsnih filmova.

- Pročitala sam neke scenarije koje je ona odbila - kaže Špela. - Bile su tu divne uloge, koje bih rado prihvatila, karakterne ženske uloge. Oduševio me njezin stav da odlučuje o sebi, a mogla je to jer je bila slavna i na svom terenu.

Ponekad bi u agenciji histerično bacala scenarije koji joj se nisu svidjeli. Mogla je to sebi dopustiti. Svjesno je odbijala intelektualne uloge, a htjela je komične, u kojima je bila sjajna.

Kad je Veljko Bulajić snimao "Bitku na Neretvi", okupio je mnoge svjetske glumce, a među njima i Yula Brynnera.

Pozvao je i Špelu Rozin, koja je zbog toga u Rimu odbila uloge u dva filma. Dok je radila u Italiji, često bi dolazila u Jugoslaviju i snimala - iz patriotizma i nostalgije, ali financijski joj se nije isplatilo. Od dinarske zarade u Jugoslaviji nije mogla živjeti u mnogo skupljoj Italiji.

Čim je stigla avionom u Dubrovnik, sakrili su je u hotelu "Excelsior". Špeli je to bilo neobično pa je odmah pitala:

"Kakav je to cirkus i misterij oko mene?" 

Doznala je da je ulogu, za koju su je pozvali, trebala glumiti jedna Njemica, koje je suprug dao novac za snimanje filma, a nije stigla na snimanje.

- Tada mi je Veljko Bulajić rekao da ću biti partnerica Yulu Brynneru, ali samo ako mu se svidim, jer on je vrlo osjetljiv na partnerice. Uzvratila sam oštro:

"Znaš što, ako mene zoveš zato da vidiš hoću li se svidjeti Yulu Brynneru ili neću, odoh ja na avion i natrag u Rim!" 

Nekako me umirio i zamolio da ništa ne pričam novinarima.

Te večeri avionom je u Dubrovnik stigao Yul Brynner, a mene su strpali u auto i odveli na snimanje u Jablanicu. Znači, kad me vode onamo, onda Yul nema više što birati. Pa nisam konj!

Kod potpisivanja ugovora pitali su me hoću li novac u devizama ili dinarima, a ja kao patriotkinja kažem u dinarima, i neka me tretiraju kao jugoslavensku glumicu. Bila je to moja greška, jer su mi počeli smanjivati honorar. Naša posla!

Kad sam prigovorila, Veljko mi je rekao:

"Pa što ti misliš!? Bit ćeš partnerica Yulu Brynneru!" 

A ja njemu:

"Biti partnerica velikom Yulu može mi pomoći, ali i odmoći." 

Uhvatio se za glavu i pozvao Batu Zivojinovića, govoreći mu:

"Zamisli, Špela kaže da joj Yul može odmoći u karijeri!"

Odgovorila sam mu mirno:

"Može, jer ako si ti toliko impresioniran što imaš Yula u filmu, a mi smo mu samo partneri, ti kao režiser možeš me u mojoj ulozi tretirati kao Yulovo potrkalo."


Ono malo kose brijao je svaki dan



Tako je, na kraju, i ispalo, jedini moj glumački zadatak vrijedan pažnje u "Neretvi" bio je da u jednoj sceni vozim kamion i stvorim neku karakternu ličnost. Glumila sam neku inženjerku koja je trčkarala amo-tamo s eksplozivom.

Pauza na setu: Špela, Yul... a Bulajić u pozadini drema
Bila je u filmu i neka ljubavna storija s Yulom, koja to, zapravo, i nije bila. Bez veze! I ja postajem neka fizički jaka ličnost koja će voziti kamion. To je bilo sve.

Ja sam zaista vozila kamion iznad neke provalije, a u kabini sa mnom bio je Yul Brynner. Rekla sam mu neka izađe ako se boji. Odgovorio je samo toliko: 

"Nema problema, tako piše u scenariju."

Vozila sam po rubu strme obale Neretve. Samo mala nepažnja i - mogli smo se survati u rijeku.

- Pričalo se da su snimljene dvije verzije scena s vama i Yulom Brynnerom, jedna za Jugoslaviju, a druga - s više ljubavi - za inozemstvo. Je li to točno?

- Nije, iako ne znam što je prikazano. Bilo je nešto ispod mosta na Neretvi, neki poljubac i ništa više. Znam jedino da je za američko tržište bilo više scena s Yulom Brynnerom i sa mnom kao njegovom partnericom kako bi on privukao američku publiku, jer film su financirali i Amerikanci.

- Kako ste doživjeli Yula Brynnera kao svjetsku zvijezdu?

- Zajedno smo snimali "Neretvu" oko dva mjeseca i dobro sam ga upoznala. Bio je pravi glumac Zapada... On nije bio posve ćelav. Ono malo kose brijao je svaki dan. Na snimanju je imao svoga brijača. Imao je i svoju prikolicu - pravu kuću na kotačima u Jablanici.

U to doba rastavljao se od svoje supruge, a na snimanje mu je došla mlada žena, s kojom se poslije oženio. Neprestano ju je skrivao. Plašio se da ga supruga ne optuži za život s drugom ženom pa bi pri rastavi braka bio proglašen krivim i morao bi plaćati visoku alimentaciju.

Poslije sam Yula Brynnera i njegovu prijateljicu posjetila u Parizu. Bila je prava dama iz grofovske obitelji. U Americi je pokušala samoubojstvo. Yul se rastao od nje i oženio s nekom mladom Kubankom.

- Volio je mlade žene?

- Ne bih rekla. Doimao se malo grubo, ali u duši nije bio takav. Bio je niži od mene. Snimala sam s mnogim takvim partnerima.

Iako nisam izrazito visoka, naučila sam kako treba stajati pred kamerom da izgledam niža od njih. To sam morala i s Yulom. 

Na snimanju "Neretve" bio je vrlo ljubazan prema svima. Danima smo snimali u blatu i vodi, smrzavali se, i on nas je često zvao u svoju prikolicu da se ugrijemo i osvježimo nečim. Uz brijača, u prikolici je imao i kuhara. Nudio nam je čajeve, sendviče.

- Koliko ima istine o njegovu romskom porijeklu?

- Jedne večeri u Mostaru, u pauzi snimanja, slavili smo nešto kod Yula. Imao je mnogo gramofonskih ploča ruskih Cigana. I sam je pjevao njihove pjesme govoreći da je on rusko-ciganskog porijekla. Drugi nam je put pak pričao da mu je pradjed bio Švicarac i da je porijeklom iz te zemlje.

Koja je prava istina - tko to zna? Ali znam da mu je trebao švicarski pasoš, do kojeg je došao s mnogo, mnogo novca. Tako je, valjda, došao i do svog švicarskog porijekla.

- Za snimanje "Neretve" sreli ste i dva velika sovjetska glumca - Olega Vidova i Sergeja Bondarčuka.

- Oleg Vidov bio je pravo dijete. Kad je snimao u "Neretvi", bilo mi ga je žao. Lijep kao slika, uljudan i pristojan. Bio je izvrstan glumac, ali na snimanju neki su ga baš maltretirali i vikali na njega. Da li zbog Bondarčuka, koji je trebao biti glavni Rus u filmu, ili im je išao na živce... nemam pojma!

Sada živi u Beogradu. Posljednji me put pozvao telefonski prije tri-četiri godine da mi kaže kako je došao u Jugoslaviju i oženio se s Beograđankom. Poslije toga, od njega ni glasa!


Kidnapovanje Milje Vujanović



- A veliki režiser i glumac Bondarčuk?

- Nesumnjivo svjetska glumačka veličina. Na snimanju nam je svima obećavao uloge u svojim filmovima. Nakon "Neretve" snimio je čuveni "Waterloo". Govorio mi je da ću u tom projektu glumiti nekakvu novinarku.

"Režiser me htio okupati!"
Na kraju snimanja u Bosni već me zvao novinarkom.

Sreli smo se mnogo poslije u Rimu, na premijeri toga filma. Prišla sam mu i čestitala, ali nije me prepoznao. Rekla sam mu:

"Gospodine Bondarčuk, ja sam vaša novinarka iz ""Waterlooa'"!

- Snimali ste "Neretvu" u teškim uvjetima. Zašto ste odbili nastupiti u nekim opasnim scenama?

- Pri snimanju prelaska partizana preko srušenog mosta na Neretvi režiser me htio okupati, odnosno da padnem u rijeku. Odbila sam to. Nisam luda! Voda je bila hladna i brza. Od mene je mogao tražiti samo ono što je u knjizi snimanja.

Tada je to predložio glumici Milji Vujanović. Kad je čula, uplašila se. Ubrzo potom krenula sam u Dubrovnik, odakle sam avionom letjela u Rim jer sam odigrala svoju ulogu.

U automobil sam strpala i Milju i odvezla je. Zapravo, kidnapirala sam je da ne mora na snimanju pasti u Neretvu. Pa, čujte, bio je siječanj! I u to vrijeme pasti u hladnu rijeku!? Milja je tako, zapravo, pobjegla sa snimanja.

Uvučena u naslonjač, kao da se skriva. Doima se pomalo melankolično i rezignirano, na trenutke i blago depresivno. Objašnjava da joj je takva narav, ali ako je potrebno, može biti i agresivna. Već dva desetljeća nema je na filmu. Pošto se 1970. preselila iz Rima u Sarajevo, kao da su pukle sve veze s njenom profesionalnom ljubavi. Kao glumica bila je poznatija i priznatija u Italiji i svijetu nego u Jugoslaviji. Sada je daleko od tih svjetova.

- Vrlo mi mnogo znače gradovi i mjesta u kojima sam bila, više nego nagrade, novci i slava - kaže Špela. - Ondje gdje sam se šetala, gdje sam imala prijatelje, znače mi mnogo više nego filmovi koje sam snimila.

I ovdje, u sarajevskom stanu putujem kroz vrijeme. U tome je smisao života - da ostanu emocije iz nekih krajeva i gradova, iz susreta s ljudima, a filmovi se zaborave, kao i ljubavi.

Italija mi je mnogo pomogla u duhovnom razvoju. Vesela je to zemlja. Sretna sam što sam radila s uvijek vedrim i radosnim ljudima. Da sam ostala u Ljubljani, možda bih doista postala depresivna.

Jedna od velikih zvijezda s kojom je snimala u Italiji bio je Little Tony, u ono doba čuveni roker. Glumili su zajedno u filmu "Mornari na palubi", muzičkoj komediji, u kojem je slavni pjevač iz šezdesetih godina izveo svoje tadašnje hitove.

Film je prikazan i na našoj televiziji. Tony je bio na vrhuncu popularnosti. Špela je glumila njegovu djevojku iz bogate obitelji. Bila je partnerica Richardu Harissonu u dva filma, a zapamtila ga je kao velikoga glumca, veoma privrženog svojoj obitelji.

- U tom poslu mnogo znači imati zaleđe, nastavlja Špela. - Tako se glumica Maria Grazia Buccela zabavljala s nekim producentom. Bila je veoma seksi, ali zahvaljujući toj vezi, postala je pojam u filmskom svijetu. A ja? Imala sam menadžera i agenciju koja mi je pribavljala uloge, ali ipak sam se najviše sama brinula o sebi i uvijek bila samo svoja.

Špela Rozin srela je u Rimu tada potpuno anonimne Clinta Eastwooda i Leea Van Cleefa.

U filmovima u kojima je imala glavne uloge, oni su jedva statirali.

Lee Van Cleef već je stekao u SAD ime karakternog epozodista, a kasniji slavni junak špageti vesterna Eastwood bio je drvosječa i statirao je u filmovima.

U Rim je došao šezdesetih godina tragajući za pustolovinama. Špela kaže da su se zafrkavali s obojicom, iako su bili simpatični i vrlo upotrebljivi statisti. Upravo na njihovu primjeru i na primjeru Špele Rozin može se vidjeti što u filmskoj karijeri znači biti iz velike ili male zemlje, imati zaleđe moćnog tržišta.

- U Rim sam došla iz siromašne Jugoslavije, a da sam došla iz bogatije i moćnije zemlje, s dotadašnjim uspjehom na filmu napravila bih svjetsku karijeru. Zato sam imala sreću što sam uopće mogla raditi u Italiji, gdje su još mislili da sam došla iz zemlje iza "željezne zavjese", iako se to nikad nije odnosilo na Jugoslaviju.

Sergio Leone bio je vječni pomoćnik režije. Htio je snimiti svoj film i godinama je isti scenarij nudio menadžerima, filmskim agencijama, producentima.

Svi su ga odbijali.


Nije mi bio potreban dubler



Onda mu je neki Nijemac dao novac, uz uvjet da njegova supruga glumi u filmu. I Leone je snimio "Dobar, ružan, zao", prvi špageti vestern, s kojima je poslije postigao silan uspjeh u svijetu. Glavne su uloge dobili i Clint Eastwood i Lee Van Cleef, koji su takvim filmovima stekli svjetsku slavu.

"Ispadala sam iz jurećih automobila"
Poslije Leoneova uspjeha, talijanski režiseri masovno snimaju špageti vesterne. U četiri je glumila i Špela Rozin, često u koprodukciji s Amerikancima.

Morala je znati jahati i pucati iz pištolja.

- Pitali su me znam li jahati i bez sedla. Rekla sam da znam, iako sam konje vidjela samo izdaleka, sjeća se Špela. - Ustajala sam u tri sata ujutro, išla u staje gdje su kaskaderi držali konje i oni su me učili jahati. Nekoliko dana strašno su me boljeli svi mišići. Nisam mogla ni sjediti, ni ležati, ni hodati.

Godine 1969. Špela je snimila posljednji film u Italiji. Bio je to španjolsko-talijanski "Robin Hood", u kojem je imala glavnu ulogu, princezu Marianne.

Morala je znati baratati lukom i strijelom kako bi ubila fazana. Špela je rekla da zna jer je mislila da je to lako, kao pucati iz praćke. A na snimanju "ubijala" je fazana dva sata!

- Mnogo sam lakše naučila pucati iz pištolja, govori Špela. - Pa i s konja, u galopu! U filmovima sam često skakala s konja na konja. Nije mi bio potreban dubler. Te različite vještine toliko sam svladala da sam mogla biti kaskader.

Ispadala sam i iz jurećih automobila. Bila sam hrabra, a mogla sam stradati. Mlada i luda! Producenti i režiseri to su posebno cijenili i plaćali me bolje.

U nas, te glumčeve vještine nisu važne. U Jugoslaviji sam glumila u "Mirisu dunja". Kako se vidi u filmu, ja sam svirala klavir, a ne netko drugi. U svijetu, a pogotovu u SAD, vrlo je važno da glumac zna plesati, pjevati, svirati nešto itd. Gluma je najlakša. Ako to ne znaš, nema posla.

Iako je u Italiji srela zanimljive ljude, nikad joj nije padalo na pamet da se uda za stranca. Uskoro je došla u Ljubljanu da glumi u koprodukcijskom filmu "19 djevojaka i mornar" režisera Milana Kosovca.

Snimanje se odužilo zbog nevremena, a potom je prekinuto jer su stranci glumci otišli zbog neisplaćenog honorara.

Špela je ovdje srela mladog scenografa i akademskog slikara Ismara Mujezinovića, za kojega se udala 1972. godine. Dogovorili su se da će živjeti i raditi u Rimu i u Ljubljani.

Kad je u Sarajevu otvorena Akademija likovnih umjetnosti, pozvali su Ismara da pomogne njenu stasanju, pa to nije mogao odbiti. I Špela Rozin preselila se u Sarajevo. Protiv svoje volje, podvukla je crtu ispod filmske karijere. 

Do udaje snimila je dvanaest filmova u Jugoslaviji i dvadesetak u inozemstvu, a poslije udaje još deset u Jugoslaviji.

Ukupno je u toku deset godina snimila 32 filma, odnosno čak tri na godinu. Uz to, snimala je filmove za televiziju, pjevala itd.

- Žao mi je što sam došla u Sarajevo, i to zbog klime i načina života, ali i posla - kaže Špela. - Bila sam mlada. U Sarajevo sam došla s dvadeset pet godina, kad neke glumice počinju karijeru, a ja sam svoju rano počela i rano završila.

Zapravo, o završetku još nisam mislila.

Dolazeći u Sarajevo, vjerovala sam da ću moći snimati filmove, ali to se nije dogodilo.

Vjerojatno je uzrok tome inferiornost jedne sredine u kojoj se misli da je netko došao onamo zato što je drugdje propao. Takav je naš mentalitet. Ne zanima nas zašto je netko došao. A istina je u tome da ne moraš negdje propasti pa da bi se nekamo preselio.

Čini mi se da su mi u Beogradu, gdje sam mnogo snimala, zamjerili što sam došla u Sarajevo. U Sloveniji ti zamjere kad ideš bilo kamo drugamo. Slovencima ne znači mnogo što sam u Italiji snimila dvadeset filmova i još mnoge u Jugoslaviji.

- Imate li kao glumica još ambicija?

- Kad bih dobila ulogu za ženu svojih godina, ali vrlo kvalitetnu, možda bih glumila. Potrebni su nam i režiseri sa svjetskim shvaćanjima ženskog lika. Ipak, još se nisam odrekla filma. U Italiji sam bila ime, privlačila publiku. Mogla bih to i danas.

- Niste li, ipak, karijeru umjetnice svjesno žrtvovali zbog braka, ljubavi i sređenog života?

- Nisam svjesno, nego nesvjesno! Uostalom, to nije žrtvovanje, to je život. Tako je ispalo. Da prije trideset godina nisam dobila filmsku ulogu u Poljskoj, vjerojatno bih ostala u Ljubljani, studirala, postala kazališna glumica i možda nikad ne bih bila otišla u svijet. Čovjek ne može programirati život.


Oduzeto pravo života pred kamerama



- Zašto vas, ipak, kao vrsnu glumicu, naši režiseri nisu više angažirali u protekla dva desetljeća?

- Dobila sam neke ponude, izvrsne uloge, ali meni osobno nisu odgovarale. Ne znam da li sam zbog toga došla na glas da sam osoba koja neće snimati i da sam vrlo izbirljiva. Možda su neke kolegice jedva dočekale takve priče.

"Ima tu pomalo depresije, melankolije"
Da sam se doselila u Zagreb ili Beograd, vjerojatno bih snimala više. Jednom mi je Veljko Bulajić rekao:

"Kud si otišla baš u Sarajevo? Tamo si otpisana!" 

Davno mi je to rekao, a ja nisam vjerovala. U Zagrebu i Beogradu jesu filmska industrija i producenti, a ovdje, u Sarajevu, režiseri uvijek uzimaju glumice iz drugih gradova. Misle da su time jugoslavenski režiseri.

Dok sam bila u Rimu, zvali su me u Sarajevo da snimam, a kad sam došla ovamo - ništa. Mislila sam da je dovoljno moje ime, da će me se netko sjetiti i pozvati. Ja nikad nikoga nisam molila za posao, iako glumiti u filmu za mene znači potvrđivati svoje umjetničko biće. To znači i posao, a potom i moju mladost.

- Jednom ste rekli: "Ismar ima slike, Akademiju, a ja čekam!"

- Rekla sam, ali sada više nikoga ne čekam da mi ponudi ulogu. Napisat ću scenarij i ponuditi nekome u inozemstvu. Za to sam dovoljno školovana i sposobna. Već sam snimila jedan kratak igrani film, koji je kritika izvrsno primila.

Radila sam spotove za TV i režirala reklamne filmove. I od toga živim, ali i od Ismarove zarade. Doduše, on me baš ne uzdržava. Imam nešto ušteđevine, koju sam uložila u nekretnine.

- Posjećuju li vas vaši prijatelji, glumci?

- Dok sam živjela u Rimu, često su me posjećivali, a u Sarajevu ih nema. Jednom davno, kad sam tek došla, posjetio me Ljubiša Samardžić. Od Slovenaca nitko. Očito da ovdje nisam nikome zanimljiva. A dok sam bila u Rimu, sjetili bi se i došli jer sam im trebala.

- Sami ste rekli da se filmovi snimaju i zaboravljaju, a vi ste u najboljim godinama. Što namjeravate?

- Moji su planovi vrlo konfuzni. Razmišljali smo da idemo u Italiju, Francusku, Švicarsku... Ismar se već bio zagrijao, ali on je osoba koja se teško odlučuje na kretanje. A morali bismo otići u svijet, zbog posla i neke satisfakcije u životu. Da sam sama, sjela bih na vlak i opet otišla u avanturu, ali treba pokrenuti sina i supruga.

Špela Rozin vrlo je ponosna žena. Ostavlja dojam da nevolje podnosi stoički, ali nekad ne može sakriti stanovitu tugu i razočaranost.

Ona je filmska glumica po krvi, a oduzeli su joj pravo života pred kamerama. 

Pokazuje mi zlatnu plaketu koje je dobila u povodu 40-godišnjice bosansko-hercegovačke kinematografije. Priznaje da je nije zaslužila, jer u filmu te republike nije ostvarila ništa značajno.

- Shvatila sam da sam zapravo, cijeli život stranac, gdje god sam bila, kaže Špela. - Prvo u Rimu, pa ovdje, u Sarajevu. I sad, kad dođem u rodnu Ljubljanu, opet se osjećam kao strankinja!

- Već godinama najavljujete povratak u Italiju ili preseljenje u Ljubljanu jer, navodno, za vas nema mjesta u Sarajevu?

- Da, neprestano odlazim. Svaki dan odlazim. Razumijete li? A što mi to vrijedi kad sve ostaje ovdje... Ipak, u Sarajevu me nećete naći kao staru ženu. Ne, ja ću otići, ne mogu više... Sada već osjećam fizičku tjeskobu.

Nekad sam to osjećala samo psihički, a sad i fizički. Grozno! To ne možete razumjeti. Ima tu pomalo i depresije, melankolije, koje počinju djelovati na moj organizam.

Osjećam se kao u nekom loncu iz kojeg hoćeš izaći, a netko neprestano stavlja poklopac. Nešto već gradimo u istarskom Novigradu. Ako ništa drugo, preselit ću se u Istru, koja je pitoma, zelena i otvorena.

napisao: Stipe Jolić (Studio, "Anatomija Jugozvijezda: Špela Rozin - Od Evrope do Sarajeva", april 1990.)


Kraj 2. dela - 1. deo je OVDE



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)