Ivica Osim, ekskluzivno: Što nogometaši govore jedni drugima dok traje utakmica? (1967)


Postoje i rafiniraniji "štosovi": na primjer, ležiš na zemlji a protivnik dođe kao u namjeri da te podigne, a u stvari te uštine, pa skočiš kao oparen, dok se sudac čudi što ti je, ili opet dođe pa te naoko miluje po kosi, a u stvari te čupa. Pojedini igrači imaju čitav, dobro razrađen repertoar ovakvih trikova i zamki na koje neiskusniji mogu lako nasjesti

Vjerujem da malo gdje ima toliko neotkrivenih i veoma talentiranih glumaca i oratora kao na nogometnim igralištima. Profesionalni glumci i govornici mogli bi zaista mnogo toga da nauče, da se kojim slučajem za onih devedeset minuta, koliko traje nogometna utakmica, nalaze na terenu u našoj neposrednoj blizini. Može se tu vidjeti, a pogotovu čuti, svega i svačega.

Razumljivo, atmosfera što prati nogometne mečeve u najvećoj mjeri ovisi o stupnju važnosti koju ima dotični susret. 

Kad izađeš na teren, a predstoji ti neki veoma važan meč, obično se sve zaboravi i žestok tempo ne dopušta ti da i pomisliš na nešto drugo osim na krajnji ishod dvoboja. 

Jedva se stigneš pozdraviti s nekim poznanikom ili intimnijim protivnikom s kojim si dosad na desetine puta "ukrštao noge". 

U šali nekome dobaciš: 

"Koja te noga danas boli?"

... aludirajući na to da ćeš ga možda udariti u tu nogu, ali to je, jasno, samo šala. 

Zavisi sve i o tome gdje se susret igrao, u gostima ili kod kuće. Gotovo svaki tim ima po jednog "profesionalnog oratora" koji je zadužen da čitavih devedeset minuta priča i provocira protivnika. 

Ima, bogami, i ozbiljnijih prijetnja u stilu: 

"Prepolovit ću te, danas ćeš se oprostiti od porodice!" 

... i slično, ali to su više sredstva psihološkog pritiska, jer se takve prijetnje nikada ne realiziraju, što je i razumljivo.

Najčešće se ipak na terenu može čuti rečenica: 

"Doći ćete i vi nama!" 

Ovo obično govore gostujući igrači nakon preoštre igre domaćina. 

Ne računaju, međutim, da će i oni ponovo doći ovima u goste, oni opet njima i tako to ide unedogled, pravo vrzino kolo. 

Rekao sam već da su to u stvari samo verbalni dvoboji. Međutim, još i danas postoje veoma neugodni tereni gdje moraš više paziti na noge nego na loptu. Na sreću, toga je sve manje, jer takav nogomet odvlači gledaoce.

Svakako, postoje i ozbiljniji razgovori između poznanika. 

Takav je slučaj kad je na primjer, jedan protivnik izrazito premoćan, ili kada se akcija odvija na drugoj strani terena, pa imaš vremena popričati s direktnim protivnikom. 

Teme takvih razgovora najčešće su porodica, zdravlje i inozemstvo. 

Ima i lukavih igrača, koji naoko mirno razgovara, a u stvari samo vreba priliku da ti pobjegne ili da te nasamari.

Mada se to, na prvi pogled čini šaljivo, ovakvi igrači, koji više pričaju nego što igraju, mogu veoma brzo istjerati iz takta protivničkog igrača, koji se ne može pohvaliti baš jakim živcima. 

Takav labilan igrač nakon nekoliko puta ponovljenih: 

"Paceru, pojma nemaš, vrati se na selo odakle si i došao!"

... u velikom broju slučajeva izgubi živce i od njega nema mnogo koristi. Dogodi se da, iznerviran stalnim provociranjem, čak nasrne na svog čuvara i sudac ga izbaci iz igre. 

No, sve je to još naivno u usporedbi s pravim vrijeđanjem, psovanjem - pa i pljuvanjem. 

No, rekao sam da je toga sve manje na nogometnim terenima. Danas se igra veoma brzo, pa igrači više i nemaju vremena za svađe i opširnije diskusije.


Ono što sudac ne vidi



Pri svemu tome mnogi igrači služe se i širokom skalom raznovrsnih trikova. Ima bezbroj tih "pomoćnih" sredstava da se zaustavi protivnik i ona se najčešće upotrebljavaju u gužvama. 

Jedan od najrasprostranjenijih i najčešće upotrebljavanih je hvatanje protivnika za gaćice prilikom skoka za loptom. 

Dovoljno je da te protivnik pri tome samo malo uhvati za gaćice, ili da ti stane na gornji dio stopala, pa da se ne možeš odlijepiti od zemlje. 

Publika to, međutim, ne vidi, protestira i zviždi, a ti si nemoćan, jer i sudac rijetko kad vidi ove trikove.

Još gore je kada te protivnik u skoku samo malo "produži", odnosno jedva te primjetno gurne, ali to je dovoljno da za centimetar promašiš loptu. 

I kad vide ovakav prekršaj, suci se zadovolje faulom, jer ne mogu odsvirati jedanaesterac, mada se često radi o idealnoj poziciji da se svlada protivnički vratar.

To su još ipak "pristojnija pomagala". Ima i znatno težih, kao na primjer kada te protivnik saplete s leđa, udari po nogama, ili ti se objesi za dres po ga moraš vući na sebi ako želiš doći do lopte. 

Kada vide da je protivnik brži i da će mu pobjeći, pojedini obrambeni igrači se nerijetko objese za njegov dres, pri tome ironično govoreći: 

"Neka, nemoj ići sam, zajedno ćemo!" 

Još teži su slučajevi kada padneš, pa te kao slučajno malo nagazi. Ovakvoj opasnosti su osobito izloženi vratari. Nedavno je na utakmici za "Zvezdom" branič Beograđana Đorić sasvim bespotrebno startao na našeg vratara Radovića, kada je ovaj već imao loptu u rukama, i ozlijedio ga.

Postoje i rafiniraniji "štosovi": na primjer, ležiš na zemlji a protivnik dođe kao u namjeri da te podigne, a u stvari te uštine, pa skočiš kao oparen, dok se sudac čudi što ti je, ili opet dođe pa te naoko miluje po kosi, a u stvari te čupa. 

Pojedini igrači imaju čitav, dobro razrađen repertoar ovakvih trikova i zamki na koje neiskusniji mogu lako nasjesti.

Sve ovo što sam nabrojio rijetko je kad vidljivo i za arbitra, a kamoli za gledaoce i znatno utječe na živce igrača. Sve to često izgleda kao da se dogodilo posve slučajno, a u stvari je dobro smišljena taktika. 

Mnogi poznanici i prijatelji su me dosad bezbroj puta pitali da li se sve ove zadjevice i neugodnosti nakon utakmice zaborave, odnosno da li sam s igračima koji su me eventualno na utakmicama faulirali i dalje prijatelj, da li nakon utakmice, kada nismo u dresu, i dalje održavamo prijateljske kontakte. 

Mogu reći da čovjek ubrzo zaboravi te sitne zadjevice i umjerenija provociranja. 

Međutim, to zavisi o karakteru pojedinaca, o tome u kojoj mjeri je tvoj protivnik bio čovjek. 

Ne možeš prijeći preko grubog vrijeđanja i preko togo da te netko non-stop udara čak i bez lopte. 

Ima igrača zlopamtila koji čekaju priliku da se takvima revanširaju, ali najčešće se nakon utakmice sve to zaboravi. Do narednoq susreta istih protivnika prođe i po nekoliko mjeseci, a poznato je da "vrijeme liječi sve". 

Kamo bi dospjeli kada bi svatko svakom vraćao. Na taj način se gube prijatelji. 

Na primjer, naše utakmice s lokalnim rivalom "Sarajevom" ili susreti između "Zvezde" i "Partizana" redovno su puni "baruta", iskre sijevaju na sve strane, ali u privatnom životu svi smo prijatelji, naravno, ako nema izrazito grubih startova i prekršaja. 

Katkad moraš prešutjeti mnogo toga, jer ako samo gledaš da protivniku vratiš udarac, nema ništa od igre. Treba igrati muški, oštro, profesionalno, ali čemu namjerne qrubosti i vrijeđanja. To baca sjenu na istinske sportaše koji su, na sreću, ipak u većini.


Najuzbudljivije kod jedanaesterca



Kod dosuđivanja i izvođenja jedanaesteraca najviše dolaze do izražaja "glumački" talenti. Tu se može vidjeti komičnih, ali i mučnih scena. Igrači protiv čijeg se tima izvodi najstroža kazna pokušavaju da pomognu svom vrataru raznim savjetima, govoreći mu na koju će stranu tući egzekutor, kamo on uvijek pucao jedanaesterce, itd. 

U isto vrijeme oni pokušavaju da dekoncentriraju protivničkog igrača, provocirajući ga i koješta mu govoreći.

Rijetko kada je sve mirno prilikom dosuđenog jedanaesterca. 

Gotovo se i ne sjećam slučaja da se nitko nije bunio kada je sudac pokazao na jedanaesterac.

Tada igrač koji je skrivio jedanaesterac obično trči za arbitrom, moli ga i kumi da poništi kaznu, govoreći da nije htio, da je slučajno uhvatio loptu rukom, da ga je u stvari ona udarila u ruku i slično. 

Često gotovo cijeli tim trči prema sucu i to je veoma mučna situacija. 

Za igrača na kojem je napravljen prekršaj, tada se govori: 

"Folira, sam je pao, nije bilo namjerno... " i sve u tom stilu. 

Mlađi arbitar se tada može izgubiti, na nj se vrši pritisak sa svih strana, vuku ga za dres, za ruku... 

U vezi s ovim, jedan primjer mi je još u svježem sjećanju. 

Jedan naš igrač, koji se borio za mjesto u timu, skrivio je prije nekoliko godina jedanaesterac. Stjecajem okolnosti ovaj susret je vodio sudac koji je spomenutom igraču bio kapetan za vrijeme odsluženja vojnog roka u JNA

Naš igrač se bio veoma prepao pa je molio kapetana: 

"Stari, nemoj molim te, poništi ga, nisam, bogami, htio! Izgubit ću bolan mjesto u timu ako ne poništiš jedanaesterac!" 

Razumljivo, sudac je ipak ostao kod svoje odluke.

napisao: Ivica Osim (Plavi vjesnik, septembar 1967.)






Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)