Milka Babović, sportista i novinar - Nošena vetrom, do neplaniranog zlata

Prvo je bila uspešna atletičarka - sport joj je omogućio da mladost provede sretno, da obiđe svet i da se na kraju opredeli za sportsko novinarstvo. Na Televiziji Zagreb bila je od samog početka, prihvaćena i voljena u domovima širom Jugoslavije, najpopularnija kao komentator umetničkog klizanja. Sledi njen intervju za Nadu 1982, upotpunjen citatima iz pera Radivoja Markovića i kraćeg intervjua iz 1989...



Milka Babović: Neću se menjati!


"Svjesna sam da sam među malobrojnim ženama sportskim novinarima. Kolege su mi često znale otežati život time što su smatrali da to nije za mene, da mi ne paše. I morala sam se dokazivati. A razlog zašto je ovdje manje žena je i taj da i one, a i njihova obitelj moraju prihvatiti jedan prilično dinamičan, iscrpljujući i neredovit život. Ja sam, srećom, imala razumijevanje u svojoj obitelji pa sam stigla i da odvojim vrijeme za društveno-političko angažovanje"

Milka Babović
Kad pomenemo ime Milke Babović, novinara i komentatora TV Zagreb, odmah ga povezujemo s umetničkim klizanjem. Istovremeno, gotovo je nezamislivo a da niko od prisutnih u tom trenutku ne izgovori reči kao što su: »Tirkizne vrpce, mašnice, raznobojne šljokice...«

To je ono što je neodvojivo od imena ove simpatične žene, koja nam u zimskim danima, preko malog ekrana, postaje gotovo kao član porodice.

U želji da nas što bolje informiše, ne samo o onom sportskom, takmičarskom, nego i o svim onim malim, šarmantnim detaljima, ponekad čak i intimnim, iz života takmičara, Milka često napravi i neki lapsus. Niko nije bezgrešan, pa joj ni brojni gledaoci ne zameraju. Naprotiv, čak je simpatišu zbog toga, jer im se čini tada bližom, prisnijom, nekako njihovom. 

I uvek kad se govori o umetničkom klizanju, govori se i o Milki Babović. Ona je postala sinonim za ovaj sport. No, ono što je poznato manjem broju ljudi: poznata novinarka je bila naša velika atletska nada, reprezentativka, a i svetska studentska rekorderka u trčanju na 80 metara s preponama.

- Ja sama nisam nikad bila klizačica. Naučila sam klizati onoliko koliko djeca nauče na nekoj zaleđenoj površini i to vrlo kasno, na zagrebačkim jezerima, priča Milka. - U tome nisam daleko stigla, došla sam do lijevog i desnog luka, nisam uopće mogla skočiti. Kad sam počela komentirati, suprug mi je mnogo pomogao, jer je on o klizanju znao, pa i danas zna mnogo više od mene. To je njegov sport, on se time bavi, a ja sam, zapravo, gledajući televizijske prenose na neki način učila. Prve žive svjetske klizače videla sam tek 1966. godine u Davosu u Švicarskoj.


Sasvim dobar atletičar


Karakteristično za vas je da dosta opisujete kostime koje takmičari nose. Ranije, dok je televizija bila samo u crno-beloj tehnici, to ste detaljnije činili, danas malo manje, ali svi vas poistovećuju sa šljokicama, trakama... Verovatno kao žena sav taj vizuelni efekat drugačije doživljavate?

- Tu je prisutno nekoliko elemenata. Jedan, sasvim sigurno i taj da sam ja... žena, kao žena to doživljavam, govorim jednom heterogenom auditoriju, ali govorim i ženama i muškarcima koji me mogu prihvatiti ili ne. Prema tome, ne želim sebe usmeravati da promjenim samu sebe, da bih bila slična nekom kolegi, koga ja mogu poštovati, mogu ga u određenom trenutku uzeti kao uzor i kao mogući primjer, ali ne do te mjere da postanem on. 

To je ono što je moj osobni pristup. Time se ja odlikujem, koliko mislim pozitivno ili negativno, nije važno, ali to sam ja. Drugo, ono što leži u biti samoga tog sporta to je da je on u onom području gdje se prožimaju sport i određene umjetnosti,  glazba, ples. Ja tome prilazim za vrijeme natjecanja prvenstveno kao sportu koji ima određene karakteristike. Tu je često korijen jednog sukoba, kad govorim o skokovima, piruetama, a gledaoci bi htjeli gledati reviju. Ja im to »ne dopuštam«, sve do nedjelje, dakle, do revije, koju sasvim drukčije komentiram. Tada čak ne govorim niš’ - sad smo tu da se zabavljamo, pozvani smo na ples...

No, da se vratimo atletici s kojom ste prvi put izišli iz anonimnosti.

- Ja sam atletičar. Bavim se klizanjem zato što je televizija ta koja je to učinila. Inače, bila sam gimnastičarka, vježbala sam na spravama i bila sam... sasvim dobar atletičar.

Da ne krijemo, bili ste rekorderka na kratkim stazama, jel’ tako?

- Jesam. Bila sam sprinterica na 60, 100 i 200 metara i onda sve te štafete. Ali, moja najbolja disciplina u kojoj sam postigla i svjetske rezultate, to je bilo 80 metara s preponama. Tu sam dva puta bila svjetski studentski prvak, to vam je nešto kao što je danas Univerzijada. Onda sam bila peta na prvenstvu Evrope... To je sve bilo jako davno...

Milka Babović
Ali, to su bili zaista lepi uspesi i rado ih se sigurno sećate. Trenirate li možda sada?

- Tako-tako, ali svaki dan gimnasticiram. Recimo, danas sam išla u redakciju i osetila želju da potrčim. I trčala sam. I strašno sam zadovoljna, jednostavno me veselilo. Osećala sam potrebu, imala sam dobre cipele, mekane, koje prosto gone da potrčite. Sigurno neki misle da sam luckasta. Okretali su se za mnom i gledali me.

Jedna ste od retkih žena sportskih novinara. U vreme kad ste počinjali verovatno ste bili i jedini. I danas se smatra neobičnim da se žena bavi ovom profesijom. Kako je to bilo pre tri decenije, kako su se kolege odnosile prema vama?

- Nisu loše, zaista ne. Možda je bilo prirodno što sam već bila sportaš, što su me ljudi poznavali i onda sam na bezbolniji način počela, kroz novine se javljati. To nije bilo tako drsko kao govoriti s malog ekrana. Zato sam imala više problema kasnije, kad sam već bila sportski novinar.

Milka Babović
Počela sam raditi kao pripravnik u »Narodnom sportu« 1949. godine a 1951. postala sam član Društva novinara Hrvatske. Na televiziji sam se zaposlila 1957. godine. Onda je tek nastala jedna izvesna pobuna - to je mimo svijeta, jer da sam ja tada, recimo, samo govorila o klizanju, ali sam govorila i čitala vijesti i komentirala nogometne utakmice. Javljala sam se kao jedina žena, tako da su... vrlo loše me primili, gledalište me nije trpilo. 

Nije bilo zamjerke da ne znam, nego, nije im se svidjelo. To nije bio običaj. A i u krugovima kolega, neki su mi znali svjesno ii nesvjesno, otežati život što su izrekli svoje mišljenje »to nije za nju«, a drugi su mi direktno rekli da »mi nemamo ništa protiv toga što govoriš, ali jednostavno, ne paše ti«. I morala sam se dokazivati. Priznajem, bilo je trenutaka kad sam htjela napustiti televiziju.

Ali, niste to učinili, nego ste postali prvi urednik sportske redakcije Televizije Zagreb.

- Pa... čak nisam ni to odmah primila. Molila sam da mi daju malo da razmišljam, jer sam se toga uplašila. Nisam znala uopće šta je to u stvari. Niko nije znao u tom trenutku šta to treba da bude.

I danas nema mnogo žena u sportskim redakcijama, sportskih novinara!

- Ne, ne. Ja sam o tome dosta razmišljala. Žena novinarki ima sve više, ali u sportskom novinarstvu, gotovo da ih nema. Prvo, što je dosta malo sportašica. Vi morate biti ne samo sportašica prvoga ranga, nego morate biti opredeljeni prema sportu kao životnoj filozofiji, kao prema vašem kredu. I ako to doživljavate kao nešto što je vama uljepšalo život, što vam ga je obogatilo, onda vi to normalno želite nekome i vratiti. 

Ja na taj način doživljavam svoje sportsko novinarstvo. Mislim da je u biti dnevnog novinarstva, sportskog posebno, razlog zašto je manje žena je da moraju prihvatiti, a i njihova obitelj to mora prihvatiti, jedan prilično dinamičan, zanimljiv, iscrpljujući i neredovit život.

Da, vaš muž je isto sportski novinar, tako da je kod vas oduvek postojalo razumevanje.

- Pazite, ja nisam imala djece, tako da sad govorim malo teoretski, ali sam bila riješila, budem li imala djece, ja neću ostaviti novinarstvo, nego ću se... prilagodiću se kao što se i druge žene prilagođavaju, pa djeca sasvim dobro odrastu. Idu u vrtiće ili se nađe neko drugo rješenje.

Dosta ste društveno angažovani. Član ste Izvršnog veća Skupštine grada Zagreba.

- Jeste. Bila sam više puta odbornik grada, ranije, zatim u prosvetno-kulturnom vijeću, onda normalno, bila sam angažirana u sportskim savezima, republičkim, stručnim, gradskim... To je prirodno. Prije svega, ne može se pledirati ni isticati parola da je novinar društveno-politički radnik, a jeste, a da kod toga ne bude angažiran negdje ili da se na javlja.

On se javlja i kroz svoje novine, i sa radija i televizije, ali od njega se očekuje da će se još negdje angažirati. A u drugom, mom specifičnom slučaju, žena koja radi van kuće, dobro je što radi, ali ako ima obitelj i djecu, mnogo teže se angažira još u nekom od takovih tijela, vijeća. Ja sam tu našla još jednu svoju smisao i dužnost da i za njih budem tamo.

Nije to parola, fraza, ja sjedim u Izvršnom vijeću, mnoge stvari tamo učim od ljudi kojima je to struka i koji bolje znaju od mene. Ali moje viđenje određenog gradskoga problema, je viđenje žene, i kućanice, i viđenje žene koja nema djecu, ali koja ima prijatelje, rodbinu s djecom. Jer, ako je rasprava o tržnici, onda muškarac tržnicu vidi na drugi način organiziranu, a ja vidim tu tržnicu ispunjenu ili ne, pa mi nije bitno baš da bude najljepša tezga i da bude u određenom redu.

Htjela bih red, ali mi je draže da možda na staroj tezgi bude puno paprika, u pravi čas i po pravoj cijeni. I to je dobro što nas ima više, mislim nas žena. A onda, moram biti iskrena, nek mi oproste žene, i ja sam jedna od njih, malo smo nekada i komotne...

Milka Babović
Očekujemo od drugih da učine nešto za nas...

- Da, vjerujte, ja to sada više shvaćam kad sam starija, nego kad sam bila mlada. Moram izdržati do kraja, dok ne odem u mirovinu. Znam da je ugodno malo se i maziti, malo biti lijen i malo biti slabašan, ali ne možeš imati prava, a nemati dužnosti do kraja. Ženama je danas vrlo teško, ali one moraju nastojati, i to još nekoliko generacija, da se izbore. 

U većini sredina kad odu na porodiljski dopust, ženama se, maltene, zamjera. Svako malo vi čujete »produktivnost toga i toga kolektiva je zapela, jer je mnogo žena na bolovanju«. Žena se ne može osjećati kriva zato što rađa i što odgaja djecu, to je užasno... Ako zabušava, treba biti kažnjena, istim aršinom kao i muškarce. Ali zato što rađa!

Zakoni to uopće ne predviđaju, sa njima nemamo problema, ali imamo sa nama samima. I zato je to, recimo, jedan od mojih angažmana... širi, kroz sport. U Izvršnom vijeću naučite neobično mnogo. To je život, izvorni. Morate se u njega zagnjuriti i to svjesno, i najedanputa počnete razmišljati i o problemima škole, šire, i o problemima snabdijevanja, i o energetskoj situaciji... I onda... stanete i zamislite se... 

Ma čekajte, baš nisu ovi sportaši u pravu, jer bez jednog gledališta na nekom nogometnom igralištu se može, ali nisam sigurna da se baš u ovom trenutku može bez još pet vrtića, koliki je ekvivalent toga novca, ili slično. Širim saznanja i sad tek dolazim u sukob sa svojom, recimo, bazom, iako ja nisam samo njihova. Dolazim u sukob sa svojim, inače znancima ili suradnicima u sportu i fizičkoj kulturi.

A razlog je svakako, što vi u Izvršnom veću mnogo šire i složenije sagledavate sve probleme, znate više od kolega...

- Ali, ono što sam naslućivala, ja sam vrlo vjerovatno, i ranije o tome govorila, kao... kao prosečno pismena osoba, u trenutku kad je o tome trebalo govoriti, ali ja to sad znam! Znam zašto ja to branim. I to je velika stvar. Tu mi je pomoglo novinarstvo, ovo sportsko.

Ljiljana Matejić




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)