Ivica Osim - 2.deo memoara "Štrausa s Grbavice": Fatalna utakmica sa Hajdukom (1969)


Uoči tog meča u svlačionici su nam objasnili da se "Hajduk" nalazi u vrlo teškoj situaciji i da bi bilo potrebno da izgubimo. Nije "Željezničar" prvi uveo takvu praksu, onda su tako radili mnogi klubovi. Mnogi nisu ni mislili na posljedice, na gledaoce, na posjet, na nogomet. Te i slične afere učinile su da su gledaoci izgubili povjerenje, da su počeli napuštati stadione. Posljedice su bile dalekosežne

Osamnaeste Olimpijske igre bile su pred vratima. Tokio je privlačio magičnom snagom sve jugoslavenske sportaše. Tko će putovati u jedan od najvećih gradova na svijetu? Godina 1964. trebalo je da protekne u znaku Olimpijade. Nogometaši su morali braniti zlatnu medalju iz Rima. Već se činilo da Ivica Osim zaista nema sreće. Olimpijske igre su bile tu na domaku, a u reprezentaciji su igrali drugi. Njegov klupski drug Mišo Smajlović već se okušao u reprezentativnom dresu, na Osimovu mjestu u napadačkom redu igrali su Milić, Naumović, Škrbić, Mojsov, Ostojić.

- Nisam mnogo ni pomišljao na Tokio. Igrao sam za "Željezničar". Mojoj momčadi je išlo i ove godine. Imali smo homogen sastav, tri sezone smo igrali zajedno, odlično smo se poznavali, bili smo dobri drugovi.

Prvenstvo smo završili na odličnom šestome mjestu. Te je godine sve bilo podređeno Olimpijskim igrama. Savezni kapetan tražio je odgovarajući sastav koji će nas najbolje reprezentirati u Tokiju.

U posljednjem trenutku upao sam među putnike koji su otputovali u daleki Tokio. Hoću li zaigrati?

Sjećam se i datuma - 13. X 1964. godine istrčao sam u dresu reprezentacije protiv Maroka u prednatjecanju olimpijskog turnira. Pobijedili smo sa 3:1 i ja sam se upisao među strijelce. 

Druga prepreka bili su Mađari, momčad u kojoj su igrali Bene, Farkaš i drugi asovi. Hoćemo li ih nadvladati i kvalificirati se za polufinale? Mada smo postigli pet zgoditaka (Belin i ja po dva i Zambata jedan), bili smo poraženi sa 5:6.

Onda smo i u četvrtfinalu nadigrani od Demokratske Republike Njemačke sa 0:1, pa nam je preostalo da se takmičimo za plasman od 5. do 8. mjesta. Svladali smo Japan sa 6:1, ali izgubili od Rumunije sa 0:3.

Pripalo nam je tek 6. mjesto, kao nijedne godine poslije rata. Poslije tri srebrne i jedne zlatne medalje vraćamo se kući razočarani.

U Tokiju smo imali odličan sastav (Ćurković, Fazlagić, Vujović, Belin, Čop, Miladinović, Samardžić, Zambata, Osim, Radović, Džajić), pa ipak smo priredili neugodno iznenađenje. Ima li ikakva opravdanja za te poraze? Tko je kriv? Iako su otad prošle pune četiri godine, ne mogu zaboraviti ono što smo tamo doživjeli.


Pratila nas je nesreća, ali je uzrok bio na drugoj strani. Odlazeći u Tokio, uopće nismo bili psihički pripremljeni za teške okršaje, čini mi se da je naše rukovodstvo napravilo presudnu pogrešku kad je do posljednjeg trenutka odugovlačilo s odabiranjem igrača.

Bio je to pravi mali rat živaca.

Nitko nije bio siguran da će odletjeti u Tokio. Tek kad smo u Amsterdamu sjeli u avion, mogli smo odahnuti. Kao da smo tada premostili najveću prepreku, a ne ono što nas je očekivalo u Japanu na Olimpijadi.

Putovali smo kao turisti kojima je napokon pošlo za rukom da dobiju pasoš i nabave devize. Nije se smjelo postupiti tako.

Poraz i neuspjesi u Tokiju kao da su nagovijestili nove neugodnosti u mojoj nogometnoj karijeri. Ono što je slijedilo, toliko je neugodno da bih sve želio zaboraviti. Bilo je to nešto najteže što sam ikada doživio u svom životu.

Možda sam bio isuviše naivan, možda sam imao previše povjerenja u neke ljude... Tek jedno je sigurno: to mi se stostruko vratilo i umalo me nije stajalo karijere i - života.

Sve je počelo prije tri godine na utakmici koja za nas u "Željezničaru" nije bila toliko važna, ali je odlučivala o daljnjoj sudbini jednog velikog kluba što sam ga mnogo cijenio.

Splitski "Hajduk" je tih godina prolazio vrlo slabo u prvenstvenim okršajima. Momčad koja je uvijek vodila glavnu riječ u prvenstvima Jugoslavije bila je u krizi. 

Petorostruki šampion, trostruki finalist kupa, u sezoni 1964/65. bio je u vrlo nezavidnom položaju. Mi smo i te godine igrali u izvanrednoj formi i takmičenje završili na petome mjestu.


*****



Nakon utakmice u Splitu, koja je trebalo da odluči o sudbini "bilih", moj prijatelj Smajlović i ja smo kažnjeni s godinu dana neigranja. Sve to je uzvitlalo duhove, stvorilo mi mnoge neugodnosti. Bili su to najteži trenuci u mom životu. 

Sad kad o tome trezvenije razmišljam, mogu i normalnije ocijeniti te događaje u kojima smo Smajlović i ja, stjecajem okolnosti, bili u centru pažnje i zbog kojih smo bili godinu dana udaljeni s igrališta.

I ako ima još zlopamtila, a možda i baš radi njih, želio bih ovdje reći nekoliko riječi o svemu tome.

Ne osjećam se krivcem s moralne strane. 

Znam da ono što se zbivalo u Splitu nije bilo fer s naše strane, ali ipak... Nekim ljudima čovjek vjeruje bez razmišljanja...

Želio sam da ne putujem u Split na tu utakmicu.

Uoči tog meča u svlačionici su nam objasnili da se "Hajduk" nalazi u vrlo teškoj situaciji i da bi bilo potrebno da izgubimo. 

Nije "Željezničar" prvi uveo takvu praksu, onda su tako radili mnogi klubovi.

Mnogi nisu ni mislili na posljedice, na gledaoce, na posjet, na nogomet. Te i slične afere učinile su da su gledaoci izgubili povjerenje, da su počeli napuštati stadione. Posljedice su bile dalekosežne...

Sada vam mogu reći da Smajlović i ja, koji smo snosili posljedice, nismo primili ni jednog jedinog dinara za taj poraz, iako su u ono vrijeme mnogi mislili drugačije.

Kakav je dogovor klub imao s "Hajdukom"? O tome nemamo pojma i uopće me nije zanimalo. Jednostavno sam slušao neke ljude u koje sam imao povjerenja, i to mi se osvetilo.

Da sam u tim odlučujućim trenucima razmišljao o posljedicama i svemu onome što sam kroz narednu godinu dana proživljavao, vjerujte da nikad ne bih postupio kao što sam tada. Igrali smo slabo, i to namjerno. Priznajem da je bilo tako. Ipak, lažirali nismo, kako se to poslije govorilo.


*****



Bilo kako mu drago, bili smo kažnjeni. Godina dana za jednog nogometaša koji se sav posvetio nogometu i kojemu je nogomet jedini izvor zarade, predstavlja zaista mnogo. Bio sam oženjen...

Preda mnom je bila najteža godina u mom životu. Kroz to vrijeme doživio sam mnoge neugodnosti. Bio sam odvojen od lopte i igrališta, kojima sam bio posvetio sav svoj život, zbog kojih sam zapustio studij.

Otad su se nesreće počele redati jedna za drugom, kao na tekućoj vrpci.

Počeo sam razmišljati o tome ima li to sve smisla, isplati li se toliko žrtvovati nogometu, imaju li smisla svi oni trenuci što sam ih proživljavao za ovih posljednjih pet-šest godina.

Moji drugovi su igrali. Počelo je novo prvenstvo, "Željezničar" je trebao pomoć, a Smajlović i ja nismo mogli igrati. Da nesreća bude veća, klub su počeli napuštati igrači s kojima smo u tri sezone postigli zapažene uspjehe... Za me je predstojala godina neizvjesnosti i odricanja...


*****



Ivica Osim je kao čovjek, neobično skroman i miran. Povučen. Reklo bi se bez temperamenta. U analima jugoslavenskog nogometa njegovo se ime našlo na popisu zajedno s Dragoslavom Šekularcem i drugim igračima, koje obično nazivaju "usijanim glavama". Sve zbog kazne za koju je sam najmanje bio kriv.

"Željezničar" je redao neuspjehe i tu je sezonu završio na dvanaestome mjestu, poslije tri godine velikih uspjeha. Reprezentacija u kojoj je izborio mjesto izvrsnim igrama našla je nove igrače.


*****



Ivica Osim je okajavao svoj grijeh. Disciplinski sud mu je odmjerio kaznu od jednogodišnje zabrane igranja.

Za igrača u njegovim godinama, to je kazna što ga je mogla posve udaljiti s terena. Imao je 24 godine, a trebalo je da se na igralištu pojavi tek za godinu dana.

Prema Osimovim riječima, nije mnogo nedostojalo pa da i do toga dođe.

Kao da su se sve nedaće ovog svijeta srušile na njegova leđa ...

- Kad sam saznao za jednogodišnju kaznu što mi ju je odmjerio Disciplinski sud, prva mi je pomisao bila da se žalim. Smatrao sam da nisam krivac i da sam prestrogo kažnjen. Onda me je ta misao napustila pa sam o svemu počeo razmišljati trezvenije.

Smajlović, koji je bio u istoj situaciji kao i ja, donio je odluku da pođe na odsluženje vojnog roka.

I meni se činilo da je ta odluka najpametnija, jer obavezu treba kadtad ispuniti.

Kad već moram prisilno pauzirati, zašto ne bih za to vrijeme služio vojni rok, mislio sam.

Kad sam tu namjeru saopćio članovima uprave, uvjeravali su me da sačekam još neko vrijeme, jer bi se lako moglo dogoditi da mi ukinu kaznu...

Povjerovao sam im, ali sam se i taj put prevario.

Kazna mi je ostala, a nisam pošao na odsluženje vojnog roka.


*****



- Nesreća nikad ne dolazi sama, kaže naš narod. To se ispunilo još jednom i u mom slučaju. Te godine, koja je najcrnija u mom životu, umro mi je otac, a ja sam teško obolio na bubrege...

U to vrijeme se govorilo da je Ivica Osim posve izgubljen za nogomet, da je bolest teška i da za nj više nema povratka u staro društvo. Osim nije htio o tome govoriti. Ipak, prema nekim glasinama, čini se da je nekom prilikom, putujući u Zagreb, u vlaku pio pivo.

Oznojio se i prehladio bubrege.

- Slijedile su mnoge neprospavane noći, posjete liječnicima. Pregledi, dugi i bolni, puni neizvjesnosti. Dotad nikad nisam išao liječnicima, a sad je to postala stalna praksa. Ležao sam tjednima u bolnici, a rezultata i riječi ohrabrenja nije bilo. Naprosto se nije znalo što mi je.

Živio sam pod psihozom da nikad više neću zaigrati nogomet, kojem sam bio posvetio sav svoj život. Tri duga mjeseca proležao sam u bolnici. Na moje traženje su me otpustili, sumnjivo klimajući glavom i sažaljivo me gledajući. Za mnoge sam bio posve izgubljen za nogomet.

Imao sam neizdržljive bolove, ali sam odlučio da se borim.

Znao sam da ne smijem posustati, jer me to može stajati i života.

Možda bi sve to bilo i mnogo podnošljivije da sam imao podršku. U tim trenucima su me mnogi napustili. Publika, koja mi je sve donedavno pljeskala, ljudi koji se me dotad na ulici pozdravljali... Svi su mi okrenuli leđa.

Povukao sam se u sebe.

Teško je opisati sve te trenutke što sam ih proživio kroz tu godinu dana prisilne apstinencije i bolovanja.

Plašio sam se. Liječnika, bijelih ogrtača. Polako sam gubio i živce...

Izbjegavao sam izlaske na ulicu, susrete s ljudima. Doživljavao sam koješta, ljudi su me gledali prijekim okom. Navijači mi nikako nisu mogli oprostiti što sam dopustio da do svega toga dođe. Za njih sam bio izdajica. 

Ja se onda nisam tako osjećao.

Osjetljiv sam i to me je boljelo. A onda i ta bolest! Kad se spojilo jedno s drugim, zaista je bilo teško izdržati. Bio bih najsretniji da sam mogao napustiti Sarajevo, maknuti se iz te sredine koja me je polako odbacivala. Žalio sam što nisam pošao u vojsku...

Vrijeme je sporo prolazilo. Nikako da prođe ta nesretna godina! Želio sam na igralištu ponovo dokazati da volim "Željezničar", svima pokazati da sve ono nije bila moja krivica.

Ipak, plašio sam se povratka. Ako mi ne pođe? Ako ne uspijem? Hoću li opravdati povjerenje, hoće li me navijači primiti? I, možda najvažnije, hoću li uopće biti sposoban da zaigram?

