U strahu od partizana, Franjo se krio na tavanu 17 godina: Kroz rupu je posmatrao život svoje porodice...

Svibanj 1962: Nije tome davno kako smo pisali o vojnom dezerteru iz Subotice, Stipanu Stipiću, koji je nakon 16-godišnjeg dobrovoljnog tamnovanja ponovo izašao na svjetlo dana. Prije nekoliko dana u selu Veliki Grđevac, nedaleko od Bjelovara, "slučaj iz Subotice" doživio je reprizu. 

Poslije punih sedamnaest godina kućnog zatočeništva 53-godišnji Franjo Gregov Kovačić napustio je uzano sklonište i prijavio se organima Narodne milicije u Velikom Grđevcu.

Nedavni Zakon o amnestiji vratio je jednog čovjeka u život i skršio zabludu, koja je mogla imati tragičnih posljedica.

Kada smo došli u Veliki Grđevac, na kućnom pragu našla se cijela obitelj, a među njima nije bilo nimalo teško prepoznati Franju Gregova Kovačića. Već izdaleka zapažalo se njegovo blijedo lice, mršavo tijelo i pogrbljeno držanje.


17 godina sakriven na tavanu



S povlačenjem okupatora 1945. godine za 37-godišnjeg Franju nastali su mučni dani. Mislio je da je došao trenutak kada će morati "platiti račun" što je dvije ratne godine proveo u neprijateljskoj vojsci. Strah ga je natjerao na odluku da se negdje sakrije gdje ga nitko neće uspjeti pronaći.

Stari Kovačić, njegova žena, majka Franjine troje djece, pronašli su najpogodnije sklonište. Iznad svinjca, na malom tavanu pregrađen je metar i po prostora i tako napravljeno sklonište. Da je, kojim slučajem Franjo tada znao koliko će trajati njegovo zatočeništvo, vjerojatno bi se odmah prijavio vlastima.

Punih sedamnaest godina Franjo je proveo u tom tijesnom skloništu, potpuno odvojen od vanjskog svijeta. Naime, treba reći da je tajna Franjina skloništa bila poznata samo njegovoj supruzi i roditeljima. Djeca, kćeri Ankica (26 godina) i Marija (19 godina), te sin Edo (28 godina), mislila su da im je otac poginuo, a on je bio samo nekoliko metara udaljen od njih.

Kada je Franjo napokon odlučio napustiti svoj "zatvor", bio je to radostan trenutak za njegovu djecu, pogotovu za najmlađu kćer Mariju, koja je tada prvi put u životu vidjela oca.

Zanimalo nas je kako je Franjo provodio dane i noći u tom uskom skloništu, koje mu nije dozvoljavalo kretanje.

- Teško je bilo, dragi moji. Bilo je trenutaka kad bih najradije napustio sve i izašao na cestu, ali strah od kazne bio je veći. Dane sam skraćivao promatranjem seljaka kroz malu rupu koju sam izdubio u zidu. Znao sam što svaki od njih radi, kamo ide, s kim se druži... Za njih je bilo veliko iznenađenje kad sam ih prije nekoliko dana sreo na ulici i pozdravio po imenu. Oni stariji, koji su me se još sjećali, čudili su se vidjevši me ovako blijedog i mršavog - kaže Franjo.

Dobrovoljni zatočenik odveo nas je do svinjca, iznad kojega je bio njegov "bunker". Pogledali smo mračnu "sobicu": tijesna prostorija, pod posut perjem... Nismo primijetili otvor za svjetlost. Vidjevši što tražimo pogledom, Franjo se popeo drvenim stepenicama i na krovu pomaknuo jedan crijep. U mračnu prostoriju ušlo je nekoliko sunčanih zraka.

- Kroz ovu rupu ljeti sam se grijao na suncu i udisao čisti zrak - objašnjava nam. - Ono perje na podu grijalo me zimi, koja je ponekad bila nepodnošljiva.

Mala rupa na desnoj strani skloništa gleda tačno prema vratima kuće. Kroz nju je Franjo promatrao svoju djecu, i vjenčanje sina Ede i kćeri Ankice ...


Sretan završetak dobrovoljnog tamnovanja



- Bila su mi to dva najžalosnija dana. Plakao sam. Gledao sam svatove Ankice i Ede, a nisam mogao biti s njima, da se zajedno veselimo. Žena mi je donijela čašu vina i tako sam proslavio ta dva sretna trenutka.

Na izboranom, blijedom licu, pojavio se izraz tuge.

Sedamnaest godina je prošlo. Kada se prije desetak dana sa sinom Edom Franjo Gregov Kovačić pojavio u Stanici narodne milicije, ustanovljeno je da za dvije godine što ih je u ratu proveo u neprijateljskoj vojsci nije počinio nijedno djela, zbog kojega bi morao odgovarati pred sudom. Pušten je kući...

Na odlasku nam je dobrovoljni zatočenik rekao:

- Hvala svima! Napišite da sam sretan, da je ovo moje ponovno rođenje, da je... da je...

U očima blijedog čovjeka zamijetili smo suze.

Tekst: Uroš Šoškić (Arena, 1962.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate






1 comment:

  1. Znao je Franjo Grgo da mu je to sklonište jedini izlaz ! Sigurno mu je žena dojavila kako su se proveli oni koji su se partizanima predali u prvim godinama 'oslobođenja' a da ne pričamo o prvim danima !

    ReplyDelete