Glumačke legende: Josip Bobi Marotti - Sluga Jernej u padobranskoj svili!

29. novembar 1984, Dan republike. U prazničnom broju Studija osvanuo je intervju sa jednim od najomiljenijih glumaca, veteranom Bobijem Marottijem. Bila je to prilika da se Josip priseti svojih revolucionarnih, partizanskih dana, na koje nikada nije prestao da bude ponosan. Ostaće upamćen po brojnim rolama, a za generaciju koja je rasla uz crtaće i školski program TV Zagreb, njegov glas će zauvek podsećati na Freda Kremenka, Gargamela i čuvenu izreku: "Problema nema!"



Josip Bobi Marotti: Veteran mlada srca



Umjetnik i ratnik, društveno-politički radnik Bobi Marotti: "Još kao nastavnik na Akademiji za kazališnu umjetnost govorio sam studentima - organizirajte se, stvorite grupu, idite na Trešnjevku, prema Novom Zagrebu, otvorite svoj teatar!"

Josip Bobi Marotti
Kao da je cijeli Maribor bio na nogama, uzbuđen i gnjevan. Ljudi su na ulicama protestirali što je vlada potpisala pakt s Njemačkom. Klicali su Sovjetskom Savezu, Staljinu, Komunističkoj partiji, a među najgrlatijima bio je i mladi Mariborčanin Josip Bobi Marotti.

Hladni ožujski dani 1941. Pokraj njega prkosno su, izazovno i vižljasto koračali njegovi prijatelji skojevci Đorđe Šaula, Ljubo Božić, Kokol Kresević, Fajdiga i Marica... Ilegalci kojima je znao samo nadimke i zaboravio ih. Za Marottija, koji je sanjao da postane đak Branka Gavelle u Zagrebu, govorilo se da je jedan od najtalentiranijih amatera glumaca u Mariboru.

A on je okrenuo leđa starojugoslavenskom režimu i zlokobnom Trojnom paktu. Pokazao je svoje pravo lice policiji koja je bjesnjela, jurila demonstrante, ali nije pucala. Maribor se žilavo opirao prijateljstvu s Hitlerom. Marotti je s radnicima i građanima pjevao Internacionalu kad ih je iznenada policija opkolila, spremna da im izbije bubrege, razbije kosti i nosove. Netko je povikao:

"Pjevajmo, Bože pravde!"

I grupa demonstranata zapjevala je starojugoslavensku himnu da zbuni nakostriješene policajce koji su odjednom stali kao ukopani. Spustili su pendreke. Kako mlatiti ljude koji pjevaju državnu himnu? Demonstranti se udaljiše, pa opet zapjevaše Internacionalu. Nasta luda trka mariborskim ulicama. Neki su izubijani, plavi i izmrcvareni proveli noć u zatvoru, a Bobi Marotti nekako se sklonio u rodnu kuću u središtu grada. Koliko je iznervirao policajce, toliko je naljutio i oca koji se uplašio da kao činovnik, zbog nemirnog sina demonstranta, ne izgubi državnu službu.

Mladost je, kao i ratne godine, ostala u prošlosti. Naš poznati dramski umjetnik Josip Bobi Marotti danas demonstrira na kazališnim pozornicama, pred televizijskim i filmskim kamerama, iako je već u mirovini. Vrhunski je glumac koji nikada nema odmora. Voli rano ustati i otići u kupovinu na tržnicu Dolac, voli nekad skuhati umjesto supruge.

Bobi Marotti voli raditi. Priprema se za Dubrovačke ljetne igre, igra u svom kazalištu Gavelli.
Nezaboravna je njegova uloga u TV seriji Dvadeset slavnih, radio-drami Kiklop, TV seriji U registraturi, zatim uloga Svidrigajlova u Zločinu i kazni... Nimalo slučajno, njegova glumačka figura stasala je zajedno s revolucijom, sazrijevajući u »najljepšem umjetničkom doživljaju« u partizanima.

- Taj su mi put otkrili još prije rata moji najbliži, otac i starija braća, koje je bio glas »crvenih«. Nemalo Mariborčana znalo je zašto se moj otac doselio iz Istre u grad pod Pohorjem. Nije htio živjeti u fašističkoj Italiji, koja je 1921. okupirala Istru, deklarirao se Jugoslavenom i s obitelji došao među Slovence.

Josip Bobi Marotti
Glumačku karijeru počeo sam kao petnaestogodišnjak u amaterskoj družini Sokola gdje su igrala i moja starija braća Vili i Miro. Cijela obitelj Marotti bila je zaljubljena u kazalište. Igrali smo na pozornici i posjećivali predstave. Za prve poduke iz glume, koje sam morao plaćati, novac mi je dao stariji brat Rudi. Ipak, najveći zaljubljenik u kazalište bila je moja pokojna majka kojoj je stariji brat Rudi priuštio, bez obzira što smo bili siromašni (jedna plaća - petoro djece), svake godine abonman za kazalište. Tako sam ja s mamom gledao sve predstave već od svoje sedme godine.

Prvi susret s komunistima Bobi je doživio 1938. godine. Dobio je od njih prvomajske letke da ih baca po ulicama u kojima se protestiralo protiv vlade i skupoće. Zimi 1940. primljen je u SKOJ. Na pozornicama igrao je sluge i radnike, učio u gimnaziji, u stanu profesorice Glinšek potajno proučavao Povijest SKP(b), sa svojim skojevcima išao na izlete, jurio za loptom od jutra do mraka.

- Kad je počeo rat, dobio sam zaduženje da držim vezu sa skojevskom organizacijom u Teznu. Jednoga dana u svibnju 1941, rekao sam iznenađenim roditeljima da ću nestati, a kamo - bolje da ne znaju, iako im je bilo jasno. Dogovorio sam se s mariborskim komunistom Čizmekom da nas nekoliko skojevaca krenemo u partizane, i to ne na Pohorje, nego prema Karavankama.


Na zapuštenom kolosijeku


Dva sam puta čekao u Magdalenskom parku, a onda je put odgođen. I umjesto da odem u partizane, morao sam sa cijelom obitelji napustiti Maribor. Nijemci su nas strpali u željezničke vagone i poveli na istok, prema Srbiji. Obitelj Marotti još je jednom prognao fašizam.

Kad nas je Hitler prognao iz Slovenije, tata je otišao doktoru Kumbatoviću koji mu je dao potvrdu da je hrvatskog porijekla, i tako mu pružio šansu da ostane u Hrvatskoj. Naime, prilikom razgovora u teretnom vagonu, tata je spomenuo da bi se mogao obratiti Vladimiru Nazoru, jer je Nazor dolazio u Istri u njihovu kuću (djed je, naime, bio bogat). Miro i ja odmah smo mu rekli da to treba iskoristiti. No, posumnjali smo da će ga se Nazor sjetiti, a tata je odgovorio: »Kako se neće sjetiti kad je udvarao mojoj sestri, vašoj tetki, a ja, kako me on zvao - Franić, bio sam mu veza!«

Kad se vlak iz Maribora zaustavio na zagrebačkom kolodvoru, Marottijevi nisu htjeli dalje. Dva starija brata, Rudi i Vili, bili su u zarobljeništvu kao jugoslavenski oficiri. Otac je primao mirovinu propalog režima, čitav tjedan živjeli su u vagonu na zapuštenom kolosijeku, bez ustaške dozvole boravka. Imali su sreću što nisu otišli u nepoznato, jer tko zna kako bi završili.

Bobi i brat mu Miro nisu ni pomišljali da »predaju oružje«. Nijemci su i nehotice pomogli Bobiju da u Zagrebu postane učenik Branka Gavelle. Iz vagona na željezničkom kolodvoru, odmah je otišao u Glumačku školu.

Josip Bobi Marotti
- Sreo sam u Zagrebu Danila Kresevića, studenta pariške Sorbone i prijatelja iz Maribora, skojevca, s kojim sam bacao letke, demonstrirao. Odmah sam ga pitao ima li vezu za odlazak u partizane. A do partizana nije se lako moglo doći. U Glumačkoj školi primili su me 1941. pod uvjetom da za šest mjeseci svladam hrvatski jezik, jer sam govorio slovenski.

Novi prijatelji primili su me otvoreno i pomagali mi. Shvatili su da sam u Zagreb došao u vrlo nepovoljnim okolnostima. Znali su i da sam prognan iz Maribora, a skojevci su u tom ratnom vihoru uvijek bili na strani prognanih.

U Glumačkoj školi kojoj je direktor bio Drago Ivanišević, stekao sam nove prijatelje s kojima i danas često izlazim na pozornicu ili pred filmske kamere - Mladena Šermenta, Srđana Flegu, Miru Župan i druge. Svi su oni bili skojevci koji su jedva čekali da odu u partizane.

A život u Hrvatskom narodnom kazalištu, u kojem su kao đaci glumci često statirali ali i igrali veće uloge, tekao je svojim tokom. Izvodila su se uglavnom djela klasika i zabavni komadi. U Glumačkoj školi, Bobi Marotti posebno je zapamtio slobodoumna predavanja prof. Vladimira Filipovića kojega bi, da ga je netko prijavio za ono što je pričao, ustaše sigurno zatvorile.


Najpre diploma!


Takvi profesori i držanje direktora Glumačke škole poticali su mlade glumce skojevce da se još više iskazuju u svom ilegalnom radu. Oni su čuvali tajnu da je njihov školski drug Željko Frelih preko noći postao Frelić, kako bi kao Židov sačuvao život pred sumanutim ustašama. Među učenicima i glumcima HNK bilo je mnogo onih koji su davali »crvenu pomoć« za NOP.

- U toku rata, HNK je bilo poprilično »crveno«, sjeća se Josip Bobi Marotti, koji je u njemu, kao učenik Glumačke škole, također katkad zaigrao. - U tom kazalištu volonterski je igrao i Otmar Kreačić, koji je organizirao odlazak u partizane cijele plejade kazališnih radnika: Afrića, Rutića, Hortla, Kavura i drugih. Neki su glumci strijeljani. Rakuša su objesili 1945, prije kraja rata. Moj glumački idol, Dubravko Dujšin, bio je vrlo napredan.

Kad je 1942. Zagrebom pukla vijest da su glumci HNK Afrić, Rutić, Skrigin, Repak i drugi otišli u partizane, nestrpljivi Marotti, Šerment, Mira Župan, Majetić i ostali mladi glumci htjeli su odmah za njima. Ali, ilegalac komunist koji je s njima održavao vezu jasno im je rekao:

- Najprije diplomirajte, a onda ćete, kao pravi školovani glumci, ići u partizane. Takva je direktiva, i nema druge nego strpljivo čekati!

- Zašto nam nisu rekli da idu u partizane, ljutili su se Marotti i Šerment, koji su se s Afrićem, Rutićem i ostalima često viđali u kazalištu.

- Naposljetku nam se u jesen 1943. želja ipak ostvarila. Prvi je u partizane otišao Mladen Šerment, u srpnju te godine - u 13. proletersku brigadu Rade Končar na Žumberku. Njega su zatim poslali u Zagreb da organizira moj dolazak, Mire Župan, Majetića i ostalih.

Josip Bobi Marotti
Mi smo bili treća grupa kazališnih glumaca koja je čekala na odlazak u planine. Druga, u kojoj su bili Šimatović, Gregorin i ostali, već je bila otišla. Šerment je došao u Zagreb, ali nismo mogli na Žumberak, jer su na njemu Nijemci poveli ofenzivu protiv partizana. Odlučeno je da pođemo prema Koprivnici, u partizanske jedinice u Zagorju i Podravini.

Jedne nedjelje, rano ujutro, pred Pučkim kazalištem na današnjem Lenjinovom trgu u Zagrebu, koje je osnovao Branko Gavella, natovarili smo dvoja seljačka kola pisaćim strojevima, papirom, olovkama, perikama, kazališnim knjigama i glumačkom garderobom, te u pola bijela dana krenuli u partizane. Miro Marotti, Mladen Šerment i Franjo Majetić već su bili na Kalniku i čekali nas.

Naš veliki učitelj Gavella znao je kamo su krenuli njegovi učenici, ali je šutio. Ustaše i Nijemci nanijeli su Zagrepčanima već mnogo zla, pa i Gavelli, kojega su hapsili i zatvarali kao intelektualca ljevičara. I moj glumački idol, Dubravko Dujšin, jedan od najvećih hrvatskih dramskih umjetnika, ostao je u Zagrebu, ali u toku rata bio je zatvaran. Dva se puta pripremao njegov bijeg u partizane, zajedno sa suprugom Catom, ali zbog raznih okolnosti moralo se odustati.

Bez teškoća, Bobi Marotti, Mira Župan, Zlata Ježić, Ankica Ćić, Srđan Flego i Radojko Ježić u seljačkim su kolima prešli preko maksimirske mitnice i uputili se u jedno selo u Prigorju. »Veza« ih je odvela ravno u župni dvor. To se mladim glumcima učinilo neobično i sumnjivo, ali ubrzo ih je umirio župnik koji se pojavio na vratima: "Ne brinite! Stigli ste na pravo mjesto."


Hladan tuš zbog Štefice


Kad smo se odmorili, pola sata kasnije kurir nas je poveo dalje. Idući šumama i poljima, nismo krili radost što idemo u partizane i na slobodni teritorij. Na putu smo sustigli mlađu seljanku koja nam je rekla da se vraća iz Zagreba gdje je prodavala povrće, sir, mlijeko i jaja. Momcima se djevojka svidjela, pa smo se s njome počeli slobodnije šaliti. Mlada je seljanka ubrzo otišla svojim putem, a mi svojim - u selo Rasinje pokraj Koprivnice gdje je bio štab II operativne zone. Zapravo, i nepoznata je seljanka išla u Rasinje.

I tek što smo se malo odmorili od napornog pješačenja, uslijedio je prvi hladan tuš. Dobrodošlicu nam je poželjela - nitko drugi nego seljanka koju smo provocirali na putu. Očitala nam je pravu lekciju o pristojnom ponašanju prema ženama u narodu i partizanima. Poslije smo se s njom upoznali i postali dobri prijatelji. Bila je to politička radnica Štefica Špiljak. A onda je, na naše iznenađenje, od komesara došao drugi hladan tuš:

»A, vi ste ta grupa glumaca iz Zagreba! Zašto ste došli sada, pet minuta do dvanaest, kad je gotovo završio rat? Gdje ste bili prije, upitao nas je komesar Joža Horvat, naš poznati književnik, koji se ipak samo šalio, jer glumci su došli u partizane u pravo vrijeme.


Josip Bobi Marotti
Odmah smo se primili posla. Osnovali smo kazališnu družinu i davali predstave za seljake i partizane, pjevali, recitirali, sami pisali neke komade i skečeve. Kad je formiran AFŽ, preko noći trebalo je napisati i uvježbati neki skeč i sutradan ga izvesti. Brzo se reagiralo na događaje jednočinkama jasnih poruka. Najviše je pisao Radojko Ježić čiji se Put u borbu izveo u mnogim podravskim selima, a poslije i širom zemlje. Bile su to angažirane predstave, pravo revolucionarno kazalište koje je ljude poticalo da krenu u oslobodilačku borbu, ako su još oklijevali.

Glumci su pravili i džepne novine, pisali pjesme i članke o borcima. Kad bi brigada Braća Radić oslobodila neko veće mjesto, nakon mitinga i govora političkog komesara obavezno bi se davala predstava - u šumi, pod vedrim nebom, na kiši i snijegu. Čak su i plesali balet. Gdje je bilo vremena i mogućnosti, sami bi mještani podigli pozornicu i kulise. U Podravskim Bregima žene su glumcima sašile kostime od padobranske svile.


Komesar Pišta


Predstave nisu dugo trajale, najviše sat.

- Na našem repertoaru našle su se Krležine Balade, Sluga Jernej, Jazavac pred sudom, recitirale se pjesme Kranjčevića, Šantića. Tada nam je bilo rečeno: »Krležu nećete recitirati!«... što ćete, takva su bila vremena.

U vrijeme borbi, kao i ostali partizani, uzimali smo puške u ruke, išli u bitku, na stražu, u patrole. Posebno sam zapamtio komesara Pištu, zaljubljenika u teatar i poeziju, kojega su zbog dobrote i mekoće ratničke duše voljeli svi borci. Komesar IV bataljona brigade Braća Radić, koji je, na žalost, poginuo posljednjih dana rata, spasio mi je jednom život. Pišta je bio intelektualac i vrlo obrazovan mladić.

Brigada je napala Ludbreg koji su ustaše grčevito branili i »prikovali« partizane da gotovo cijelu noć leže u snijegu. Čim bi netko podigao glavu, osuli bi rafal. Nakon osam sati, više nisam mogao izdržati. Bolje ustati i poginuti nego kao pas crkavati na snijegu. Ali, kad sam ustao, na mene se istog trena svom težinom bacio Pišta. I samo što smo pali, iznad naših glava zafijukali su meci. Skupo sam platio to ležanje u snijegu. Obolio sam i otišao na liječenje u Italiju. Liječnici su mislili da neću preživjeti, ali ipak sam se vratio kazalištu.

Josip Bobi Marotti
I ne samo kazalištu! Nastavio je s političkom djelatnošću koju je počeo kao mladi glumac amater u Mariboru. Bio je član CK SKH, dva je puta biran za zastupnika u Saboru, bio je predsjednik Saveza udruženja dramskih umjetnika Jugoslavije i Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, član je raznih komisija. I sve češće, kaže, pošto je prešao šezdesetu, razmišlja o svojim prijateljima iz nasilno prekinutog djetinjstva. Mnogi se nisu vratili iz planina.

- Momci iz moje skojevske grupe nikada se više nisu okupili u Mariboru. Gimnazijalca Iliha strijeljali su Nijemci, Kokol je poginuo potkraj rata, Božić je umro od tuberkuloze u Ljubljani, jedino sam ja preživio.

- Kakvi su danas moji mlađi kolege, pita se Josip Marotti i nastavlja: Moram priznati da je ipak najrevolucionarniji kazališni čin učinjen 1953/54. otkazom iz HNK i pod okriljem mog mladenačkog idola Branka Gavelle. I ja sam bio u toj grupi. Od tada bilo je također divnih pokušaja. Ali, mislim da jedan takav pothvat poslije toga ipak nije nikada ostvaren.

Josip Bobi Marotti
Još kao nastavnik na Akademiji za kazališnu umjetnost govorio sam studentima: »Organizirajte se, stvorite grupu! Idite na Trešnjevku, prema Novom Zagrebu, otvorite svoj teatar!« Tada su i financijski uvjeti bili povoljniji i mogućnosti mnogo stvarnije. Danas se to već pomalo i ostvaruje. Mislim da su najnovije generacije dovoljno jake da naprave zahvate koji bi uzdrmali kazališni institucionalizam. Jer, nečega moraju biti svjesni: opet će imati podršku naše generacije!

Stipe Jolić


Josip Bobi Marotti


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)