Rođena je u Splitu, ali već godinama živi u Zagrebu, gdje je diplomirala talijanski i francuski jezik. Povremeno se bavi prevodilačkom radom, a iza nje su i brojne autorske emisije.
Nosi titulu najljepše bake (kćerka joj se rano udala, tako da Ksenija već ima unučad).
- Na TV Zagreb sam došla još 1966. godine - kaže Ksenija, koju smo zatekli na poslu, u pauzi, između dvije informativne emisije. - Doduše i ranije sam nešto radila na televiziji, ali to je bio moj honorarni rad. Kad se danas sjetim svojih početaka odmah pomislim samo jedno - kako godine brzo prolaze...
Ako se ne varamo, vi ste u stvari prvo počeli graditi filmsku karijeru?
To je točno, ali malo se tko danas toga sjeća. Naime, još u petnaestoj godini snimala sam film "Mala Jole" u kojem sam igrala glavnu ulogu. Mene u stvari glumački poziv nikada nije mnogo privlačio, to je više bila jedna djetinjasta stranputica. No, zahvaljujući filmu, koji ima neke veze sa mojim današnjim poslom, opredijelila sam se za poziv spikera-voditelja.
Možete li reći, tko vam je najviše pomogao da dođete na televiziju?
Imala sam sreću što je asistent režisera u filmu "Mala Jole" bio Ivan Hetrich, koji je kasnije prešao na televiziju.
Kad sam ga jednom srela posve slučajno rekao mi je da traže najavljivačice na televiziji i neka se svakako javim. Poslušala sam ga, otišla na audiciju i - uspjela.
Tko spikeru na televiziji najviše može pomoći?
U našem poslu nema velike pomoći od drugih. Sve je stvar afiniteta, snalažljivosti, kulture i vlastitih odnosa prema poslu. Znači da nema određene škole, fakulteta, određene grupe ljudi koji bi vam ukazivali na loše, odnosno dobre strane našeg posla. Jednostavno - morate se truditi sami. Međutim, od početka sam uvijek imala neki uzor. Tako mi je televizijski rad uzor bila pokojna Gordana Bonetti.
Vrlo me je voljela i govorila da ću jednog dana postati dobar spiker... U radio-voditeljstvu, sa kojim sam se također bavila, uzor mi je bio Vojo Šiljak... Da budem iskrena na početku sam imitiranjem pokušavala doći do određene razine, odnosno kvalitete.
Na TV Zagreb malo je novih spikerskih imena. Znači li to da mladi nisu kao nekada zainteresirani za poziv ili da televizija jednostavno "ne želi" osvježiti spikersku ekipu?
O tome je meni dosta nezgodno govoriti, jer je to stvar kuće. No, istina je da novih imena nema. U mojem kolektivu trenutno radi devet spikera, od toga je pet žena. Približno smo istih godina, s time što su Helga Vlahović i Željka Fattorini nešto mlađe.
Kad mi jednog dana odemo ne znam kako će biti. TV Zagreb je još prije godinu dana otpustila sve mlade najavljivačice. Mladi ljudi se i te kako zanimaju za poziv, ali njihove šanse za zaposlenje su minimalne.
Stekla sam dojam da netko od nas mora da ode sa televizije da bi drugi dobio posao. To je dosta žalosno, ali je tako. Mislim da gledaocima pomalo i dosadi neprestano gledati jedna te ista lica.
Mora li se dobar spiker naprosto roditi?
Sigurno da morate imati neke predispozicije. U prvom redu morate govoriti ikakvih mana, morate biti komunikativni, imati izvanredne reflekse, iako se to "brusi" tokom posla. Međutim, dobar spiker se ne može roditi, kako kažete. Spikera i voditelja - stvara rad.
Ako spikera gledate i slušate malo pažljivije odmah ćete uočiti koliko on "teži"... Mi smo svaki dan u prilici da negdje "skiksamo". Ako se to spikeru češće događa onda vidite da mu nešto nedostaje.
Za vas kažu da ste jedna od najbolje obučenih spikerica na našoj televiziji. Gdje se oblačite?
Oblačim se u zagrebačkim buticima. Imam jedan svoj stil, koji je doduše pomalo staromodan, ali elegantan.
Da li vam smeta kad se ljudi upliću u vaš privatni život?
Na žalost, toga ima. Dabome da mi smeta, ali tu ništa ne mogu. O nama takozvanim poznatim osobama svatko sve želi da zna. To je cijena popularnosti. Dosad sam imala mnogo neugodnosti zbog toga, ali s vremenom sam se i na to privikla.
Razgovarao: Mladen Pavković (Halo u poverenju, oktobar 1983.)
