Motorhead i Partibrejkers u Hali sportova, NBG '90, izveštaj sa koncerta: Šta je Lemmy zamerio Canetu...

28. mart 1990: Zamislite ovo: koncert sa Motorhead bio je promocionalni koncert Partibrejkersa u
Beogradu!

Duboko sam začuđen činjenicom da su Partibrejkers, i pored silne medijske frke koju su izazvali poslednjim albumom, još uvek nesigurni u sebe. Što je najinteresantnije, takav način ponašanja uopšte nije karakterističan za brdoviti Balkan, a upravo zbog bezgraničnog optimizma raznih Merlina, Valentina i ostalih, novinari su u nelagodnoj situaciji da moraju da prisustvuju svakojakim kvazi-spektaklima.

Partibrejkers su, uostalom, po mnogo čemu atipični za yu-rock’n’roll. O njihovoj skromnosti i neozbiljnosti (ali u pozitivnom smislu) najrečitije govore intervjui koje daju, a, konačno, i manifestacije u koje se upuštaju (poput ove). 

O samom nastupu - sve najbolje... 

Preamplificirani bas (Mune) i uvek agresivna gitara (Anton) sasvim su dovoljan razlog da se i onaj deo publike koji je došao isključivo zbog heavy metala a la Motorhead zadovolji. Fanovima Brejkersa pružena je prilika da čuju ono esencijalno iz dosadašnje karijere benda, te, na moju intimnu radost, i "Mesečevu kćer" i "Uličnog hodača", koje su po formi svakako kompleksnije i čije je uvrštavanje u ovakav digest repertoar predstavljalo iznenađenje, a koje su na moćnom razglasu zazvučale čvrsto i dobro. 

Definitivno ostaje jasno da PB mogu dobro funkcionisati i u halama, uz dobar razglas, naravno, i (eventualno) još jednog gitaristu, kako bi jedan od najboljih yu-rock gitarista Anton dobio više slobode.

Nadam se da će Brejkersi posle ovoga konačno shvatiti da ovakvu halu mogu napuniti i sami...

Napisao: Vojislav Pantić (Pop rock, 1990.)


*****



Posle prošlogodišnjih incidenata u Ljubljani, Motorhead su se ipak smilovali na jugoslovensku publiku. Kao što se i očekivalo, u Beogradu je bilo najviše publike (oko pet hiljada), što će reći da su fanovi jedva dočekali neki inostrani heavy bend.

Meni je ovo bio četvrti put da ih gledam, tako da sam tačno znao šta mogu da očekujem od koncerta. Motorhead i dalje, posle trinaest godina života na r’n ’r sceni, nude publici glasan, energičan i ubojit rock. Baš u takvoj atmosferi protekao je i ovaj koncert.

Odmah na početku sve nas je zapljusnula lavina jakog zvuka i neuništivi hrapavi Lemijev glas. Vurzel i Kembel (Wurzel, Campbell) zvučali su isuviše prljavo čak i za moj ukus. Opštem bombardovanju publike doprineo je i povratnik u redove motorne glave Filti Tejlor (Philthy Taylor).

Motorhead su svirali sve veće hitove, čak i tri nove stvari, i posle sat i desetak minuta oprostili se od publike. Normalno, to nikome nije bilo dovoljno, pa je bend vraćen na bis dva puta, da odsvira svoje ubedljivo najbolje stvari, "Bomber" i "Ace Of Spades". 

Scenski, Motorhead su delovali anemično. Doduše, oni su engleski bend i njima je svirka važna, ali malo akcije na sceni dobro bi im došlo. 

Ovako, meni je sve ličilo na dobro odrađenu tezgu. Šteta što kod nas ne dolaze neke veće grupe, pa da publika vidi kakvi se koncerti rade, jer, ovo je ipak bio jedan prosečan koncert benda koji je bio izuzetno značajan za razvoj današnje heavy/thrash scene. Pa eto... kad nema boljih...


*****



Kakvo je mišljenje stekao Lemmy o Partibrejkersima?

- Dobri su, mnogo su bolji od nekih predgrupa koje smo imali van Jugoslavije, zvuče jako, onako, pravi rock'n'roll sa rhythm'n'bluesom, imaju dosta snage.

Jedino mi se ne dopada kako izgledaju, ja mislim da pevač ne može onako da izgleda.

Napisao: David Vartabedijan (Pop rock, 1990.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate