Rađa i Kukoč, prvi košarkaški koraci: "Vidjelo se da mu je draže proigrati suigrača nego postići koš"

Prosinac 1989: U vrijeme kad su njihovi vršnjaci uveliko trenirali u dvorani Jugoplastike pod nadzorom dvojice učitelja najmlađih uzrasta "žutih", Igora Karkovića i Petra Bezelja, "debeljuca" Dino Rađa i "Oliva" Toni Kukoč nisu ni pomišljali na to da pođu među obruče splitske košarkaške tvrđave na Gripama.

- Dvorana Jugoplastike udaljena je od zgrade u kojoj živimo stotinu metara, tu nam je pred nosom, Toni je kraj nje prolazio barem dvaput dnevno, nikad nije spominjao mogućnost da bi pokušao trenirati košarku. 

Bez obzira na to što je svakodnevno "trenirao" u kuhinji gađajući teniskom lopticom improvizirani mali obruč kojeg sam montirao na okvir vratiju - prisjeća se Tonijevih "pretkošarkaških" dana njegov otac Ante.

Košarka je bila daleko i od familije Rađa. Majka Dunja nije mnogo marila za sport, otac Niko je bio (još je uvijek) veliki zanesenjak kad je o malom nogometu riječ, nije im padalo na um da bi njihov Dino, budući da je već bio najviši "osmaš", mogao probati proturati loptu kroz obruč.

Dobro, kako su onda Dino i Toni uopće došli na Gripe? Posve slučajno. Jasno, najvjerojatnije bi se jednog dana obojica našla u dvorani Jugoplastike, ali zaista su na Gripe stigli spletom slučajnih okolnosti.

- Mama, tata, sestra i ja redovito smo se kupali u splitskoj uvali Bene na Marjanu - vratio se na svoj košarkaški početak Toni Kukoč - Tako je bilo i tog srpanjskog dana 1983. godine. Roditelji su bili u moru, sestra se sunčala na molu, ja sam nešto skakao, plivao, bacao se u moru... Odjednom mi je došao neki čovjek, doplivao je do mene, kazao mi: "Mali, bi li ti došao trenirat košarku? Zovem se Igor Karković, trener sam najmlađih kategorija u Jugoplastici, dođi u dvoranu, javi mi se, ponesi sa sobom sportsku opremu". Imao sam nepunih 15 godina, ostao sam zbunjen nakon što mi je trener Karković to kazao, otplivao sam na obalu i odmah to saopćio roditeljima. Već u tom trenutku želio sam da što prije dođe rujan, da počnem trenirati košarku.

Igor Karković, trener Jugoplastike koji je nanjušio mnoge talente koji su poslije postali poznati igrači "žutih", odlično se sjeća tog.

- Supruga i ja vozikali smo se brodom, palo nam je na pamet da odemo do uvale Bene jer tamo nismo odavno bili. U Benama je tog jutra bilo puno kupača, sjećam se, brodom nisam mogao doći blizu obale, usidrio sam se malo dalje od ulaza, sjedio sam na pramcu, bio lijen skočiti u more i okupati se. Ubrzo sam primijetio jednog momka, trčao je, skakao u more, plivao...

Kad je doplivao bliže brodu, odmah sam uočio da je dosta mlad i dosta dug. Primijetio sam da ima duge ruke, još dok je trčao da bi skočio u more vidio sam da nije "trutast", da ima odličnu koordinaciju pokreta. Nije mi bio poznata "faca", znao sam da ne trenira košarku, pomislio sam da možda nije neki turist iz unutrašnjosti gdje ga je sigurno uočio neki košarkaški trener.

Ali čuo sam da govori "po splitski", nije bilo dvojbe, skočio sam s broda i otplivao prema tom mladiću. Kazao sam mu tko sam i što radim, rekao sa mu da mi se javi u dvoranu, da se pokuša okušati među košarkašima.

Dina Rađu nije nitko uočio kao potencijalnog košarkaša i pozvao na Gripe. Zapravo, pozvao ga je njegov prijatelj i vršnjak Denis Bule...

- Zaista smo se bili razlijenili, bili smo naprosto "zatrpani" crtanim stripovima, sjedili smo na kauču kod mene u stanu, Denis mi je kazao: "Dini, ajmo trenirat košarku". Kako mu je na pamet pala baš košarka, zašto baš tad, nemam pojma. O košarci nismo nikad govorili, znali smo za Jugoplastiku ali nismo planirali pokušati igrati košarku. Sve do tog časa dok Denis nije predložio tu ideju. Imao sam tad 15 godina, čini mi se da sam bio visok 188 centimetara, došao sam na Gripe, javio sam se treneru Petru Bezelju i kazao mu: "Šjor, ja bih trenirao košarku"! - sjeća se Dino Rađa.

I nastavlja:

- Puno sam se sramio na početku. Nisam znao ništa. Lopta mi se činila neobično velika, teška, nikako nisam uspijevao naučiti ono osnovno, desni i lijevi dvokorak, djelovao sam dosta tromo, kad bismo radili bez lopte bio mi je veliki napor uraditi i jedan "trbušnjak". Pomišljao sam da se ostavim košarke, nisam želio o tome ništa govoriti ocu i majci koji su bili zadovoljni da se bavim nekim sportom, a ne da, kako je znala govoriti moja majka, "po cijeli dan ležim na kauču, čitam stripove i jedem".

Da već na početku nije izgubio volju za košarkom, prema njegovim riječima, najviše su pridonijeli neki stariji igrači s kojima je trenirao:

- Bila je to "superklapa": Turod, Lerotić, Marinković, Bezić, Caktaš... Časna riječ, nevjerojatno je koliko su me bodrili, davali mi kuraže, volje za treningom. Ubrzo sam bio siguran da sam izabrao sport koji me u potpunosti osvojio...

A Toni? On je dočekao rujan 1983. godine i javio se na Gripe treneru Igoru Karkoviću:

- Karković mi je kazao da mi on neće biti trener, ovisno o terminu kad sam išao u školu, trenirali su me Petar Bezelj i Ivo Jurčević. Sjećam se, s lijevim dvokorakom nisam imao nikakvih teškoća, "popio" sam ga odmah, ali nikako mi nije uspjevalo shvatiti kako ide desni. Činilo mi se nekako sve naopako, da to neću nikada naučiti, kad bih kretao prema košu sa zadatkom da napravim desni dvokorak razmišljao bih kojom nogom moram krenuti, spetljao bih se, na kraju ne bi ispalo ništa. Ni lijevi ni desni dvokorak...

Dino Rađa je brzo svladao početničke muke, postao je član druge kadetske ekipe Jugoplastike koja je igrala pod imenom Gripe. Dino veli:

- Vodio nas je Zoran Grašo. Bili smo prvaci u ovoj južnoj skupini Republičke lige, ali nisu nam dozvolili da idemo na prvenstvo Hrvatske jer tu je igrala prva kadetska ekipa Jugoplastike. Objašnjenje je bilo "da bi bilo vrlo nezgodno da igraju dvije ekipe Jugoplastike bez obzira na to što se mi zovemo Gripe."

To me pogodilo, mislio sam da ću sudjelovati na tom prvenstvu, izgledalo je da će se sve izjaloviti. Ali ipak sam igrao na kadetskom prvenstvu Hrvatske. U sastavu Jugoplastike, bili smo republički prvaci. Jugoplastici je pripala organizacija kadetskog prvenstva Jugoslavije, "pucali" smo na sigurni naslov državnog prvaka...

Toni Kukoč je dosta brzo ušao među kadete. Uz Petra Bezelja, koji ga je zajedno s Ivom Jurčevićem učio prvim košarkaškim pokretima, u kadetskom uzrastu trenirao ga je i Igor Karković, čovjek koji ga je otrkio i doveo na Gripe. Igor Karković se sa zadrškom od pet-šest godina sjeća Tonijevih kadetskih početaka:

- Bio je štrkljast, duge ruke, duge noge, nekad malo pognut, usporenih kretnji... Kako uvijek u gledalištu za vrijeme treninga ima nekoga, na jednom od treninga čuo sam preko uha da su ga prozvali "Pink Panther". Toniju je mnogo koristilo to što je igrao nogomet. Koordinacija pokreta bila mu je, s obzirom na njegovu visinu, izvanredna. Znao je trčati, mijenjati ritam, a već u tim prvim kadetskim danima izvlačio se od koša, vidjelo se da mu je draže proigrati suigrača nego postići koš - sjeća se Igor Karković.

Došlo je i vrijeme odigravanja finalnog turnira kadetskog prvenstva Jugoslavije 1984. godine. Domaćin je bio Split, u sastavu "žutih" našli su se kao natjecatelji sasvim neiskusni Toni Kukoč i "stari borac" Dino Rađa. Čekao se prvi naslov državnog prvaka, i Dino i Toni maštali su o tom prvom "velikom zlatu", ali on je otišao u - Zagreb.

U finalu, tog nedjeljnog jutra, Cibona je svladala Jugoplastiku. Dok su mladi "cibosi" na centru Gripa "pleli" klupko radosti, njihovi "žuti" vršnjaci odjurili su u svlačionice. Suza nije manjkalo.

- Ajme, što mi je bilo teško - kaže Dino - Bilo je dosta gledalaca, gotovo cijela uprava kluba, a na kraju izgubismo. Taj me poraz dugo pekao...

A Toni, premda na toj utakmici nije ni ulazio u igru budući da je tek upao u natjecateljsku ekipu, htio se nakon toga poraza - ostaviti košarke?!

- Kako ne bih tako mislio! - kao da se još i danas žesti Toni. - Svima su nam na utakmicu došle familije, sve smo nekako pripremili na to da ćemo biti prvaci, a onda smo "izvisili"...

Izolirati kadetske od juniorskih, juniorske od seniorskih dana u košarkaškom životu Dina Rađe i Tonija Kukoča gotovo je nemoguće. To se kod njih sve izmiješalo, bilo je dana kad su u isto vrijeme bili - kadeti, juniori i seniori!

Igrajući za juniorsku momčad Jugoplastike, i Dino i Toni dvaput su se okitili naslovom državnog prvaka - u Kraljevu i Herceg Novom.

- Sjećam se Kraljeva, vodio nas je Petar Bezelj. U finalu je odigrana "strašna" utakmica između nas i Budućnosti. Budućnost je tad imala superkvalitetnu juniorsku momčad. Za njih su u Kraljevu igrali Paspalj, Radulović, Pavićević.... Dvorana je bila dupkom puna, u izvanrednoj utakmici smo ih dobili. Bila je to velika pobjeda - prisjeća se Kukoč.

Tog prvenstva sjeća se i Dino:

- Vlade Divac je tad igrao za juniorsku momčad kraljevačke Sloge. Već smo bili dobri s priprema reprezentacije, s Vladom sam ostao veliki prijatelj do današnjih dana.

Kukoč i Rađa osvojili su još jedan juniorski naslov. Bilo je to u Herceg-novom, kad su omladince "žutih" vodili Zoran Grašo i Igor Karković.

Košarkaškim Splitom se već čulo da su na Gripama dva mlada košarkaša koji će naslijediti Petra Skansija, Ratu Tvrdića, Damira Šolmana, Željka Jerkova... Željko Jerkov bio je uzor Dinu Rađi:

- Da, Jerkov mi je bio uzor. Kad sam zagrizao u košarku, pokušao sam ga kopirati...

Toni ne govori o nekom svom uzoru, ističe da su mu stalno govorili da se zavlači pod koš, ali njemu je bilo mnogo milije - izvlačiti se dalje od njega!

Rađin i Kukočev ekstra-talent nije prošao nezapaženo ni oku utemeljitelja splitske muške košarke Branka Radovića, koji je nakon nekoliko utakmica na kojima je gledao Dina i Tonija kazao:

- Ova dvojica se znaju "u dušu". Čini mi se da jedan unaprijed zna što će drugi učiniti. Oni su budućnost Jugoplastike. Bit će to "strašan" tandem!

Napisao: Milorad Bibić (Sprint, 1989.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment