TV propaganda - najstrašnije oružje budućnosti? "Ne ubija, ali može da uništi svako samostalno mišljenje"

Oktobar 1973: Zlonamerna televizijska propaganda preko snažnih satelita iz orbite može da postane najsnažnije oružje budućnosti, koje istina ne ubija, ali može da uništi svako samostalno mišljenje...

(Deo izveštaja sa 24. Međunarodnog astronautičkog kongresa u Bakuu, tadašnjem SSSR-u)

Najopasnije oružje nije nuklearna bomba, kako smo to navikli da verujemo, nisu neki još nepoznati zraci smrti koji će čoveka moći da rasprše na atome i zbrišu svaki trag njegovog bitisanja na Zemljinoj površini. 

Najstrašnije oružje budućnosti, daleke svega petnaestak godina, prema mnogim naučnicima, biće - PROPAGANDA.

Smišljeno usmerene ideje, televizijske emisije, poput pilula za uspavljivanje, mogu u čoveku da ubiju misao, da od razumnog bića stvore poslušnu ovcu koja ne razmišlja šta radi, a kamoli zašto postoji na ovom svetu. 

Ako se takve emisije budu emitovale iz jednog centra koji je pod vlašću pojedinca ili grupe, ako se, zatim, te pilule gluposti prenose preko takozvanih geostacionarnih satelita koji će svakom vlasniku televizora na Zemlji omogućiti da ih gleda bez posredstva, bez kontrole društva u kome živi - šta će onda biti sa svetom? 

Hoće li svi narodi, svi pripadnici svih država raditi za jednu grupu ljudi ili, možda, za jednu državu?

Razmatrajući ovaj problem naučnici su, i ovde u Bakuu na Međunarodnom astronautičkom kongresu, podvukli da je jedino u ovom slučaju sreća što postoji ravnoteža sila, ravnoteža tehnike, ravnoteža naoružanja - što postoje i sredstva kojima se ti sateliti mogu i skinuti sa orbite.

Stara teza da zaista živimo u dobu velike revolucije nauke ponovljena je i ovde u Bakuu, ali je dobila i nove dimenzije. Takav naučni razvoj uslovljava i revoluciju u politici, odnosno jedan veliki oprez da se tekovine čovečanstva ne primene protiv čoveka. 

Takođe je ponovljena i stara teza da nema zle nauke, već da ima ljudi koji nauku koriste u nehumane svrhe. Mislili su, razume se, na određenu vrstu političara, na one koji svojim ciljevima podređuju interese drugih zajednica naroda.


Oružje



PROPAGANDA koju bi takve ličnosti i grupe neometano, a preko satelita iz orbite doturale do gledalaca tv ekrana širom sveta nesumnjivo bi bila najjače oružje. Postepeno i neprimetno bio bi slaman otpor, uticalo bi se na volju i neizmerni auditorijum bio bi pripremljen za sprovođenje i najmonstruoznijih planova. 

A takvih ličnosti i takvih ideja bilo je mnogo kroz istoriju, samo je brzina kruženja i doturanja informacija do pojedinaca u masi, bila mnogo sporija nego što će biti za petnaestak godina kad nekoliko snažnih satelita sa nuklearnim i drugim jakim izvorima energije bude lansirano u orbitu oko Zemlje sa jednim ciljem - da služi propagandi.

Nije nimalo glupo pitanje šta bi se dogodilo s nacizmom, da li bio poražen ideološki, da su njegovi tvorci imali na raspolaganju televiziju i geostacionarne satelite. 

Oni koji se uče na istoriji i posebno proučavaju propagandu ne mogu nikako da zaobiđu čuvenog nacističkog ministra propagande Gebelsa. Svaki svoj nastup, nastup Hitlera i drugih nacističkih vođa na radiju Gebels je vešto režirao. Novine su bile pune smišljenih reportaža koje su stvarale potrebnu atmosferu u masi. 

U zaplenjenim nacističkim arhivama može se i danas naći jedan film o Hitlerovom dolasku avionom u neki nemački grad. Uz zaista izvrsnu muziku sa orgulja, kamera je klizila po oblacima, a kao fon provlačio se zvuk aviona. Zatim se pojavio i tada najsavremeniji avion, vrhunac dostignuća ljudskog uma tog doba. 

"Božanska" muzika orgulja, koju inače vernici slušaju u katedralama, pratila je spuštanje aviona i kad je dostigla kulminaciju sniman iz donjeg rakursa, pojavio se Hitler i polako, unapred izrežiranim koracima, kao bog, spustio se stepenicama među one koji su ga čekali, simbolično među narod. 

Smisao cele te sekvence od oko pet minuta bio je da u potsvesti gledaoca, u potsvesti čoveka bez snage za samostalno rasuđivanje ostavi sliku Hitlera kao nadmoćnog bića...

Nekoliko takvih i sličnih pilula dovoljne su da u amorfnoj masi neprimetno učvrste uverenje da je Hitler bogomdani čovek ili čak i sam bog kome se bezuslovno mora verovati. I desetine miliona su mu verovale. Posledice su poznate.

Zbog te istorije i zbog revolucije nauke u kojoj čak ni 99 odsto ljudi na svetu ne shvata njene mogućnosti i opasnosti, naučnici i pravnici pokušavaju da stvore jedan sveopšti zemaljski zakon za televiziju iz kosmosa, za televiziju iz orbite.


Kombinacije



Pošto je svet podeljen, politički i ekonomski, normalno je da su i ideje kako treba regulisati kosmičko pravo - različite. Međutim, osnovna je istina da se stalnim unošenjem novih ideja za rešenje u stvari beži od pravog rešenja. I u Bakuu je lansirana teza o takozvanom trećem svetu, o zemljama koje ne pripadaju ni jednom bloku i da one ne prihvataju ni jednu ideju ostala dva sveta - već da lansiraju svoje. Ne treba mnogo biti pametan pa utvrditi prozirnost takvog stava.

Ceo niz političkih, socijalnih, kulturnih, ekonomskih i drugih problema koje će izazvati već prve direktne televizijske emisije iz orbite treba ravnopravno da reše sve zemlje sveta koji odjednom postaje tako mali. Jedino pravo mesto za takve dogovore, razume se, jesu Ujedinjene nacije. Zapravo, trebalo bi da budu, ali, nažalost, one to još uvek nisu zbog raznih verbalnih egzibicija diplomata u čijoj pozadini svakako stoje ciljevi zemlje čiji su predstavnici.

Pravni potkomitet OUN za korišćenje kosmičkog prostranstva u miroljubive svrhe radi gotovo neprekidno, ali često zapada u teškoće. 

Prvo, prenošenje televizijskih emisija, a u okviru njih i određenih propagandnih ideja i poruka, po dosadašnjoj logici nije nikakvo gomilanje oružja u orbiti i potkomitet, prema tome, nema pazloga da osporava takav razvoj događaja. 

Druga, namerno postavljena zamka je pitanje da li je kosmičko pravo samo deo međunarodnog prava ili je zaista posebno pravo u kome su potrebni i novi kriterijumi. 

Ako je kosmičko pravo samo deo međunarodnog prava onda ono mora biti podređeno nekim ranijim dogovorima o međunarodnim odnosima što ostavlja mogućnost za mahinacije, za izbegavanje međunarodne kontrole nad satelitima za direktne televizijske emisije. 

Tu se ponovo javlja stari pooblem. Teško je usaglasiti dva ranije proklamovana dogovora. Pravo svake zemlje da sama rešava svoje unutrašnje stvari bez mešanja drugih i pravo svake zemlje da ravnopravno koristi kosmički prostor u mirne svrhe. Te dve po međunarodnom pravu sasvim ispravne teze ne mogu se primeniti i na direktne televizijske emisije, ali oni kojima je stalo da nekontrolisano emituju ono što žele insistiraju na njima.

Vetrovi trećeg sveta, kako je ovde rečeno, ne moraju da budu politička tvrdoglavost pojedinih zemalja nego glas razuma, pa je ideja o esperantu kao jedinom zaista internacionalnom jeziku koji svaki čovek može upotrebljavati bez ikakvog osećanja inferiornosti ponovo aktuelizirana. 

Ako je latinski jezik bio jezik prošlosti, jezik koji danas nije živ, ali se još uvek upotrebljava u medicini, važnoj oblasti čovekove delatnosti, zašto se i esperanto kao jezik u kome nema nepravilnosti i gramatičkih gluposti ne bi mogao prihvatiti kao jezik za direktne emisije iz orbite kao jezik budućnosti. Na taj način ni jedna nacionalna kultura ne bi došla u opasnost da nestane sa lica Zemlje.

Ti vetrovi trećeg sveta ili bolje rečeno, vetrovi razuma jer je kategorija "ideja trećeg sveta" veštački nametnuta, dobijaju u snazi, a izvorište im je sve češće u Ujedinjenim nacijama. Ideja da se pri Ujedinjenim nacijama otvore televizijski centri koje bi kontrolisali sve zemlje članice, dobija sve više pristalica. 

U tom slučaju ne bi više bilo pravnih i drugih problema, a svet bi, zaista, učinio veliki korak ka ujedinjenju u kome se nijedna nacija ne bi osećala inferiorno i ne bi strahovala od pretapanja.

Napisao: Sreten Petrović (TV novosti, 1973.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate