Jana Koch: Od 1938. godine bila
sam član Društva za prosvjetu žena. To je društvo osnovao
Centralni komitet KP Jugoslavije, a radilo je pod rukovodstvom
Komisije za žene pri CK KPJ. Tom je komisijom tada rukovodio di
Vladimir Bakarić.
Društvo je imale podružnice po većim
gradovima Hrvatske. Godine 1938. predsjednica Društva za prosvjetu
žena bila je Slave. Ogrizović. Moj je zadatak bio - sakupljanje
NARODNE POMOĆI i slanje paketa u Francusku za naše španjolske
borce u logorima.
Godine 1939. radila sam u Glavnom
odboru Crvenoga križa u Zagrebu s Tatjanom Marinić. Radile smo na
osnivanju školskih kuhinja, u sekciji Podmlatka i u Crvenom križu,
a kao antifašistkinje radile na odašiljanju paketa za naše
španjolske borce u francuskim logorima.
U to vrijeme u prvim antifašističkim
grupama - a po direktivi Partije - završila sam tečaj dobrovoljne
bolničarke Crvenog križa. Bila sam i redovit član Društva
hrvatskih književnica.
Žene sakrivaju ilegalce
Početkom rata Društvo za prosvjetu
žene prestalo je raditi. Međutim, po direktivi Partije sve žene
koje su bile povjerljive, odane i dovoljno hrabre, okupljene u manje
grupe, nastavile su rad do kasnog ljeta 1941. godine, kada je osnovan
Inicijativni odbor AFŽ-a za Hrvatsku. Grupa žena, iz Društva za
prosvjetu žene, bila je odmah uključena u AFŽ. Toj sam grupi
pripadala i ja.
U jesen 1941. godine izdvojila se grupa
književnica i organizirala sastanak na koji je pozvana Slava
Ogrizović - također redovan član DKH - sa željom da tu grupu
organizirano uključi u AFŽ. Tom sastanku, osim Slave Ogrizović,
prisustvovale su: predsjednica DKH književnica Erna Krajač (ubijena
u Lepoglavi 1944. godine), Marija Manja (Rahela) Hanževački
(strijeljana 1944), Jana Ilijanić (obješena 1944), Vera Luketić,
tajnica društva, Božena Begović, Jelena Loboda-Zrinska, Ivana
Vujčić-Laszowska, Staša Jelić i ja.
Grupa je radila vrlo požrtvovno i bez
kolebanja. Prihvaćala je sve zadatke i hrabro ih izvršavala. Osim
uobičajenih zadataka, kao što su sabirne akcije, davale smo stanove
za ilegalce, za ilegalne sastanke, sastanke najviših foruma KP. U
našim društvenim prostorijama organizirale smo i magazinirale
štampu, šapirografirale materijale i spremale sav materijal iz
sabirnih akcija. Osim toga, svaka od nas imala je zadatak da
mobilizira za rad i ostale žene i da rukovodi s nekoliko grupa žena
iz AFŽ-a.
Kao književnice nismo se više nigdje
javljale pisanjem, iako smo stalno bile pozivane na suradnju, a bilo
je zaista vrlo opasno odbijati takve pozive. Nekoliko nas moralo je,
kao predstavnice DKH, i pred samog Milu Budaka, pa ipak nijedna nije
ništa štampala do oslobođenja.
Stanica Crvenoga križa - partijska uporišta
Budući da sam od 1939. godine bila
namještena u Glavnom odboru Crvenog križa kao rukovodilac
podmlatka, imala sam i posebne i značajne mogućnosti za rad za NOP,
pa se od mene i mnogo više tražilo. U tadašnjim konačištima za
đake sklanjali smo ugrožene drugove i drugarice i prihvaćali one
koji su bili spremni za odlazak u partizane, ili pak koji su se po
zadatku vraćali u Zagreb. Iz skladišta Crvenog križa izdvajale smo
odmah u početku veće količine lijekova, sanitetskog materijala,
hranu, rublje, pokrivače, odjeću i obuću za naše drugove zatočene
u logorima u Kerestincu i u Lepoglavi, kao i pomoć za njihove
porodice.
U prvim grupama antifašistkinja radila
sam 1941. godine na zagrebačkim kolodvorima na kojima su podignute
prihvatne stanice Crvenog križa. Njih je organizirao prof. Kamilo
Brossler koji je tada radio u Ministarstvu socijalnog staranja i bio
član odbora Crvenog križa. Na tim prihvatnim stanicama dočekivali
smo i davali topli obrok (mlijeko, čaj i kavu, kruh i cigarete)
transportima deportiranih u logore ili raseljavanim, kao što je bio
slučaj sa Slovencima.
Negdje iza Glavnog kolodvora proradila
je i raskužna stanica na Senjaku, namijenjena raskuživanju
transporta civilnog stanovništva. Na tim prihvatnim stanicama
Crvenog križa zaustavljali su se vlakovi kojima su fašisti odvodili
narod u logore, internacije, na prisilan rad u Njemačku i prisilno
ih raseljavali. Prihvatne stanice Crvenog križa postale su partijska
uporišta i od 1941. godine one su bile mjesta s kojih su antifašisti
imali mogućnost da kontroliraju transporte, uspostavljaju kontakte
sa zatočenicima i pružaju raznovrsne pomoći.
Na tim stanicama požrtvovno su radile
antifašistkinje - dobrovoljne sestre Crvenog križa - od kojih je
veći broj već prije prošao tečajeve za dobrovoljne bolničarke.
Sestre koje su radile na kolodvorima bile su: Dragica Habazin (glavna
sestra Crvenog križa), Vera Jurić-Olenković, sestre Nataša i Ana
Vodopija, Jana Ilijanić, medicinska sestra Anka Meleš, Ana Šepić
(predsjednica sestrinstva).
Odmah u početku aktivirale smo velik
broj dobrovoljnih sestara Crvenog križa. To su bile: Katica
Jambrešak, Vera Cerne, Vera Đekemati, Jožica Baki, Branka
Neferović, Vanda Koroša, Ivka Vrkljan, Zora Školić, Nevenka
Kuštera, Terezija Pintarić, Danica Šauli, Helena Breslav, Terezija
Homota, Walpurga Augustin.
U grupi antifašistkinja koje smo
radile na kolodvorima, radila je s nama i Paula Humek. Osim nas, u
Crvenom križu djelovala je grupa antifašista na koje smo se
oslanjali i koji su nas u svakoj akciji pomagali. To ci bili: prof.
Kamilo Brossler, Vladimir Broz, inž. Drago Kralj, Aleksandar
Jureković (Sanji), Robert Horn, Marica i Mića Vašarević, Franjo i
Anka Friščić, Mijo Gomerčić. Na peronu Zapadnog kolodvora bio
nam je od velike pomoći dr Eugen Pusić.
Godine 1941, kratko vrijeme nakon
okupacije, dr Eugen Pusić bio je na dužnosti kao rezervni
domobranski narednik na Zapadnom kolodvoru. On je bio povezan sa mnom
preko nekih svojih drugova koji su pripadali društvu "Svjetlost"
na zagrebačkom sveučilištu. Bio je aktivan u skupljanju Narodne
pomoći, kao i u svim ostalim akcijama koje su se u to vrijeme
provodile. U siječnju 1943. godine aktivno sam ga uključila u
ilegalni rad i bila sam mu viša veza sve do kraja 1944. godine, tj.
do moga hapšenja. Dr E. Pusić raspoređivao je stražu koja je
trebala čuvati transporte. On je tako raspoređivao stražare da sam
mogla po nekoliko puta ulaziti i izlaziti iz vagona. Tako sam mogla
prenositi i primati poruke.
Krug aktivnih žena danomice se
povećavao. U Crvenom križu radile su Jelena Loboda-Zrinska, Vera
Luketić, Staša Jelić, Erna Krajač, a u prihvatilištima za djecu
1942. godine dr Desanka Ristović-Štampar, dr Hermina Miler, dr Olga
Bošnjaković i medicinska sestra Katinka Fabijanić.
Zagrebački antifašisti pomažu
Povezano smo radile i s Jevrejskom
općinom. Stalni kontakt imali smo s njihovim liječnikom drom
Zdenkom Lowentalom koji je zajedno s nama prisustvovao svim
transportima deportiranih Židova u koncentracione logore. Isto tako,
bili smo povezani i zajedno radili s delegatima Osvobodilne fronte
Ljubljane preko Rdečeg križa - Ljubljane. Na prihvatnoj stanici, a
kasnije i u prihvatilištima za djecu, danonoćno je radio dr Franjo
Pernuš.
Usporedo s akcijom Jevrejske općine,
radila je i "Akcija za pomoć srpskim porodicama u
koncentracionim logorima", koja je bila vrlo aktivna na
spasavanju djece iz koncentracionih logora. Akcijom je rukovodila
Dijana Budisavljević, a u njenom krugu radili su dr Vidaković,
supruzi Bojanić, supruga slikara Becića, obitelj Omčikus i mnogi
drugi. Na kartoteci koju je vodila ta "Akcija" radile su i
sestre Breda i Verena Kogoj.
Krug građana - antifašista - koji nam
je pomagao naglo se širio, osobito u 1942. godini, kada smo
smještali transporte djece iz dječjih koncentracionih logora u
prihvatilišta. Goleme bale materijala i platna skrojile su i sašile
učenice ženske stručne škole pod vodstvom Dragice Pleše,
tadašnje direktorice škole. Svakog sam mjeseca primala stalnu pomoć
u novcu za potrebu djece od firme "Chromos" izravno od
direktora Carminea, zatim stotine kilograma keksa i dvopeka od V.
Bizjaka (tvornica keksa), na stotine pari cipela iz trgovine
"Bata-Borovo", brojne sanduke limuna i drugog voća od
firme "Zoran Skerl". To golemo sudjelovanje
građana-antifašista pomoglo je da smo naše zadatke zaista
izvršavali i u tako strašnim i teškim prilikama ili kako smo onda
govorili: uvijek s jednom nogom pod stupom.
Na tisuće deportiranih Slovenaca
Trećeg lipnja 1941. dočekali smo prvi
transport iseljenih Slovenaca.
Prihvatna stanica Crvenog križa toga
je dana imala samo privremeno podignuti šator s natpisom "Prihvatna
postaja hrvatskog Crvenog križa", a tek nekoliko dana kasnije
postavljena je kao stalna baraka, koja je unaokolo bila opkoljena
ustaškim stražarima.
Kasno u noć na kolosijeku ispred
šatora zaustavio se vlak. Bilo je trideset tamnih stočnih
plombiranih vagona iz kojih se čuo kašalj i dječji plač.
Osvijetljena su bila samo dva vagona do lokomotive, iz kojih je
poskakala njemačka pratnja. Ispred vagona bliještale su bajonete.
Pratnja se uputila odmah do šatora. Primili su ponuđenu kavu,
napunili čajem termosice i vojničke boce, strpali u džepove
cigarete a zatim otvorili vagone. Ljudi su se svrstali u
četveroredove, nijemo prilazili kotlovima. Jedna grupa sestara
popela se s kantama mlijeka u vagone u kojima su ostali starci,
bolesni i žene s malom djecom. U vagonima smo ostavile naše
ceduljice na kojima je bio otisnut žig Crvenog križa s punom
adresom.
Dijeljenje hrane namjerno smo
odugovlačile, tako da su se ljudi tek nakon četiri sata ponovo
vraćali u vagone. I dok su ljudi ulazili, mi smo ponovo s preostalim
kantama mlijeka i kave stajale pred vagonima, punile boce i posude
koje su nam pružale žene. Onda su opet povučeni zasuni. Visoko na
vagonima iza malih rešetaka svijetlile su oči. A kada su zacviljeli
kotači pod težinom, iz vagona se prolamalo u mrak:
"Hvala vam! Na svidanje, Hrvati!"
Do kraja 1941. godine dočekali smo
nekoliko desetaka transporta deportiranih Slovenaca. Prokrijumčarili
smo bezbroj ceduljica, poruka, tako se za mnoge slučajeve saznalo
kamo su upućeni pojedini drugovi kojima se zameo trag. Te godine
sudjelovala sam i radila, uz ostale sestre, na brojnim transportima
Srba i Židova, koje su odvodili u koncentracione logore. Vjerujem da
su se ti transporti duboko usjekli u sjećanja sestara, ne samo po
ljudskim patnjama, već i po nadljudskim naporima i disciplini koju
je trebalo zadržati.
Bila su tri sata ujutro. Pred barakom
Crvenog križa, ispod čađavih vojničkih kotlova, raspiruju sestre
vatru, a gusti dim pali njihove umorne i neispavane oči. Iza nas je
27 slovenskih transporta, oko osam tisuća deportiranih Slovenaca. U
tom dvadeset sedmom transportu rodio se u Zagrebu i mali Slovenac.
Sestre su pomogle pri porodu, oprale dijete i majku, zavile ga u
pelene načinjene od plahte kojom smo pokrivale kruh.
U svitanju jutra prve svijetle zrake
odbijaju se od njemačkih i ustaških bajoneta, koje neumorno kruže
peronom. Odjednom se to tiho jutro pretvara u dernjavu, viku, izdaju
se nalozi, straže trče, a mi apatično sjedimo na uskoj klupi pred
barakom i čekamo.
Miris kave
Bijele figure sestara Crvenog križa
nalijevaju šalice i bez riječi pružaju ih u drhtave ruke. Sve se
jutros odvija brzo u zatvorenom krugu ustaških strojnica. Straža je
pojačana. Cigarete za "transportfirera" omogućuju nam da
s kantama toplog mlijeka uđemo u vagone. Oprezno provirujem iz
vagona. Na peronu se opet sve odvija po planu. Sestre su okružile
Nijemce, nalijevaju im posude čajem iz kojeg miriše rum. Dijele im
cigarete i tako skreću pažnju s vagona u kojima radimo oprezno i
brzo.
"Ima li tko kakav list, poruku?
Odakle ste?"
Bilježimo, pamtimo, guramo u njedra
ispisane cedulje, a ostavljamo naše.
Na izlazu iz posljednjeg vagona
naletjela sam na "transportfirera". Raširio se na vratima
vagona ugojen i dobro raspoložen, i poziva me da zajedno s njim odem
niz prugu, jer tamo stoji otkačeno još pet vagona.
Bez riječi produžila sam uz prugu.
Zaista, na istom kolosijeku stajalo je pet vagona, i to osobnog
vlaka, samo što su prozore zatvorili daskama. Ulazimo u prvi vagon,
koji Nijemac teško otključava. Odjednom me težak smrad udario u
lice.
Vagon je bio u visini gležnja noge pun
izmetina, guste kaljuže. Na improviziranim zbitim klupama,
ležajevima sjede ili leže zgrčene unakažene ljudske spodobe.
Glave su im okićene papirnatim krunama, mitrama, vojničkim
šljemovima, perjem, šarenim papirnatim cvijećem.
Nezaboravan prizor; prizor jeze i
straha.
Ispod tih raznobojnih kapa, cere se
lica na smijeh, na plač, glasovi i krikovi nalik su na životinjske;
neodređeni pogledi izbuljenih očiju, gledaju nas i ne gledaju.
Pokraj zabitog prozora u kutu stisla se žena neodređenih godina,
sitna ali s golemom gušom koja je sezala duboko na prsa. Do nje
sjedi mali muškarac, zahirenog rasta, velike glave, staračkog lica
i pri svakom pogledu na mene, stidljivo tura veliku glavu pod sitnu
ženinu mišku, pri tome se smije, a niz bradu mu se cijedi slina.
Odmah do nje stoji visoki mršavi
muškarac, zapravo još samo malo živi kostur, na glavi mu kapa -
biskupska mitra, maše knjižicom koju drži u rukama, pjeva, zavija
nesuvislo, strašno. U drugom, trećem i petom vagonu ista slika. U
posljednjem vagonu žena s krunom na glavi, posred vagona obavlja
nuždu, sva zaprljana, strašno zavija.
Osjećam kako me Nijemac gleda krišom,
a kada su nam se pogledi sastali, on se zatrese od smijeha. Na onako
ugojenom sve se treslo, a u debelim prstima držao je maramu kojom je
svaki čas brisao oznojeno lice.
Teškom mukom i nagovaranjem, dobili
smo dozvolu da nahranimo i ovih sto i pedeset teško duševno
bolesnih ljudi. Nijemci su ispraznili još jednu zgradu, bolnicu za
najteže bolesnike. Ovih pet vagona zakačili su na redovan
transport, ali i opet su ih otkačili kod Sesveta, javio nam je
vlakovođa.
Sestra Dragica - neumorna "majka"
Na kolodvorima, na prihvatnim stanicama
Crvenog križa razvijene su naše mreže koje su počinjale kod
prometnih uprava, kod staničnih policija, obuhvatale sve signalne
stanice, vlakovođe, konduktere, kočničare i sizale upravo tako
daleko kao što je sizala granica "Pavelićeve nezavisne".
Najveću zaslugu za te veze ima svakako
sestra Dragica Habazin, koja je rukovodila tim stanicama. Bila je
neumorna, požrtvovna i zaista hrabra. Svi su je poznavali pod imenom
Majka. Ona je to ime uistinu zaslužila.
Jedanaesti srpnja 1941. Na stolu u
zapovjedništvu leži lista. Brzo čitam. Četiri vagona osobnog
vlaka. Dvjesta Srba iz sabirnog logora. Zagrebački zbor odlazi danas
za Gospić.
Sutradan smo doznali da nisu putovali
za Gospić, već za Jadovno, odakle nije bilo povratka.
I dok tako svaku noć dočekujem
transporte, jutrom žurim u kancelariju Crvenog križa. Kroz
obavještajnu službu prolaze stranke, a svaka ona koja drži u ruci
"upitnicu" traži mene. Brzo ispunjavam već potpisane i
žigom ovjerene formulare za delegate, za kurire, za potrebno osoblje
na prihvatnoj stanici u Zemunu, jer svi oni dolaze po vezi.
Naši drugovi putuju kao delegati,
kuriri Crvenog križa ili Rdečega križa Ljubljane. Oni pak koji
putuju kao potrebno osoblje za prihvatnu stanicu Crvenog križa u
Zemunu mogu se uvijek vratiti, jer su opskrbljeni dokumentima "Ureda
za Hrvate povratnike", imaju i besplatnu kartu "Ustaškog
ministarstva udružbe", radi preseljenja.
Taj ured, kojim je rukovodio Vladimir
Broz, bio je naše snažno uporište. Tu smo dolazili do potrebnog
novca, do dokumenata, do putnih karata, i ta je veza trajala do
odlaska Vladimira Broza u partizane 1943. godine.
Transport "ob pol eni uri" - za šumu
Otprilike polovicom 1941. godine
osvanula je na ulaznim vratima Crvenog križa diskretna cedulja s
ovakvim sadržajem:
"Bratski Crveni križ organizira
ob sodelovanju Rdečeg Križa v Ljubljani, transport vseh onih
Slovencev, ki moraju vsled kakršnega koli vzroka zapustiti Zagreb,
ozirom područje nezavisne države Hrvatske, in se ali bodo pristojni
v sedanju provinco Ljubljana. Transport gre vidoma v soboto dne 21.
jula ob pol eni uri pop. iz Zagreba (Glavni kolodvor) in sicer preko
Karlovca, Metlike, Črnomelj, Novo Mesto, Sentjanž, Grosuplje, dospe
ob pol deveti uri zvečer v Ljubljano. Podrobnejše informacije daje
in prijave sprejema Crveni križ oddelek za Slovence, Zagreb,
Derenčinova ulica 40, prvi kat." Za Pokr. Odb. Rdečega križa
v Ljubljani. Commitate della croce Rossa a Lubiana, delegat.
U organizaciju tih transporta uputio me
slovenski delegat. Ti su transporti omogućili mnogim našim
drugovima odlazak u partizane. Procedura je bila ovakva: ljudi koji
su se vraćali takvim transportima, morali su pokazati dokumente, ali
samo kod nas u Crvenom križu. Mi smo tada za policiju ispunjavali
liste u koje smo unosili samo imena i prezimena bez ikakvih podataka.
Policija je te liste potvrdila, a mi smo morali za svaki transport
imati pratnju do Ljubljane. Ubacivanje u te transporte bilo je zaista
vrlo opasno i zato sam obavijestila drugove da postoji takva i takva
mogućnost za prebacivanje, ali kako i kojim putem nisam govorila.
Svaki put kada je jedan od slovenskih
delegata odnio listu na kontrolu i potvrdu, napeto sam iščekivala
njegov povratak. Lista se izrađivala u tri primjerka. Jedna je
ostajala na ustaškom redarstvu, drugu je dobivalo Državno
ravnateljstvo za ponovu, čiji je izaslanik također izlazio na
peron, dok je treći primjerak dobivao pratilac transporta.
Naši su se drugovi trebali samo
odazvati na "novo slovensko ime i prezime" na prozivku
izaslanika ustaškog redarstva. Ponekad, u brzini, nismo se mogli
sjetiti slovenskog prezimena, pa su tako u jednom transportu putovali
"Simon Prešern" i "Franc Gregorčič".
Dojenčad: U obitelji umjesto u logore
Iako je to bio velik, naporan i
požrtvovan posao, kada se i po nekoliko dana i noći nije moglo niti
časa odmoriti (osim onih koji su od umora padali u nesvijest, pa su
se dva-tri sata umotani u sestrinsku kabanicu odmarali na uskoj klupi
pozadi naše barake), najteži moj rad bio je onaj na spasavanju
partizanske djece s Kozare, a koje su ustaše odvukle u dječje
koncentracione logore.
Ta najveća akcija tražila je od svih
nas nadljudske snage, samopožrtvovnost, hrabrost i odricanja, a da o
opasnosti i ne govorimo.
Tu je akciju organizirao i njome
rukovodio narodni heroj prof. Ivo Marinković.
On je kao član CK KPH preko Partije
došao u vezu s prof. Kamilom Brosslerom. Kako sam već spomenula,
prof. Kamilo Brössler je radio u Ministarstvu socijalnog staranja, a
bio je i u odboru Crvenog križa.
Ivo Marinković organizirao je akciju
spasavanja tako što su njegovom djelatnošću Ministarstvo
socijalnog staranja i Crveni križ, kao ustanove, uspjeli sebi
izboriti dozvolu od ustaške vlasti za legalno spasavanje djece iz
brojnih koncentracionih logora, npr. Stara Gradiška, Jasenovac,
Mlaka, Uštice, Gornja Rijeka i Sisak. U te sam logore odlazila sa
sestrama Crvenog križa i dovodila djecu u prihvatilište.
U to vrijeme na spasavanju djece i na
organizaciji prihvaćanja vrlo aktivno je djelovala Tatjana Marinić
sa svojom školom odgajateljica u Rudama, a koje su radile u Jaski i
u Reki kraj Jaske, dok sam ja djelovala za Crveni križ, obilazila i
opskrbljivala sva ta prihvatilišta u Zagrebu i izvan njega. U toj
akciji sudjelovale su i književnice Vera Luketić i Staša Jelić.
AFŽ je dobio zadatak da vrši propagandu u obiteljima građana da
preuzimaju djecu, osobito dojenčad, da ih usvajaju, na čemu su
antifašistkinje vrlo intenzivno radile. U akciji i njenom
organiziranju sudjelovala je i Slava Ogrizović.
Taj aktivni i požrtvovni rad za KP i
NOP bio je razlog da sam najprije 1943. godine otpuštena iz Crvenog
križa, a 1944. uhapšena, i među ostalim terećenjima, baš zbog
toga rada teško zlostavljana.
"Čifut" - liječnik u Staroj Gradiškoj
Putovala je i komisija od nekoliko
ljudi koju je imenovalo Ministarstvo udružbe. Sa sestrama Crvenog
križa putovao je u logor i Vladimir Broz, direktor Ureda za Hrvate
povratnike koji je, kako sam to već spomenula, bio povezan s našom
grupom.
Tek drugo jutro uspjeli smo ući u
logor. Nakon vrlo neugodnih i brojnih legitimiranja, sestre su se
našle u dvorištu logora koje je vrvjelo od žena i djece. Najprije
je trebalo pronaći liječnika. Vođa puta zaustavio je nekog ustašu
i pitao ga gdje će naći liječnika. Ustaša se nekoliko puta
okrenuo po dvorištu i zatim ispruženim kažiprstom pokazao na nekog
čovjeka koji je u sivom poderanom ogrtaču lunjao po dvorištu.
"Eno, onaj tamo Čifut, to vam
je liječnik."
Kao da je oživio, liječnik nam je
cijelim putem šaptao:
"Sve ću ja vama pokazati, sve.
I bolnicu i tavan i podrum i kulu, a vi samo sve što vidite zapišite
i predajte javnosti. Svaki čovjek treba to saznati."
"Ovo je bolnica",
pokazivao je liječnik na zgradu, jednokatnu, ruševinu, odmah od
ulaza u logor nadesno.
Prizemlje, u potpuno ruševnom stanju,
služilo je za praonicu ustaškog rublja. Bolnica se nalazila u prvom
katu. Na kat su vodile posve trule i klimave stepenice, preko kojih
se cijedila smeđa žitka tekućina i strašno je zaudaralo.
Kroz polupane prozore strujio je zrak,
ali to je bilo tako malo, preslabo a da se čovjeku ne smuči. Na
katu još više smrada, još više tekućine, zrak gust, potpuno je
zatvorio dah. Na vratima je kredom ispisano: Tifus.
Vrata nabuhla od mokrine ne daju se
otvoriti. Zajedničkim guranjem, uspijevamo ući u sobu jedan.
Bolesnička soba jedan bila je veličine
5 x 5 m. Na podu jedno do drugoga i jedno na drugome ležala su
nepomična dječja tjelešca. To su bili mali nepomični kosturi na
kojima su živjele velike, svijetle upale oči.
Ležala su djeca na trulim daskama u
žutoj kaši po kojoj plazi na tisuće muha. U prvi čas se činilo
kao da su djeca obučena, bolje prekrivena crnim krpama. Ali
približavanjem slika se izmijenila. Djeca su ležala posve gola, a
te "crne prnje" bile su muhe koje su u rojevima prekrile
izmučene dječje kosture i ispijale iz njih posljednji dah života.
