Vojo Šiljak, urednik i voditelj: Tužno je to s radijskim novinarima - odoše im misli, sve im ode u zrak



Slušaoca i gledaoca uvijek treba dovesti, ali i napustiti u onom trenutku, na onom stupnju zainteresiranosti kada će pomisliti: "Joj, zašto nije još nešto rekao?" Odnosno ne dopustiti mu da vam kaže: "Dosadan je, skinite ga s pozornice, ugasi radio!"
Ratko Buljan i Vojo Šiljak u Areni, januara 1967. godine

Sretoh se s Ratkom i Vojom na Trgu Republike.

- Da li ti se čini - pitaju me - da smo međusobno slični?

Poznajem ih već dugo, znam da nisu slični, ali ih još jednom uspoređujem.

Ratko je viši, svjetlije valovite kose, duguljasta lica. Vojo je nešto niži, okruglijeg lica, crne kose iznad visokog čela.

- Zaista ne znamo zašto nas zamjenjuju i zašto Ratka zovu Vojo i obratno. A kad se ne mogu sjetiti naših imena, kažu nam: "Vi ste iz Nedjeljom u 7".

Da, poznajemo ih iz omladinske emisije "Nedjeljom u 7", koja sada nosi novi naslov "Mladi na ekranu"

Ovih su dana Ratko i Vojo proslavili godinu dana nastupanja u toj popularnoj emisiji.

- Pozvali su nas prošle godine u ovo vrijeme na audiciju - priča Vojo. - Došao sam u studio, proba je već bila počela. Vidio sam Ratka kako pred kamerom nešto govori. Zatim je došao red na mene. I ja sam govorio. Uspjeli smo i tako je počeo naš posao.


Važno je biti razumljiv



Obojica su sada studenti. Ratko je na trećoj godini Akademije za kazališnu umjetnost, a Vojo je na trećoj godini Fakulteta političkih nauka.

Međutim, studij i redovan nastup u omladinskoj emisiji nije im jedini posao.

Slušaoci koji prate I program Radio-Zagreba, ujutro između 4.30 i 9 sati, mogu svakoga dana čuti Ratkov glas.

- Iako je rano ustajanje naporno, posebno mi ie zadovoljstvo da ljudima prvi zaželim uspješan dan - kaže Ratko.

Vojo se bavi novinarskim radom na televiziji. Zapaženi su njegovi prilozi i kratke reportaže.

U privatnom životu Ratko i Vojo su dobri prijatelji. Često se mogu vidjeti zajedno.

Oni koji prate omladinske emisije znaju da osim Ratka i Voje emisiju vodi i njihova kolegica Željka Marković. Našem razgovoru nije prisustvovala, ali je Ratko i Vojo rado spominju:

- Veoma volimo Željku i u poslu se svi troje vrlo dobro slažemo. Mislimo da bi kadrovi u našoj emisiji bez nje bili mnogo "siromašniji". 

I Željka studira: biologiju.

- Imate li u svom poslu kakvih neprilika? - pitao sam ih.

Ratko se požalio na napis u jednom zagrebačkom dnevniku:

- Prije nekog vremena kritizirali su nas u napisu "Čitanje u 7". Mislim da čitanje ili govorenje nekog teksta ili najave nije toliko bitno, važno je biti razumljiv. Osim toga, ne želim biti mladi Ljubo Jelčič ili Hetrich.

Prije nego što smo se rastali, Ratko i Vojo su spomenuli još jedan zajednički problem. Obojica traže sobu.

Zabeležio: Zvonko Kovačić, obrada: Yugopapir (Arena, januar 1967.)






Novembar 1979: Vojo Šiljak u društvu Saše Zalepugina i njegove supruge
(foto: RTV revija)





*****



"Na drugom super" sve je super, obećava Vojo Šiljak, idejni tvorac i koordinator mnogih novih emisija na Drugom programu Radio-Zagreba, koji se od prošlog ponedjeljka, (15. svibnja 1989.) svake večeri emitira umjesto dosadašnjeg trećeg programa. Izazov TV i Omladinskom radiju?

Vojo Šiljak, maja 1989. godine
(foto: Marko Čolić)
Ako ste od ovog ponedjeljka u večernjim satima, poslije 19.30 sati, po običaju, okrenuli Drugi program Radio-Zagreba da na njemu poslušate neku od emisija Trećeg programa, iznenadila vas je supernova programska koncepcija.

Čak četiri i pol sata, sve do ponoći, vrtjet će se ubuduće, svakog dana u tjednu, četrdesetak emisija koje bi trebale biti svojevrstan izazov Televiziji (zašto da ne?) i Omladinskom radiju.

Rađene su tako super da će Na drugom super kako je idejni tvorac, radio-novinar, urednik i voditelj Vojo Šiljak nazvao cjelokupni program sve biti drugačije, ležernije i spontanije nego na službenim radio-valovima.

Prije desetak godina, najpopularnija zagrebačka riječ bila je "otkačenost", zatim je stigla "frka", a sada je u najvećem zamahu krize baš sve oko nas "super", a takva su i nova Šiljkova radio-obećanja od 15. svibnja nadalje, kada se III program Radio-Zagreba seli na novu, treću radiofonijsku mrežu, ostavljajući Drugom cijelu slobodnu večer.

Tim naslovom Na drugom super - Vojo Šiljak još je jednom dokazao kako pažljivo osluškuje bilo slušalačke mase prateći popularne trendove, raspoloženja i ukus slušalaca.

Valjda je to jedan od razloga što je već dvadeset godina, koliko je proveo na Radiju, jedan od najradije slušanih voditelja.

- Pomalo se pribojavam susreta s poznanicima na ulici - kaže Šiljak - jer me podsjete:

"Ej, sjećaš li se još Taksija za Babilon i Malih noćnih razgovora?" 

Sve je to već povijest, a ja još mislim da sam mlad!

Te dvije emisije više ne pamte nove generacije; a oni koji ih se dobro sjećaju, tvrde da su odredile sasvim nov put u kontaktu s radijskom i televizijskom publikom.

Taksi je izazvao pravu malu revoluciju na Radiju, a Mali noćni razgovori pojavu novog tipa televizijskog izričaja u ukočenom medijskom općenju.

Novinarska trojka Vojo Šiljak, Zvonko Zmazek i Dobroslav Silobrčić ubrzo je slovila kao najprovokativnija, iako se "u ono vrijeme provokacijom smatralo već i to ako ste nekom političaru rekli Dobar dan, kako ste? ili mu postavili pitanje iz privatnog života", kaže Šiljak.




Mali noćni razgovori za Voju Šiljka bili su tek izlet u vizuelni svijet izražavanja, jer "niti sam ja imao sreće s TV, niti ona sa mnom".

Radio ga najviše zanima kao medij, jer se u njemu uvijek mogao najbolje izraziti, a poslije Taksija, stigle su emisije poput Zelenog megaherca, Crvene jabuke, Živjeti svoj život ili Igračke.

Ipak su mu posebno drage kontaktne emisije.

To je ona posebna vrst koncentracije i umijeća snalaženja, "osjećaj kada treba prekinuti, kada završiti razgovor, te poznavati temu, ali i psihologiju slušaoca".

- Slušaoca i gledaoca uvijek treba dovesti, ali i napustiti u onom trenutku, na onom stupnju zainteresiranosti kada će pomisliti:

"Joj, zašto nije još nešto rekao?" 

Odnosno ne dopustiti mu da vam kaže:

"Dosadan je, skinite ga s pozornice, ugasi radio!"

Šiljak ne podnosi riječ "zabava", jer "svaka emisija mora, prije svega, biti slušana, pa je time i zabavna".

To, dakako, ne znači, kaže on, "da je TV dnevnik zabavan, premda je trenutno najslušanija i najgledanija emisija u Jugoslaviji."

Poslije pet godina izbivanja iz studija, provedenih na mjestu urednika Drugog programa Radio-Zagreba, njegov je glas prije tri godine ponovno postao dio naše medijske svakodnevice, pa je idejna razrada Na drugom super tek dio posla koji sada obavlja na Radiju.

Srijedom vodi i uređuje na Drugom programu emisiju Živjeti svoj život, svako nedjeljno prije podne, zajedno s Marijom Barbieri, vodi emisiju U operi, subotom prije podne Vikend-program, izvlačenje Velda, te - povremeno - autorske emisije ili one prigodnog karaktera.

Poslije dvadeset godina radijskog iskustva, Šiljak i u osobnom kontaktu mnogo kazuje intonacijom glasa, odmjerava riječi, odgovara kratko.


Nema smisla ponavljati iste formule



On je jedan od primjera srednje generacije krize, koja se prelama i slama između onoga što (intelektualno) želi i onoga što mora da uopće preživi, pa na pitanje zašto uz novinarstvo i uredništvo vodi estradne priredbe, Šiljak pomalo gorko nalazi onu izreku:

- Prijateljica mi je istina, ali mi je još veći prijatelj - novac!

- Što sve još morate raditi iz materijalnih razloga?

- Pišem propagandne poruke, neke i čitam, a pišem i stihove za zabavne pjesme.

- Jeste li program Na drugom super smislili za dušu?

- Ne, to radim iz obaveze, ali imam osjećaj da će taj program biti dobar, pa time malo i za dušu.

Za dušu čitam kod kuće, a povremeno radim i neke emisije koje me posebno vesele. Kao prošle godine, kad sam s kolegom Jurjevićem snimao dokumentarnu reportažu o Međugorju, Gospa nije igračka.

Mislim, a i drugi su rekli, da je bila dobro napravljena.

Bio je to težak posao.

Boravili smo na terenu petnaestak dana i snimili četrdeset sati materijala za pedeset i šest minuta programa.

Repotraža je imala odjeka, bila je čak u konkurenciji za međunarodno natjecanje Pro Futura, ali je jedna beogradska emisija, prema odluci žirija, bila bolja, pa je ona otišla u svijet.

- Pred mikrofonom nije vas bilo punih pet godina, a u ovoj našoj prestrašenoj i nervoznoj sredini neki su čak nagađali da su vas odgovorni "namjerno" uklonili. Kako vi doživljavate taj mentalitet?

- Često se to događa popularnijima i poznatijima. Proglašavaju ih homoseksualcima, politički nepodobnima ili balkanskim špijunima. Tako su i za Minimaksa svojveremeno pričali da je u zatvoru.




Izmišljaju se i najružnije priče da su se nekom razboljela djeca ili poginula rodbina.

Događalo se to nekim našim pjevačima. Naš narod "voli", naprimjer, da se netko od poznatih razboli ili umre, a osobito razvede.

Ne znam kako to psihološki objasniti, ali znam da u tih pet godina jednostavno fizički nisam stizao do mikrofona, razapinjući se između beskonačnih sastanaka radničkih savjeta, kolegija direktora, kolegija svoje ili neke druge redakcije, u Cenrtalnom komitetu, Gradskom komitetu, sastancima općenarodne obrane i DSZ...

Jednostavno, nisam stigao raditi emisije, kao što se kod vas, u novinama, ne stigne napisati tekst.

A to je strašno!

U jednom sam mandatu bio urednik, a u dva glavni urednik Drugog programa, ali neusporedivo se bolje osjećam kao izravni realizator.

Kao urednik bavio sam se svim i svačim osim programom, čak mislim da sam uzalud potrošio vrijeme.

- Premda je poslije Malih noćnih razgovora na malim ekranima bilo mnogo sličnih emisija, ostali su nam kao pojam ležerne, neposredne i drukčije televizije. Čak se javila ideja da se obnove u istom voditeljskom sastavu.

- Ne bi to bilo dobro! Toj je emisiji presudan pečat dao Angel Miladinov, kojega, nažalost, više nema, a inače vjerujem da nema smisla ponavljati iste formule.




Konačno, i mi smo se promijenili, odrasla je i nova generacija drukčijeg senzibiliteta, pa ono što je nekad bilo izazovno danas to više nije.

Pustimo dobre uspomene da to ostanu!



Mi smo za jednokratnu upotrebu



- Mnoge su vaše emisije rađene uživo i u izravnom kontaktu sa slušaocima. Pribojavate li se od provokacija, neugodnih situacija, trenutaka vaše dekoncentracije kad ne možete naći pravi odgovor na pitanje?

- Nikad nisam imao neugodnosti, iako mnogo toga ovisi o uspostavljanju veze između slušaoca i sebe. Ona može biti blagonaklona, ali i iritirajuća.

Očito je, ili ja sebi to umišljam, da slušaoci vole komunicirati sa mnom, pa mi pritom ne podmeću.

Nikad nisam imao tu nesreću, premda bih volio da me ponekad i malo provociraju. No, ne znam što to danas još uopće može biti provokacija, na koju ne bih znao ili smio odgovoriti?

- Čime tumačite omljenost kontaktnih programa, potrebu slušaoca za razgovor s medijem?

- Nevjerojatno je koliko nam se ljudi voli javljati. Trebalo bi jednom napraviti ozbiljnu stručnu analizu zašto je to tako.

Možda je riječ o usamljenosti, tko zna!

Sjećam se nagradne igre u kojoj sam kao gosta imao proizvođača donjeg ženskog rublja, pa su prva nagrada bile ženske gaćice.

Bio sam uvjeren da se nitko neće javiti, a opsjedali su nas pozivima!

Nema te teme kojom ćete naići na muk, ni vremena koje je nepogodno za slušanje. Treba samo napraviti dobru emisiju!

- Legendarni novinar Frane Barbieri jednom je prilikom rekao kako nema ništa tužnije od jučerašnje hrpe novina. No, pisani tekst barem ostaje u nekom arhivu, može se još jednom pažljivije pročitati, a izgovoreni odlazi u vjetar. Osjećate li se zakinuti zbog toga?

- Mi smo za jednokratnu upotrebu. Ali, još ne razmišljam dovoljno o tome, vjerojatno kad budem stariji. Još stariji! Pa se okrenem oko sebe i vidim kako nisam ništa napravio, ja koji sam mnogo radio, jer to nemam nigdje evidentirano.

Ne znam ni da li je to potrebno.

Tužno je to s radijskim novinarima. Odoše im misli, sve im ode u zrak, ništa ne ostaje zabilježeno. 

Radio-Zagreb velik je pogon, velik mlin, koji na Prvom programu proizvodi dvadeset i četiri sata programa dnevno, na Drugome sedamnaest sati, na Radio-Sljemenu devetnaest, a na Trećem šesnaest, i to u lošim uvjetima i sa više nego skromnim osobnim dohocima.

- Koliko je za uspjeh jedne emisije presudna ličnost voditelja, a koliko to što voditelj želi reći?

- U svim emisijama koje sam radio bio sam u funkciji emisije, za razliku od nekih kolega čije su emisije bile u njihovoj funkciji.

Uvijek se stavljam u kontekst emisije, kao naprimjer u Vikend-programu subotom, koji je ekonomsko-propagandna emisija, stavljam se na raspolaganje sponzora, ali na drukčiji način no što se to donedavno radilo.

Doba klasičnog propagandnog spota prošlo je, sve se više traži drukčiji, originalniji pristup - da radite ankete, nagradne igre, razgovore sa slušaocima, male pričice, stihove, aforizme.

Uvjerljivost umjesto nametljivosti!

To, inače, vrlo dobro radi Omladinski radio ili Radio-Split.

- Je li riječ o zdravijem shvaćanju tržišne privrede?

- Pa da, ali da se napravi dobar propagandni prilog, u nj treba mnogo uložiti, a to bi morao konačno shvatiti i Radio-Zagreb, koji se financira iz pretplate, sasvim zanemarujući dohodak iz propagande, premda je to mogla biti zlatna koka da se u nju malo više uložilo.

- Koja je vama osobno najdraža ekonomska poruka što ste je izmislili?

- Možda nije zgodno spominjati, jer je tvrtka propala, ali bila je to jedna reklama Agrokomerca. Oni su svojevremeno došli na ideju da svjetskom tržištu ponude tvrdo kuhana jaja, i to obojena.

Zamolili su me da napravim TV-spot, a učinio sam ga tako da sam stavio na hrpu obojena jaja, oko kojih su se šetale - obojene kokoši!

Bila je tamo i neka rimovana poenta, spot je bio šarmantan, i mi smo se beskonačno zabavljali umačući kokoši u boju, dok se nismo dosjetili da se to može i sa sprejevima.

No, spot je - na moje razočaranje! - vrlo brzo nestao s malih ekrana.

Bilo je to, naime, doba oko Uskrsa, pa su odgovorni smatrali kako nije zgodno da se na TV pojavljuju šarena jaja, iako su ionako bila namijenjena prije svega inozemstvu, a ne našim kupcima.


Predsjednik po delegatskom principu



- Da morate reklamirati Studio na radiju, što biste rekli slušaocima?

- Ne znam, morao bih o tome razmisliti! Jedan sam od onih voditelja koji se pripremaju za svaku emisiju ili priredbu, ne volim improvizirati.

Improviziram tek onda kad sam dobro pripremljen i kad mi se za to pruži prilika. 

Uvijek sam za dobro pripremljenu improvizaciju, tako se to radi i u svijetu, ali - s timom suradnika koji pripremaju podatke, materijale, pronalaze citate, listaju knjige.

Kod nas ste uvijek sami sa sobom.

- Vaš je glas na radiju oduvijek zvučao vedro. Zabavljate publiku stihovima, doskočicama, publika ima u vas povjerenja, doimate se kao osoba koja ima rješenje za sve.

- U ovo doba u kojem živimo, mislim da je moj zadatak, kao novinara koji se bavi tzv. lakšim novinarstvom, rasteretiti slušaoce svakodnevice, koja ih pritišće, ponuditi im malo razbibrige!

- Što pritišće vas?

- Natjecanje s državom, ali je, čini se, nikako ne mogu stići.

- U razbibrizi?

- Da, da, u inflacijskoj razbibirizi! (Smijeh) Ja napravim jednu "čvrgu", a država napravi nekoliko svojih, koje, onda, unište moju!

Uopće, strašno je to s novcem!

Ugovoriš jednu priredbu tri mjeseca unaprijed; pa kad je odradiš, a honorar stigne još četiri mjeseca kasnije svota postaje beskrajno smiješna.

I honorari na Radiju uistinu su bijedni, kao i kod vas, u novinama, ali postoji još nešto gore. Predsjednik sam Komisije za časopisnu djelatnost USIZ-a kulture grada Zagreba, koji financira dvadesetak časopisa.

Znajući koliki su troškovi štampanja, koliko stoji papir, a koliko im sredstava odobravamo - pravo je čudo da i jedan uopće ugleda svjetlo dana.

Ipak ugleda, no jasno je da sve ide na štetu nevjerojatno niskih autorskih honorara.

U tim časopisima pišu eminentni autori stručnjaci, književnici, teatrolozi, dok urednici i članovi redakcije rade, praktički, besplatno.

Ili, kako jedan naš poznati teatrolog može za cijelu objavljenu knjigu dobiti tri stotine maraka?

No, ima u ovoj zemlji ljudi koji vrlo dobro stoje, nema marke automobila u svijetu koja se ne vozika Zagrebom, vidio sam čak i rolls-royce!

- Objavljujete li i vi nešto u časopisima?

- Ne, ja sam predsjednik po delegatskom principu! Znate ono: najprije vas izaberu za delegata u mjesnoj zajednici, iz nje vas pošalju za delegata SIZ-a kulture općine Centar, otud u USIZ za kulturu grada Zagreba, a tamo za predsjedniak komisije... A nisu me ni pitali!

Upravljamo s onoliko sredstava s koliko raspolažemo, ograničeni smo, dakle, i u samoupravljanju.

- Pa ipak, i vi ste, ne tako davno, objavili zbirku poezije Sve najbolje, uz dvije simpatične promocije u gradu. Kritičar Zdravko Zima u našem je tjedniku napisao vrlo naklonjenu vam recenziju. Kako je prošla knjiga kod kupaca?

- Od tri tisuće štampanih primjeraka, na skladištu ih je još tisuću petsto. Ne znam zašto nisu u prodavaonicama, zašto ih skrivaju u podrumima. A Zimi hvala, barem ovom prilikom!

No, ja sam naveo da to nisu prave pjesme koje pišu pravi pjesnici, niti sam ja pravi pjesnik.

To su stihovane rečenice koje sam izgovarao u radijskim i TV-emisijama.

Knjiga prilično zgodno izgleda, zamišljena je kao poklon, a to kazuje i njen vedri naslov, premda je zapravo pesimistična.

Eto, na samom kraju nalazi se fotografija Toše Dapca, na kojoj mršava kobila odlazi u klaonicu, a završni stihovi Rođendanske pjesme kažu:

"Tamo za neki rojsni dan, crveki pevali buju, ne bum ih više čul, Happy Birthday to You!"

- Na radiju ipak ostavljate dojam otpimista.

- A nisam, ja sam pesimist!

U ovoj situaciji u kojoj živimo, samo budala može biti optimist. 

Uostalom, ostavljam i dojam otvorenog čovjeka, a zapravo sam sramežljiv. Godinama to prikrivam negdje u sebi.

Neću reći da se bojim komuniciranja s ljudima, bio bih lud kad bih to tvrdio, no osjećam stanovitu nelagodu kad moram kontaktirati s mnogobrojnim osobama.

Zamislite ironije: bavim se poslom u kojem se opći s beskrajno mnogo lica!?

To je moja mala tajna, koju tek sada otkrivam.

- Kako to, onda, podnosite?

- Nemam stresova, moram reći da nemam stresova!

Razgovarala: Davorka Grenac, obrada: Yugopapir (Studio, maj 1989.)


Vojo Šiljak predstavlja: Na drugom super!



Ponedjeljak 



Radio, ne radio - svira ti radio (mozaik-emisija): Sjećate li se pjevačice Rajke Vali, zagrebačkog miliconera Mehe ili sportaša Leona Štukelja? Sjeti se... priče su o njima, kao i o političarima, izumiteljima, pjevačima ili sportašima nekih drugih generacija. Što sve može... - violina, harmonika, ljudski glas, ali i druge stvarčice (alati) koje sviraju, premda nisu glazbeni instrumenti. U obzir dolaze samo virtuozni primjeri i oni iz Guinnessove knjige rekorda. Gost gosta ili slušalac-gost radija zove u goste osobu koju je oduvijek želio upoznati. Mjesto susreta: studio ili u domu slušaoca. Tako mogu zajedno poslušati i Zlatne ploče, vremeplov zlatnih vinilki (prodanih u više od milijun primjeraka), Od Glenna Millera (prvog dobitnika) do naših dana. Samo zvijezde znaju našu sudbinu, tko vjeruje u horoskope, a Ja sam za ples, ako me radio podsjeti i predstavi određene vrste "đuskanja". Laku noć...


Utorak 



Linija povjerenja jest "grupna terapija" na radio-valovima, metoda liječenja alkoholizma i obiteljskih problema prof. Hudolina. Suvoditelji su prof. dr. Branko Lang i prim. dr. Mauricio Tronkoso. Poslije toga, malo džeza u emisiji Super 2-202, zajedničkom programu Vala 202 Radio-Beograda i Drugog programa Radio-Zagreba, realizirana u studiju i džez-klubovima, kao što su B. P. Convention iz Zagreba i Džez-klub iz Beograda, gdje sviraju posebno za tu večer sastavljene dzez-grupe. Za odjavu jedna džez-balada...





Srijeda 



Na drugoj super ponovno je mozaik-emisija. Miss-ao tjedna najbolja je, najduhovitija, najzanimljivija misao tjedna, koju su slušaoci čuli na TV, u tramvaju, na ulici ili radnome mjestu. Izabire se i "misica" među mislima tjedna, koja će se posebno obraditi, a zatim slijedi Premijera nekog poznatog djela u skraćenoj verziji (3-4 minute) u stilu: "Znate kaj, Capuletti, za vas i na zas ne bu mesta u ovom gradu"... Riječ je o Romeu i Juliji, a Priznajem neka je vrst javnog okajanja i priznanja slušalaca raznih zanimanja zbog njihova doprinosa našoj "svijetloj sadašnjosti". Jasnije: svaki od slušalaca može priznati koliko je pridonio našoj krizi, a V. Šiljak tvrdi da će biti pokajnika. Poslije toga, malo privatnog sektora, Viline priče iz najvećih privatnih diskoteka kao uvod u erotiku na radiju Dok usne ne usnu, a poslije toga možete pustiti Gas do daske želite li da vas u toj emisiji izaberu za hrkača godine...


Četvrtak 



Posvećen kavanama! Premda su Posljednji krici iz kavane uzdasi za starim načinima društvenog općenja, koji umiru pred suvremenim kafićima, Tko to kuca na moj prozor tako? pitaju i konobari i gosti, javljajući se iz restorana, kafića i kavana, s ljudskim kavanskim pričicama, ali i receptima specijaliteta. Kavane mog života nisu samo namijenjene novinarskim boemčinama nego i osobama različith zanimanja, kojima su neka takva mjesta posebno privlačna. Otud možete i zapjevati za Mikrofon je naš, a zatim poslušati psihološka, sociološka i ina objašnjenja o kavana-fenomenu pod naslovom Uloga i mjesto kavane u obrazovnom sistemu individue i pojedinca. Živjeli - prije počinka!




Petak 



U znaku dinara i drugih valuta. Parametar ima moto Novac-korist-profit (sponzorirana cijela emisija, otvoren dobrotvorni fond građana za neku humanitarnu akciju), zatim slijedi Koliko para, toliko muzike (top-liste), pa savjeti Kako se udati za milijunaša(icu), iz vlastitih iskustava slušalaca, sportaša, političara i umjetnika. Koliko ćete dobiti dinara Za šaku dolara, pokazat će vam trenutne službene i crne devizne liste, zatim će estradne i filmske zvijezde ispričati Tko mi uzima mjeru (krojačima). Uplatite li prilog u određeni dobrotvorni fond, možete čuti neku od šest pjesama prema izboru slušalaca u emisiji Nije beg cicija. Kir-Janja serija je razgovora s poznatim ili o poznatim škrcima, a kad se svede Saldo, slušaoci će znati koliko je priloga skupljeno za dobrotvorni fond, koliko su dali sponzori, kolike su zarade voditelja, tehničara i glazbenog urednika. No, Nije sve u parama, pa će dan završiti živim koncertom u studiju - klasične glazbe, rocka ili šansone...


Subota 



U znaku medija! Igra za dobre dvije su nagradne igre, ali ako i ne dobijete, nije važno, jer Kad sunce grije i na groblju je veselo (Čehov), pa će vas razvedriti svjetski humor, skečevi, paradoksi i autori poput Pintera, Swifta ili Updikea. Samo za vaše uši sve je ono što možete čuti o vizuelnim senzacijama iz video-kutije: video-filmska produkcija, suradnja s video-klubovima, top-liste najgledanijih filmova, filmski gosti, prilozi Gorana Ljuštine iz New Yorka...


Nedjelja 



Od glave do pete ili - što još čovjek ima između. Svaka je emisija posvećena nekom dijelu tijela - medicinskim, pjesničkim, slikarskim ili glazbenim pristupom, ali i obrtničko-modnim, postolarskim, kozmetičarskim... Music free shop putuje opernim arijama i onima iz pop-opera, s gostima, zanimljivostima i vijestima s Broadwaya, a poslije toga, kao slatko-gorki završetak tjedna, slijedi Super Cabaret ili luckasta radiofonska zabava. Vremeplov zagrebačkog kabareta s početka stoljeća naovamo, izvođenje sačuvanih skečeva, kupleta, kabaretskih pjesama i susreta s poznatim ličnostima, kao što su Arsen Dedić, Miljenko Smoje, Đorđe Balašević...



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)