Bora Čorba '89: Ako ne porušimo neke zidove u glavama ljudi kod nas, ostaćemo uz Rumuniju i Albaniju

Novembar 1989: Kako je poznati muzičar i pesnik Bora Đorđević doživeo ovo "čudo ljudske prirode", o kome sada svi pišu...

"Ja nešto ne obožavam preterano nemačke gradove. Nekako su mi hladni kao i ljudi koji tamo misle samo na posao. Radnim danom, već oko sedam uveče, na ulicama i kafanama nema ni žive duše. Pa i naši ljudi koji tamo rade kao da su se ponemčili. Jedino subotom odvoje propisanu sumu za provod i odu da slušaju narodnjake. Dođu lepo obučeni, ali se brzo raspištolje uz kolce i šotu.

Zapadni Berlin je nešto što uopšte ne liči na ostatak SR Nemačke. Ima neki svoj poseban šmek, brdo umetnika svih fela, posebnost... Kad se klincima Berlincima nešto ne dopada oni uzmu kamenje i veselo dobuju po izlozima. Dan pre mog dolaska razbijali su banke, buneći se zbog svetskog susreta bankara.

Posle Turaka, u Berlinu ima najviše naših ljudi, a Nemci, fini kao i uvek, trude se da svakom narodu obezbede kulturni program na njegovom jeziku i to finansiraju. Tako Turci imaju čak i svoje pozorište, a mi Jugoslovenski kulturni centar, koji me zove da držim veče poezije.


Truli kapitalizam



Zbog nekih pravih zezalica, JAT sleće na aerodrom u istočnom Berlinu. Carinici i policajci te gledaju kao smrtnog neprijatelja (da li vam je to poznato) prate vas kamere po strogo utvrđenom putu do autobusa. Na parkingu ispred, sve lepi trabanti i vartburzi. Odjednom, autobus počinje da pravi osmice. To je sigurni znak da se približavate tom famoznom zidu. Okolo sem stražara, ničeg što mrda. Prođete zid i odjednom ispred vas pukne svet bogatstva i trulog kapitalizma.

Treba znati da je zapadni Berlin, u stvari, predgrađe starog Berlina i da su za sve krivi Rusi. Požurili tako da su u svoju zonu stavili najlepše delove Berlina. Ali šta to vredi kada su istočni Nemci veći katolici od pape, pa oko celog zida stvorili brisani prostor, rušeći pri tom stare zgrade i vredne spomenike kulture.

Anonimni i poznati umetnici sa druge strane zida su iscrtali murale tako da sam i ja morao da dam svoj skromni doprinos. Nacrtao sam ribicu - znak Riblje čorbe.

Ljudi na različite načine ispoljavaju svoju odvratnost prema ovoj avetinji. Jedan Amerikanac im se svake godine pentra po zidu, pa muku muče kako da ga skinu, a jedan naš čovek je prilično duhovito reagovao - kao što se vidi.

U zapadnom Berlinu na prilazima zidu stoje parkirana dva tenka koja su prva ušla u grad, a tu je i rusko groblje, ispred sovjetski vojnici daju počasnu stražu. Pre nekoliko godina neki blesavi Nemac je hladno nanišanio i ubio vojnika i stajao mirno gledajući sve to i ne pomišljajući da napusti stražu.

Oko zida su osmatračnice. S jedne strane za vojnike, a s druge za glupe turiste. Popeo sam se i ja s druge strane, video tugu i pustinju sa puno kunića koji su se muvali po praznom prostoru. Nemam pojma čemu će im kunići.


Poslednja oaza



Najtužnija stvar na zidu je muzej "Checkpoint Charlie". To je muzej kod istoimenog graničnog prelaza posvećen bekstvima preko, kroz i ispod zida. Čega sve tu nema i kroz koje su sve muke ti ljudi prolazili i sada se naježim. Kopali su ljudi tunele, koristili balone i raznorazne letelice, sisteme koturača...

Autobus je morao da pravi one osmice jer dok je put bio ravan i prav dešavalo se da se ljudi jednostavno zalete i probiju ogradu. Mnogo njih je na zidu ostavilo i život.

Zidovi su ružna i odvratna stvar. I treba ih rušiti, jer razdvajaju ljude. Sedeći na istočnonemačkom aerodromu osam sati (JAT je samo toliko kasnio) razmišljao sam da napravim pokret za rušenje zidova. Rušili bi one simpatične visoke zidove toliko rasprostranjene na Kosovu, naravno berlinski zid, pa ni kineski ne bi trebalo da ostanu nedirnuti.

Takođe treba porušiti neke zidove u glavama ljudi kod nas, jer ako to ne uradimo - ostaćemo uz Rumuniju i Albaniju."

Napisao: Bora Đorđević (RTV revija, 1989.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate