Priča o najvećoj aferi jugoslovenskog fudbala: Zašto je Vladimir Beara prešao iz Hajduka u Crvenu zvezdu

Lipanj 1971: Točno prije šesnaest godina Vladimir Beara, najbolji vratar koji se ikada pojavio podno Marjana, nestao je iz Splita. Bila je to najveća afera koja je dotad zabilježena u našem nogometu. 

"Plavi vjesnik" je prvi list koji odvija film događaja i iznosi dosad nepoznate detalje o Bearinu prijelazu iz "Hajduka" u "Crvenu zvezdu"...

Nikada prije, a ni poslije toga jedna bomba nije tako jako eksplodirala, toliko uzdrmala, i to iz temelja...

... jugoslavensku nogometnu tvrđavu kao prelazak višestrukog reprezentativca, dvostrukog kontinentalca, najboljeg jugoslavenskog vratara svih vremena, Splićanina Vladimira Beare, iz "Hajduka" u beogradsku "Crvenu zvezdu".

Otada se oko toga prijelaza isprepleo "mali milijun" priča i pričica. Mogla se čuti i pročitati tisuću i jedna verzija, no do danas - nakon punih šesnaest godina - Bearin odlazak u Beograd je unatoč obilju pokušaja rasvjetljavanja ostao prekriven velom misterioznosti. Kažemo do danas, jer danas upravo na godišnjicu Bearina leta u Beograd "Veliki Vladimir" je odlučio da ekskluzivno za naš list, dopustite mi malu neskromnost, zbog dugogodišnjeg prijateljstva s našim reporterom, skine veo po veo sa 16-godišnje misterije...


Odluka je sazrijevala godinama



Drevnu mudrost koja govori o tome da nikada nitko u svome selu nije postao prorokom najbolje je osjetio na svojoj koži Vladimir Beara. Istina on o tome sad kad su "ratne sjekire" odavno zakopane, sad kad se nalazi uz Slavka Lušticu na kormilu svoga "Hajduka" ne želi da govori. Zamolio je - o svemu, samo ne o tome.

Insistirati nije vrijedilo, ali zato da bi priča bila ipak potpuna i autentična razgovarali smo sa nekolicinom aktera "Afere Beara", sa članovima ondašnje uprave bijelih, sa Bearinim suigračima. Kada se to sve skupi u jednu cjelinu, tada izgleda ovako:

Vlado je negdje na početku 1946. godine došao u "Hajduk"; zapravo on nije nikamo došao, samo je nastavio sa nestašnim dječačkim igrama na njemu najbližem slobodnom prostoru. Od jutra do mraka, jer mu se kuća nalazi tik uz igralište, provodio je vrijeme na "placu". Sakupljao je lopte iza gola kad su prvotimci trenirali. Bio je sretan, posebno počašćen ako je mogao ispuniti i najmanji hir svojih idola: Matošića, Kokeze, Luštice, Brkljače...

Međutim, to je upravo bio početak kraja između njega i njegove velike, prve i jedine nogometne ljubavi "Hajduka".

Naime, počeo je kao "mali Vlade" pobirač lopti i to je ostao i onda kad ga je priznala čitava Evropa, osim njegova "Hajduka".

Naime u vrijeme kada ga engleske kolege zbog neviđenih obrana na Wembleyju "krste" Velikim Vladimirom, a talijanske "Balerinom čeličnih šaka" u "Hajduku" je još uvijek tretiran kao "mali Vlade" sakupljač lopti iza gola.

Osvajaju se prvenstva - tri po redu: 1950, 1952. i 1955. Pljušte nagrade, priznanja. Svima. Samo njega mimoilaze. Uvijek je netko bio prije njega.

Bunio se, najavljivao odlazak, ali nitko ga nije uzimao ozbiljno. A kako i bi kada su svi znali da "Hajduk" i igralište iza plinare za njega znače život. Kap po kap punila se čaša žuči i prelila se neposredno nakon osvajanja posljednjeg "Hajdukova" prvenstva 1955. godine:

Na onoj famoznoj utakmici, kada smo u Torinu deklasirali reprezentaciju Italije, Beara je u jednom duelu s napadačima "Azzura" ozlijedio oko.

