Slobodan Šnajder, autor aktualnog "Hrvatskog Fausta": Imam neprijatelja k’o šipak koštica (1983)




Mi živimo u jednoj kulturi koju je presudno obilježio Krleža, koji je završio u jednoj vrsti enciklopedizma. Postavio je visoke standarde... Naravno, mi smo ispod toga, ali treba čitati. Jeste li ikad pomislili koju je monstruoznu, borgesovsku biblioteku Krleža pročitao? Stalno je čitao. Osim toga, naobrazba je conditio sine qua non! Sve manje od toga je ordinarni bezobrazluk

Mladi zagrebački pisac Slobodan Šnajder doživeo je veliki uspeh: na Sterijinom pozorju, od ukupno šest predstava, dve će biti njegovog "Hrvatskog Fausta". Više gotovo niko i ne sumnja da će ova izvanredna predstava i pobediti.


*****


Zaboravio sam cigarete, imate vi?


Imam ove velike, cigare. Domaće. Hoćete?


Hoću. To stalno pušite?


Da... Ali nemam šibice!


Sjajan početak. Novinar koji nema cigarete i pisac koji nema šibice - namjeravaju pušiti!


Nećemo pušiti...


Očito. Djelujete mi vrlo mirno i staloženo, iako, eto, ne možemo pušiti, a htjeli bismo, ne uzbuđuje vas što sam malo zakasnio, ne smeta vam jugo koji danas ošamućuje ljude...


Koncentrirao sam se. Spreman sam na najgore.


Živite u Samoboru, pokraj Zagreba. Tamo imate više mira, pretpostavljam...


Imam sav mir. Nitko neće riskirati posjetu, ne znajući da li sam doma.


Šta, ni telefon?


Naravno. Nemam telefon. Tako osiguravam blokove tišine.


Slobodan Šnajder (foto: Intervju)


Na radu ste u Zagrebu. Gastarbajter u rodnom gradu...


Da, pet dana u tjednu. Ovdje u redakciji "Prologa", pa u kazalištu, pa na sastanku, pa u štampariji u Čakovcu...


Pa na književnoj večeri, pa na ručku, običnom...


Da. Tih pet dana u Zagrebu su takvi, a onda dva dana pravog posla. Ja sam tipičan "vikend pisac". Tipičan.


Subota i nedjelja?


Da. Tada pišem.


Ali, mogli biste se preseliti u Zagreb?


Mogao bih, ali neću. Ja sam u Zagrebu rođen. U Zagrebu žive Dalmatinci, Slavonci... Tako mi, Zagrepčani, živimo drugdje. Stari purgeri izumiru...


Rečenica iz Fausta. Hrvatskog, naravno. 


Točno.


Djeca?


Imam dvoje.


Pet dana u Zagrebu, dva u Samoboru, a ta dva dana radite, dakle, žena, djeca nemaju...


Nemaju. Djeca nemaju oca. Imaju pisca... Šalim se. Puno sam s njima.


Žena...


Radi. Profesorica engleskog u Bregani.


Kako se osjećate upravo sada, kad vašeg " Hrvatskog Fausta' izvode četiri kazališne kuće u Jugoslaviji, za tekst ste već dobili nagradu "Gavela", beogradska predstava pobijedila je na MES-u, neki dan ste primili Nagradu grada Zagreba...


Ima jedna važna Ničeova rečenica, da "nema nijedne pobjede koja ne bi pobijedila pobjednika!" "Pobjede" - zar ne mogu biti i način na koji neka sredina, izlazi nakraj s piscem? Na svu sreću sam, sa slijedećom dramom, već pri kraju...


Koja je to?


O Ervinu Šinku. Jedna ozbiljna, tmasta drama o staljinizmu, o njegovim izvorima. Zove se "Confiteor"


"Priznajem", na latinskom...


Da, to je početak jednog katoličkog obreda. Na početku se kaže Confiteor, priznajem i onda nabrajaš grijehe, ako ih imaš, jel’...



 Mislim da je staljinizam historijski pobijedio




Kada se događa?


Trideset peta, trideset sedma, u Moskvi. Procesi su tada počeli. Ali se ne bavim njima u njihovu spektakularnu vidu. Drama je radikalno antispektakularna. Bavi se staljinizmom ne kao sistemom gulaga, državnih lagera, logora, nego staljinizmom kao kategorijom najsvakodnevnijeg života. Odnosima muža i žene, prijatelja, roditelja i djece...


Staljinizam u tim odnosima postoji i danas?


Da, to su kategorije i odnosi u kojima ja mislim da je staljinizam historijski pobijedio. Ne kao velika politika, gdje je izgubio, možda i zauvjek - nego tamo gdje je pobijedio, i otkud i danas prijeti.


Da li se koristite i pričanjima živih svjedoka vremena o kojima pišete i govorite? "Confiteor" se događa trideset pete, "Hrvatski Faust’ četrdeset druge. Vi tada još niste postojali, rođeni ste četrdeset osme...


Ne. Ne koristim svjedoke da me ne bi odredile njihove uspomene. Ono čime se ja služim su stabilniji izvori. Pisani. I onda rad s tim materijalima već ide u predjele mojih uspomena. Posvajam materijal. Brinem za cijelinu, ne za detalj. Detalji u takvoj drami mogu biti i netočni, ali iza cjeline stojim svim svojim bićem i sa mnogo rada iza toga. Iza toga što, recimo, "Faust" producira kao istinu vremena, iza toga stojim. Detalji nisu sušta istina. Postoji jedan način na koji sama drama presuđuje ovom ili onom detalju - hoteći se napisati!


Govorite o drami kao subjektu same sebe...


Da. Od nekog vremena, drama se radi - sama.


Sama sebe?


Da, i tada je činjenicama bolje da ih nema!


Da li se, kao pisac ikada transportirate u vrijeme događanja drame. "Hrvatski Faust" je povijesno smješten od četrdeset druge nadalje, prije vašeg i mojeg rođenja...


Razmišljate, da li ste stvarno sigurni da se "Hrvatski Faust" događa prije našeg rođenja? Da li ste baš sasvim sigurni? Možda je njegovo realno vrijeme sada? On se možda sada događa? Ono, kako se u "Hrvatskom Faustu" misli, na primjer o srpsko-hrvatskim odnosima ukazuje najviše na šezdeset i osmu. Najbolji ljudi moje generacije na Sveučilištu znali su šezdeset osme sve što se u odnosu na ovu temu u "Hrvatskom Faustu" sriče i izriče. Drugo je pitanje što su sedamdesete, odnosno sedamdeset prve neki od njih to na žalost zaboravili. Dakle to "sada" "Hrvatskog Fausta uključuje mnogo godina. Četrdeset prvu, četrdeset drugu, četrdeset petu, četrdeset osmu, šezdeset osmu, sedamdeset prvu i osamdeset treću! "Sada" "Hrvatskog Fausta" je u stvari njegov današnji učinak.


Tko je danas hrvatski Faust?


Mislim da je hrvatski Faust danas predstava. Predstava, a jedna određena biografija. Čak ni krhotine biografije, Afrićeve, na primjer.


Fausta bi se moglo dalje pisati?


Da, to je ono pitanje "Fausta II", ali to bi nas daleko odvelo. Gete je bio u poodmakloj dobi kad se odvažio na tako što. Ja imam trideset četiri godine, je l? Dakle bio je u dubokoj starosti kad je radio jedan krajnje sintetički komad koji sintetizira dvije tisuće godina civilizacije...


Evropske?


Da, evropske, grčke, klasične, geteanske, romantične...


Gete je Fausta pisao šezdeset godina!?


Haa, mi smo efikasniji... Hahahaa...


Zašto je toliko zanimljiv taj ugovor Fausta s nečistim silama, mislim, zanimljiv literaturi? Jer, svako stoljeće, od šesnaestog nadalje, kad je živio stvarni doktor Georg Johan Faust i tako utjelovio raniju legendu o ugovoru s đavolom; dakle, svako stoljeće od tada ima nekoliko napisanih Fausta... 


Da, ima nekoliko takvih književno povijesnih figura. Jedna je Faust. Moj Faust je jedna preuredba pojma Fausta. Moj Faust se opire toj okladi, toj okladi koja ga kao biće poništava. Dakle, on, u trgovini s idejom pokušava sačuvati svoje biće. Afrić kad kaže Faustu ne, kaže ne faustizmu, kaže, ne jednom konceptu, koji bi ga pojeo, kao što ideje jedu ljude. I on odlazi ne bi li dublje zasnovao Fausta u šumi. Hrvatski Faust je jedna specijalna upotreba Fausta u odnosu na faustizam. To je dakle, takvo biće koje se ne želi kladiti. Historijski Faust se kladi! Žudi za tim. I plaća jednu cijenu, a cijena je da bude proždrt u ideji. Međutim, Faust kojim se bavi moja drama odbija takvu okladu, da bi sačuvao svoje biće, i svoj život, pa i svoj oblik smrti.


U čemu je onda - on uopće - Faust?


To je preuredba Fausta, on odbija da bude Faust! Ovdje je realnoj historiji ponuđena jedna metafora.


Da li ste se vi u vaše trideset i četiri godine našli ikada u situaciji jednog Fausta, ili Afrića? 


Mi, današnji, se ne nalazimo u takvim situacijama, živimo u vremenu drugačijih opredjeljenja, gdje bi takva oklada, odnosno njeno odbijanje bilo nevidljivo; na našu štetu. Mi živimo u manjim vremenima, neosporno.


Zar su potrebne kataklizme, ratovi, velika iskušenja da bi vremena bila veća?


Ja mislim - da. Živimo u jednom vremenu u kojem su sporazumi manji, pa su i nesporazumi manji.


Ovo je dakle, mirno vrijeme?


Da, jedno vrijeme opće trgovine, u kojem se biti - lako zamjenjuju. S druge strane to vrijeme je određeno upravo odbijanjem te oklade! Razumješ, živimo u vrijeme koje su odredili drugi...


Pa, svako vrijeme određuju, drugi, odnosno generacija prije, a aktuelna generacija ga živi...


Ne. Postoje prijelomni trenuci koji određuju kontekst.


Naša generacija će, dakle, iako mirna, sa manje nesporazuma i sa manjim nesporazumima, ipak odrediti slijedeću generaciju...


Pitajte se na slijedeći način: zašto oni dramski tekstovi koji pokušavaju izravno govoriti o našoj suvremenosti, najčešće su lake komediografske prirode. Bezube satire, mmmm? Zašto je forma u kojoj se naše vrijeme nalazi tako laka, olaka? Površna...


Zanimljivo je da se i Faust jedno vrijeme, u sedamnaestom stoljeću izvodio kao komedija!?


Slušajte, da, izvodio se kao marionetska komedija na vašarima, ali - ono što nekom vremenu može izgledati kao komedija, drugom vremenu može izgledati krajnje ozbiljno. I obratno. Možda će naše današnje komedije već idućoj generaciji biti smrtno ozbiljne. Tko to zna?


Da li ovakvo mirno vrijeme, ne jako vrijeme, u kojem dakle, živimo pogoduje teatru, drami, odnosno, pisanju dramskih tekstova?


Od ukupne količine talenta, koji se generacijski javlja, jedan ogroman dio se danas slijeva u teatar. U svijetu je to sada slučaj s filmom. U Jugoslaviji se piše mnogo drama. Mnogo ljudi želi raditi u teatru i teatar je sve značajniji. Usprkos tim mojim ocjenama o biti vremena.



Po prirodi bića, opirem se nasilju




Da li ste upoznati Afrića, Vjekoslava Afrića, glumca, dok je bio živ?


Ne. Nikada nisam vidio Afrića. U stvari, kad je Afrić umirao, ja sam počinjao pisati dramu.


Da li vam to nedostaje?


Uopće ne. Ja bih sada volio, nakon što je drama napisana i izvodi se, sad bih volio razgovarati sa Afrićem. Iako je u drami jedan vrlo tanak sloj, biografski. Da bi drama bila čišća, bavili smo se na probama i varijantom da križamo sva imena. Ali, ima situacija kad se mora reći ljudsko ime. U "Hrvatskom Faustu" ima situacija kad je naprosto drama ishodila to da se spomene ime, Afrić. Kao da je drama odlučila o tome, a ne pisac...


Radite na probama s glumcima, režiserima, dakle.


Da. Ali ne previše...


Da li ste osjetljivi na zahvate režisera, interpretacije glumaca?


Po prirodi bića, opirem se nasilju. O tome su mi i drame. Dakle, opirem se i nasilju nad materijalom. Smeta mi kad vidim da će režiser baciti veći dio mog posla kroz prozor. Ali me raduje ako vidim da ponavlja nešto do čega sam ja došao, ili nadograđuje, svojom maštom.


Bije vas glas...


Da, taj glas koji me tuče da putujem od stola do stola i pokušavam odrediti predstave je krajnje nepravedan. Ne određujem ništa, ukoliko se radi o ljudima čiji je krug ideja blizak mojim, ukoliko se snalaze u jeziku, ukoliko se snalaze u mojoj dramskoj ekonomiji. Ništa tada ne određujem. Da to radim, morao bih na primjer Večeku zabraniti predstavu, koja se jako razlikuje od onoga što sam...

Ali ona se ne razlikuje od smisla "Hrvatskog Fausta", već se razlikuje od moje organizacije materijala. Međutim, to je tako. U teatru nema privatnog vlasništva. "Hrvatski Faust" nije moje privatno vlasništvo. To je jedan prijedlog ideja. On je, recimo, javno dobro, ili javno zlo, kako tko hoće. Sudbina "Fausta" unatrag šest mjeseci, sa mnom nema nikakve veze. Ova javna sudbina: količina gledanja, nemeze, otpori, pa i pristanci - u svemu tome ja više ne sudjelujem. Pratim to sve, kao neki gledalac, kritičar, možda s malo više emocija.


Bio je jedan pisac, sada pokojni, kojem se nikad nije sviđalo ništa od onoga što su režiseri učinili od njegovih djela. Bio je, u Zodijaku, Rak, isto kao i vi, rođeni ste dan iza njega...


To je dobra historijska sekvenca, ne? Sedmi sedmi Krleža, osmi sedmi... Hahaha...


Šnajder...


Imam dosta samosvijesti, a? A šta mi drugo preostaje? Da, imate pravo, Krleža. Doista je bio takav prema režiserima. Ali, kad pogledate koje su to primjedbe, na primjer što je Krleža zamjerao Gaveli, te su primjedbe bile krajnje sitničave. Na kraju se to svodi na točnu epoletu, koja označava čin. Tako. Ima dosta anegdota o svađama Gavele i Krleže. Imamo i drugi naoko pravi primjer: u historiji teatra važi kao idealan odnos pisca i redatelja onaj između Čehova i Stanislavskog. A kad se pokušaš obavijestiti i doznaš kako je Čehov bio nesretan zbog izvedaba svojih drama, vidiš da je taj odnos sve prije nego idealan.


Niste dakle, poput Krleže, niste ni kao Čehov, ali ste vrlo zahtjevni...


Rad na predstavi je pun bolnih proturječja. Tako to mora biti. I sam rezultat je pun proturječja. U teatru nije nikad nitko ništa siguran. Jer se imaginaciji ne može naređivati. Ti ne možeš ljubavi naređivati. Ti ne možeš nikome narediti da voli tvoju dramu. Ta ljubav jest ili nije. A i kad jest ljubav, uvijek je na rubu raskida... Našao sam šibice!


Umorni ste?


Malo, da. Ovo je naime, prvi intervju koji dajem...


Šalite se. Pročitao sam, spremajući se za ovaj razgovor, više od deset intervjua s vama...


Da, mogli ste, možda i 30. Ali ja sam napisao sve odgovore.


Zašto?


Imam više povjerenja u svoju pisanu riječ. Beznadno pripadam kulturi pisma.


Govorili ste o ljubavi maločas. Kad se ta ljubav ne dogodi, kad se to vidi u predstavi, kad je loša predstava, po vašem mišljenju, da li ste je skloni zabraniti?


Sklon jesam, ali to ne mogu. Ali, odricao sam se svojih predstava!


Da li se pisanje uči?


Da li sam ja učio? Uči se, da, pisanjem.


I čitanjem.


Da. Najviše sam naučio od Držića. To je najveći meštar od dramskog zanata kojeg smo ikad imali. Vješt pisac. Svog doba.


Ima li ovo doba vješte pisce? Kod nas?


Mislim da naš teatar ima pravo na tehnički bolje drame od ovih koje danas dobiva. Kod pisaca kao Jovanović, Stefanovski, dramska tehnika je uznapredovala. Tajna uspjeha se odnosi i na zanat. Doživljaji u drami trebaju biti složeni onako kako su složeni i u svakodnevnoj svijesti. Tu mislim na odnos drame i vremena. Danas u pisanju ništa ne pomažu klasični obrasci. Suvremena svijest misli u sekundima. Katastrofa (avionska - op. Y.) u Ajačiju je pitanje jedne sekunde. Jedne krivo procijenjene sekunde koja je ostavila tragične posiedice na živote, možda i tisuću ljudi. Cijela Jugoslavija sad se bavi, već mjesec dana, dvjema sekundama košarke. To za razliku od prvog primjera rnože biti komično, ali sekunda dobiva značenje jednog čina! Dakle, mora se brže misliti. Dramski materijal mora brže misliti.


I glumci?


Da, glumci ovog vremena su oni koji brzo misle: Alić, Manojlović, Šerbedžija, Berček, Zoja Odak, Vladica Milosavljević... Oni su po tome moderni što umiju brzo misliti. 


Pišete vješto, mislite brzo i sve to radite namjerno. Naime, imam osjećaj da uvijek s vrlo jasnom namjerom pišete svoje komade...


Točno, postoji tako nešto, kao neka prethodna odluka. Tu mi je od male koristi inspiracija i famozni prazni papir ispred pisca. Ako talenat podrazumijeva neku lakoću oblikovanja, onda sam ja najnetalentovaniji čovjek na svijetu. Sporo i dugo dolazim do rezultata...


Da li ste kao mladić pisali i pjesme?


Nikad. To je zanimljivo, iako su drame u osnovi, možda, duge poeme. Lirikom, koja prevladava u umjetničkoj književnoj produkciji u Hrvatskoj, nisam se bavio, ta svi pišu pjesme!



Zavist je sila koja pokreće svijet




Da li ste se bavili nečim drugim u životu?


Igrao sam nogomet.


Mladi ste još, trideset i četiri.


Sad me zovu "mlađi". To tako ide: mlad, mlađi, pa pokojni. Nisam siguran da sam mlad. Trebalo bi moći predvidjeti koliko ću još živjeti. Možda sam već star.


Nedavno ste rekli da sve što ste dosad napisali da su to tek "rani radovi".


To sam rekao imajući u vidu sve što još namjeravam napisati. To su možda radovi koje vještina još nije ubila, na jedan, presudan način. Koji su još živi. Držim s tim u vezi da mnogi suvremeni dramski pisci fatalno potcijenjuju inteligenciju svoje publike. "Hrvatski Faust" stoji za tešku dramu, a ipak svuda puni kuće. Volio bih izbjeći ono što je književna sudbina danas, u Hrvatskoj. Volio bih biti na neki drugi način pisac.


Da li ste svjesni svoje uloge u hrvatskoj i jugoslovenskoj književnosti?


Po tome što pišem drame, nisam niti osamljen niti jedinstven u nas. Mogu na primjer reći da se "Hrvatski Faust" puno gleda. To je empirička činjenica. Provjerljiva. I to je sve. Njen društveni učinak je veći nego nekih mojih ranijih drama, ili možda drama nekih drugih autora. Ali ni to nije ništa. Prema stadionima i Lepoj Breni to je sve krajnje marginalno. Ja stojim iza svojih uvida, iza svog rada. Ali ni to nije bogznašto... Kad je u Teatru sve tako nesigurno. Teatar je krhak sam po sebi, a mi ga često činimo još krhkijim, postupcima iz "domaće radionice".


Struktura vaših drama je komplicirana...


Histerična. Kao i moj svakodnevni život.


Vrlo ste obrazovani.


Mi živimo u jednoj kulturi koju je presudno obilježio Krleža, koji je završio u jednoj vrsti enciklopedizma. Postavio je visoke standarde... Naravno, mi smo ispod toga, ali treba čitati. Jeste li ikad pomislili koju je monstruoznu, borgesovsku biblioteku Krleža pročitao? Stalno je čitao. Osim toga, naobrazba je conditio sine qua non! Sve manje od toga je ordinarni bezobrazluk.


Da li se u "Hrvatskom Faustu" plješče glumcima ili idejama?


Pa, vjerojatno ljudi kad ustanove da isto misle kao i predstava plješču i idejama.


Imate neprijatelja?


Imam neprijatelja k’o šipak koštica. Svaki čovjek koji javno iskazuje ideje, ih ima... Kamo sreće kad bi se ta neprijateljstva razrješavala samo polemikama, tekstovima.


Zavist, drugih, osjećate?


Zavist je sila. Sila koja pokreće svijet. Osjećam i to, da. Najčešće su to ljudi sličnih ambicija, ali sa manje volje.


Bilo je i osporavanja Fausta...


"Hrvatski Faust" je na primjer, istovremeno - pazite, istovremeno! - osporen s razloga nacionalizma, i to istovremeno hrvatskog i sprskog! To je jako zanimljivo. Kad bi jedan kompjuter koji je programiran da misli logično, da razmjenjuje ideje u svojoj matrici, kad bi u njega stavili tu optužbu, taj, siromah bi pregorio, prekipjelo bi mu i pretvorio bi se u glačalo. Odmah, jel’?


Imena ne spominjete?


Evo, na primjer, kao metafora taj Babić, Goran Babić. On ima silnih ambicija da vodi neku idejnu borbu, da, da, da nešto razvrsta, da sredi neki kontekst. To bi bilo sjajno, da on zaista vodi idejnu borbu. Pravu borbu ideja. Međutim, kod Babića nema niti govora o idejnoj borbi, već se radi o rvanju, njegovom, s nekim elementarnim idejama.


Babić vam je osporavao "Fausta"?


Nije konkretno, ne govorim o "Faustu". Govorim o jednom modelu ponašanja. On upravo želi biti model ponašanja. Ja mislim da on nije model ponašanja, u tome i je, ja mislim, sva sreća. U čudnim ukrštanjima u hodnicima vremena, momak je uletio u krivu godinu.


Iza ovog, možda, sledi polemika?


Ne vjerujem, ukoliko denuncijaciju ne shvatite kao neku polemiku... S druge strane ima ljudi, ne neću o tome... na koji način brane hrvatski narod od "Hrvatskog Fausta", to je odveć apsurdno. Neću o tome.


Zašto?


Neću. "Hrvatski Faust" je daleko od toga da bude najbolja drama, napisana kod nas poslije rata, ali sam siguran da je nosi patriotska intencija.



Pozorje će ionako biti u znaku jedne odsutne predstave...




Da li ste ikada osjetili strah, zbog posla kojim se bavite?


O, naravno. Tko nije?


Nedozrelost vremena...


To je famozna odredba: nije sada trenutak! Najbolji odgovor je u zadnjem dijelu "Fausta", gdje se upravo razgovara o tome gdje Afrić eksplicitno kaže da je upravo sada trenutak, nema vremena za odgodu nekih važnih pitanja. Je l'? To pitanje je ugrađeno u dramu i od njega živi njegov dramski kompjuter, Faust. To je njegova ulazna snaga.


Da li strah pobjeđujete hrabrošću? Hrabrošću daljeg pisanja?


Ne mislim na taj način. Ali, ne provodim autocenzuru. Ne možeš se odlučiti biti hrabar. Ili jesi ili nisi.


Da li ste razmišljali o tome, da vam zbog spleta okolnosti neka drama, buduća, uzmimo, bude zabranjena?


Pa znate što, lako je zamisliti takvu dramu koja bi sigurno bila zabranjena! Ništa lakše od toga. Ali, ja pišem drame za izvođenje, ne za zabranjivanje.


Vi ste pisac, koji je trenutno u modi...


Moje djelo je u modi. Možda. Stvar je u osjetljivosti vremena. Možda bi bilo sretnije vrijeme u kojem "Hrvatski Faust" ne bi bio u modi. Možda bi to bilo veselije vrijeme za život. Činjenica da "Faust" uzbuđuje na pozitivan i negativan način, također je simptom vremena. Možda bismo bili veseliji da možemo pisati veselije drame. Pretpostavljam da Fadil Hadžić živi u jednom veselijem vremenu. Ne vjerujem da smo Fadil Hadžić i ja savremenici. Ni u kom smislu. Ozbiljno. 


Na Sterijinom pozorju, za nekoliko dana, bit će šest predstava ukupno, od kojih dva vaša "Fausta", beogradska i varaždinska predstava. Dakle, Šnajder - trećina Pozorja...


To je mnogo, preko svake mjere. Iako je bilo i ranije takvih slučajeva. Selektor je tu suvereno postupio. On smatra da su to komplementarne predstave i da treba obje vidjeti. Georgijevski tako misli. Hoćete još nešto pitati?


Slušam vas...


Ono što želite pitati je, vjerojatno, da "Faust" ispada neka vrsta alibija u jednoj situaciji koja nije sasvim legitimna, zbog te nesretne "Golubnjače".


Da, nepostojeće, sedme predstave...


Što se tiče "Golubnjače", Pozorje će ionako biti u znaku te odsutne predstave, te "kampućijske stolice", prazne. U nekom smislu riječi to je ilegitimno, kao kad bi odigrali nogometno prvenstvo bez jednog jakog kluba. Kad bi košarkaško prvenstvo igrali bez Šibenke, hahaha... Dakle, meni su unaprijed oduzeli svu radost sudioništva na Sterijinom pozorju. Bilo bi bolje za "Fausta" da se "Golubnjača", recimo, odmjeri s njim. Možda bi se tako vidjele i neke razlike u načinu postupanja s historijom: da "Golubnjača" opisuje jedno društvo za koje se ne može reci da je čak počela historija.

"Faust" prikazuje društvo u kojem je jedan historijski rad obavljen, iako ima stravičnih učinaka ta historija. U "Faustu" ima jedna rečenica zbog koje je komad napisan, a koja glasi: nešto je ovdje zauvijek prestalo... To je, dakle, društvo koje je nešto historijskog rada za sebe obavilo. "Golubnjača" se ne bavi Hrvatima i Srbima, protivno vladajućoj predodžbi o njoj nego se bavi plemenima u neolitskom sporu oko pašnjaka. Biti Hrvat ili Srbin podrazumeva nekoliko stotina godina rada civilizacijskog konteksta, historije. Bilo bi zato zanimljivo uporediti ta dva osjećanja historije, odnosno, predhistorije i historije.


To će štetiti "Hrvatskom Faustu"?


Da, tako ja osjećam čitav problem. Mislim da je "Hrvatski Faust" bitno oštećen time što nema "Golubnjače" na Pozorju.


Ovo zvuči kao "izjava za štampu".


Pa, to i jest. Znate, smiješno je kažnjavati Pozorje, smiješno je kažnjavati grad... To sliči na neke biblijske osvetljive starozavjetne priče. Pozorje je oštećeno igrom koja je sad izvan njegove moći. Da postoji prava razmjena ideja, "Golubnjača" bi bila samo jedan podatak i nikom ništa. Bilo bi bolje da je odživjela svoj vijek, a ne da je ovako umjetno postala problemom. To je sada predstava-martirij. Bez potrebe.


Kakvo je stanje u kazališnoj umjetnosti u Jugoslaviji, sada?


Mislim da se nemamo čega stidjeti, izuzev zabrana kojih se stidjeti moramo i mislim da je teatar u Jugoslaviji mnogo življi, nego književnost, na primjer. Imamo mnogo toga za razmijeniti s drugima. Teatar je u dobi rane zrelosti, u silnom je prodoru i to je dobro.


Hvala vam... Ja bih još jednu cigaretu.


Izvolite. Gotovo?


Da. Da li bi vam jedan ovakav razgovor koristio u drami?


Ne. Uopće. U drami bi to sve stalo u jednu riječ, dosjetku, krik...


Razgovarao: Dobroslav Silobrčić, obrada: Yugopapir (Intervju, maj 1983.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate