Tereza Kesovija, životna ispovijed (2) - "Joj, gospodična, baš mi lijepo izgledate!" (1972)



Tada su zaredali i moji nastupi. Moj prvi festival u Opatiji. Pjevala sam skladbu "Oči", u alternaciji s Gabi Novak. Ta pjesma je osvojila prvu nagradu, ali je malo tko mene spominjao. No ubrzo je sve krenulo nabolje, nizali su se uspjesi za uspjesima. Moj davni san se počeo ostvarivati. Postajala sam zvijezdom

Tereza Kesovija, pjevačica zabavne glazbe, već duže vrijeme živi i radi u Francuskoj. Sa svojim sinom Alanom i suprugom, takođe pjevačem Mirom Ungarom, živi u Parizu i snima ploče za poznatu francusku tvrtku. Popuarna pjevačica je već niz godina u samoj špici popularnosti na domaćem nebu zabavne glazbe, a poslije nastupa na "Splitu 72" s pjesmom Zdenka Runjića "Rusticana" (drugo mjesto u internacionalnoj konkurenciji) njezina je popularnost porasla. To je bio jedan od razloga što počinjemo objavljivati intimnu ispovijed Tereze Kesovije.


Uz pomoć Danice Markulin



Tereza Kesovija
Nekoliko mjeseci poslije natječaja u Ljubljani završila sam Srednju muzičku školu u Dubrovniku i odlučila se upisati na Muzičku akademiju u Zagrebu. Preda mnom su bile godine studija, a odmah nakon toga počela sam i pjevati.

Bilo je to negdje 1960. godine.

Postala sam pjevačicom zabavnih melodija...

Vrlo teško sam se probijala kao pjevačica - nastavlja svoju životnu ispovijest Tereza Kesovija - veoma teško.

Danas je to sve drukčije, za razliku od dana kad sam ja počinjala pjevačku karijeru.

Koliko sam samo dana prosjedila u sobi muzičkog urednika Radio Zagreba, pokojne Danice Markulin.

Ona mi je željela pomoći, ali sama nije mogla odlučivati...

U to vrijeme snimala sam za radio svoju prvu kompoziciju "Fakinčić".

Sva sretna otišla sam na zimski odmor na petnaest dana svojima u Dubrovnik.

Nakon dva dana svi smo se iznenadili brzojavu iz Zagreba.

U njemu je stajalo:

"Dođite u Zagreb, snimate jednu pjesmu sa Sanrema - stop - Danica Markulin."


Susret s "emovcima"



Sva presretna odjurila sam natrag u Zagreb.

U to vrijeme naši istaknuti pjevači, ali samo oni iz prve garniture, odmah poslije festivala u Sanremu, snimali su i kod nas te pjesme.

To je do tada bila privilegija najistaknutijih.

Evo, sada je zaslugom Danice Markulin i meni pružena takva prilika...

Kad sam stigla u Zagreb, saznala sam da će me pratiti "emovci" - 4M. U to vrijeme oni su bili već vrlo popularni.

U isti mah sam bila vesela i preplašena. Sva sam drhtala kad sam samo i pomislila da će me pratiti moji pjevački idoli - popularni "emovci". Hoće li sve proći u redu. Neće li ti momci otkazati da prate jednu početnicu kao što sam tada bila ja...




Ali želja da uspijem bila je jača od straha.

A tada se pojavilo ono moje tvrdoglavo:

"Neću im pokazati da sam početnica. Prikazat ću se kao velika i ravna njima."

Uh, kako se dobro sjećam svih tih detalja.

Kad sam stigla u studio, prvo sam vidjela debelog Meda. Onda je tu bio Muki, dečko pristojan... zatim Ivica Krajač, lijepi dečko, poeta...

I jedan sportaš lijepih plavih očiju.

U početku su se ponašali kao kokoti, svi - osim Krajača koji se uvijek fino ponašao.

Zamor u studiju prekinula sam hrabro dobacivši:

"Dobro, dečki, idemo..." 

Oni me bijesno pogledaše, ali me ipak poslušaše.

Za sve vrijeme dok smo snimali, onaj me je sportski tip lijepih plavih očiju fiksirao.

Poslije snimanja mi je pristupio i rekao:

"Joj, gospodična, baš mi lijepo izgledate, kao mačkica s ovim krznom oko vrata." 

Sva sam se zacrvenjela i tog trenutka upoznala - Miru Ungara.


Ljubomora



Poslije onog snimanja koje je bilo dobro, nisam nekoliko dana srela nikog od "emovaca". Kadli jednog dana, prolazeći Trgom Republike preko popularne "Špice", ugledam Miru Ungara.

- To ste vi, kako ste? - prišao mi je.

- Pa, eto idem s Akademije, znate... - odgovaram mu ja jako važno. - Vježbala sam...

Vraga sam vježbala, nisam uopće bila na Akademiji, išla sam na tržnicu po nekakva jaja.

I tako riječ po riječ, dogovorili smo sastanak za sutra na Akademiji. Usput mi je obećao donijeti nekakve tekstove.

Na prvi sastanak došao je sa zakašnjenjem od sat i pol, a i bez tekstova. No ja sam bila sretna što je uopće došao. Od tada smo se počeli viđati.

Ja sam tada već počela nastupati po koncertima. Tako sam nastupila i u dvorani "Istra" za Crveni križ.

I da bih bila što ljepša, jer je Miro rekao da će doći na taj koncert, posudila sam od gazdarice kod koje sam stanovala haljinu i cipele.

Došla sam na koncert sva blistajući od sreće. I iza pozornice sam ugledala Miru.

Ali, šta!

Nije bio sam. S njim je bila neka djevojka. Pobjesnjela sam od ljubomore. Nisam htjela s njim uopće razgovarati.

Sutradan je došao na Akademiju:

- Ma, što vam je sinoć bilo?

- Pa, kako se usuđujete doći s djevojkom na moj koncert?! - pjenila sam se.

Prasnuo je u smijeh:

- Kakva djevojka, pa to je bila moja sestra Vesna!





Nakon toga vidjeli smo se sve češće, ali kako sam ja bila podstanarka, to smo odlučili da se vjenčamo.

To je inače poteklo s moje strane:

- Pa, dobro, slušaj, meni je ovako dosta, daj se ti lijepo odluči - hoćeš li se mnome oženiti ili nećeš?

Vjenčali smo se 3. veljače 1962.

Evo, nedavno smo proslavili desetu godišnjicu braka.

Naš Alan se rodio 15. travnja 1963.

Kad se danas svega sjetim, čini mi se da je to sve bio kao neki san.

Bili su to prekrasni trenuci. Planinarili smo, išli na izlete.

Tada su zaredali i moji nastupi. Moj prvi festival u Opatiji. Pjevala sam skladbu "Oči", u alternaciji s Gabi Novak.

Ta pjesma je osvojila prvu nagradu, ali je malo tko mene spominjao.

No ubrzo je sve krenulo nabolje, nizali su se uspjesi za uspjesima.

Moj davni san se počeo ostvarivati.

Postajala sam zvijezdom...




Kad je u Jugoslaviji bila na vrhuncu popularnosti, Tereza Kesovija se odlučila na riskantan potez, razumljiv samo za pjevačicu njezina temperamenta - jednostavno je otišla u inozemstvo. U Parizu kamo je dospjela u siječnju 1965. godine, čekao ju je ponovno mukotrpan rad...

- Sve je to bio čudnovat splet slučajnosti... - nastavlja svoju intimnu ispovijest Tereza Kesovija pred mikrofonom reportera "Plavog vjesnika". - Jedan poziv koji sam dobila iz Francuske, a za koji su prije vremena saznali novinari, prisilio me da ga prihvatim, a poslije i da odem u Pariz.

U Parizu me je dočekala Renee Lebas, nekadašnja pjevačica, koja je preuzela brigu da me lansira među francuske zvijezde zabavnog svijeta.


Početak je bio grozan



Kad sam došla u Pariz, sama... Miro je bio u vojsci, Alan je morao ostati u Zagrebu... jedva da sam znala koju francusku riječ.

Početak je bio, i danas se toga nerado sjećam, više nego grozan.

Da bih mogla živjeti i usporedo učiti francuski jezik, morala sam pristati da pjevam u jednom kabareu. Doduše bio je to ugledan kabaret u koji su redovito dolazile filmske glumice, Michele Morgan i ostala pariška filmska krema.

Najgore je bilo što sam morala pjevati dva puta, jer je program tekao u dva navrata: prvi program u 12 sati, a drugi u jedan ili jedan i pol.

U međuvremenu sam sjedila u kutu rezerviranom samo za artiste.

Tamo sjediš... i pušiš cijelu večer.

Nakon mjesec dana rekla sam - dosta je takva života, moram Alana dovesti ovamo.

Potajno sam našla još jedan kabaret u kojem sam pjevala prije ovog, pa sam zarađivala 100 franaka više. Kad sam skupila nešto više novaca, iznajmila sam jedan mali apartman i odmah brzojavila kući:

"Mimi i Alane, spakujte se, dođite ovamo".

Bila je to velika hrabrost.


Prvi uspjeh - "Lara"



Kad su stigli Alan i tetka Mimi, bilo mi je mnogo lakše. Nekako s njihovim dolaskom uspjela sam potpisati i prvi ugovor sa tvrtkom "Pathe Marconi". Snimila sam prvu, pa ubrzo i drugu ploču. I onda kad sam snimila i treću ploču, još i dalje sam bila u kabaretu...

Uvečer sam tamo pjevala, a preko dana sam polazila školu francuskog jezika. Radila sam vrlo naporno.

Godine 1966. snimila sam i četvrtu ploču.

Neko vrijeme sam pjevala u "Bobinu" u programu Eddyja Mitchela.

I onda je došla - 1967. godina i kompozicija "Lara". I to je bio "boom", to je bio moj prvi veliki i istinski uspjeh.

Pariz je tada bio oblijepljen velikim plakatima, onda se čulo za mene, nastupala sam na televiziji... Nastupala sam i u Monte Carlu, gdje je bio izbor pjevača koji je trebao zastupati Monaco na Euroviziji...

Bilo je desetak pjevača... Svi su bili poznati, a ja sam bila prava nepoznanica i - bila odabrana da predstavljam Monaco na tom velikom natjecanju.





Došao je Miro



Nekako u to vrijeme došao je k meni u Pariz i moj suprug Miro. Odmah u početku se sukobio sa mojom dotadašnjom menedžerkom i producenticom Renee Lebas. Naime, da bi sve bilo jasnije, nas dvije smo bile u stalnom sukobu i ja sam zbog nje gubila mnoge povoljne angažmane i ponude.

Nakon mojeg uspjeha s "Larom" moja producentica postala je svojeglava i nesnošljiva, tako da mnogi ljudi iz svijeta šoubiznisa nisu htjeli s njom raditi.

Nakon jedne žestoke svađe mi smo se lijepo pozdravile i - zauvijek rastale.

S njom sam definitivno raskrstila, ali preda mnom se postavilo novo pitanje na koje nisam pomišljala u prvom trenutku:

"Dobro, rastala sam se s Renee Lebas, a kamo sada?"

To je bilo razdoblje kad je mnogo pjevača bilo otpušteno.

U tvrtku za koju sam dotada bila vezana ugovorom došli su novi ljudi. Nisam se s njima slagala. Govorila sam:

"Neće oni mene otpustiti, nego ću ja sama otići..." 

To sam na koncu i učinila. No nisam se našla na ulici. Ljudi su me tražili, imala sam posla, ali nisam imala diskografsku kuću s kojom ću raditi.

I onda mi je došla ponuda da potpišem ugovor s gramofonskom tvrtkom "Philips", ali onom talijanskom. No ubrzo sam shvatila da to nije ono što ja želim, pa sam i s njima raskinula ugovor.


Novi planovi



Gdje sam sada?

Čini mi se da je za mene sada došao najpogodniji trenutak.

Potpisala sam ekskluzivni ugovor s jednom od najpoznatijih svjetskih gramofonskih tvrtki - RCA. Preda mnom se pruža lijepa perspektiva.

Čini mi se da je sve ovo dosad bila predigra za pravu utakmicu, koja me tek sada očekuje.

S ugovorom u džepu osjećam se mnogo spokojnijom.

Planova imam mnogo, no o njima ne želim još govoriti, no kada se ostvare bit će prilike da se i o njima priča ...

Evo, za sada toliko.

Hvala na strpljenju i do skorog viđenja u Jugoslaviji.

Vaša Tereza Kesovija.

obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, septembar 1972.)


Kraj feljtona - 1. deo je OVDE



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)