Ozljeda je bila tako teška da je postojala čak i bojazan gubitka vida. Trebalo je hitno reagirati. Nitko, ama baš nitko iz tadašnje uprave nije prstom maknuo da se nešto uradi.

I Beara se jednog jutra našao u Sarajevu. Hitno je izvršena operacija. Izveo ju je poznati oftalmolog dr Čavka. Desetak dana Beara leži u bolnici, a iz "Hajduka" ni riječi, ni slova, ni dinara. Nitko nije našao shodnim da barem telefonski upita kako je!?

Nekoliko dana nakon povratka kući posjetio ga je Soldo kazavši da su ga poslali ljudi iz uprave. Donio je kutiju keksa i bocu soka, što je, usput rečeno, kupio sam Soldo...

Slijedi banket upriličen povodom osvajanja trećeg po redu prvenstva Jugoslavije. Zdravice. Pohvale. Nižu se imena zasluženih članova. Bearina imena nigdje.

- To je moja posljednja igračka večer s "Hajdukom" - kazao je tada ondašnjem članu uprave admiralu Ivi Purišiću.

No kako to nije bilo prvi put da Beara prijeti odlaskom iz kluba nitko ga nije ozbiljno uzimao, odluka koja je u njemu sazrijevala godine i godine ovaj put je bila zrela, nepokolebljiva. Konačna.

Do toga predstavnici "Zvezde" su ga salijetali na svakom koraku. Nudili su mu "brda i doline". Kontakti su uspostavljani svakom prilikom, kad se mogao pronaći i najmanji povod za to.

U početku su to bili simpatizeri, a poslije i nominalni predstavnici kluba. Međutim upravo u trenutku velike odluke kontakata nije bilo. Stoga je Beara ujutro nakon banketa, još uvijek u afektu, prepun svega što se tolike godine nagomilalo u njemu, a eksplodiralo na banketu, poslao u Beograd na adresu "Crvene zvezde" brzojav:

"Ako me još uvijek želite, javite kad da dođem."

Primio je urgentni odgovor: "Javi se hitno telefonski."

Telefonski razgovor je obavljen iz jednog privatnog stana - čijeg, to uz najbolju volju nisam uspio saznati, a i normalno je da nisam, nakon čega Beara po uputama tadašnjeg "Zvezdina" "velikog maga" dra Ace Obradovića leti u Beograd.


Trošna "Fiat-Balila"



Da se život zna ponekad grubo našaliti s ljudima, izrežirati najčudnije storije, bolje od ičega će ilustrirati ovaj ulomak Bearina bijega iz Splita:

Vladimir Beara i sadašnji šofer današnjeg predsjednika "Hajduka" Tita Kirigina, Mario Katunarić rasli su i odgajani u istom dvorištu. Prijatelji su od dana kad su počeli stjecati prve predodžbe o životu, kovali su zajedno mnoge planove. Maštali o budućnosti. Želje su im bile slične, prijatelji zajednički...

- Iako su nam se putovi počeli razilaziti, Vlade i ja smo i dalje ostali dobri prijatelji - priča danas Mario. - On se posvetio nogometu, a moj hobi su postali automobili. Sanjao sam o tome kako ću i ja jednog dana imati svoj automobil, kako ću juriti pistama. No u ono vrijeme doći do automobila bilo je isto kao danas recimo posjedovati vlastiti avion. Vlade je također bio zaljubljen u automobile i jednom pirlikom smo pronašli jednu staru karamboliranu "Fiat-Balilu" staru najmanje dvadesetak godina. Kupili smo je i počeli malo-pomalo nabavljati dijelove. Posao je dobro napredovao i uskoro smo Vlade i ja među prvim Splićanima postali vlasnici automobila. Nije nam smetalo što je bio nalik na sve prije nego na automobil. Imao je četiri kotača i mogao se kretati, a to nam je bilo dovoljno. I upravo ta trošna, pohabana "Fiat-Balila" odigrala je veliku ulogu u Vladinu odlasku, a meni je poslije nanijela mnoge neugodnosti. Naime, večer uoči Vladina odlaska, ćaskajući kao i svakog prethodnog dana, Vlado me upitao:

- Mario, možeš li me sutra povesti do Sinja. Borica (Bearina supruga) i ja otišli bismo malo na selo.

- Mogu, a kada da krenemo?

- Pa recimo, ako ti odgovara u četiri sata ujutro.

- Zašto tako rano - začudio sam se?

- Vrućina je. Put neasfaltiran, pun prašine pa je bolje tako.

I našli smo se u dogovoreno vrijeme. Mračno kao u rogu. Stara dobra "Balila" stenje, dašće, jedva vuče uzbrdo. Jedno svjetlo radi, drugo ne radi. Na sreću, tada saobraćajci nisu bili onako revni kao danas. Ipak negdje na pola puta, uz Klis morali smo stati. Trebalo je malo pričekati da se motor ohladi i tada sam zapravo saznao zašto je trebalo onako rano krenuti...

- Znaš, Mario - počeo je Vlado nekako izdaleka - eto, došlo je vrijeme da se rastanemo, oprostimo. Oprosti što sam te uvalio u ovo, ali drugoga izbora nisam imao. Ja odlazim iz "Hajduka", prelazim u "Crvenu zvezdu".

- ?!

Trebalo mi je dobrih desetak minuta da se snađem, da dođem sebi.

- Kako, Vlade, ti u "Zvezdu"? Odakle ti sad to - snebivao sam se. - Pa "Zvezda" je naš najveći protivnik ...

Dobrih pola sata potom slušao sam Vladine razloge koji su ga ponukali da ode iz Splita, da ostavi svoj "Hajduk". Shvatio sam ga i ne samo to, već sam bio na njegovoj strani kad je Borica pokušala uz moju pomoć odvratiti Vladu od njegova nauma. O tome sada ne bih htio govoriti, no i onda sam mislio i sada mislim da je Vlado bio u pravu.

- Teški su to bili dani, najteži u mojoj karijeri - prisjeća se danas toga odlaska "Veliki Vladimir". - Žena nije bila za to. Došlo je bilo pak do krize u braku. Bio sam na pragu rastave, ali zaintačio sam se. No do trenutka koji je opisao Mario trebalo je svladati mnoge zapreke. A vjerujte da u ona vremena to nije bilo lako. Dovijao sam se dane i dane kako da dobijem kartu za avion, kako da dođem do Sinja, tada je tamo bio aerodrom. Kako da neopaženo uđem u avion. Kako? U poslovnici JAT-a u Splitu u ono vrijeme šef je bio navijač "Crvene Zvezde", imena mu se ne sjećam. No unatoč tome, kad sam zatražio dvije karte za Beograd, odgovorio mi je:

- Žao mi je, ali kartu vam ne mogu dati. Dobio sam naime, naredbu od uprave "Hajduka" da nijednom igraču ne smijem izdati kartu za avion, pogotovu ako putuje sa suprugom. Jednu bih vam još i mogao nekako priskrbiti, ali dvije, žalim to ipak ne mogu.

A dr Obradović mi je telefonski kazao: "Svakako dođi sa ženom!", bubnjalo mi je u ušima. Što da sada uradim?

Počeo sam ga uvjeravati.

"Čovječe, pa idem malo na izlet. U toku prvenstva ne mogu nikamo, ako baš želiš pitaj upravu", blefirao sam.

Čini se da je ovaj posljednji argument, odnosno moja sigurnost, bio odsudan. Dobio sam karte. No javi li ipak upravi? Što ću tada? Da li da odem kući na spavanje ili da ne odem?

Na moju veliku sreću, predstavnik JAT-a mi je povjerovao, nije naime provjeravao moje navode. Nitko me nije tražio i ja sam ujutro nesmetano krenuo s Mariom prema Sinju. Međutim trebalo je još i njega uvjeriti u ispravnost moje odluke. A kako sam to uspio čuo si već Marija.

Zabilježio: Zlatko Juričko (Plavi vjesnik, 1971.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment