Špela Rozin - 1. deo intervjua: Za glumca je akcent hendikep u YU kinematografiji (1990)


Ovdje, u filmovima koji su posljednjih dvadeset godina snimljeni u Bosni i Hercegovini, glumili su glumci s beogradskim akcentom, makedonskim, dalmatinskim, hrvatskim itd. I bez obzira što su to bili filmovi s bosanskim temama i ljudima iz ovih krajeva, to se osjetilo. Ali, ne dao bog da se negdje osjeća slovenski! To se ne oprašta

Njene krupne plave oči očaravale su mnoge. Takve su i danas. Filmska glumica Špela Rozin, iako je već godinama nema na ekranu, zrači svježinom i čudnim mirom. Minulo vrijeme kao da je prohujalo pokraj nje. Gotovo je jednaka kao tada kad smo je gledali u našim ili stranim filmovima. Na trenutke je vesela, odrješita, energična, pa sijevne slovenski temperament u sarajevskom uspavanom podneblju. A onda, bez najave, na njenu licu i u kretnjama vidite neku čudnu tugu, melankoliju.

Špela Rozin, velika zvezda YU filma
- U Sarajevu živim osamnaest godina,  kaže ona. - Najviše živim u mašti. Lutam i hodam svijetom. Nikad na istom mjestu. Govoriti ozbiljno ili otkačeno - jednako je! Takva su vremena. Ne vidim nikakvu budućnost, ne vidim da mi se može dogoditi išta lijepo. U našem filmu stanje je katastrofalno. Neki u Bosni kažu: "Što će nam kran za snimanje? Ajde s kamerom na drvo!" Pa nismo majmuni!?

- Prije pet godina počeli ste se baviti režijom i snimili u Ljubljani kratki igrani film "Neke nedjelje". Kritika je bila izvrsna, nije li tako?

- Film govori o usamljenosti žene u urbanoj sredini. Nije autobiografski, ali mogao bi biti.

Špela Rozin, slovenska glumica, bila je velika zvijezda našeg i talijanskog filma. Od dvadesetak snimljenih u Jugoslaviji, u kojima je imala glavne uloge, slavu joj je donijela uloga djevojke Minje u poznatoj "Čudnoj djevojci", snimljenoj 1961, koju pamte mnogi ljubitelji filmskih predstava.

Tada joj je bilo 16 godina.

Poslije je otišla u Italiju i snimila jos 20 filmova. Sve glavne uloge. I kad je, možda, mogla postići svjetsku karijeru, udala se s 25 godina i prestala snimati intenzivno.

Tako je ta talentirana glumica u brzom ritmu "otplesala" na filmu samo deset godina!

Karijeru je počela kao u holivudskoj priči. Početkom lipnja 1960, s prijateljicom je hodala ulicom u rodnoj Ljubljani. Išla je prema školi. Mlade i lijepe djevojke smijale su se, zastajkivale, gledale u izloge. 

U središtu grada, kod pošte, Špela je primijetila da ih prati neki muškarac. Pristupio joj je i bez okolišanja rekao:

- Čuj, djevojko, bi li voljela glumiti u filmu?

Špela se okrenula i uzvratila:

- Stari, nemoj zezati!

A čovjek uporno nastavlja:

- Pitam te ozbiljno! Ja sam Žarko Petan, pomoćnik režisera filma što ga trebamo snimiti.

- Ma nemoj, bogati!? Ajd', zdravo!

I mlada, ljepuškasta Ljubljančanka, umjesto u školu, otrčala je u obližnji ured gdje je radila njezina majka. Za njom je uletio i Žarko Petan. Predstavio se i rekao Špelinoj majci da je ona neozbiljna djevojka, a on joj ozbiljno nudi filmsku ulogu.

Tako je zapečaćena njezina filmska i životna sudbina.

Sanjala je da završi Muzičku akademiju, a put ju je doveo u drugi posao.


Milena je igrala seljančice, a Beba gradske djevojke



Čovjek koji je trčao ulicom za Špelom nije se nimalo šalio. Uskoro je u Sloveniji snimila poznati "Noćni izlet". U to je doba bio to vrlo moderan film, nalik poznatim francuskim "Varalicama".

"Znala sam da vozim bicikl - dobila sam ulogu!"
Zaigrala je i s Tončijem Vrdoljakom u filmu "Tri četvrtine sunca"

- Imala sam ulogu u kojoj sam morala voziti bicikl.

U to doba, mnoge glumice nisu znale voziti bicikl, pa sam možda i zbog toga dobila ulogu,  skromno će Špela.

Potom je snimila nekoliko filmova u Beogradu te, iako naturščik, svojim se talentom probila u prvu ligu jugoslavenskih glumica.

- U to doba, u našem filmu, točnije 1961, kad mi je bilo samo šesnaest godina, lansirane su četiri mlade glumice: Milena Dravić, Beba Lončar, Dušica Žegarac i ja. Sve smo bile naturščici. I zvijezde jugofilma.

Inače, bilo je to doba naturščika u svijetu. James Dean bio je naturščik, pa Merlinka. Brigitte Bardot također. Ona ni poslije nije završila nikakvu glumačku školu, kao ni Catherine Deneuve itd.

Tada se snimalo mnogo filmova s klinkama. Milena je često igrala neke seljančice, a Beba Lončar gradske djevojke. S njima sam se najviše družila, a Dušica Žegarac, koja je tada uglavnom glumila partizanke i ilegalke, uvijek se držala nekako po strani.

Ja sam glumila moderne djevojke, zapravo sve, pa i partizanke. Zbog zauzetosti snimanjem, prekinula sam gimnaziju, koju sam položila privatno.

- Kada ste otkrili da ste glumica i da od vaše želje da studirate slikarstvo i glazbu neće biti ništa?

- Valjda na snimanju. Nisam mnogo razmišljala, ali kad mi je film ušao u krv, pod kožu, shvatila sam da je glumiti lijep posao. Kao šesnaestogodišnjakinji teško mi je bilo ustajati rano, ići na pokuse. Ni danas se kao glumica ne ističem na probama. Tek kad kamera počne zujati, mogu glumiti valjano. Čini se da sam tehničko-emotivan tip.

Dok je 1961. u Beogradu snimala "Čudnu djevojku", u to se doba održavao Prvi skup na vrhu nesvrstanih zemalja. Došle su mnoge strane državne delegacije. Špela Rozin i njezina prijateljica Irena Prosen, glumica iz Ljubljane, odsjele su u hotelu "Metropol".

A kad su stigli državnici, morale su u sobu na tavanu hotela. Za njih je restoran u hotelu bio zatvoren. Hranu nisu mogle naručiti ni na račun sobe, a od "Avala filma" još nisu dobile dnevnice.

Bile su gladne.

I nije bilo druge nego otići Ireninoj rođakinji u Novi Beograd i utoliti glad.

- I tako se tada živjelo, ali kao glumica zarađivala sam vrlo dobro, nastavlja Špela. - U usporedbi s današnjim honorarima, bile su to velike svote novca. Za glavnu ulogu u "Čudnoj djevojci" dobila sam ondašnjih 300.000 dinara.

Kad sam prije nekoliko godina glumila u "Mirisu dunja", mogla sam od honorara kupiti osam stolaca. Nedavno sam za ulogu u koprodukcijskom filmu dobila 1500 konvertibilnih dinara. Bilo je to samo za četiri stolca.

Prije su glumce plaćali mnogo bolje, ali novac mi nikad nije bio motiv za rad, kao što je danas.

Otkako se prije 20 godina Špela Rozin vratila iz Italije u Jugoslaviju, nije glumila nijednu značajniju ulogu u našem filmu. Bilo je ponuda, ali odbila ih je jer nisu odgovarale njenu glumačkom senzibilitetu i shvaćanju filmske umjetnosti. A zna se da je ime koje bi privlačilo publiku.

- Prije deset godina izjavili ste: "Da sam znala što me ovdje čeka, nikad ne bih došla." Mislite li tako i danas?

- Točno je da sam to rekla, ali i to da mi se sve to događa zato što sam Slovenka, što u novinama za koje sam razovarala nije objavljeno, napominje Špela. - To je istina. Zašto? Slovenija je oduvijek, na neki način, kulturno bila "odsječena" od Jugoslavije.

Unatoč tome, ja sam u Beogradu napravila jugoslavensku filmsku karijeru. I dok sam radila u Rimu, bila sam jugoslavenska glumica.

- U Sarajevu niste mogli nastaviti filmsku karijeru samo zato što ste Slovenka?

- Da, i to je istina! A evo zašto. Kad govorim, još se osjeća slovenski akcent To vama kao novinaru ne smeta, ali za glumca to je hendikep u jugoslavenskoj kinematografiji. Zato sam zbog svog govora i naglaska, kao Slovenka, odsječena od jugoslavenskog filma.

Kad govorim, taj slovenski akcent jako se osjeća u mikrofonu. Isto kao Rusu, u čijem se engleskom ili talijanskom govoru i te kako osjeća da je Rus. To znam, jer dobro govorim te jezike. I kad sebe slušam, osjećam to slovensko. 

Ali, ipak, zašto bi to moralo smetati? Ovdje, u filmovima koji su posljednjih dvadeset godina snimljeni u Bosni i Hercegovini, glumili su glumci s beogradskim akcentom, makedonskim, dalmatinskim, hrvatskim itd.

I bez obzira što su to bili filmovi s bosanskim temama i ljudima iz ovih krajeva, to se osjetilo.

Ali, ne dao bog da se negdje osjeća slovenski! To se ne oprašta. Takve stvari u zapadnoj kinematografiji nisu nikakav problem. Mnoge glumice koje su snimale u Italiji često su govorile s francuskim ili engleskim akcentom, ali to nikome nije smetalo.

Talijani to čak doživljavaju kao nešto simpatično i šarmantno, a ovdje to ne prolazi.


Kako smiješ odbiti Wajdu?



- Znači to je velik hendikep u vašem poslu?

"Ona ne može glumiti zbog naglaska!"
- Točno, ali taj je hendikep zapravo umjetno stvoren i koristi se samo za to da bi netko mogao reći: "Ona ne može glumiti."

- Kao da neki režiseri ne vole slovenske glumice?

- Ne bih to mogla reći, ali kad pogledam što sam posljednjih dvadeset godina u Jugoslaviji mogla učiniti, zaključujem da sam kao slovenska glumica ipak diskriminirana.

- Samo zbog jezika?

- Ne znam zapravo zašto, ali jezik je taj na koji se ljudi iz moje branše najviše pozivaju. Meni to nitko nije rekao otvoreno, kao što ja ništa otvoreno ne tražim. Kad u SIZ-u nekome režiseru odobrimo novac za film, ne pada mi na pamet da tražim neku ulogu za sebe.

Ako smo u istom udruženju, borim se za njegov opstanak, za to udruženje i za to da glumci rade, a taj režiser mazne lovu od republike i angažira gotovo sve glumce sa strane. To je krajnje nepošteno! I ne pomišlja da su, možda, neki ljudi pokraj njega gladni.

I, što onda takvom čovjeku da kažem? Ne mogu s njim ni prijateljski pričati, a kamoli da ga pitam ima li posla za mene.

U svom prostranom sarajevskom stanu, Špela Rozin rastreseno se zagleda kroz veliki stakleni zid. Vani je sunce, mami u šetnju, u njenu vrtu procvjetala breskva. Prerano! Opet se vraćamo u doba kad joj je, možda, bilo najljepše.

U mladost!

Boštjanu Hladniku, režiseru, prvom koji joj je rekao da je zvijezda.

Svoje popularnosti nije uopće bila svjesna. Ni kad ju je na ulici u Beogradu zaustavio jedan mladić i, ushićen što Špelu vidi uživo, uzviknuo: "Pa ti si lijepa Minja", a ona njemu malo grubo: "Otkači se!"

- Nisam bila svjesna slave, priča ona. - To su bila druga vremena. Nije bilo televizije, štampalo se malo novina. Jedino je kino bila velika zabava, a ja nikad nisam išla gledati svoje filmove. Kad sam išla na snimanje u Beograd ili drugamo, roditelji su me, iako sam bila vrlo mlada, uvijek pustili samu.

I kad sam krenula na snimanje u Poljsku, pa i u Italiju. Imali su povjerenje u mene, a ja ih nikad nisam iznevjerila.

U Jugoslaviji bila je slavna već kao glumica. A tada joj je život, kako to obično biva, mimo volje režirao sudbinu. U svijet je krenula slučajno, i to s tek 16 godina.

Jugoslaveni su tada teško prelazili granicu. Samo službeno, izuzetno privatno, a rijetko turistički. Mnogi su bježali ilegalno. Možda ni Špela Rozin ne bi otišla na Zapad da je nije naljutila jedna intriga.

U Beogradu je 1961. srela već slavnog poljskog režisera Andrzeja Wajdu, koji je za "Avala film" snimao "Sibirsku Lady Macbeth".

On joj je ponudio ulogu, a Špela ju je odbila zbog glavne role u "Čudnoj djevojci", koju je dobila u isto vrijeme. Umjetnički rukovodioci u "Avala filmu" bili su iznenađeni.

- Špela, kako smiješ odbiti Wajdu? Pa on je svjetski režiser. Prihvati njegovu ponudu!

Wajda, koji je već snimio slavni film "Pepeo i dijamanti", uvažio je njenu odluku. Bez ljutnje. "Čudna djevojka" uskoro je osvojila gledaoce u zemlji i Špela je proglašena glumicom godine u Jugoslaviji.

Karijera joj se razvija filmskom brzinom.

Telefonski je iz Varšave poziva Wajdin prijatelj i režiser Jan Rutkiewicz, da glumi u njegovu fiimu. U Beogradu mu kažu da nemaju pojma o Špelinoj adresi, iako je znaju. Poljak je pronalazi pismom i mlada glumica putuje u Varšavu.

Na Wajdinu preporuku dobila je glavnu ulogu u filmu "Julija". Dva mjeseca u Poljskoj i snimanje u Varšavi, Lodzu, na rijeci Visli.

- Poljska je tada bila divna zemlja - priča Špela. - Išla sam na koncerte, u kazalište. Međutim, novac koji sam zaradila nisam mogla iznijeti iz Poljske. Bližila se Nova godina 1962. i umjesto da potrošim zlote i vratim se kući u Ljubljanu, kupila sam avionsku kartu za Rim i uplatila nekoliko dana boravka u hotelu.

- Zašto baš u Rim?

- Poznavala sam neke tamošnje filmske radnike, imala prijatelje i poželjela Novu godinu provesti u "Vječnom gradu" - odgovara Špela Rozin. - Ali poslije pet dana u Rimu, promijenila sam plan. Nisam se vratila kući. Odlučila sam upisati se na studij glume u filijali američkog "Actors' Studia" u Rimu, ali to je valjalo platiti.

Imala sam sreću.

Brzo sam dobila glavne uloge u dva filma, glumila neke princeze, grofice i zaradila novac. U taj nepoznati svijet doista sam se uputila bez razmišljanja, poput pravog avanturiste. Imala sam prokletu sreću.


Marija Baxa zaustavljala je automobilski promet!



- Kako ste se pokraj toliko talijanskih i ostalih inozemnih glumica tako brzo afirmirali na Apeninskom poluotoku? Svojim talentom, vezama?

"U Rimu od naše raje - nikoga!" 
- Talijani su znali da sam glumila u Jugoslaviji. Ali, o meni su više čuli negoli me gledali na ekranu. A da se probijem u njihovu filmu, u tome su mi pomogli moji talijanski prijatelji. Osim toga, mnogo sam radila i bila vrlo uporna! 

Naprimjer, talijanski jezik naučila sam za desetak dana.

Kad sam došla u Rim, od naše raje nisam našla nikoga, ali bilo je vrlo mnogo glumaca iz cijelog svijeta. Bilo je to zlatno doba filmske industrije.

- Neke glumice stižu na film i kraćim putem? 

- I do mene su doprle takve priče. Znam na što mislite. Mnogo je glumica došlo na film preko postelje, ali to čine žene i u drugim profesijama. Film po tome nije nikakav izuzetak. Smatram da ipak sve ovisi o ličnosti.

Ja nisam nikada došla u takvu situaciju.

Možda sam kao žena malo odbojna, ili bar djelujem tako i uvijek sam na distanci. Jedino mogu biti pouzdan prijatelj. Nisam išla na film ne znajući da se i tako može dobiti zanimljiva uloga. Zato sam već u prvim kontaktima s filmskim moćnicima stavila na sebe oklop.

Kad je upisala glumu na "Actors' Studiu", mnogi su govorili Špeli: "Što će ti to!?" Većina inozemnih i talijanskih glumaca nije imala nikakvu glumačku školu ili akademiju. Bilo je važno dobiti posao i valjano ga obaviti. Međutim, u "Actors' Studio" mogli su se upisati samo profesionalni glumci.

Špela je to bila i htjela je učiti.

Iako je radila mnogo, uspjela je diplomirati za samo četiri godine.

Među rijetkim obrazovanim talijanskim alumcima bio je Raf Vallone, s kojim je Špela glumila u nekoliko filmova i veoma ga cijenila. Završio je glumačku akademiju, bio je novinar, a u jednoj školi predavao je književnost. Pravi intelektualac među glumcima, vrlo staloženog i profinjenog ponašanja.

Špela je u nas i svijetu postigla blistavu glumačku karijeru, bila je prva naša glumica u talijanskom filmu. Kako po broju odigranih glavnih uloga i angažmanu, tako i po stečenom ugledu. Poslije nekoliko godina u Rim će doći Beba Lončar, a još kasnije Marija Baxa.

Doduše, u Rimu je već živjela naša glumica Tamara Miletić, ali snimila je samo jedan film, udala se za režisera De Santisa i zaokružila karijeru obiteljskim životom.

- Mariju Baxu upoznala sam u Rimu, nastavlja Špela Rozin. - Bila je vrlo atraktivna pojava. Kad smo se srele, još nije radila na filmu, ali već je imala imidž kao da je snimala. Svojim izgledom posebno je privlačila Talijane.

Kad je onako plava, visoka i razgolićena hodala ulicom, zaustavljala je automobilski promet!

Njeno ponašanje nije bilo sračunato, nego spontano i iskreno. Zato mi se sviđala upravo takva.

Sve uloge Špela Rozin dobivala je posredstvom jedne menadžerske agencije. Postala je poznata u Italiji. Jednom je u prostorijama agencije srela dobro znano lice, glumicu koja je bila na vrhuncu karijere u Italiji i svijetu, a bila je porijeklom iz Jugoslavije. Susrela je Silvu Košćinu, rođenu Splićanku.

Špela joj se obradovala, a onda ostala duboko razočarana.

- Kad smo se upoznale, gledala je u mene kao kroz staklo - priča Špela. - To me zbunilo, kao da joj nije bilo drago što se u tako uglednoj agenciji našla još jedna Jugoslavenka. Pomislila sam: "Daleko ti kuća." I okrenula se.

Ne treba mi takav prijatelj. Sve je u njoj bilo tako neprirodno: ponašanje s ljudima i sav imidž kao žene. Poslije smo zajedno glumile u filmu "Bitka na Neretvi". I ondje je Silva Košćina gledala nekako kroz mene, nikad u oči. Nismo mnogo kontaktirale.

Nekoliko mjeseci poslije opet smo bile zajedno, ali u avionu koji nas je nosio u Sarajevo na premijeru "Neretve". Piloti su rekli da ćemo teško sletjeti, jer nad Sarajevom bilo je nevrijeme.

Pokraj mene sjedio je Carlo Ponti. Ja sam tada namjerno glasno viknula da sletimo u Split, a odande da nastavimo putovanje vlakom ili autobusom.

Silva je bila zavaljena u stolac ispred mene. Rekla sam to s malo zlobe, jer znala sam da Silva u Splitu ima majku, koju je izbjegavala i krila od drugih, ali ne znam zašto, iako je bila dosta imućna, zanemarivala je majku i nije joj pod stare dane pomagala nimalo.

Zato mi se Silva nije sviđala kao čovjek. Znala sam da razumije ponešto hrvatski, i kad je čula moje navijanje da sletimo u Split, uplašila se. Vidjela sam to na njezinu licu, ali nije se okrenula. Bila je tvrda i naizgled hladna, ali i u strahu da doista ne sletimo u grad u kojem je živjela njena majka. Tad valjda ne bi mogla izbjeći da je posjeti.


Prijateljstvo sa holivudskim velikanima



U dvadesetak filmova snimljenih u Italiji u kojima je imala samo glavne uloge, Špela Rozin bila je partnerica mnogim svjetskim zvijezdama.

"Bilo mi je neugodno, ali ustala sam"
Međutim, nijedna je nije posebno impresionirala, zato što - kako kaže - nije krenula u svijet s kompleksom manje vrijednosti. Uvijek je bila vrlo realna.

U filmu "Petorica za slavu", u kojoj je imala glavnu ulogu, partneri su joj bili glumački velikani Stewart Granger, Mickey Rooney, Henry Silva i ostali. Film je pravljen za američku kompaniju United Artists, koja joj je ponudila sedmogodišnji ugovor.

Ali kad ga je pročitala, a to je bila cijela knjižurina, shvatila je da će Amerikanci imati potpunu vlast nad njom. Morala bi izgubiti svoju ličnost i od nje bi načinili glumicu prema zahtjevu tržišta. Ili, kako reče Špela, mogli su od nje napraviti glupaču.

Zahvalila je na privlačnoj svoti dolara, raznim pogodnostima i ostala u Italiji.

Film "Petorica za slavu" sniman je u Italiji i djelomice u Dubrovniku. Špela se sprijateljila s Grangerom i Rooneyem, koji je bio vrlo veseo čovjek, zabavan i u pauzi snimanja zabavljao društvo. Često je imitirao komičara Tatija, izvodeći njegove gegove.

- Bilo je divno ljeto kad smo snimali taj film - priča Špela. - Mickey Rooney bio je oženjen. Tko zna koji mu je to bio brak poslije prvog s Avom Gardner. Žena nije bila s njim na snimanju, nego u Americi, i javili su da je rodila.

Mickey je bio vrlo radostan. Pozvao nas je na večeru na kojoj smo proslavili rođenje njegova djeteta. Bila je tu i Jane Mansfield, koja je snimala neki drugi film. Pažnju je izazivala nekim malim psima. Čak njih pet-šest neprestano je nosila sa sobom: u džepovima, na ramenima. Pentrali su se svugdje po njoj.

Jane je bila vrlo zgodna, ljubazna, ugodna i nježna, ali sa svakim uzdržana. Nije imala tako velike grudi, kako je izgledalo na filmu i kako se pisalo. Cijeli prsni koš bio joj je vrlo razvijen, pa otud potječe taj dojam o neobičnoj veličini prsa.

Kad je poslije nekoliko godina Jane Mansfield poginula, a ženu Mickeya Rooneya ubio neki Jugoslaven u kupaonici njihove vile, sjetila sam se sretnih trenutaka provedenih s njima na snimanju filma. Eto, što ti je život. Sreća, nevolje i tragedija.

Na snimanju "Petorice za slavu" bio je i Stewart Granger. Jedini je iznajmio vilu i neprestano je Špelu i ostale glumce zvao na špagete, zato što je obožavao talijansku kuhinju. S njime bila je i mlada supruga, tada mis Amerike.

- Bio je pravi engleski džentlmen - prisjeća se Spela. - Ali, ipak, priredio mi je malu neugodnost. S njim sam glumila u filmu u kojem sam imala glavnu žensku ulogu. U jednom trenutku, kad sam imala mali odmor, pošla sam prema svojem stolcu, ali nije ga bilo nigdje.

Sjela sam u Grangerov. Kad se pojavio, bez imalo kavalirštine, zatražio je da ustanem, jer to je njegov stolac. Bilo mi je neugodno, ali ustala sam. Možda je to vama smiješno, ali na Zapadu svaki glumac na snimanju obavezno mora imati svoj stolac. 

To je ondje stvar prestiža.

Nama je to neobično, ali u njih to je nešto posve normalno. Kod nas će i režiser sjesti na tlo, jer nema stolca. Međutim, na tom snimanju, kad me Granger digao, otišla sam u hotel ljuta.

Odmah je dotrčao producent. Zašto nisam na snimanju, da će zbog kašnjenja morati plaćati penale itd. Rekla sam da me neće ni biti na snimanju dok ne budem imala kamo sjesti. I odmah sam dobila stolac. Takav vam je zapadni svijet.

napisao: Stipe Jolić (Studio, "Anatomija Jugozvijezda: Špela Rozin - Od Evrope do Sarajeva", april 1990.)


Kraj 1. dela - u 2. delu, između ostalog: Kako je Špela snimala "Bitku na Neretvi"



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)