Gojko Kruška zapjevao je na Balšića pazaru 13. I 1944: "Crna Gora u boj kreće, bez pobjede doći neće"

Jun 1969: Balšića pazarom na Cetinju 13. januara 1944. godine u 15 sati odjeknuo je plač sedmogodišnje plavokose djevojčice Bebe Kruške, koju je prigrljenu uza se držala majka. Sve je živo tog trenutka na ovom poznatom trgu u gradu pod Lovćenom zanijemilo. S druge strane Pazara dopro je glas Gojka Kruške:

- Ne plači, sestro, nego se ponosi!

Dok je Gojko izgovarao te riječi, njemački narednik Oto Majnhofer stavljao mu je omču oko vrata.

Ali mi smo naše kazivanje o mladom heroju Gojku Kruški počeli s kraja. 

Gojko Kruška
Zato se vratimo u dane kad je Gojko Kruška još kao učenik cetinjske gimnazije, postao skojevac. Bilo je to pred sam rat. Godine 1940. isključen je iz škole jer se nastavnicima nije svidjela Gojkova školska zadaća na temu "U kojoj bih državi želio živjeti... " 

Zatim je domovina okupirana. Gojko se odmah stavio na raspolaganje narodnooslobodilačkoj borbi i radio na prikupljanju svih podataka koji su joj mogli biti korisni. Svojim preciznim i dragocjenim podacima, zbog kojih je bilo teško povjerovati da ih prikuplja i šalje maloljetan mladić, Gojko je na sebe skrenuo pažnju onih kojima je podatke slao. 

Sve više su na njega računali, ali su i strahovali da ne bude otkriven.

Marljivo je obavljao delikatne zadatke koje je dobivao. Slao je i primao šifrirana pisma pokazujući vrline izvrsnog obavještajca. U njega su ipak posumnjali, instinktivno je to osjetio. Ipak, nije se pokolebao.

Hapsili su ga nekoliko puta za vrijeme talijanske okupacije i svaki put bi se zbog nedostatka dokaza izvukao. Trajalo je to sve do kobnog 24. decembra 1944. godine. Toga je dana policija opkolila zgradu s velikim balkonom u Zmajevoj ulici i zakucala na vrata stana poštanskog službenika Marka Kruške, Gojkova oca. 

Policajci su se odlučili za taj korak pošto je jedan agent puna tri mjeseca u stopu pratio Gojkovo kretanje. Spomenutog dana agent je upao u ured šefa Policije i saopćio mu:

- Sada je trenutak. Sva trojica su na sastanku!

Gojko je kroz staklo na vratima zamijetio kako se policajci prikradaju. Bacio se na vrata čitavim tijelom. Vjerovao je da će njegova dva druga za to vrijeme uspjeti da unište pisane izvještaje. 

Policajci su svladali njegov otpor i ušli u stan. Odmah su pretražili dvojicu mladića i u njihovim džepovima pronašli dio neuništenih izvještaja. Kod Gojka ništa nisu našli, jer je on progutao papir s ispisanim šiframa.

Počelo je strahovito batinjanje trojice mladića. Htjeli su ih prisiliti da priznaju suradnju s partizanima i da odaju svoje suradnike u gradu. Sva su trojica šutjela kao zaliveni. Najviše su mučili Gojka, možda i zato što je rekao:

- Njih ne dirajte, ja sam kriv za sve. Radili su pod mojim rukovodstvom.

Jedan od batinaša prislonio mu je vrh bodeža uz sljepoočnicu i rekao da će mu probosti glavu ako ne prizna. Gojko je glavom gurnuo bodež i na taj način pokušao mučiteljima pokazati da mu nije stalo do života. 

Policajce je to dovelo do bjesnila. Onaj koji je držao bodež potrčao je u susjednu prostoriju i oštro sječivo usijao na vatri, a zatim ga Gojku stavio između zuba.

- Sve je ovo ništa kad se radi o slobodi našeg naroda - bio je gordi Gojkov odgovor mučiteljima.

Te iste riječi izrekao je kad se našao pred prijekim vojnim sudom. Nasmijao se na pročitanu presudu.

Gojko Kruška (4. zdesna) među cetinjskim skojevcima 1940.

Vrativši se u ćeliju, Gojko je pribrano, kao da za nekoliko sati neće izgubiti svoj mladi život, iz skrivenog kutka ispod podstave kaputa izvukao malu olovku i na zidu ćelije zapisao ove riječi: 

"Danas, 13. januara 1944. godine, osuđen sam na smrt vješanjem. Vješanje će se izvršiti u 3 sata poslije podne na Balšića pazaru. Gojko Kruška".


Tačno pola sata prije nego što će biti izvršeno javno vješanje, u Gojkovu ćeliju upali su njemački stražari. Svezali su mu ruke i izveli ga u hodnik. Prolazeći hodnikom, Gojko je koračao uzdignuta čela. 

Javio se ocu i dvjema sestrama u zatvoru. Ispred zatvora čekao je vojni kamion i u njemu naoružani nijemački vojnici. Između njih, svezanih ruku, sjedio je Musa Buta Hodžić, albanski partizan, također osuđen na smrt vješanjem.

Vozeći se cetinjskim ulicama, Gojko je pjevao o skorom oslobođenju, klicao Titu i Partiji. Na Balšića pazaru zapjevao je poznatu pjesmu "Crna Gora u boj kreće, bez pobjede doći neće". 

Obratio se čelnicima koji su skamenjeni stajali uz svoje gospodare:

- Sramno ćete završiti svoj život, izdajnici! Danas me pljujete, ali znajte da će brzo doći dan kad će vam narod suditi !

Njegove riječi prekinuo je vrisak sedmogodišnje sestre.

Već smo kazali kakav je bio njegov odgovor na njene suze. 

Rekao bi joj Gojko možda još koju riječ, ali kamion na kojem su se on i Musa nalazili krenuo je i njihova tijela se zanjihaše. 

Tako se ugasio život mladog cetinjskog heroja Gojka Kruške, ali to ipak nije kraj priče o njemu. Onako obješenog, Nijemci su ga držali tri dana i tri noći, a zatim predali majci da ga sahrani, s napomenom da sprovodu nitko osim nje ne smije prisustvovati.

I dok je Gojkovo tijelo visilo na Balšića pazaru, njegov otac Marko, kojega je okupator zajedno s jednom kćerkom osudio za vječite taoce, pokazao je da ima dovoljno snage da bol za izgubljenim sinom pobijedi mržnjom prema neprijateljima naših naroda. 

Kad su mu taoci oko njega saopćili da su se zbog Gojkove smrti odlučili za trodnevnu žalost, Marko im je odgovorio:

- Ne žalite žrtve koje padaju za slobodu, nego da zapjevamo.

I prvi je poveo pjesmu slobode!

Napisao: Kosta Čakić (Arena, 1969.)

Roditelji Gojka Kruške 1969.



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment