Sjećanja Jane Koch na akciju spašavanja kozaračke djece iz koncentracionih logora (2/3)

(1/3) ... Agonija bolničarke (2/3): Jadni je liječnik još uvijek ponavljao: "Ovo treba zapisati. Evo, tu je i bolničarka" - pokazao je liječnik na ženu koja je ležala nepomično između djece. Njeno oslabljeno tijelo nije se razlikovalo od dječjega. 

Sitna i zgrčena bila je pokrivena samo nekom krpom.

Odjednom, kao da je pomakla glavu i micala usnama. Sagiba se liječnik posve do njenih usana, hvata njenu mršavu ruku, osluškuje bilo.

"Želi limun, ali to je još samo podsvjesno. Ona je u teškoj agoniji. Puls se jedva osjeća. Njena se patnja svršava."

Podigao se liječnik od bolesnice i opet šaptao:

"Samo sve to zapišite."

Jedna od sestara otvorila je vrata što vode na tavan.

U taj su se čas u "sobu bolnice" počeli kotrljati kosturi umrle djece. Tu su na tavansko stubište smještali mrtvu djecu iz "bolnice". Mrtvu pokraj teško bolesnih. Oni još malo živi kosturi morali su nositi mrtvu djecu na stubište tavana. Ista je slika bila u "bolničkoj sobi broj dva" i u "bolničkoj sobi broj tri". Djecu su osudili na strašnu polaganu smrt od gladi.

Stvorena je odluka. Uzeti tu djecu, isprazniti tu strašnu "bolnicu" i spasiti, ako se još išta spasiti dade.

Djeca su smještena u kamione za prijevoz u Okučane. Liječnik je odveo sestre i u podrum. U podrumu je sjedilo ili ležalo mnoštvo žena i djece.

Dospjelo se još i do Kule. Tu se nalazilo oko 300 dječaka starih od 7 do 14 godina. Djeca su dobro izgledala, a obučena su bila u crna odjelca s kapama koje su nosile znak U. Iste znakove nosili su i na kaputićima. To su bila također djeca s Kozare. Njih nisu htjeli niti smjeli izručiti. Rečeno je da su to poglavnikovi pitomci, i oni ostaju tu.


Umirali su na rukama



Sestre su djecu prenosile na rukama. Na suncu, djeca su zatvarala velike upale oči i pomalo otvarala mala krastava usta. Bili su željni zraka. Pri prenošenju djece iz "bolnice" u autobuse, umrlo ih je četrdesetero na rukama sestara. Međutim, sestre su uspjele uz tu umiruću djecu na brzinu strpati u autobuse još stotinu zdravije djece.

U Okučanima je djecu trebao dočekati vlak, ali na kolodvoru nije bilo ništa priređeno. Nije bilo vagona, nije bilo slame.

Prošlo je nekoliko sati, dok su se napokon djeca uspjela utovariti u vlak na tanki sloj slame koju je izvukla sestra Dragica Habazin iz jednog vojničkog skladišta. U tom čekanju brzo se pronijela vijest u Okučanima i ljudi su saznali za transport.

Dotrčali su seljaci, bilo je i žena i djece i svi su nijemo pomagali unositi djecu u vagone. U trideset stočnih vagona smješteno je 850 kozaračke djece.

Put je bio vrlo težak. Trajao je više od trideset sati. Ustaše su izmišljali zapreke i svaki čas zadržavali vlak na otvorenoj pruzi. Tako je do Zagreba umrlo još sedamnaestero djece.


Crvi na dječjim telima



Na trećem kolosijeku zagrebačkog Glavnog kolodvora zaustavilo se 30 stočnih vagona, koje je dovukla teška lokomotiva iskićena zelenilom i zastavicama.

Ta je lokomotiva prije tri dana vukla ustaško pojačanje na Kozaru.

Na peronu je čekala ekipa sestara s kantama čaja i popela se u vagone. U čaj smo namakale komade gaze i tako redom blažili ispucane i krastave usne.

Pred vagonima su se skupljali slučajni prolaznici. Ljudi stoje nijemi i izbezumljeno promatraju.

S vremena na vrijeme čuje se grcanje. No, ubrzo stiže i ustaška straža da rastjera znatiželjnike. Uzrujani prometnik viče vlakovođi da smjesta povuče vlak na Senjak.

Uz još tri sestre stala sam pod tuševe. Na nosilima smo prenosili djecu iz vagona najprije u prostorije za šišanje.

Svaki čas trebalo je rastavljati mašine i očistiti zupce od ušiju i krvi.

S njihovih tijela skinuli smo prnjice koje smo bacili u raskužne kotlove, a djecu oprezno stavljali pod tuševe.

Smrad djece, čija su tijela bila obložena debelom osušenom korom izmetina, a i uši i očni kapci, miješao se u vrućoj pari i svaki nas čas silio na povraćanje.

Pažljivo smo skidale te debele naslage i pazile da ne pozlijedimo gnojna mjesta i rane, a pogotovo komade krvavih ispalih crijeva.

Na svim tim mjestima miljeli su crvi.


Moja mati neće doći...



Kasno u noć došla su na red ona zdravija djeca. Većinom su to bili dječaci, ali njihovi naduti trbusi govorili su o danima gladi i stradanja. Ta zdravija djeca teško su nam i s nepovjerenjem pristupala. Trebalo je uvjeravanja, mnogo toplih riječi da nam pruže mršavu ručicu i da ih odvedemo pod tuševe.

Sedmogodišnji Mile gorko se rasplakao kad je ušao u kupaonicu. Tješila sam ga, milovala po glavi i govorila:

"Ajde Mile, vidjet ćeš kako ćeš lijepo spavati kada te okupam. Lijepo ćeš se presvući, a jedan dobri striček", mislila sam na prof. Brösslera, "spremio je za svu djecu bijelog kruha, mlijeka i topli ležaj. Moramo se kupati, moraš biti čist. Jednoga dana doći će tvoja mama. Što bi ona kazala kad bi vidjela da su sva djeca čista osim njenog Mile."

Mali je Mile slušao moje riječi, gledao u zemlju i ne dižući pogled, prkosno i tvrdo rekao:

"Moja mati neće doći. Moju su mater priklali ustaše. Mater i moje dvije sestre... "

Dr Franjo Pernuš letimično ih je pregledao još na raskužnoj stanici i ustanovio da određen broj djece ima trbušni tifus i pjegavac. Odmah smo takvu djecu odvezli u Zaraznu bolnicu.

Već prve noći umrlo je na Zelenom brijegu u Zaraznoj bolnici trideset i sedmero djece.

Liječnici su konstatirali potpunu iscrpljenost. Ekstremiteti su bili otečeni, lice upalo, mršavo, blijedo, oči jako upale. Teški proljevi redom kod sve djece - krvavi - odgovarali su slici teške dizenterije.

Iz djece su visila crijeva i do pet centimetara izvan tijela. U crijevima su se vidjela neprobavljena kukuruzna zrna. U logoru su djeca dobivala - i to ne svaki dan - šaku sirovog zrnja. Dok nisu stigla do takozvane "bolnice", pasla su po dvorištu travu.

Dječja tijela, od kojih je, u doslovnom smislu, ostala samo kost i koža, napuštao je i svrabac (uzročnik svraba) jer nije imao dovoljno hrane u posušenoj koži. Kada bi se koža nategla prstima i zgužvala, ostala bi tako nategnuta i smežurana.

Zubi su poispadali zajedno s komadima čeljusti od jednolične hrane (kukuruz, trava) i pomanjkanja svakog vitamina. U logoru Stara Gradiška dnevno je umiralo do 50 djece.


Ustaše kradu djeci kekse



Nakon kupanja i raskuživanja, čajem okrijepljenu djecu ukrcali smo u čiste pripremljene vagone natrpane slamom. Svako smo dijete umotali u topli pokrivač. Djeca su bila prevezena u Jasku u kojoj je bila formirana dječja bolnica u bivšem dvorcu grofa Erdödyja (a u tadašnjem dječjem domu).

Dječjom bolnicom rukovodio je prof. dr Branko Dragišić i njegova supruga dr Nina Dragišić. Još su tu radili dr Černozubov i njegova supruga sestra Černozubov. Zatim književnice Vera Luketić i Staša Jelić, Lina Padovan, Vera Čegec i učenice škole za odgajateljice. One su došle u Jasku s Tatjanom Marinić.

Istim vlakom prevezli smo i dva vagona tereta, tj. kreveta, slamarica, lijekova, hrane i posuđa za prihvatilište. Iz jednog vagona, u kojem smo vozili hranu, ustaška straža, koja je pratila vlak, ukrala je 100 kg keksa pakovanih u kutije, koje nam je dostavio tvorničar Bizjak.

Cijelim su putem vadili iz džepova kekse i žvakali ih pred nama.

Ta bolnica u Jaski bila je određena za bolesnu djecu, dok su za one "zdravije", budući da su ipak mogli hodati, pripremljene barake na Reki, koje su pripadale talijanskoj konjici. Tatjana Marinić sa svojim učenicama okrečila je te barake, nasula ih čistom slamom, čistim plahtama i toplim pokrivačima. Uložen je maksimalan napor da djeca dođu do čistog i toplog ležaja.

Tatjana je uredila jednu baraku (nešto slično bolnici) za izolaciju bolesne djece. Bolnicom je rukovodio liječnik. Djeci su odmah pristupili liječnici i sestre. Dr Nina Dragišić sa špricom u ruci išla je od kreveta do kreveta s injekcijama koramina, jer su manje-više sva djeca bila bolesna. Liječnici su kod djece konstatirali po nekoliko bolesti: kombinacija tifus-dizenterija, ospice, difterija nosa i ždrijela, gnojne čirove, najteži stupanj edema na nogama kao posljedica gladi. Liječnici i sestre uredile su odmah i ambulantu i već istoga dana počele su se davati supkutane infuzije fiziološke otopine, intravenozne injekcije šećera, da bi se izgladnjeloj djeci vratio život.

Ostalu djecu smjestili smo u prihvatilište - u Zavod za odgoj gluhonijeme djece u Zagrebu. U Zavodu se radilo tih dana dan i noć. U oribane sobe postavljali su se kreveti, obavljale pripreme za idući transport. Sestre su ponovo krenule u logor Staru Gradišku.

Četrnaestog srpnja 1942. stigao je i drugi transport od samo 700 djece (u dobi od dvije do osam godina) iz koncentracionog logora Stara Gradiška, dok ih je u logoru ostalo dvije hiljade.

Zanimljivo je u kakvim su okolnostima sestre organizirale taj drugi transport. Po ulasku u logor, one su se zaputile ravno u "bolnicu". "Bolnica" je potpuno izmijenila izgled. Stepenice oribane, prozori na stubištu oprani, širom otvoreni, sobe okrečene, izribane ali i prazne.

Vođa puta zaputio se do kancelarije logora. (Vođa je i u ovom transportu, sa sestrama Crvenog križa, bio Vladimir Broz.) Pred vratima kancelarije dočekao ga je Maks Luburić. Kao zvijer izbuljio je oči na vođu, na sestre. Okrenut prema Dragici Habazin, vikao je:

"Vi ste ta sestra koja govori po Zagrebu da ja koljem djecu?"

"Ništa ja ne govorim", branila se sestra Dragica, ali on je već zakoračio prema vođi puta i nastavio:

"Tko ste vi? Kako se zovete?"

Vođa puta nije stigao da otvori usta, Luburić je nastavljao:

"Vi se nećete vratiti kući. Tko je vama dozvolio ulaziti u bolnicu?"

Vođa puta dao je Luburiću nalog za preuzimanje djece i govorio mu: "Došao sam po naređenju poglavnika... " ali nije dovršio, jer je Luburić nastavio vikati:

"Ovdje nema višeg naloga. U ovom logoru naređujem ja. Ovdje sam ja poglavnik. Ako to oni u Zagrebu ne znaju, neka dođu ovamo, jer ću ih naučiti i pokazati im tko ovdje zapovijeda. Nije ovo Zrinjevac, ovo je logor. Vi se ovdje ne možete i ne smijete kretati bez pratnje. Sa zatvorenicima, pa bio to i liječnik, ne smijete razgovarati. I da znate, liječnika nema, a nema ni djece koju tražite. Pokupite ovu tu... sa dvorišta, i gubite se iz logora. Nema djece, to kažite onima koji vas šalju", podviknuo je Luburić i izgubio se u upravnoj zgradi logora.

Vođa puta na nagovaranje sestara odmah je napustio logor. Sestre su vidjele da je sretno izišao. Nakon tri dana vratio se u Zagreb. Bio je oprezan i mijenjao pravac puta, bojeći se da naknadno ne bude uhapšen.


Jeziva sudbina djece koja su ostala u logoru iza prvog transporta



Sestre su brzo izvršile popis, pokupile djecu u dvorištu i dovezle, umjesto dvije hiljade, samo 700 djece. Iz tog drugog transporta djeca su izgledala naoko živahnija i zdravija. Međutim, već pri prvom pregledu, pri kupanju i raskuživanju, vidjelo se da su sva zaražena dizenterijom. Odvezena su također u Jasku gdje ih je dočekala Tatjana Marinić i smjestila u barake kod Jaske.

Tri godine kasnije, u siječnju 1945, saznala sam od drugarice Marije Čizmek (ubijena je u logoru), s kojom sam u to vrijeme bila zatočena u istoj ćeliji u Savskoj cesti, za jezivu sudbinu djece koja su ostala u logoru iza prvog transporta.

Iako bih mogla napisati njezino pričanje od riječi do riječi, nemam snage da opišem najsvirepije zvjerstvo koje su izvršili dan poslije transporta ustaše Karamarko i Orešković.

Marija Čizmek bila je 1942. godine zatočena u logoru Stara Gradiška. Potkraj godine otpuštena je iz logora. Vratila se u Zagreb i uključila u ilegalni rad. Ustaše su je 1944. godine uhapsile. Potkraj veljače 1945. godine ustaše su velik broj zatočenih ljudi iz zatvora na Savskoj cesti odveli u logore. Na Savskoj cesti ostali su oni kojima nije dovršena istraga i mučenje. U tom transportu nalazila se i Marija Čizmek.

Pred oslobođenje ustaše su likvidirali redom sve logore, pa je tako nekoliko dana prije oslobođenja nestala i Marija Čizmek.

"Mi smo zatočenice", govorila mi je drugarica Marija, "morale prenositi djecu iz bolnice i iz dvorišta na tavan i u podrum. Poslije tog zvjerstva, morale smo ribanjem ukloniti svaki trag. Ako ti preživiš", govorila mi je, "ti ćeš sigurno o tome pisati. Znaj, to je živa istina, jer sam sve to gledala", dovršila je ona tim riječima najjezovitiju priču koju sam ikada čula.

Poslije drugog transporta iz Stare Gradiške, stigao je nenadano na Senjak velik transport djece, također iz Stare Gradiške. Dopratili su ga ustaše. Prema popisu, koji su nam predali, u transportu je trebalo biti 1000 djece. Ona su imala 1-2 godine, a najstarija pet godina. Stigla su u temperaturi i s teškim proljevima. Na prozivku se nisu odazivala. Pokušali smo ih prozivati po imenima. Samo po koje dijete bi se odazvalo. Na pitanje - čiji su, odgovarali bi: mamini, ćaćini, Đokini, Stojanovi i to je sve.

Kako bismo utvrđivali identitet, ispisivali smo za svako dijete mali karton. Koliko god smo brojali, prozivali, popis se nije slagao, jer umjesto hiljadu djece bilo ih je samo 750. S prof. Brösslerom obilazila sam vagone.

U predzadnjem, koji je bio zatvoren i kojeg smo jedva otvorili, ugledali smo ono što nas je najviše prenerazilo: jedno do drugoga, jedno na drugome ležala su dojenčad.

Ti maleni crvići 24 sata su putovali, ležeći na golom podu, bez hrane, isplakani nisu više imali glasa.

Dok smo ih slagali po pet na nosila, naše su sestre jurile u Crveni križ do sestre Anke Meleš i Jane Ilijanić. Telefonirale smo drugarici Budisavljević, zatim u stručnu školu drugarici Pleše.

Prof. Brössler obavijestio je liječnike na Higijenskom zavodu i za nepun sat stigli su prvi taksiji. Slovenski delegati donijeli su kofere u kojima su bile majice, rubenina i stare mekane plahte za pelene. Došle su i žene iz "Akcije za pomoć srpskim porodicama u koncentracionim logorima", drugarice Budisavljević, Bojanić, Omčikus, Becić.

Donijele su sterilne bočice, dude, razrijeđeno mlijeko, ruski čaj, žirov kakao. Vrlo brzo su stigle i naše građanke s košarama, torbama, kantama. I one su imale svoju obavještajnu službu i znale su za svaki transport djece.

Naš se rad odvijao u najvećoj tišini. Dok je dio sestara prenosio djecu, druge su ih kupale, jedna grupa je preuzimala robu, punila bočice, hranila onu čistu djecu. Osim dječjeg plača nije se čuo nikakav razgovor. Bile smo naučene da razgovaramo samo pogledom.

Nikad nismo bile sigurne, jer su neprestano oko nas šetali ustaški stražari.


500 bezimenih



Još ne bismo prebrodili teškoće prethodnog transporta, a već je stizao drugi, mnogo veći.

Sedamnaestoga kolovoza 1942, po teškoj sparini, ustaše su ponovo dovezle nenajavljeni transport djece iz Stare Gradiške. U vagonima je bilo 1080 djece. Najstarija su mogla imati približno 6-7 godina, a bilo je i 300 dojenčadi.

Više od 500 djece stiglo je bez ikakvih podataka. Dakle, 500 bezimene djece.

Najprije smo prenosile dojenčad iz vagona u baraku. Od teške sparine i žurbe, bile smo potpuno mokre od znoja. Žurimo se. Veća se djeca ruše od žeđi i gladi. U početku su djeca još kratko vrijeme stajala na nogama. No, to je bio za njih prevelik napor. Crpili su posljednju snagu iz potpuno mršavih tijela.

Njihove ručice bile su preslabe da prihvate šalicu mlijeka ili komadić kruha. Njihove oči gledale su požudno u hranu. Usne i vilice kočile su se u grču od želje za tekućinom. Nije nam preostalo drugo već da redom napajamo djecu, koja radi grča i ukočenih vilica nisu mogla primati tekućinu.

Djeca od pet i šest godina odbijala su hranu i tražila da nahranimo najprije one za koje su oni preuzeli brigu i odgovornost još u logoru.

Oni samo nešto manji, čvrsto su se pripili uz veću djecu, držali ih za odjeću, i ni časa se nisu odvajali od njih. Manju djecu, onu od dvije i tri godine, plašio je svaki naš korak, svaki pokret ruke. Vrlo je teško bilo zadobiti povjerenje preplašenog i napaćenog djeteta.

U tim zbivanjima, za koje je riječ strahota preslaba, doživjela sam i toliko neopisive ljepote. Upoznala sam ljude, ali upoznala sam i našu djecu u kojima je živjela ljubav i odgovornost, upoznala sam njihova odricanja za koja bi trebao i odrastao čovjek mnogo snage.

U toj djeci bilo je toliko nesebičnosti, a toliko ljubavi za braću, za djecu njihovih komšija, pa i za djecu potpuno nepoznatu iz udaljenih sela. Tako bi djevojčica od pet ili šest godina držala na malim slabim ručicama trogodišnje dijete, a sa svake strane za njenu se malu pregačicu grčevito držalo još po jedno ili dvoje djece.


Bolesna usta odbijaju mlijeko



"Seko, jesu li to tvoja braća?"

"Ne, nisu. Ovo na rukama i ovo dvoje pored mene su djeca naših komšija. Kad su nam matere vukli iz logora u kamione, molile su nas veću djecu da pričuvamo njihovu malenu, oni se još ne znaju čuvati", trpkom ozbiljnošću, s ljubavlju i osjećajem odgovornosti, odgovarala bi ta veća djeca od pet i šest godina.

I ta veća djeca, čije su usne bile pune krasta od pretrpljene žeđi, odbijala su mlijeko sve dok nisu oni manji utažili žeđ.

"Neka, neka", odbijala bi malom ručicom šalicu mlijeka, "podaj samo njima, oni su maleni i žedni, smiri ti samo njih".

Najteže je bilo napojiti one male zaplašene glavice čija su se tijela poput pužića savila na leđima ovih većih djevojčica.

Njihove tanke ručice ukliještile bi vrat ovih većih.

Nisu se dali odvojiti od svojih sestrica.

Badava i milovanje i topli dlan, badava riječi, mlijeko, sve to nije koristilo.

Samo riječ ili ruka starije djevojčice, starije seje, komšinice, za čas su umirile mališane.

(3/3)

Napisala: Jana Koch, ilustracije: Zdenko Svirčić (Plavi vjesnik, listopad 1971 - siječanj 1972.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate