Marko Ratić i Moreno de Bartoli: Predstavljamo najpopularnije velike male glumce YU filma (1985)

Septembar 1985: Pokretači YU video revolucije, utemeljitelji Vesele televizije (VTV), autori najnovijih spotova Plavog orkestra - Zoran Pezo i Goran Gajić - pripremaju novi projekat Muzejskog prostora na zagrebačkom Jezuitskom trgu, gde će se galerijska delatnost mešati s videom... Video bum podržava i PGP RTB, koji priprema čak dve video kasete čija će zvezda biti njihov ekskluzivac Bajaga... Prljavo kazalište priprema novi album, kao gost iznenađenja pojaviće se izvesna Olja Dubroja, studentkinja filmske montaže, koja je priložila i jednu pesmu. Kada ćemo saznati o kojoj je pesmi reč... pliz, pliz?!... Rade Šerbedžija priprema novi album, uz već tradicionalnu prijateljsku podršku Arsena Dedića... U Malom Lošinju održava se Svetsko prvenstvo u padobranstvu... TV Sarajevo priprema ambiciozni kviz pod nazivom "Put u središte znanja"... U "Muzičkom toboganu" specijalna gošća je Dubravka Jusić... Nedeljom uveče počinje da se emituje nova domaća TV serija - "Priče iz fabrike", u kojoj je svoju poslednju rolu ostvario Zoran Radmilović... Sonja Savić dobila je na filmskom festivalu u Veneciji specijalno priznanje žirija za ulogu u filmu "Život je lep"... A i dalje se prepričavaju utisci sa domaćih letnjih filmskih festivala, gde su posebno bili zapaženi neki novi klinci YU filma...

"Marko i Moreno lijepo su se i prisno družili. Zajedno su ručali. Obojica vole palačinke s orasima, obojica su hajdukovci. Uz palačinke Marko pije kolu, Moreno običnu vodu. A onda se neopazice iskradu od stola i roditeljskog pogleda, pa na obalu obližnje Nišave. Da bace neki kamenčić"

U našoj se ovogodišnjoj kinematografiji - među najistaknutijim filmovima -  pojavilo nekoliko velikih i zapaženih dječjih uloga. Pokušavamo u Studijevoj temi odgovoriti na pitanje pojavljuju li se dječje uloge, dragocjene za svaku kinematografiju, u nas samo sporadično, ili se na tom području vodi određena programska politika.

Jesu li dječaci i djevojčice, tumači glavnih uloga iz filmova Otac na službenom putu Emira Kusturice, Kraj rata Dragana Kresoja i Držanje za vazduh Zdravka Šotre neka slučajna, samo ovogodišnja ekskluzivnost jugoslavenske kinematografije, kao i sve ostalo što se dogodi, pa kao da padne s neba?

Ili je to prirodni nastavak u sklopu kontinuiteta, kojega je tradicija čvrsta, a orijentacija pametna?

Ugledni švedski kritičar Rune Valdekranc piše:

"U Puli sam imao priliku vidjeti najznačajnija ostvarenja jugoslavenskog filma. U neobično lijepome antičkom amfiteatru, koji se po ljepoti može usporediti s rimskim Kolosejom, gledaoci živo prate jednogodišnju proizvodnju i dostignuća sedme umjetnosti. Najprije se zapaža da Jugoslaveni posvećuju mnogo pažnje dječjem filmu..."

To je iz švedskih novina prenijela Borba daleke 1957. godine.

Ali lakše će se shvatiti motivi za takvu ocjenu ako se podsjetimo da su u to vrijeme snimljeni: Veliki i mali Vladimira Pogačića, Dolina mira Franca Štiglica, Mali čovjek Žike Čukulića, Ne okreći se, sine Branka Bauera, Cipelice na asfaltu B. Vučinića, Z. Randića i Lj. Radičevića. Istodobno, počele su pripreme za film Crni biseri Tome Janića po scenariju Juga Grizelja.

Širina tematskog opredjeljenja, pri čemu su djeca u ratu ipak okosnica, humanost i umjetnički angažman, sugestivnost i autentičnost malih junaka, sve je to tim djelima osiguralo trajno mjesto u domaćem filmu.

Navještaji su bili više no optimistički, ali što se to dogodilo poslije? Kamo je nestalo dijete, zašto ga je zanemario naš film?


Slavko Štimac i Svetislav Goncić



1985: Nekad (Slavko i Bule) i sad (Moreno)
Izlazi da je dječji film (ili film za djecu, kako hoćete) pravi samotnjak.

Tako se 1972. pojavio Vuk samotnjak zbog kojega je Obrad Gluščević propješačio poprilično, a ponajviše kroz bespuća Like i Korduna.

Otud je stigao na film, iz školske klupe, mali Stavko Štimac, bistro i ljupko dijete.

Očaravao je iskrenim očima, dobro se snalazio pred kamerom, nije se mnogo osjećala gluma, a to je uvijek najveći problem u radu s djecom.

Stari, požutjeli reporterski zapis podsjeća na jedno vrelo ljeto, prije više od desetljeća, negdje na obali Tise u Banatu, dvadesetak kilometara istočno od Zrenjanina

Duge, pipave pripreme za onaj toliko poznati prizor paljenja žita u TV-seriji i filmu Salaš u Malom ritu (režija: Branko Bauer; scenarij: Arsen Diklić, dakle isti onaj tandem iz Ne okreći se sine) dojadile su i Slavku. 

Kupao bi se, ali ne da mu »neki novinar iz Studija«.

Spavao bi, ali ne zna, možda će ga probuditi usred sna, a onako bunovan ne može pred kameru. 


I tako, na strašnim mukama, sjedi u čamcu na pramcu, odgovara mrzovoljno na pitanja, ali kako se kaže, kao kakav stari:

- Nema teškoća sa školom, imao sam ovdje nastavnicu, to su mi osigurali iz ekipe... Uostalom, sad su praznici... dakako, volio bih da sam kod kuće... zaželio sam se svojih. I drugara, naravski... sviđa mi se rad na filmu, volio bih ostati ovdje ako tata i mama neće imati ništa protiv...

I ostao je, kako znate. 

Štimac je najpoznatiji mali naturščik jugoslavenskog filma.

Danas se ne može požaliti da je bez uloga, iako bi, dakako, mogao snimati i više, a i bolje uloge. 

Marko Vojinović ("Držanje za vazduh")
Film Zdravka Šotre Držanje za vazduh podsjetio ga je na djetinjstvo koje je provodio na snimanjima.

U toj je toploj, humanoj priči o izgubljenim malim glavama bez ikoga svoga u ratu, sudjelovao i šestogodišnji mališan Marko Vojinović, koji je ovdje bio njegov nesuđeni brat.

Slavko kaže:

- Marko je sladak mali, bilo je zabavno raditi s njime.

A što kaže plavokosi Marko?

- Lepo je bilo, ali neću više na film. Želim biti milicajac!

Marko Vojinović u svojim je željama poput većine njegovih vršnjaka. Čini se da su neka vremena nepovratno prohujala... 

Uostalom, valjda je jedino Charles Laughton rekao: 

- Otkako znam za sebe - a čini mi se da pamtim otkako sam bio novorođenče - želio sam biti glumac!

Mali Marko i njegov reditelj Zdravko Šotra
I zaista, taj je maleni, debeljuškasti dječak, rođen 1889. u Scarboroughu, velike glave, ne baš ljepotan, predmet poruge i katkad ružnih šala svojih školskih drugova, mucav, nesnalažliiv, zbunjen i trapav, unatoč iziričitoj želji svojih roditelja da bude hotelijer, zaželio biti baš glumac i postao je jedan od najslavnijih filmskih glumaca do pedesetih godina.

Iako ništa nije znao o Demostenu, tajno je odlazio u polja i ondje naglas po stotinu puta izgovarao jedan te isti tekst, sve dotle, dok ga ne bi izgovorio bez zamuckivanja. 

Pripremao se sa strašću, instinktivno, planski, krišom bi odlazio na trg, poljanu ili na neko drugo mjesto gdje su komedijaši podigli svoju pozornicu i skriven, iz prikrajka, užarenih očiju, sav zanesen i ustreptao, promatrao predstavu.

To je, razumije se, izuzetak, jer slične želje ili putove nisu imala ni najslavnija djeca-glumci, Jackie Coogan, Shirley Temple.

Ali, na domaćem je području i ekranu, u čvrstoj vezi s pojavom Slavka Štimca, beogradski dječačić Svetislav Goncić hodao nekim krivudavim stazama koje vode prepoznatljivom cilju. 

Goncić je onaj bolešljivi i kratkovidni dječak Raša koji je bio skriven u kolibi, na jednoj pustari pokraj Jakobsfelda, tako reći glumac od malih nogu. 

U međuvremenu je diplomirao na kazališnoj akademiji, a za ulogu u filmu Živeti kao sav normalan svet Miše Radivojevića dobio je Grand-Prix u Nišu. I nije zastao, u stalnom je usponu, što je u skladu s njegovim talentom.


Moreno De Bartoli i Marko Ratić



Vrlo mjerodavan sugovornik za našu temu svakako je Jovan Rančić, filmski redatelj (ponekad, po potrebi, i glumac, a i direktor posljednjih Filmskih susreta u Nišu), koji vrlo uspješno pronalazi djecu za svoje filmove i zna raditi s njima.

Moreno u filmu "Otac na službenom putu"
No, djevojčice i dječaci koji bi eventualno željeli nastupati u njegovu novom projektu moraju biti strpljivi, jer situacija sa sredstvima nije blistava.

- To bi bio nastavak mojih prethodnih filmova, donekle bi se zaokružila tetralogija.

Dečak i violina bio je posvećen deci palih boraca, bez roditelja, Poslednja trka govori o deci rastavljenih roditelja, zapravo o odlasku lepog konja u mirovinu, što je metafora i za ljude, a Mahovina na asfaltu pogađa roditelje koji zaboravljaju svoju decu. 

E, ovaj bi četvrti bio u znaku dece koja zaboravljaju svoje roditelje. U Beogradu, a i drugde, ima prilično starih, napuštenih ljudi. Oni nisu bez dece, ali kao da ih nemaju. Film govori o mališanima iz jedne beogradske opštine koja pomažu tim ljudima... 

Ali, umesto da me producenti jure kako bi se realizovao takav film, oni me izbegavaju. A nekad je, znate i sami, bilo drugačije.

Djeca na filmu nisu bila toliko zanemarivana... očigledno, nisu samo na filmu!

- Što mislite o ovogodišnjem uzletu dječaka i djevojčica?

- To zaista mora radovati. Svi su izvrsni, gotovo se ne zna ko je bolji. Ipak, zna se, Moreno de Bartoli kod Kusturice i Marko Ratić kod Kresoje izdvajaju se.

Marko Ratić ("Kraj rata") 
Premda to, jasno, nisu dečji filmovi, imali su najsloženije zadatke. Teško je analizirati ih kao glumce, jer deca su. 

Malik je scenaristički bolje postavljen, ali je, uprkos tome što je nosilac radnje, nekako u drugom planu. Pa i to što govori iz offa... 

Na drugoj strani, Vukole je tu scenaristički starmali. Njegove reči i rečenice nisu uverljive, ali njegov je izraz snažan.

Zatim, stalno je uz glavnog glumca, stalno u kadru s Batom Živojinovićem. Ali, ponavljam, za mene su obojica sjajni.

A Zoran Ratić, Markov tata, grafičar u Narodnoj biblioteci Srbije, prisjeća se kako je bilo:

- Najpre je Studio B u sklopu neke svoje radio-drame tražio dvadesetak klinaca. Ovde se našao Marko.

A onda se Dragan Kresoja vratio nakon dugotrajne potrage po Hercegovini, gde je obilazio terene za snimanje filma Kraj rata, ali tamo je tražio i dečaka za ulogu Vukola.

Želeo je da taj mali bude odatle, blizu kuće.

Ali, nije ga našao, sasvim je slučajno naleteo na mog Marka... Inače, na snimanju je bilo i lepo i teško. 


Bata Živojinović se prema Marku zaista ponašao kao otac. Ipak, nije lako to raditi, ne znam hoću li Marku savetovati da prihvati ulogu na filmu, bude li još nekih ponuda. Ne znam, mislim da dete treba da raste normalno...

Napokon, moramo spomenuti i dvije Silvije, koje su, obje na svoj način, znatno pomogle da se scenarističke i redateljske zamisli ostvare na najbolji način. 

Silvija Puharić, Morenova odnosno Malikova partnerica, mala Ruskinja iz filma Otac na službenom putu, unijela je u film poetiku, dramatiku i tragiku. 

Na drugoj strani, u filmu (i TV-seriji koju upravo pratimo nedjeljom navečer) Jaguarov skok Aleksandra Đorđevića, Silvija Poletto glumi kidnapiranu djevojčicu, Bogijevu kćerkicu, koja je povod za glavni zaplet ovog krimića. 

Oba lika zrače i očaravaju spontanim reakcijama i ponašanjem.


Neopterećeni i sretni



U Nišu je žiri Dečijih novina za najbolju dječju ulogu imao, kao što vidite ne bez razloga, prilično dilema prije nego što se opredijelio. Autor ovih redaka (inače jedan od članova žirija) proklinjao je neumoljive propozicije koje nisu predviđale diobu plaketa.

Marko i Moreno: druženje u Nišu 
Prednost je naposljetku dana Marku Ratiću, ali i svi ostali javno su pohvaljeni i nagrađeni poklon-paketima.

Nepravda je nekako ublažena, ali oni zbog kojih smo toliko brinuli nisu bili opterećeni svom tom atmosferom.

Marko i Moreno lijepo su se i prisno družili. Zajedno su ručali. Obojica vole palačinke s orasima, obojica su hajdukovci, destogodišnjaci i jedan i drugi, iako bi Moreno mogao Marka, kako se kaže, nositi u zubima. 

Moreno se ne pravi važan, premda bi mogao: bio je zvijezda u Cannesu, obilazili su ga novinari velikih svjetskih listova, on je na plakatu koji obilazi globus. 

Uz palačinke Marko pije kolu, Moreno običnu vodu. A onda se neopazice iskradu od stola i roditeljskog pogleda, pa na obalu obližnje Nišave.

Da bace neki kamenčić...

Filmska umjetnost utječe na dječji duh više no ijedna druga umjetnost. To se valjda zna odavno, malo poslije rođenja filma, kojemu je devedeset godina. Složen je i slojevit utjecaj filma, od psiholoških poticaja kroz realnost scene, jezika, do onoga nesvjesnoga i reakcije u toku projekcije, identifikacije, itd. 

A koliko je tek dragocjeno buđenje uspavanih afiniteta? 

Premda je od nekih desetak i više vrsti za djecu najprivlačniji pustolovni, akcioni, ratni ili znanstveno-fantastični film -  jer, prema nekim starim i možda nesigurnim anketama, dječji je film otprilike na drugome mjestu - djeca na velikom ekranu ipak bude najiskreniju i najplemenitiju radoznalost. 

Zato su mali glumci kao biseri, ali nije jasno zbog čega su kod nas takvi projekti samo ugodni ekscesi.

Napisao: Slobodan Šterić (Studio, septembar 1985.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)