Brojna pitanja, a odgovori... Hoću li nadvladati bolest? Koliko je uzela maha? Da li će liječnici uspjeti? Jesu li u pravu u svojim ocjenama?

Znao sam da sve ovisi o meni. Moram nadvladati bolest svojom voljom. Počeo sam čitati stručne medicinske knjige...



*****



Sa ženom Asimom i sinom Amarom proživljavao sam teške trenutke.

Bližilo se vrijeme isteka kazne. Počeo sam trenirati. Išlo je teško, nisam imao snage, a osjećao sam i nesnosne bolove. Stiskao sam zube i sve podnosio. Znao sam da od toga mnogo ovisi. Uspijem li, uspio sam nadvladati bolest. Ne uspijem li, to može imati kobnih posljedica.


A onda je došao i taj dan.

Kazna mi je istekla i ja sam se osjećao mnogo bolje. Istina, još nisam imao dovoljno kondicije i snage za cijelu utakmicu, ali sam želio igrati. Zbog navijača, zbog svih onih koji su me kroz godinu dana osuđivali. Zaigram li, kako će me primiti?

Igralo se na Grbavici pred 20.000 gledalaca. 

Protivnik je bio niški "Radnički". Ekipa je izašla na teren, a ja sam se s nekolicinom igrača uputio na klupu za rezervne igrače...

Bilo je malo izgleda da će me trener uvrstiti u igru. Ako momčadi krene...

Prolazile su minute prvog poluvremena, a već se bližio i kraj prvog dijela igre. Rezultat je bio nepromijenjen. Naši napadači nisu uspijevali nadmudriti izvanrednog Kneževića.

Ono što se poslije odigralo na stadionu, umalo da mi nije natjeralo suze na oči.

Nisam vjerovao svojim ušima: publika je počela skandirati: "Hoćemo Švabu... hoćemo Švabu... " Odjednom sve se izmijenilo, publika ponovo želi da me vidi na igralištu. Oprostila mi je...

Ivica Osim, burno pozdravljen od svojih navijača, ušao je u igru u najnezgodnijem trenutku: u 43. minuti prvog poluvremena sudbonosne utakmice "Željezničara" protiv niškog "Radničkog".

Kazaljka na semaforu jedva da je prešla svoju putanju, a Osim je poslije izvedenog kornera vješto smjestio loptu iz leđa vrata Kneževića.

Na Grbavici je tog trenutka nastao pravi pakao od urnebesnih radosnih poklika "Željinih" simpatizera...

Tim je golom Osim spasio klub od ispadanja iz Prve lige.

- Kao da je jedna duga i teška godina odjednom zaboravljena... Osjećao sam se sretnim. Samo je još trebalo nadvladati bolest...



*****




Ivica Osim - dugajlija uvijek zamagljenih očiju, pomiče pramenove plave kose sa čela, prolazi protivničke igrače elegantno i s lakoćom.

- Pogledajte njegove noge, objašnjavao je trener "Željezničara" Žigante. - Uvijek su duže onoliko koliko je potrebno da protivnički igrač padne na koljena.

Nekad su o njegovom fizičkom izgledu drugačije govorili u Sarajevu:

- Zar da ova crkotina igra u "Željezničaru"! Taj se kreće kao da ima stotinu tuberkuloza...

- Osim je jedan od rijetkih genija koji s loptom može uraditi što god želi, govori sada njegov trener Ribar. - Sada treba da bude zadovoljan: liječnici su nedvosmisleno kazali da je posve zdrav...

Ivica Osim je sad bolji nego ikad. Prava ga je milina gledati: miluje loptu, kotura je, zaustavlja, prebacuje s noge na nogu, sve to s nevjerojatnom lakoćom...

Teško ga je zadržati, teško je "pročitati" kamo će krenuti s loptom.

Osjetili su to mnogi obrambeni igrači, domaći i strani. I slavni Moore, i Meszeli, i Charleton i mnogi drugi.

Kao kruna odličnih igara u dresu reprezentacije Jugoslavije, uvršten je u reprezentaciju svijeta. Priznanje koje su prije njega dobili samo najbolji kao što su DžajićŠoškić...


*****



A još do prije dvije godine nije se uopće znalo hoće li više ikad zaigrati.

- U jesen 1966. počeo sam igrati, najprije po jedno poluvrijeme, pa poslije i cijelu utakmicu. Išao sam i dalje na liječničke kontrole.

Neko sam vrijeme igrao i protiv liječničkove zabrane, na vlastiti rizik.

Isplatilo se.

