Koreni jugoslovenskog rocka (1/5): Domaći džezeri trasirali su put Miletu Lojpuru i Karlu Metikošu

Od njih je sve počelo - davnih šezdesetih, devojke i momci koji su postavili temelje Yugo rocka nisu se čak ni smatrali "rockerima", već "električarima", a drugo ime za muziku koja ih je očarala bilo je - "beat".

O tom periodu govori i specijalni prilog koji su sredinom osamdesetih za magazin Rock pripremili Predrag Kovačević i Ljubo Trifunović, a ovom prilikom "Koreni YU rocka" upotpunjeni su dodatnim člancima i fotografijama iz domaće štampe...

Uvodna reč: Kao i svako pionirsko vreme i šezdesete su danas podvrgnute nostalgičnom zamagljivanju i iskrivljenim tumačenjima.

Doba borbe za prve gitare i koncertne prostore, borbe za dokazivanje da beat muzika nije ono čega su se stariji plašili, poetično je podvedeno pod prilično uopštenu i površnu priču i vremenom zaboravljeno.

Sada pomalo nestvarno izgleda vreme kada su momci sa dugačkom kosom (ako je padala preko kragne ili pokrivala uši) temeljito proganjani sa ulica i izbacivani sa časova. I o samom tom vremenu je ostalo malo podataka.

Pregršt mutnih, početničkih fotografija, nesređeni i često kontradiktorni novinski tekstovi, brojevi ranog „Džuboksa", „Pop ekspresa" i „Gongova" i sećanja direktnih aktera su jedina svedočanstva o onome što je počelo pre otprilike dvadeset i pet godina. 

Ovaj dodatak predstavlja naš pokušaj da u jednom pregledu podsetimo na junake vaših roditelja, ali i mnogih danas aktuelnih muzičara. Jer, evidentno je da su grupe o kojima se ovde govori prokrčile put mnogim kasnijim generacijama. Pogotovo što je u poslednje vreme sve aktuelnije pozivanje na iskustva iz šezdesetih.

Pošto je tadašnja scena i diskografski i medijski funkcionisala prilično nesređeno, sasvim je moguće da smo propustili neko ime, događaj ili pojavu. Godine su dosta toga predale zaboravu, a sećanje je varljivo. Često ni članovi pojedinih grupa nisu mogli sa sigurnošću da potvrde sa kim su svojevremeno svirali.

Ipak su to bili pionirski dani. 




Zvuči gotovo neverovatno, ali živa je istina da u vreme informatike i svakojakih banaka podataka nama nedostaju verodostojne informacije o rock počecima u Jugoslaviji. Doduše, jednako je teško složiti se oko bližih vremenskih repera ili događaja koji se mogu označiti kao prve varnice rock'n'rolla na ovdašnjim prostorima, čemu je, opet, uzrok nepouzdanost dostupnih podataka. 

U svakom slučaju, ono što se ne može osporiti prvim domaćim rockerima jeste bezgraničan entuzijazam u delanju, elan, energija i ubeđenje koji su se dodirivali sa fanatičnom privrženošću nečemu što je bilo više od nove muzičko-plesne forme.

Oslanjanje prvih naših izvođača rokenrol senzibiliteta poput Karla Metikoša, alijas Matt Collinsa i Mileta Lojpura na kako-tako uspostavljene jazz fundamente, sasvim je prirodna: ne samo zbog toga što su jugoslovenski jazzeri trasirali put afirmacije nove muzike iz tame undergrounda do reflektora plesnih dvorana, već i zbog organske povezanosti muzičkih idioma.

Metikoševi nastupi u zagrebačkom „Varijeteu" daleke 1958. godine proistekli su kao osveženje redovnih nastupa plesno-revijskih jazz postava kao što je, recimo, ansambl Kreše Oblaka, dok je Mile Lojpur svoju afirmaciju počeo sticati prvim javnim interpretacijama pre bezmalo četiri decenije, 1949. godine!

Lojpur je primljen u Udruženje džez muzičara Beograda 1953. kao instrumentalista na gitari, saksofonu, trubi, klarinetu i harmonici (mada je bio samouk!), no ostaće zapamćen kao prvi rocker, makar u Beogradu. Uostalom, Mile Lojpur je u nostalgičnoj TV seriji „Grlom u jagode" glumio samog sebe, čoveka koji je godinama na igrankama na „Zvezdinom" igralištu na Kalemegdanu upoznavao beogradsku mladež sa muzikom Elvisa Preslija, Fetsa Domina, Litl Ričarda i takozvanih italijanskih urlatora.

On je svoju karijeru krunisao koncertom pod naslovom „Elvis Presli u Beogradu", održanom 4. marta 1960. godine u otmenoj dvorani Kolarčevog narodnog univerziteta. Da li je to bio i prvi pokušaj pribavljanja javne afirmacije rock'n'rolla u našoj sredini ili sticaj okolnosti, ostaje i dalje nepoznanica.

Za 1961. godinu vezuje se prvi put nekoliko imena domaćih rock (ili kako se to tada govorilo, „beat") sastava: Sjene, Atomi, Bijele strijele, svi iz Zagreba, te riječki Uragani, o kojima se više čulo tek nakon njihovog nastupa na Opatijskom festivalu (kada im se kao vokalni solista priključio Dalibor Brun, godine 1968). Zagrebačke Sjene su ime preuzele od glasovitih Shadowsa, na čijim numerama su bazirali i gro svog repertoara.

Bili su prvi ,,vis" (vokalno-instrumentalni sastav, pod čime se podrazumevala klasična rock postava - tri električne gitare i bubanj) koji je svirao u jednom plesnjaku (u klubu „Marko Orešković" na Medvešćaku), a na radost zagrebačkih poklonika rock'n’rolla. U Sjenama su tada svirali Igor Lepćin (sologitara), Marjan Perčić (bubnjevi), Marjan Hipenrajter (basgitara) i Saša Vukašinović (ritamgitara), dok je vokalni solista bio Marjan Lepćin.

Sjene su postojale pune tri godine, imale su široku publiku u lokalnim okvirima, a za produkciju Radio Zagreba realizovale su čak tri snimka: „Plinska svjetiljka", „Otišla si s lastama" i „Dance On".

Atomi su bili delo Miše Zozlika, koji je i okupio bend i napravio za njega pojačala i električne gitare. Izvodili su isključivo instrumentalnu muziku u Shadows maniru, što im je obezbedilo stalne nastupe na igrankama u zagrebačkom „Neboderu". Tu su ih zapazili pijanista i kompozitor Stjepan Mihaljinec i muzički urednik Radio Zagreba Mićo Brajević, koji su im omogućili da naprave nekoliko snimaka za ovu radio-stanicu. Nešto kasnije, Atomi su snimili i jednu EP ploču sa numerama „Driftin'", „Zlatne naušnice" i ,,Sedam dana oko vatre", instrumentalima koji su se godinama kasnije mogli čuti na radio-talasima.

Bijele strijele su osnovane otprilike istovremeno sa Sjenama i Atomima, ali su ih po popularnosti daleko nadmašile. Štaviše, Bijele strijele s razlogom možemo da nazovemo prvom velikom jugoslovenskom rock grupom, prvenstveno zbog velike popularnosti stečene na nivou zemlje. Počeli su „skidajući" hitove Klifa Ričarda i Shadowsa, nastavili s „cover" verzijama drugih tadašnjih svetskih hitova, a s pojavom Beatlesa, Bijele strijele lansiraju njihovu muziku kod nas.

Ali, članovi Bijelih strijela su još tada shvatili neophodnost kreiranja sopstvenog, originalnog muzičkog materijala; te su prvi domaći bend koji je počeo sa izvođenjem kompozicija naših autora, uključujući, dakako, i same članove grupe. Uz to, Bijele strijele su prve probile čvrstu barijeru oko zabavno-muzičkih festivala, pojavivši se 1963. godine na (tada) renomiranoj šlagerskoj smotri „Zagreb 63".

Mada je kroz grupu prodefilovalo mnoštvo članova (možda je najpoznatija bila postava Mario Škrinjarić - bubnjevi, Zdravko Bukljaš - klavijature, Darko Šonc - solo-gitara, Željko Marković - bas-gitara i vokal Ratomir Kožul), ona je neprekidno radila nekoliko godina, održavši preko 700 samostalnih koncerata, nebrojeno mnogo igranki, više puta se pojavivši na televiziji (što je takođe bilo „probijanje leda") i ostavivši za sobom nekoliko singlova s najpopularnijim numerama: „Strijele", „Šeći ne trči", ,,Ti si moje proljeće", „Mrzim taj dan" i „Lađice".

Osim ova tri benda, u Zagrebu se početkom šezdesetih godina kao značajniji ,,vis" tretirao i Mladi, gitariste Željka Kovačevića-Pesa, grupa koja sa ovolike vremenske distance ima veći značaj po svom pokušaju da osnuje prvo udruženje vokalno-instrumentalnih sastava u Jugoslaviji.


Bonus


U obitelji svi su se bavili glazbom. Otac je svirao klavir, majka je često, uz njegovu pratnju, pjevala operne arije na radiju. Karlo Metikoš počeo je učiti klavir od sedme godine i završio je nižu muzičku školu. Kao 18-godišnjak osnovao je 1958. kvartet »Regal«, prvi vokalno-instrumentalni ansambl u Jugoslaviji. Nitko nije slutio da će Karlo uskoro postati jedna od najvećih zvijezda zabavno-glazbene scene u Evropi. Ali, put do toga vodio je kroz trnje.

U zagrebačkom »Varijeteu« pedesetih i šezdesetih godina održavala se vrlo popularna priredba »Prvi pljesak«, na kojem su nastupali mladi pjevački talenti. Na nagovor prijatelja, ali i po vlastitoj želji, prijavio se i Karlo. Uspio je ući u finale, ali na glavnoj priredbi nije bio među pobjednicima. To su bili lomovi koji će odlučiti o njegovoj karijeri. I dok su mnogi mislili da nikad neće postati pravi pjevač, Karlo je vjerovao u sebe. Posljednja šansa da se iskaže bila je priredba »Mladi talenti«, na kojoj su glazbeni urednici odlučivali koji će mladi pjevač moći snimiti prvu ploču. Da pomogne sinu, Karlov otac donio je na priredbu klavir iz kuće.

- Rekli su mi da pjevam i da se pratim sam, priča Karlo Metikoš. - Orkestar se povukao s pozornice. Imao sam strašnu tremu, prsti su mi drhtali, a ja, u želji da impresioniram urednike i gledaoce svojim poznavanjem Elvisa Presleya, pomiješao sam tekstove. Bio je to neslavni nastup, iščezla je nada da ću uspjeti.

Poslije su mu urednici rekli da je talentiran, ali... Karlo je ipak otišao u »Jugoton« i zatražio da ga prime na audiciju i da snimi ploču. Međutim, rekli su mu da već imaju strane licence za rock and roll, te da ih ne zanima njegov rock.

- Nitko me nije htio ni čuti, a to me duboko uvrijedilo i razočaralo,  sjeća se Karlo. - Rekao sam sebi: »Kad neće ovi ovdje, možda hoće oni vani!« I odlučio sam poći u inozemstvo. Možda uspijem ondje.

Toga trenutka Karlo je zgrabio svoju sretnu zvijezdu, kao da se odlučio da dokaže kako je svatko kovač svoje sreće.

* Tada se granica teško prelazila privatno. Mnogi su bježali ilegalno. Kako ste uspjeli otići na Zapad?

- Dobio sam garantno pismo od prijateljice da je posjetim u Danskoj, odgovara Karlo. - Dali su mi i ulaznu vizu. Ali, na pasoš sam čekao dvije godine. Dobio sam ga uz velike muke. Čovjeku u SUP-u, koji mi ga je izdao, obećao sam da ću se vratiti u Jugoslaviju, da ga neću prevariti i ostati na Zapadu, kamo su bježali mnogi naši ljudi i nisu se vraćali. 

Meni to nije padalo na pamet. Vratio sam se, ali kao Matt Collins, poznati evropski pjevač. A za to je zaslužan i taj čovjek koji mi je pomogao da dobijem pasoš. On je i sam poslije uživao u mojem uspjehu, kojem je, na neki način, i sam pridonio.

Karlo je otišao kao posve anonimno estradno ime, ali nakon godinu-dvije, naše su novine počele pisati kako je Matt Collins postao najpopularniji pjevač u Francuskoj. U najpoznatijoj pariškoj plesnoj dvorani »Wagram« doživio je ovacije nekoliko tisuća svojih obožavatelja. Pjevao je u čuvenoj »Olympiji«. Pjesma »Ritam kiše« postala je svjetski hit. Neko je vrijeme zasjenio i slavnog Johnnya Hallydaya. Francuske, danske, njemačke i talijanske novine pišu o njemu kao velikoj pjevačkoj zvijezdi. Postiže meteorsku karijeru.

A onda, 1963. vraća se nakratko u Zagreb. Vukla ga je nostalgija. Volio je rodni grad, nikako ga nije mogao zaboraviti. Htio je što prije doći i pokazati onima koji mu nisu vjerovali što je postao i postigao u inozemstvu. A takav, trijumfalni povratak sa Zapada nije doživio nijedan naš pjevač.

- Taj doček neću nikada zaboraviti, priča Karlo. - Na zagrebačkom aerodromu i Zrinjevcu čekalo me oko pet tisuća, uglavnom mladih ljudi. Bilo je to nešto fantastično! Pljeskali su mi, skandirali...

Karlo je otišao kao netko tko nije obećavao, a vratio se kao pobjednik. S trijumfom glazbenog Cezara. Ni u snu nije očekivao da će se stvoriti tolika gužva pred poslovnicom JAT-a na Zrinjevcu. Čim je stigao, mladići i djevojke pojurili su prema svom idolu i zarobili ga u jednom kutu. U toj gužvi razbijena su stakla mnogih izloga. Milicija je bila nemoćna. »Crveni koralji« svirali su taktove »Ritma kiše« i drugih Karlovih popularnih melodija.

Već pomalo uplašen tolikom svjetinom, Karlo se probijao kroz metež i tražio spas. Djevojke su vrištale, stotinu ga je ruku vuklo, trgajući Karlovo odijelo. Komadići tkanine za uspomenu! U jednom trenutku puklo je i veliko staklo JAT-ove poslovnice i rasprsnulo se u tisuću komadića. Karlo se nekako dokopao taksija. Vozač ga je upitao: »Kamo ćete?!«

- Vozite bilo kamo! - odgovorio je Karlo...

Stipe Jolić (odlomak iz feljtona "Anatomija Jugozvijezda - Matt Collins", 1990.)


u nastavku ... 





Podržite Yugopapir: FB TW Donate