Prošla je godina značila konačan povratak i veliku radost. Igrao sam izvrsno, bio sam sa sobom zadovoljan. "Željezničaru" je također pošlo, redali smo pobjedu za pobjedom. Sezona više nego uspješna.

Nakon toga uslijedio je poziv za reprezentaciju Jugoslavije, pa priznanja što su mi ih dodijelile redakcije "Sportskih novosti" i "Eho".

U tim trenucima radosti često smo se moja žena Asima i ja prisjećali svega onoga što smo proživljavali samo godinu dana prije toga. Zar je moguće da se sve to može dogoditi u tako kratkom razdoblju? Vrijeme razočaranja i žalosti je prošlo i trebalo da je što prije zaboraviti. Neugodni trenuci su za nama.

Navijači su promijenili svoj stav prema meni.

I oni su zaboravili da su me samo godinu dana prije toga optuživali, za nešto za što ja, po svom dubokom uvjerenju, uopće nisam bio kriv. Kad momčadi ide, oni sve opraštaju...

I ova godina uspješno je protekla.

Istina, nešto uspješnije za me nego za moj klub, koji ne postiže uspjehe kako su to navijači očekivali ove prvenstvene sezone. Ipak, ima vremena da i njih obrađujemo. Vratio nam se Bukal, imamo odličnu navalu... Bit će zgoditaka kad se uigramo!

Često mi postavljaju pitanje zbog čega sam tako malo utakmica odigrao u nacionalnom dresu, jedva četrnaest.

Moj odgovor je uvijek isti, mada će ponekog i iznenaditi: moje je mišljenje da ja nisam igrač reprezentacije... 

Toga sam svjestan i nisam žalostan kad me selektori izostavljaju iz momčadi. Svjestan sam toga da je uvrštenje u nacionalnu vrstu veliko priznanje za jednog igrača i ja se svakom pozivu obradujem kao svaki početnik.

Kad je već riječ o reprezentaciji, želio bih dodati još nešto.

Mnoge iznenađuju posljednji uspjesi naših izabranika - pogotovu visoka pobjeda nad Fincima. To nikoga ne treba da čudi, igrači su mladi, to je sastav koji ne teži za pojedinačnim uspjesima, već za uspjehom cijele momčadi. Njihov neuspjeh je neuspjeh svih igrača, a ne pojedinaca...


*****



Željeli smo da na kraju ovog razgovora s Ivicom Osimom saznamo neke pojedinosti o tome tko mu je bio uzor u igri, odakle mu onaj poznati dribling s kojim je mnoge poznate igrače bacao na koljena...

Uzori su mi uglavnom bili igrači koji su u vrijeme moje mladosti bili u modi.

Tako je uvijek kod mladića početnika. Asim Ferhatović, koji je u ono vrijeme bio idol Sarajeva, pa valjda i cijele Bosne, pa onda moj kasniji kolega Mišo Smajlović...

Na treninzima sam ih pokušao oponašati. Nije išlo. Bio sam drugačije fizičke građe i trebalo je izgraditi poseban stil, vlastiti način igre. Mislim da sam u tome uspio.

Moj život profesionalnog igrača Prve lige tekao je normalno. Imam dobre prihode, stan u kojem živim s djecom i ženom, automobil, nešto ušteđevine...

Sada sam privremeno nastavio karijeru u inozemstvu, vratit ću se ubrzo "Želji"...

Je li moja životna priča pouka mlađima koji se žele okušati u nogometnom svijetu? Ako sam uspio, barem u tome bit će mi drago...

Ovo je priča o Ivici Osimu. Onakva kakvu nam je sam ispričao. Bez uljepšavanja. Priča kao dobro izmišljen roman, sa svojim hepiendom.

Ivica Osim danas ima 28 godina. U vrhunskoj je formi. Njegovo ime magičnom snagom privlači navijače. Plješću mu i protivnički simpatizeri. A to je najveće priznanje.

Na sportskom polju je nezadrživ as, pravi virtuoz s loptom. On može, kako rekoše neki njegovi drugovi, da sve učini s njom, osim da je - pojede.

U privatnom životu Ivica Osim je skroman i povučen čovjek. Pažljiv je muž, i brižljiv otac. Ne pije i ne puši. U Sarajevu ćete ga rijetko kad naći u kavani.

A i kad se to dogodi, to je samo da se vidi s drugovima. Uz limunadu. Izbjegava duže sjedeljke. Pazi na fizičku kondiciju i zdravlje.

Zbog svega toga s pravom ga zovu "Vitez s Grbavice". 

(Plavi vjesnik, januar - februar 1969.)


Kraj 2. dela - 1. deo je OVDE



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)